RECENZIJA: Kin (2018)

KIN
uloge: Miles Truitt, Jack Reynor, Zoe Kravitz, James Franco,
Carrie Coon, Dennis Quaid, Michael B. Jordan
scenarij: Daniel Casey
režija: Jonathan Baker & Josh Baker
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2018.
trajanje: 100 min.

Jedna od stvari koje se najčešće zamjera današnjem Hollywoodu jest nesklonost eksperimentiranju, odnosno uporno i često po publiku naporno nastojanje da se kroz nastavke, prequele, remakeove i rebootove svira u jedne te iste diple. Filmaša koji bi pokušali publici dostaviti nešto originalno ili barem različito od danas dominantne formule je danas sve manje, a još je manje producenata i šefova studija koji bi takve eksperimente bili spremni financirati. Da takav oprez ne mora biti uvijek biti bez osnove, svjedoči slućaj filma Kin koji po pitanju forme i sadržaja predstavlja svojevrsno osvježenje na američkom kino-repertoaru, ali je svejedno neslavno propao na kino-blagajnama, ali i kod prema eksperimentiranju inače sklonim kritičarima.

Kin su režirala braća Jonathan i Josh Baker, i to na temelju vlastitog kratkog filma Bagman iz 2014. godine. Radnja započinje u Detroitu, gradu koji je već nekoliko godina postao oličenje propadanja suvremene zapadne civilizacije, i u čijoj sumornoj svakodnevnici odrasta protagonist, 14-godišnji afroamerički dječak Elijah “Eli” Solinski (Truitt). Njega je prije nekoliko godina posvojila bijela obitelj na čelu s Halom (Quaid), građevinskim radnikom koji usprkos siromaštva svoju djecu nastoji izvesti na pravi put. U tome nije imao potpunog uspjeha, s obzirom da Eli pokušava sebi ostvariti prihod prikupljajući otpad po bezbrojnim napuštenim industrijskim pogonima. Prilikom jedne takve ekspedicije je naletio na neobičan predmet, za koji se čini da predstavlja lasersku pušku. Prije nego što će Eli imati prilike razmisliti da li je on vanzemaljskog podrijetla ili iz budućnosti, život obitelji zakomplicira dolazak Halovog biološkog sina Jimmyja (Reynor), koji je upravo odslužio višegodišnju zatvorsku kaznu zbog sitne krađe. Jimmy tvrdi da okrenuti novi list, ali se još ne može riješiti svoje kriminalne prošlosti, s obzirom da je u zatvoru kupovao zaštitu od bande opasnih krininalaca na čelu s lokalnim gangsterskim bosom Taylorom (Franco). Oni svoj dug od njega nastoje naplatiti tako da ga angažiraju u pljački Halovog poduzeća, ali se stvari zakompliciraju te su na kraju Eli i Jimmy prisiljeni pred gangsterima bježati na zapad, a pri čemu ne znaju da je puška koji Eli nosi sa sobom postala predmetom zanimanja dvoje tajanstvenih tragača koji nisu s ovog svijeta.

Neuspjeh Kina se, kao u mnogo sličnih slučajeva, može najlakše objasniti lošim marketingom. Posteri i traileri, naime, sugeriraju da je riječ o punokrvnom SF-filmu, a možda čak i pokušaju da se, zahvaljujući maloljetnom protagonistu, napravi nekakava omladinska F&SF franšiza nalik na Igre gladi ili Različitu. Ono što će, gledatelji, s druge strane dobiti, u žanrovskom smislu pripada mnogo banalnijim žanrovima “običnog” trilera, drame i filma ceste, pa se na trenutke Kin doima poput “art filma” koji nastoji svojom formulom pucati na “Oscare”. Osim scena na početku, kao i završnice koja ga čvrsto smješta u žanrovske vode SF-a, Kin bi u stvari mogao sasvim fino funkcionirati kao “običan” film. U tome najveću zaslugu ima izvrsna glumačka ekipa, koja uključuje kako mladog i još nepoznatog Truitta, tako i Reynora, koji se trudi biti najbolji surogat za Chrisa Pratta kojem fizički nalikuje. Franco je efektan, iako je njegov lik opakog narko-bosa tek varijacija na nekoliko sličnih nastupa, a isto se može reći i Zoe Kravitz koji tumači pomalo nezahvalnu ulogu striptizete, odnosno lik ubačen tek da se ispuna obvezna kvota ženskih likova. Uz dobru glumu, Kin se odlikuje i kvalitetnom režijom koja dolazi do izražaja u nekoliko efektnih akcijskih scena, više nego solidnim specijalnim efektima, ali i fotografijom Larkina Serpieja i glazbom Mogwaija koji filmu daju svojevrsni “retro” ugođaj nalik na 1980-e i filmove poput Terminatora. Mnogo toga dobrog u ovom filmu je kompromitirano završnim scenama ne baš previše uvjerljivog obračuna u policijskoj postaji, odnosno epilogom u kojoj se publici daje malo previše “elegantno” objašnjenje što su sve to vidjeli, pa i sugerira nastavak, kojeg vjerojatno neće biti. A to je šteta, jer je Kin dobar film koji zaslužuje publiku, iako je jasno da je mogao biti mnogo bolji.

