RECENZIJA: Noćne životinje (Nocturnal Animals, 2016)

“Ozbiljnim” umjetničkim filmovima se danas često zamjera da su se žanrovski ograničili na oblast “čiste” drame. Razlog za to se može pronaći u tome da se u pohodima na prestižne festivalske i druge nagrade prečesto igra na “sigurno”, odnosno da se svode na glumačka “dajte mi Oscar” prenemaganja ili nekakav politički angažman u skladu sa svjetonazorskim parametra hollywoodske salonske ljevice. Stoga ne iznenađuje da će svaki film koji se od tog recepta odmakne s malo više naglaska na estetiku ili skretanjem u druge žanrovske vode privući pažnju, a nekad čak i iznenaditi s nagradama. Jedan takav primjer pružaju Noćne životinje, drugi naslov u filmografiji američkog modnog dizajnera Toma Forda, koji je prošle godine osvojio Veliku nagradu žirija na venecijanskoj Mostri.

Film se temelji na Tony and Susan, romanu Austina Wrighta iz 1993. godine. Radnja započinje u Los Angelesu gdje Susan (Adams), vlasnica prestižne umjetničke galerije od svog bivšeg muža Edwarda (Gyllenhaal) primi rukopis njegovog najnovijeg romana. Film potom radnju Edwardovog romana, čiji je protagonist Tony (koga također tumači Gyllenhaal), mirni i skromni čovjek koji jedne noći ima nesreću da se zajedno s obitelji vozi cestom u zabiti zapadnog Teksasa upravo u trenutku kada se na njoj nađe grupa lokalnih nasilnika. Ono što počinje kao naizgled sitni incident pretvara se u verbalno zlostavljanje, prijetnje, a na kraju i otmicu. Tony se stjecajem okolnosti oslobodi da bi nedugo potom doznao da su mu supruga (Fisher) i kći (Bamber) bile zvjerski mučene, silovane i ubijene. Mučen grižnjom savjesti, Tony se nakon godinu dana vraća na mjesto zločina kako bi policijskom detektivu Andesu (Shannon) pomogao da uhvati počinitelje. Radnja paralelno prikazuje kako čitanje romana izaziva sve veću neugodu kod Susan, koja se sjeća kako je prije dvadeset i više godina započela strastvenu vezu s mladim, idealističkim, ali siromašnim Edwardom suprotno željama svojih bogatih roditelja.

Noćne životinje svoj “art” status potvrđuju složenom narativnom strukturom, odnosno korištenjem tehnike “priče u priči”, dodatno usložnjenje kroz Susanine flashbackove. S druge strane, od “art” svijeta odmak predstavlja to što se Edwardov roman u žanrovskom smislu smješta u “komercijalni” svijet “krimića”, i to onih koji svojom prilično jednostavnom podjelom na dobre i loše momke, odnosno isto tako “jednostavnim” metodama istjerivanja pravde izgleda kao da pripada eksploatacijskim B-ostvarenjima 1970-ih i 1980-ih. Ford je, pak, uložio izuzetan trud da cijeli film izgleda upečatljivo, iako u uvijek pitanju nisu prizori koji će gledateljima biti privlačni. To uključuje kako uvodnu špicu sa prizorom gotovo čudovišno gojaznih golih plesačica (za koji se kasnije ispostavi da predstavlja umjetnički performans u Susanioj galeriji), tako i scenu u kojoj jedan od likova gol golcat na otvorenom obavlja veliku nuždu. Upravo to, gotovo larpurlarističko inzistiranje na “cool” vizualnoj estetici, predstavlja glavni nedostatak filma, jer često nepotrebno skreće pažnju s prilično intrigantnih likova i dva zapleta koji se međusobno prožimaju.

Ford je daleko uspješniji kao filmski pripovjedač, odnosno uspijeva gledatelje pričvrstiti uz ekrane zahvaljujući likovima koji su impresivni, čak i kada na prvi pogled izgledaju poput klišeja. To uključuje i Tonyja kao hitchcockovski arhetip “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, Edwarda kao mladog i naivnog idealista, Andesa kao “tvrdog” policajca sklonog starozavjetnoj školi kaznenog prava. I, dakako, svemu tome pomaže prilično raspoložena glumačka ekipa, među kojom se možda najviše ističe Aaron Taylor-Young, relativno mladi glumac specijaliziran za uloge ljepotana, a koji ovdje tumači jedan od najogavnijih primjeraka ljudskog roda koji se u posljednje vrijeme moglo vidjeti na ekranima (i koji je za taj nastup, na iznenađenje mnogih, nagrađen Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu). Ford je također dobar kada iz nekih, naizgled sitnih i nepotrebnih detalja – Susanine neispavanosti, uznemirenosti i gubitka dodira sa stvarnošću – vješto vuče veze između događaja u njenom (“stvarnom”) svijetu i onih u Edwardovom romanu. Iako njegov sadržaj gledateljima ne pruža ugodno iskustvo, Noćne životinje predstavljaju jedan od rijetkih primjera vrhunske filmske vještine te će gledateljima, čak i onima koji nisu filmofilski “nabrijani”, ostati u sjećanju davno nakon što se zaborave mnogi drugi razvikani osvajači prestižnih nagrada.

