RECENZIJA: Daleko od razuzdane gomile (Far from the Madding Crowd, 2015)

Adaptacije klasičnih djela svjetske književnosti se kao filmska vrsta mogu proglasiti korisnijom od drugih. To je najočigledniji slučaj kod školaraca, s obzirom da im u dva sata pred ekranom uštede dane razbijanja glave iznad stranica često nerazumljive obvezne lektire. Takvi su filmovi, također, prilično korisni filmašima koje mori nedostatak svježih ideja, slično kao i studijima koji u takvim slučajevima najčešće ne moraju nikome plaćati odavno istekla autorska prava. Još kada je u pitanju djelo radnjom smještenom u neku zemlju poput Engleske gdje je sačuvana tradicionalna arhitektura, a lokalno glumište pruža hrpu iskusnih talenata, cijela se stvar može napraviti s relativno niskim budžetom, ali i ne malim izgledima za hvatanje zlatnih kipića i festivalskih nagrada. Takav koncept, koji je tim Merchant-Ivory svojevremeno dotjerao gotovo do savršenstva, a Jane Austen učinio najpopularnijom književnicom suvremenog Hollywooda, doduše, ima jednu ozbiljnu manu. Ako netko danas misli od nekog klasičnog književnog djela napraviti prestižni film, riječ je o ideji koja je vrlo vjerojatno desetljećima ranije pala nekom drugom. S time se, između ostalog, suočio i Daleko od razuzdane gomile, najnovija ekranizacija hvaljenog romana Thomasa Hardyja.

Radnja se događa 1870-ih u Dorsetu, ruralnoj oblasti na južnoj obali Engleske, gdje je mlada, privlačna ali svojeglava Batsheba Everdene (Mulligan) kao sluškinja radi kod svoje tetke. Ubrzo počne privlačiti Gabriela Oaka (Schoenaerts), relativno imućnog lokalnog stočara kome, na njegovo veliko razočaranje, odbije bračnu ponudu. Nakon nekog vremena se sa životna sreća poigrala sa oboje – Bathsheba nasljedstvom dobija veliku farmu, a Oak, kome je bizarna nesreća uništila stado, je upravo na njoj prisiljen zarađivati za život kao njen uposlenik. Bathsheba, pak, postane predmetom zanimanja svog novog susjeda Williama Bolwooda (Sheen), bogatog, ali tragično usamljenog aristokrata s kojim započinje drsko očikujati. Nju samu, međutim, osvoji Frank Troy (Sturridge), naočiti konjanički dočasnik za koga se vjenča da bi potom shvatila kako on osim ljepote nema nikakvih drugih kvaliteta te da će svojom sklonošću kocki i razuzdanim zabama upropastiti farmu.

Hardyjev roman je bio ekraniziran nekoliko puta (čemu valja prirodati i svojevrsnu u suvremeno doba smještenu parodiju Tamara Drewe, gdje je glavni lik tumačila Gemma Arterton). Od svih tih ostvarenja najpoznatija je, pak, verzija Tonyja Richardsona iz 1967. godine gdje je Bathshebin lik tumačila Julie Christie, tada na vrhuncu popularnosti, a društvo je pravila izuzetno jaka glumačka ekipa na čelu s Terenceom Stampom (jednom od tadašnih ikona “swingajućeg Londona” i Christienim dečkom), Alanom Batesom i Peterom Finchom. Najnovija verzija bi, barem na prvi pogled, trebala biti bitno drukčija od te, i to prije svega zbog toga što je režija povjerena Thomasu Vinterbergu, danskom filmašu koji je reputaciju izgradio kao jedan od začetnika “čistunskog” filmskog pokreta Dogma 95. Daleko od razuzdane gomile, je, međutim, daleko od strogih odredbi Dogminog manifesta; ne samo da je radnja smještena u daleku prošlost zbog koje se moraju koristiti kostimi, nego se i fotografija Charlotte Bruss Christensen koristi umjetnom rasvjetom, a tu je i klasični soundtrack Craiga Armstronga. Film, dakle, izgleda i zvuči manje-više upravo onako kao i većina drugih drama radnjom smještenih u viktorijansku Englesku. Čak se i Vinterbergov režijski stil izgleda kao oličenje mainstreama, odnosno ne odaje nikakve “umjetničke” ili slične trikove.