OCJENA: 6/10

 

Oglasi

RECENZIJA: Neprijatelj pred vratima (2013)

IMG_4896 Jason Statham

Jason Statham (izvor: PRESSEFOTOS)

NEPRIJATELJ PRED VRATIMA
(HOMEFRONT)
uloge: Jason Statham, James Franco, Wynona Ryder, Kate Bosworth, Rachelle Lefevre, Izabella Vidovic, Frank Grillo, Clancy Brown, Chuck Zito
scenarij: Sylvester Stallone
režija: Gary Fleder
proizvodnja: Millennium Films/Nu Image/Open Road, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Daleko veći izvor frustracije od loših filmova, kako za kritiku tako i za publiku, su loši filmovi za koje se lako vidi da su mogli biti dobri, samo da se netko malo više pobrinuo oko nekoliko sitnih detalja. Još veću frustraciju znaju činiti i domaći distributeri koji takvim filmovima prevode naslove na najgori mogući način te tako stvaraju nepotrebnu zbrku. Jedan od takvih primjera je Homefront, akcijski film Garyja Fledera koji se u našim kinima pojavio pod naslovom Neprijatelj pred vratima, a koji će za godinu-dvije gledatelji kablovskih i sličnih servisa miješati s istoimenim ratnim spektaklom iz prethodnog desetljeća.

Začetnik filma bio je Sylvester Stallone, koji je napisao scenarij u čijoj je originalnoj koncepciji trebao predstavljati završni dio ciklusa o Johnu Rambu. Međutim, u posljednje vrijeme prilično hiperaktivni glumac je zaključio da možda neće imati vremena ni energije da ponovno oživotvori jedan od svojih najpoznatijih likova. Umjesto toga je scenarij iskoristio kako bi adaptirao istoimeni roman Chucka Logana, posljednjeg iz serije o bivšem policajcu Philu Brokeru. U filmu naslovni lik, koji tumači Jason Statham, je agent DEA koji se uspio ubaciti u “bikersku” bandu trgovaca metamfetaminom koju vodi Danny T (Zito). Na samom početku radnje akcija hvatanja krene spektakularno krivo, pri čemu pogine Dannyjev sin, a njegov otac se prilikom uhićenja zakune na krvavu osvetu. Broker nakon toga uzima novi identitet i zajedno sa 10-godišnjom kćeri Maddy (Vidovic) nastoji izgraditi novi život u gradiću  u državi Louisiana. Živopisni pejzaži i prostrano imanje s konjima čine ruralnu idilu, koju, pak, rasprši incident na školskom igralištu. Maddyna uspješna obrana od nasilnog dječaka Brokera dovodi u sukob s dječakovom rodbinom koja, u skladu s lokalnim običajima, takve sporove rješava po načelu krvne osvete. Za Brokera je još veći problem taj što je dječakov stric Gator Bodine (Franco), sitni, ali ambiciozni i beskrupulozni diler amfetamina koji će uspjeti “provaliti” tajnu Brokerovog identiteta, te u tome vidjeti priliku da stvori vlastiti narko-imperij.

Režiser Gary Fleder u svojoj filmografiji nema ništa osim uglavnom bezličnih akcijskih filmova, što je domena u kojoj često boravi i glavni glumac Jason Statham. Ono što Neprijatelja pred vratima čini, barem nominalno, različitim od akcijske konfekcije jest to što je taj projekt uspio okupiti prilično ugledna imena, koja se mogu pohvaliti nekim uglednim nagradama. Uz Stallonea, za koga se prečesto zaboravlja da je napisao za “Oscarom” nagrađen Rocky, tu je i “Zlatnim globusom” ovjenčana, a danas pomalo i zaboravljena Wynona Ryder. Njoj je povjerena uloga amoralne i od amfetamina ruinirane striptizete, u kojoj se ona poslovično trudi, pa čak i u jednoj, za njenu dosadašnju karijeru prilično atipičnoj sceni seksa. Ipak, najviše će pažnje preuzeti James Franco kao karizmatični negativac, a što je uloga koju bi trebao odigrati sa zavezanim očima. Na svoju nesreću, jedan sličan lik je tumačio u nedavnom Proljetnom ludilu, i neumitne usporedbe će njegovu izvedbu učiniti blijedom, rutinerskom i nezanimljivom. Mnogo bolji dojam, pak, daje Kate Bosworth kao metamfetaminom ruinirana majka dječaka koja pokreće ciklus nasilja; bivša hollywoodska ljepotica se prilično potrudila pretvoriti u olupinu, ali je filmu dala neobičnu dozu realizma, prikazavši kako kriminal u američkoj zabiti zna i posredno uništavati ljude.

