RECENZIJA: Šifra U.N.C.L.E. (The Man from U.N.C.L.E., 2015)

Kada je posljednji put na dnevni red došlo rebootanje filmske serije o Jamesu Bondu, jedna od zanimljivijih, iako najmanje razmatranih, ideja je bila ta da se novi filmovi radnjom smjeste u 1960-e. O njenoj isplativosti se da raspravljati, ali nema sumnje da bi “retro” Bond bio daleko autentičniji od Bonda u sadašnjosti, prije svega zato što je lik poput britanskog tajnog superagenta s dozvolom za ubijanje bio daleko uvjerljiviji u svijetu Hladnog rata, a njegove navike poput alkohola, cigareta i bezočnog ženskarenja manje upadali u oči van konteksta moderne političke korektnosti. Kako bi takvi filmovi izgledali ne znamo, ali se zato pojavio jedan koji nam daje kakvu-takvu predodžbu. Riječ je o Šifri U.N.C.L.E., adaptaciji špijunske TV-serije The Man from U.N.C.L.E. koja je žarila i palila američkim TV-ekranima sredinom 1960-ih, a čiji je začetnik bio nitko drugi do Ian Fleming, britanski književnik i tvorac Bonda, i koja se likovima, zapletima i ikonografijom itekako naslanjala na “klasične” Bondove sa Seanom Conneryjom u glavnoj ulozi. Filmska inkarnacija U.N.C.L.E. je, za razliku od sličnih modernih adaptacija sličnih špijunskih hit-serija iz 1960-ih (kao Nemoguće misije ili Osvetnika iz 1998. godine) nije bila “osuvremenjena”, nego je vremenom radnje smještena u 1960-e, čineći je jednom od vjernijih adaptacija TV-serija u današnjem Hollywoodu.

Problem u tom slučaju predstavlja to što ciljanu publiku čini mlađarija za koju je Hladni rat tek poglavlje u povijesnim udžbenicima. Njega rješava uvodna špica, gdje se na brzinu serviraju najosnovniji podaci o glavnim akterima i detaljima tih zbivanja, a radnja započinje na ključnom ratištu tog sukoba – podijeljenom Berlinu. Na samom početku Napoleon Solo, bivši provalnik u službi CIA-e, odlazi iz Zapadnog u komunistički Istočni Berlin kako bi odatle izbavio Gabrielu Teller (Vikander), kći nestalog njemačkog znanstvenika za koga se sumnja kako za nečiji račun proizvodi nuklearno oružje. U tome ga, pak, bez uspjeha pokušava zaustaviti KGB-ov superagent Ilja Kurjakin (Hammer). Sukob dvojice muškaraca je, međutim, privremeno obustavljen nakon što su njihovi pretpostavljeni zaključili da iza svega stoje takvi zlikovci da se ljuti hladnoratovski protivnici moraju protiv njih udružiti, te tako Solo i Kurjakin zajedno sa Gaby odlaze u Rim gdje ih trag vodi do poslovnog imperija koji vodi zanosna, ali proračunata Victoria Vinciguerra (Debicki).

Guy Ritchie je nedavno s dva filma o Sherlocku Holmesu pokazao kako se zna nositi s kostimiranim pustolovinama, odnosno kako može osvježiti naizgled previše puta prežvakane likove i priče. U slučaju U.N.C.L.E. je imao i lakši i teži posao. S obzirom da je TV-serija iz 1960-ih manje poznata od Sherlocka, imao je više kreativne slobode, ali i potrebe da otkriva toplu vodu; teže je, međutim, bilo publiku vezati za likove koji možda i ne funkcioniraju najbolje izvan svog povijesnog konteksta. S jedne strane je tu pomogla relativna jednostavnost osnovnog koncepta, odnosno to što Solo i Kurjakin predstavljaju svojevrsne arhetipove hladnoratovskog Zapada i Istoka, ali i isto tako i Bonda podijeljenog na dvije ličnosti – profinjenog šarmantnog hedonista koji sve radi “na finjaka” i efikasni ali hladni stroj za ubijanje. Njihov međusobni odnos je pak Ritchie zajedno sa svojim koscenaristom Wilgramom iskoristio ne samo za uobičajenu “buddy buddy” humorističku dinamiku dvojice karakterno i ideološki suprotstavljenih likova, a što uključuje i replike koje će oni oni koji to vole rado protumačiti kao implicitno homoerotske. I sve to usprkos toga što je suparništvo oko ženskog lika jedan od motiva radnje, a Solo žene trpa u svoj krevet poput Conneryjevog Bonda u najboljim danima. Izbor dvojice glavnih glumaca nije bio u potpunosti najsretniji – Cavill je solidan, iako će se dijelu publike biti teško oteti dojmu da gleda Supermana u sakou, dok se Hammer, koji se posljednjih godina nije proslavio komercijalno uspješnim nastupima, mnogo više trudi u za njega rijetkoj glavnoj ulozi.