NOĆNE ŽIVOTINJE
(NOCTURNAL ANIMALS)
uloge: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Aaron Taylor-Young, Isla Fisher, Armie Hammer, Laura Linney, Andrea Riseborough, Michael Sheen, Ellie Bamber
scenarij: Tom Ford
režija: Tom Ford
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 8/10
Oglasi

RECENZIJA: Snjeguljica (2012)

 

SNJEGULJICA
(MIRROR MIRROR)
uloge:  Julia Roberts, Lily Collins, Armie Hammer, Nathan Lane, Sean Bean
scenarij: Marc Klein & Jason Keller
režija: Tarsem Singh
proizvodnja: Relativity Media, SAD, 2012.
trajanje:  106 '

 

U Hollywoodu nije rijetkost da suparnički studiji jedne te iste godine lansiraju dva različita blockbustera na istu temu. U prošlosti se taj fenomen odražavao kroz dva filma o vulkanima ili dva filma o asteroidima; ove godine se održava u dva suparnička filma o Snjeguljici, koji, svaki na svoj način, nude “revizionistički” prikaz poznate bajke braće Grimm. Prvi od njih je Mirror Mirror kojeg su naši distributeri s uobičajenom “produhovljenošću” jednostavno preveli kao Snjeguljicu.

 

“Revizionizam” ove verzije se ogleda već na samom početku kada se kao narator pojavljuje lik Kraljice, koji tumači Julia Roberts, zbog čega će neki gledatelji steći dojam da je ona pravi protagonist filma, ili barem da će se radnja prikazati iz njenog gledišta. Scenarij se, međutim, u svojim temeljima ipak ne odstupa od predloška. Kraljica je i dalje negativka, odnosno bolesno opsjednuta time da bude najljepša žena na svijetu, ili barem u svom kraljevstvu. Takvo stanje stvari, pak, počinje ugrožavati njena 18-godišnja pokćerka Snjeguljica (Collins), a što se ogleda i u tome da prema njoj naklonost počinje osjećati zgodni princ (Hammer) na koga je Kraljica bacila oko. Problem se nastoji riješiti njenom likvidacijom u šumi, ali Snjeguljica umjesto toga završi u društvu sedmorice živopisnih patuljaka.

 

Iako službeni plakat Snjeguljice krasi lik Julie Roberts koja je još uvijek nominalno velika holivudska zvijezda, producentima se glavni adut nalazio iza kamere. Tarsem Singh, režiser koji je prošle godine s Besmrtnicima još jednom demonstrirao svoj talent za egzotične i upečatljive prizore, trebao je s popularnom bajkom uraditi ono što je prije dvije godine bio uradio Tim Burton s Alisom u zemlji čudesa. Međutim, umjesto hrpe novca su došle mlake kritike i kiks na kino-blagajnama.

 

Taj fijasko bi se, kao u većini slučajeva, mogao pripisati scenariju; kod Snjegulice je specifičnost u tome što scenarij Marca Kleina i Jasona Kellera zapravo i nije toliko loš, koliko gledateljima daje do znanja da je mogao biti bolji. Singh, koji nije znao prepoznati ili iskoristiti njegove potencijale, se, pak, može pravdati time da je bio sputan nastojanjem da se film servira što široj obiteljskoj publici, a što je u mnogo čemu otupilo oštricu ostvarenja koje se moglo shvatiti i kao svojevrsna holivudska auto-satira.

 

Snjeguljica je najefektnija upravo u onim scenama i onim detaljima koji ukazuju da su autori pronašli inspiraciju u stvarnom životu, a ne bajkama. Julia Roberts je, zapravo, prilično efektna kao mladošću i ljepotom opsjednuta zla kraljica, a što i nije daleko od nekadašnje kraljice romantičnih komedija čije je vrijeme definitivno prošlo. Uloge prinčeva i princeza isto tako dobro “leže” Lily Collins, kćeri međunarodne pop-zvijezde Philla Collinsa, te Armieju Hammeru, praunuku znamenitog i političkog utjecajnog naftnog tajkuna Armanda Hammera. S druge strane, humor neujednačenog kvalitete i nespretni pokušaji komentiranja socioekonomskog stanja u svijetu previše kvare dojam. Ono što spašava Snjeguljicu su prije svega simpatični i živopisni likovi patuljaka, ali i za današnje holivudske kvalitete neočekivano originalna i, može se čak reći i ikonoklastička završnica. Singh, na žalost, nije mogao cijeli film napraviti u takvom tonu, odnosno “revizionizam” shvatiti kao priliku za anarhoidnu parodiju montipajtonovskog tipa. Od današnjeg Hollywooda se, pak, nešto takvo skretanje od konvencija i nije moglo očekivati.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)