Novi film, pak, ima solidnu glumačku ekipu, ali su i tu usporedbe sa pola stoljeća ranijom verzijom na njegovu štetu. Blijeda Mulligan se na prvi pogled doima uvjerljivijom od Christie sa njenim anakronistički preplanulim tenom, ali ju je svejedno teško shvatiti kao ljepoticu koja će trojicu prilično različitih muškaraca natjerati da se oko nje nadmeću s tragičnim posljedicama. Belgijski glumac Matthias Schoenarts je od nje mnogo bolji, odnosno uvjerljiviji u liku za koga je od samog početka jasno da je za heroinu najbolja “partija”; on u scenama Mulligan pokazuje čak i nešto što bi se moglo zvati “kemijom”, a moglo bi se reći da je, poput lika koji tumači, jedini element koji film čvrsto drži na zemlji. Sheen se, pak, u filmu pojavljuje premalo da bi iskazao nešto od svojih neospornih talenata, a još je tragičnija situacija sa Sturridgeom koji umjesto nekakvog neodoljivog zavodnika prije izgleda kao parodijski kliše.

Kao i obično, najveći nedostatak filma se može pronaći u scenariju. David Nicholls se, kao i mnogi prije njega, nije najbolje snašao suočen sa zadatkom da stotine stranica teksta pretoči u dva sata radnje. Zbog toga se u njemu našlo ne samo malo mjesta za prikaz socijalnih razlika u ruralnoj Engleskoj (koje u predlošku igraju značajnu ulogu), nego se radnja ubrzava godinama bez nekog dobrog objašnjenja, stvarajući potpunu zbrku kod gledatelja. To je, možda, najvidljivije u podzapletu s likom Troyeve ostavljene djevojke koji tumači Juno Temple, u posljednje vrijeme izgleda osuđene da tumači sporedne tragične uloge. Daleko od razuzdane gomile zbog toga predstavlja jedno veliko razočarenje, iako oku i uhu ugodno, a ponekom učeniku možda i korisno.

DALEKO OD RAZUZDANE GOMILE

(FAR FROM THE MADDING CROWD)

uloge: Carey Mulligan, Matthias Schoenaerts, Michael Sheen, Tom Sturridge, Juno Temple

scenarij: David Nicholls

režija: Thomas Vinterberg

proizvodnja: BBC Films/DNA Films/Fox Searchlight, SAD/UK, 2015.

trajanje: 1 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Veliki Gatsby (2013)

Guns Control
(izvor: Poster Boy NYC)

VELIKI GATSBY
(THE GREAT GATSBY) 
uloge: Leonardo di Caprio, Carey Mulligan, Tobey Maguire, Joel Edgerton, Isla Fisher, Elizabeth Debicki
scenarij: Baz Luhrmann & Craig Pearce
režija: Baz Luhrmann 
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013.
trajanje: 133 '

Koliko su književna djela nezahvalna za adaptaciju možda najbolje svjedoči “Veliki Gatsby” Francisa Scotta Fitzgeralda, jedan od klasičnih romana američke književnosti. Hollywood se tog romana dotakao nekoliko puta, i nijednom rezultati na ekranu nisu izgledali dostojni ugleda koji uživa književni predložak. Novi pokušaj je povjeren Australcu Bazu Luhrmannu, čija je verzija “Romea i Julije”  originalnim pristupom – smještanjem radnje u suvremeno doba – pokazala kako se može udahnuti novi život i najizlizanijim dramskim tekstovima.