Osnovni zaplet se ne može pohvaliti nekom naročitom originalnošču – motive megalomana koji prijete svijetu oboružani paklenim oružjem koje štite tajne armije u podzemnim skrovištima je daleko uspješnije koristila ne samo serija o Bondu, nego i niz filmova koji su je prethodnih desetljeća imitirale ili parodirale. Akcijske scene, pak, variraju u kvalitetu – neke izgledaju previše mračno i konfuzno, a neke su prilično dobre, pogotovo kada ih se kombinira s humorom. To se može reći na početnu scenu u Berlinu koja nas upoznaje s glavnim likovima, ali i scenu u sredini u kojoj jedan od dvojice junaka mirno uživa u večeri, dok se u pozadini njegov kolega bori za život s hordama negativaca. Najveća atrakcija filma, pak, nije toliko u akciji koliko u izuzetnom trudu koji je Ritchie uložio kako bi rekonstruirao svijet 1960-ih, a što se ne odnosi samo na europske lokacije, nego i automobile, oružje, rekvizite, modu i glazbu. U.N.C.L.E. je film koji se mora prije svega preporučiti ljubiteljima kostimiranih drama, ali i nepopravljim nostalgičarima, dok bi novim generacijama mogao dobro poslužiti kao uvid u svijet koji se morao spašavati bez oslanjanja na mobitele i Internet. Među atrakcije filma spada i Alicia Vikander, u posljednje vrijeme prilično zapažena švedska glumica kojoj je ovo dosad najkomercijalniji projekt i u kome prilično dobro tumači lik oko koje se bore dvojica protagonista. Još je, međutim, impresivnija Elizabeth Debicki koja izgleda kao femme fatale na n-tu potenciju. Dobar dojam je ostavio i Sylvester Groth koji tumači lik Gabinog ujaka za koga se, kao i kod mnogih drugih, ispostavi da nije ono za što se izdaje.

Najveći nedostatak filma je strukturne naravi, odnosno to što je očigledno zamišljen kao početak nove franšize, te je njegova radnja ništa drugo do “priča o nastanku” nalik na one iz superherojskih filmova. Sama riječ U.N.C.L.E. – odnosno kratice organizacije kojoj pripadaju protagonisti originalne TV-serije – se pojavljuje tek na samom kraju, a u filmu se lik njenog šefa Waverlyja (koji tumači prilično raspoloženi Hugh Grant) relativno malo pojavljuje. Sve to sugerira određenu nedovršenost, odnosno nastavak za koga u trenutku pisanja ovih redova nije sigurno da će biti opravdan početnim komercijalnim rezultatima. Usprkos toga, Šifra U.N.C.L.E. je film koji se itekako može preporučiti, bilo kao fascinantni prozor u jedan relativno bliski, ali ipak daleki svijet hladnoratovske prošlosti, bilo kao osvježavajuća varijacija na temu danas prilično potrošene Nemoguće misije.

ŠIFRA U.N.C.L.E.

(THE MAN FROM U.N.C.L.E.)

uloge: Henry Cavill, Armie Hammer, Alicia Vikander, Elizabeth Debicki, Jared Harris, Hugh Grant

scenarij: Guy Ritchie & Lionel Wilgram

režija: Guy Ritchie

proizvodnja: Warner Bros, SAD/UK, 2015.

trajanje: 116 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Noćne životinje (Nocturnal Animals, 2016)

“Ozbiljnim” umjetničkim filmovima se danas često zamjera da su se žanrovski ograničili na oblast “čiste” drame. Razlog za to se može pronaći u tome da se u pohodima na prestižne festivalske i druge nagrade prečesto igra na “sigurno”, odnosno da se svode na glumačka “dajte mi Oscar” prenemaganja ili nekakav politički angažman u skladu sa svjetonazorskim parametra hollywoodske salonske ljevice. Stoga ne iznenađuje da će svaki film koji se od tog recepta odmakne s malo više naglaska na estetiku ili skretanjem u druge žanrovske vode privući pažnju, a nekad čak i iznenaditi s nagradama. Jedan takav primjer pružaju Noćne životinje, drugi naslov u filmografiji američkog modnog dizajnera Toma Forda, koji je prošle godine osvojio Veliku nagradu žirija na venecijanskoj Mostri.

