RECENZIJA: Planet majmuna: Postanak (2011)

PLANET MAJMUNA: POSTANAK
(RISE OF THE PLANET OF APES)
uloge: James Franco, Freida Pinto, Andy Serkis, John Lithgow, Tom Felton
scenarij: Michael Jaffa & Amanda Silver
režija: Rupert Waytt
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 105'

Malo koji SF-film se može pohvaliti da je postao dio opće kulture kao Planet majmuna iz 1968. godine. Njegovoj reputaciji nisu previše zasmetala ni četiri inferiorna nastavka ni zaboravljena TV-serija s početka 1970-ih, pa čak ni remake iz 2001. godine koji, najblaže rečeno, nije predstavljao najsvjetliju točku u karijeri Tima Burtona. Deset godina nakon tog fijaska 20th Century Fox je krenuo u ponovno oživljavanje franšize, ovaj put u obliku filma koji se, slično kao i X-Men: Prva klasa, može shvatiti i kao reboot i kao prequel. To je “priča o postanku” koja opisuje kako je nastao bizarni svijet gdje ljudski lik Charltona Hestona kao životinju progoni majmunska civilizacija.

Scenarij Ricka Jaffe i Amande Silver taj početak smješta u San Francisco bliske budućnosti, odnosno farmaceutsku korporaciju čiji vodeći znanstvenik Will Rodman (Franco) nastoji pronaći lijek za Alzheimerovu bolest. Pokusi na čimpanzama ne daju rezultata, s izuzetkom mladunca po imenu Cezar (Serkis), koga je Rodman doveo kući kao ljubimca i tek nakon nekoliko godina shvatio da mladi primat raspolaže superiornom inteligencijom. Cezar s vremenom shvaća svoje podrijetlo, kao i rastrgnutost između vladajuće vrste ljudi koja ga, s izuzetkom Rodmana, nikada neće prihvatiti i vlastite, tragično inferiorne, vrste. Kada nakon jednog incidenta završi iza rešetaka skloništa za “problematične” majmune, Cezar svoje zatočeništvo shvaća kao priliku za rješenje tog problema, smislivši plan koji će imati apokaliptične posljedice.

Kada se Planet majmuna: početak usporedi s originalom, može dobro poslužiti kao primjer napretka filmske tehnologije u prethodna četiri desetljeća. To se prvenstveno odnosi na prikaz majmunskih likova s emocijama koje će publika prepoznati kao ljudske – zadatak koji je nekoć Roddy McDowall prilično dojmljivo obavio glumeći pod maskom. Danas glumcima u tu svrhu pomaže CGI, a teško da je itko kvalificiraniji za taj posao od Andyja Serkisa, koji je tumačio ne samo računalno kreiranog Golluma u Gospodaru prstenova, nego i naslovnog majmuna u King Kongu. Dobrim se izborom činio i Britanac Rupert Wyatt kao redatelj, s obzirom na njegovu hvaljenu zatvorsku dramu The Escapist. Naime, upravo su scene Cezara u “skloništu”, koje u mnogo čemu pripadaju zatvorskom žanru, najbolji dio filma; u njima se Cezar postupno i prilično uvjerljivo transformira od naivne i bespomoćne žrtve do vrhunskog manipulatora i vođe.

Gledatelji, međutim, nisu te sreće kada su u pitanju ljudski likovi. James Franco je potpuno neuvjerljiv i bezličan u ulozi znanstvenika, a čak ni uvijek pouzdani James Lithgow ne može mnogo učiniti s klišejiziranom i nezahvalnom ulogom njegovog Alzheimerovom bolešću pogođenog oca. Tom Felton, koji je u Harryju Potteru tumačio zločestog Dracoa Malfoya, glumi još jedan klišej u obliku sadističkog čuvara. Stvari najgore stoje s Freidom Pinto koja tumači Rodmanovu djevojku, posve suvišni lik ubačen valjda samo zato da netko u publici – uzimajući u obzir mjesto radnje poznato po avangardnom stavu prema alternativnim životnim stilovima – ne bi izvukao pogrešne zaključke o odnosu Rodmana i Cezara.

San Francisco i njegova okolica su se, s druge strane, pokazali mnogo zahvalnijim mjestom radnje kada su u pitanje akcijske scene, pogotovo u sceni završnog obračuna na mostu Golden Gate. Završni dio filma, odnosno majmunski ustanak koji sugerira sam naslov, je kompromitiran s cenzorskim obzirima koji priječe eksplicitno nasilje, političkom korektnošću koja priječi prikaz ljudi kao majmunskih žrtava, ali najviše nastojanjem da se apokalipsa učini nedovršenom i impliciranom. Kao i niz ovoljetnih blockbustera, i Postanak nastoji na taj način iznuditi nastavak od publike.

Taj nastavak bi moglo opravdati to da Postanak predstavlja solidnu žanrovsku zabavu, čiji je scenarij, usprkos klišeja, rupa u zapletu i neuvjerljivosti zbog samog koncepta mnogo inteligentniji od većine holivudskih blockbustera. Ali gledatelji isto tako mogu suosjećati s glavnim junakom koji ima sve manje razloga za zadovoljstvo što više razmišlja o onome što se nalazi pred njim.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)