Radnja filma je smještena u SAD u ljeto 1922. godine. Događaje pratimo iz perspektive lika koji služi i kao narator u romanu – Nicka Carrawaya (Maguirea), mladića koji je sa Srednjeg zapada došao u New York kako bi se obogatio trgujući obveznicama na burzi čiji indeksi tada lete u nebo. Uspjevši zaraditi dovoljno novaca za najam kuće na Long Islandu, otkriva kako mu je susjed Jay Gatsby (Di Caprio), tajanstveni bogataš u čijoj palači se odigravaju raskošne zabave na koje dolazi njujorška elita – kako pripadnici starih aristokratskih obitelji, tako i skorojevići koji su se naglo obogatili na burzi ili švercom alkohola. Carraway je i sam pozvan na jednu od njih, i ubrzo otkriva da je razlog za to njegova rođaka Daisy Buchanan (Mulligan), s kojom je Gatsby prije odlaska u prvi svjetski rat imao ljubavnu vezu, a koja je sada udana za aristokrata Toma Buchanana (Edgerton).

“Doba jazza”, odnosno “burne dvadesete”, koje je Fitzgerald nastojao opisati u svom romanu, se tradicionalno smatraju jednim od najekscesnijih razdoblja američke povijesti, odnosno vrijeme koje su obilježila pohlepa, hedonizam i razmetanje bogatstvom. Zbog toga se moglo govoriti kako Luhrmann izgleda kao idealni izbor za filmaša koji bi ekranizirao “Gatsbyja”, s obzirom da razmetanje budžetom  predstavlja najupadljiviju karakteristiku njegovog stila režije. U svom najnovijem ostvarenju Luhrmann se itekako trudi uvjeriti i posljednjeg skeptika da je u njega utrošeno više od 100 milijuna US$. Ne samo što cijeli film anakronistički trešti “hipsterski” soundtrack Jay-Za i Lane del Rey i paradiraju raskošni kostimi i scenografija njegove supruge Catherine Martin, nego je i novi “Gatsby” snimljen u za ovakvu vrstu filma neuobičajenoj (i mnogi bi rekli, sasvim nepotrebnoj) 3D tehnici. Australske lokacije i studiji, kao i mnogo CGI-ja, su pak pretvorene u fascinantne prizore gradskog života u New Yorku 1920-ih, kao i palača u kojima su živjeli tadašnji stupovi društva.

Luhrmann je, međutim, počinio istu pogrešku koju bi počinili i od njega daleko manje nadareni filmaši – obratio je previše pažnje na vanjsku formu, a premalo na sadržaj. S jedne strane je bio prilično vjeran Fitzgeraldovom tekstu, ali je s druge strane odao da ga previše ne shvaća, odnosno da mu nedostaje perspektiva originalnog autora koji je opisao svijet čiji je i sam dio bio. Zbog svega toga “Veliki Gatsby” najbolje funkcionira na početku, kada kroz Luhrmannov prikaz raskoši i ekscesa upoznajemo “doba jazza”, a Gatsby predstavlja misteriozan, karizmatski lik. Kada je scenarij od toga odlijepi i koncentrira na melodramu, Luhrmann se počinje gubiti, a likovi koji su trebali biti ikone postaju prazni, neuvjerljivi i, na kraju, gledateljima sasvim antipatični. Tu od pomoći nije ni inače iskusna i kvalitetna glumačka ekipa, uključujući Luhrmannovog starog suradnika Di Caprija čiji se Gatsby prebrzo pretvori u patetičnog luzera. Maguire se doima prestar za ulogu neiskusnog mladića (a od pomoći nije ni neuvjerljivi narativni okvir njegovog boravka u sanatoriju gdje piše romana), a posebno je tragičan slučaj neiskorištenosti lika Jordan Baker koju tumači impozantna Elizabeth Debicki. “Veliki Gatsby” tada, dijelom i zbog nedostatka prilike za Luhrmannovo iživljavanje u scenama divljih zabava, se doima potrošenim, a zajedno s njim i još jedna prilika Hollywooda da od književnog napravi filmski klasik.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Vožnja (2011)