Film se temelji na Tony and Susan, romanu Austina Wrighta iz 1993. godine. Radnja započinje u Los Angelesu gdje Susan (Adams), vlasnica prestižne umjetničke galerije od svog bivšeg muža Edwarda (Gyllenhaal) primi rukopis njegovog najnovijeg romana. Film potom radnju Edwardovog romana, čiji je protagonist Tony (koga također tumači Gyllenhaal), mirni i skromni čovjek koji jedne noći ima nesreću da se zajedno s obitelji vozi cestom u zabiti zapadnog Teksasa upravo u trenutku kada se na njoj nađe grupa lokalnih nasilnika. Ono što počinje kao naizgled sitni incident pretvara se u verbalno zlostavljanje, prijetnje, a na kraju i otmicu. Tony se stjecajem okolnosti oslobodi da bi nedugo potom doznao da su mu supruga (Fisher) i kći (Bamber) bile zvjerski mučene, silovane i ubijene. Mučen grižnjom savjesti, Tony se nakon godinu dana vraća na mjesto zločina kako bi policijskom detektivu Andesu (Shannon) pomogao da uhvati počinitelje. Radnja paralelno prikazuje kako čitanje romana izaziva sve veću neugodu kod Susan, koja se sjeća kako je prije dvadeset i više godina započela strastvenu vezu s mladim, idealističkim, ali siromašnim Edwardom suprotno željama svojih bogatih roditelja.

Noćne životinje svoj “art” status potvrđuju složenom narativnom strukturom, odnosno korištenjem tehnike “priče u priči”, dodatno usložnjenje kroz Susanine flashbackove. S druge strane, od “art” svijeta odmak predstavlja to što se Edwardov roman u žanrovskom smislu smješta u “komercijalni” svijet “krimića”, i to onih koji svojom prilično jednostavnom podjelom na dobre i loše momke, odnosno isto tako “jednostavnim” metodama istjerivanja pravde izgleda kao da pripada eksploatacijskim B-ostvarenjima 1970-ih i 1980-ih. Ford je, pak, uložio izuzetan trud da cijeli film izgleda upečatljivo, iako u uvijek pitanju nisu prizori koji će gledateljima biti privlačni. To uključuje kako uvodnu špicu sa prizorom gotovo čudovišno gojaznih golih plesačica (za koji se kasnije ispostavi da predstavlja umjetnički performans u Susanioj galeriji), tako i scenu u kojoj jedan od likova gol golcat na otvorenom obavlja veliku nuždu. Upravo to, gotovo larpurlarističko inzistiranje na “cool” vizualnoj estetici, predstavlja glavni nedostatak filma, jer često nepotrebno skreće pažnju s prilično intrigantnih likova i dva zapleta koji se međusobno prožimaju.

Ford je daleko uspješniji kao filmski pripovjedač, odnosno uspijeva gledatelje pričvrstiti uz ekrane zahvaljujući likovima koji su impresivni, čak i kada na prvi pogled izgledaju poput klišeja. To uključuje i Tonyja kao hitchcockovski arhetip “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, Edwarda kao mladog i naivnog idealista, Andesa kao “tvrdog” policajca sklonog starozavjetnoj školi kaznenog prava. I, dakako, svemu tome pomaže prilično raspoložena glumačka ekipa, među kojom se možda najviše ističe Aaron Taylor-Young, relativno mladi glumac specijaliziran za uloge ljepotana, a koji ovdje tumači jedan od najogavnijih primjeraka ljudskog roda koji se u posljednje vrijeme moglo vidjeti na ekranima (i koji je za taj nastup, na iznenađenje mnogih, nagrađen Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu). Ford je također dobar kada iz nekih, naizgled sitnih i nepotrebnih detalja – Susanine neispavanosti, uznemirenosti i gubitka dodira sa stvarnošću – vješto vuče veze između događaja u njenom (“stvarnom”) svijetu i onih u Edwardovom romanu. Iako njegov sadržaj gledateljima ne pruža ugodno iskustvo, Noćne životinje predstavljaju jedan od rijetkih primjera vrhunske filmske vještine te će gledateljima, čak i onima koji nisu filmofilski “nabrijani”, ostati u sjećanju davno nakon što se zaborave mnogi drugi razvikani osvajači prestižnih nagrada.