VOŽNJA
(DRIVE)
uloge: Ryan Gosling, Carey Mulligan, Albert Brooks, Oscar Isaac, Catherine Hendricks
scenarij: Hossein Amini
režija: Nicolas Winding Refn
proizvodnja: Bold Films/Odd Lot, SAD, 2011.
trajanje:  100'

Drive 09
(izvor: GabboT)

Ove godine je u Cannesu danskom režiseru i festivalskom mezimcu Larsu von Trieru zbog zlosretnih izjava smrknulo, ali je zato njegovom zemljaku Nicolasu Windingu Refnu svanulo. Refnov film Vožnja je osvojio Zlatnu palmu za režiju, i to bez podijeljenih mišljenja i negativnog publiciteta koji je mučio Malickovo Drvo života. A nije isključeno ni da će u redovnoj distribuciji doživjeti i nekakav komercijalni uspjeh, odnosno ponoviti dostignuće koje je izmicalo svim kanskim laureatima od vremena Paklenog šunda. Razlog za to je u tome što je Vožnja rijetka ptica među filmovima – ostvarenje koje svojim umjetničkim senzibilitetom oduševljava snobovsku kritiku, a istovremeno svojim čvrstim žanrovskim određenjem može pružiti ugodnu zabavu običnoj gledateljskoj “raji”.

Radnja filma se temelji na kratkom romanu Jamesa Sallisa i smještena je u suvremeni Los Angeles. Neimenovani protagonist (Gosling) je vrhunski vozač koji za život zarađuje na različite načine –danju kao auto-mehaničar i  kaskader na holivudskim filmskim setovima, noću kao vozač koji pomaže u bijegu profesionalnim kriminalcima. Njegov život, kojim dominira hladni profesionalizam, promijeni susret sa simpatičnom susjedom Irene (Mulligan) i njenim 7-godišnjim sinom, koji u njemu nakon dugo vremena pobude nekakve osjećaje. Potencijalnu obiteljsku idilu, međutim, kvari povratak Ireninog muža Standarda (Isaac) iz zatvora koji, pak, u svom susjedu odmah prepozna talent koji bi mogao iskoristiti u sljedećem “poslu”. Vozač pristaje pomoći Standardu, ali naizgled rutinska pljačka krene katastrofalno krivo, te je protagonist prisiljen koristiti sve svoje vještine kako bi spasio goli život.

Ovakav akcijski zaplet je lako zamisliti u produkciji Jerryja Bruckheimera, sa hrpama eksplozija, desetinama razbijenih automobila i Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi. Refn, međutim, kreće sasvim drukčijim putem, stavljajući veći naglasak na kvalitetu nego kvantitetu. Glavna atrakcija je prije svega u stilu, odnosno vještom korištenju losanđeleskih lokacija koje, pogotovo u noćnim scenama, asociraju na Michaela Manna u najboljim danima, stvarajući kontrast između glamurozne vanjštine i moralne kaljuže Grada anđela. Tom efektu dosta doprinosi i izvrstan soundtrack inspiriran elektronskim popom 1980-ih.

Posvete klasicima žanrovskog filma se mogu pronaći i u glavnom junaku, koji je, u najboljoj maniri akcijskog filma, prikazan kao osoba koja malo priča, ali mnogo radi. Vozač podsjeća na Eastwoodovog Čovjeka bez imena u Leonovoj slavnoj “špageti-vestern” trilogiji, a raspoloženi Ryan Gosling svojim minimalističkim stilom glume prilično asocira na Stevea McQueena, isto kao što će scene jurnjave ljubitelje holivudske klasike podsjetiti na legendarnog Bullitta. Goslingov minimalizam u tumačenju naslovnog lika je pak, prilično komplementaran stilu njegovih mnogo razigranijih kolega koji ispunjavaju emocionalni i narativni vakuum. Među njima se najviše ističe Albert Brooks, glumac i redatelj specijaliziran za komedije u kojima je tumačio dobričine, a koji ovdje tim talentima daje daleko mračniju dimenziju.