NOĆNE ŽIVOTINJE
(NOCTURNAL ANIMALS)
uloge: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Aaron Taylor-Young, Isla Fisher, Armie Hammer, Laura Linney, Andrea Riseborough, Michael Sheen, Ellie Bamber
scenarij: Tom Ford
režija: Tom Ford
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Snjeguljica (2012)

 

SNJEGULJICA
(MIRROR MIRROR)
uloge:  Julia Roberts, Lily Collins, Armie Hammer, Nathan Lane, Sean Bean
scenarij: Marc Klein & Jason Keller
režija: Tarsem Singh
proizvodnja: Relativity Media, SAD, 2012.
trajanje:  106 '

 

U Hollywoodu nije rijetkost da suparnički studiji jedne te iste godine lansiraju dva različita blockbustera na istu temu. U prošlosti se taj fenomen odražavao kroz dva filma o vulkanima ili dva filma o asteroidima; ove godine se održava u dva suparnička filma o Snjeguljici, koji, svaki na svoj način, nude “revizionistički” prikaz poznate bajke braće Grimm. Prvi od njih je Mirror Mirror kojeg su naši distributeri s uobičajenom “produhovljenošću” jednostavno preveli kao Snjeguljicu.

 

“Revizionizam” ove verzije se ogleda već na samom početku kada se kao narator pojavljuje lik Kraljice, koji tumači Julia Roberts, zbog čega će neki gledatelji steći dojam da je ona pravi protagonist filma, ili barem da će se radnja prikazati iz njenog gledišta. Scenarij se, međutim, u svojim temeljima ipak ne odstupa od predloška. Kraljica je i dalje negativka, odnosno bolesno opsjednuta time da bude najljepša žena na svijetu, ili barem u svom kraljevstvu. Takvo stanje stvari, pak, počinje ugrožavati njena 18-godišnja pokćerka Snjeguljica (Collins), a što se ogleda i u tome da prema njoj naklonost počinje osjećati zgodni princ (Hammer) na koga je Kraljica bacila oko. Problem se nastoji riješiti njenom likvidacijom u šumi, ali Snjeguljica umjesto toga završi u društvu sedmorice živopisnih patuljaka.

 

Iako službeni plakat Snjeguljice krasi lik Julie Roberts koja je još uvijek nominalno velika holivudska zvijezda, producentima se glavni adut nalazio iza kamere. Tarsem Singh, režiser koji je prošle godine s Besmrtnicima još jednom demonstrirao svoj talent za egzotične i upečatljive prizore, trebao je s popularnom bajkom uraditi ono što je prije dvije godine bio uradio Tim Burton s Alisom u zemlji čudesa. Međutim, umjesto hrpe novca su došle mlake kritike i kiks na kino-blagajnama.

 

Taj fijasko bi se, kao u većini slučajeva, mogao pripisati scenariju; kod Snjegulice je specifičnost u tome što scenarij Marca Kleina i Jasona Kellera zapravo i nije toliko loš, koliko gledateljima daje do znanja da je mogao biti bolji. Singh, koji nije znao prepoznati ili iskoristiti njegove potencijale, se, pak, može pravdati time da je bio sputan nastojanjem da se film servira što široj obiteljskoj publici, a što je u mnogo čemu otupilo oštricu ostvarenja koje se moglo shvatiti i kao svojevrsna holivudska auto-satira.

 

Snjeguljica je najefektnija upravo u onim scenama i onim detaljima koji ukazuju da su autori pronašli inspiraciju u stvarnom životu, a ne bajkama. Julia Roberts je, zapravo, prilično efektna kao mladošću i ljepotom opsjednuta zla kraljica, a što i nije daleko od nekadašnje kraljice romantičnih komedija čije je vrijeme definitivno prošlo. Uloge prinčeva i princeza isto tako dobro “leže” Lily Collins, kćeri međunarodne pop-zvijezde Philla Collinsa, te Armieju Hammeru, praunuku znamenitog i političkog utjecajnog naftnog tajkuna Armanda Hammera. S druge strane, humor neujednačenog kvalitete i nespretni pokušaji komentiranja socioekonomskog stanja u svijetu previše kvare dojam. Ono što spašava Snjeguljicu su prije svega simpatični i živopisni likovi patuljaka, ali i za današnje holivudske kvalitete neočekivano originalna i, može se čak reći i ikonoklastička završnica. Singh, na žalost, nije mogao cijeli film napraviti u takvom tonu, odnosno “revizionizam” shvatiti kao priliku za anarhoidnu parodiju montipajtonovskog tipa. Od današnjeg Hollywooda se, pak, nešto takvo skretanje od konvencija i nije moglo očekivati.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)