Mračni karakter filma posebno do izražaja dolazi u drugom dijelu filma, kada Refn i njegov scenarist Hossein Amini koriste “umjetnički” karakter filma da bi sa što više realizma prikazali kako se naizgled rutinski kriminalni “poslić” pretvara u spiralu sve šokantnijeg nasilja. Pri tome se posebno ističe scena u liftu –zbog koje se Vožnja ne bi trebala preporučiti osjetljivijim gledateljima – a mnogi likovi u film ulaze samo da bi nedugo potom skončali svoj život na neke nimalo ugodne načine.

S druge strane, ultra-nasilje u svoje vrijeme nije previše naštetilo Paklenom šundu. Iako je Vožnju nezahvalno uspoređivati s Tarantinovim klasikom, gledatelje željne kvalitete će dovesti na to odredište, pruživši iskustvo jednog od najboljih filmova ove godine.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Sprema li se još jedno holivudsko remake-nedjelo?

William Goldman je rekao da u Hollywoodu nitko ništa ne zna, te je praviti dugoročne prognoze o tome kako će završiti pojedini filmski projekti još nezahvalnije nego u politici. Ipak, ako bi se baš moralo predviđati o kojem će se filmu najviše govoriti 2011. godine, onda je to “Girl With the Dragon Tattoo”, američka ekranizacija popularnog krimi-romana Stiega Larssona. Sony, koji je otkupio prava, najavio je da će premijera biti održana 21. prosinca 2011. godine.

To znači da će se do kraja godine govoriti o tom filmu, te da Fincher juriša manje na komercijalu, a više na “Oscare”. Dobra vijest u cijeloj stvari jest da film režira Fincher, a loša je da je u pitanju remake, a Hollywood s remakeovima, pogotovo kada su u pitanju ne-holivudski filmovi, ima itekakve probleme. Naravno, ne treba govoriti kako je Larssonova trilogija već ekranizirana u domovini, da je prvi film iz serije zaradio za švedske standarde basnoslovnih 100 milijuna dolara, da je Noomi Rapace zbog uloge Lisbeth Salander postala međunarodna zvijezda, ali i to da domaći kino-distributeri po običaju nisu imali cojones i mozga da tom djelu daju kino-distribuciju.

Ono što cijelu priču čini dodatno zanimljivom jest da još nije određeno tko će u američkoj verziji glumiti Salanderovu, odnosno novianra Mikaela Blomkvista. Ispočetka se govorilo o Danielu Craigu u ulozi Blomkvista (što nije baš pametna ideja) kao i Carey Mulligan kao Lisbeth Salander, ali izgleda da obje glumaca ima problema s prethodnim obavezama. Govorkalo se da bi Lisbeth Salander mogla glumiti Kristen Stewart (što bi nakon “Sumraka” bila prilično zahvalna uloga), a bacale su se i glasine o Angelini Jolie (koja je, istini za volju, za to malo prestara). Jedna od najbizarnijih glasina spominje kako je Fincheru osobni favorit južnoafrička pjevačica Yo-Landi Vi$$er.

U cijeloj priči bi možda najvažniji trebao biti glumac koji tumači Blomkvista. On bi trebao biti sredovječan i ne baš previše ugledan – realno bi to mogao biti i Oliver Platt, ali bi Trevor Eve (poznat kao šef inspektora u “Buđenju mrtvih”) bio najadekvatniji zbog kombinacije starosti i karizmatičke pojavnosti.

U svakom slučaju, o tom filmu će se dosta pričati, barem među filmofilima. A na kraju možda Fincher bude uspio od svih tih proturječnih elemenata, prkoseći holivudskim ograničenjima, napraviti i nešto dobro.