Ono što je možda najzanimljivije kod Neprijatelja pred vratima jest upravo to što je smješten u milje “običnih” ljudi, mnogi od kojih je prema kriminalu i nasilju odvela teška socijalna situacija. A još je zanimljivije to što bi, s obzirom na neke arhetipske elemente zapleta, na primjer motiv došljaka koji se nastoji prilagoditi ksenofobnoj sredini, može shvatiti i kao moderni vestern. Stalloneov scenarij odaje i nastojanje da se “white trash” seljačine, jedina društvena grupa koju je danas “politički korektno” prikazivati kao bezvrijedni šljam, prikažu na nešto humaniji način nego što to čini Hollywood, odnosno sugerira kako se, uz malo tople ljudske riječi i razumijevanja, mogu odvesti na pravi put.

Međutim, svi ti potencijalno intrigantni elementi scenarija su upropašteni inzistiranjem na akcijskim klišejima, pri čemu se prilično ističe spektakularni, ali, zapravo nepotrebni početak, kao i nešto manje spektakularni, ali prilično predvidljiv i, zapravo, razočaravajući kraj. Da su Stallone i Fleder pokazali malo više truda, film je mogao biti daleko bolji. Na primjer, početne scene u kojima se pokazuje Brokerova prošlost federalnog agenta su mogle biti izbačene, odnosno razlog zbog koga se preselio je mogao daleko bolje funkcionirati kao misterij za gledatelje. Zapravo, cijeli podzaplet s narko-bosovima i osveti je bio nepotreban, te je film mogao biti bolji da se sveo na sukob Brokera sa lokalnim “krkanima”. Na žalost, ta, kao i mnoge prilike su propuštene. Neprijatelj pred vratima vjerojatno neće previše naškoditi velikim imenima koja su u njemu sudjelovala, ali će to biti slaba utjeha publici koja se upravo zbog tih imena daleko više razočarala.

OCJENA: 3/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Ovo je kraj (2013)

Jay Jonah Seth James Danny Craig

Jay Jonah Seth James Danny Craig (izvor: Sean Davis)

OVO JE KRAJ
(THIS IS THE END)
uloge: Seth Rogen, Jay Baruchel, James Franco, Jonah Hill, Danny McBride, Craig Robinson, Michael Cera, Emma Watson
scenarij: Seth Rogen & Even Goldberg
režija:  Seth Rogen & Evan Goldberg
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 106 '

Jedan od najefikasnijih načina izazivanja smijeha se može pronaći u tome da se neke svakodnevne, rutinske ili apstraktne fraze shvate doslovno ili takvima pokušaju dočarati pred ekranom. Jedan od primjera bi mogao biti skeč u irskoj humorističkoj TV-emisiji “Republic of Telly” gdje su se ekranizirali stihovi najpoznatijih rock ili pop pjesama. Sličan koncept koristi i “Ovo je kraj”, komedija Setha Rogena i Evana Goldberga, samo što u ovom slučaju umjesto pop-glazbe kao predložak služi apokalipsa, odnosno njen opis u Bibliji.

Gledatelji će, međutim, morati malo sačekati prije nego što shvate o kakvom je, zapravo, filmu riječ. “Ovo je kraj” počinje kao “normalna” komedija, poput mnogih iz Rogenovog opusa. Jedino se neobičnim čini što je u njoj protagonist sam Rogen, isto kao što i njegov kolega i sunarodnjak Jay Baruchel tumači samog sebe. Radnja prikazuje kako je Baruchel iz Kanade došao u Los Angeles kako bi se družio sa Rogenom, sada već uspješnim hollywoodskim komičarem i scenaristom. Povod je zabava koju je njihov prijatelj James Franco priredio u svom novom raskošnom domu, i na kojoj se okupio niz drugih celebrityja i glumaca. Baruchelove neugodnosti u susretu s hollywoodskim ličnostima slavnijim od sebe, međutim, dolaze u drugi plan nakon potresa i niza spektakularnih i uznemirujućih događaja koji kulminiraju otvaranjem zemlje ispred Francove kuće i masovnom pogibijom učesnika zabave. Među preživjelima su Rogen, Baruchel, Franco, Jonah Hill, Craig Robinson i Danny McBride, koji u kući postaju suočeni s nedostatkom televizije, Interneta, vijesti o vanjskom svijetu, ali i prilično ograničenim rezervama hrane, vode i drugih potrepština. Njihove pokušaje da prežive otežavaju sve veće međusobne tenzije, ali i spoznaja da se vani motaju demoni iza kojih bi mogao stajati Sotona.

Apokalipsa kao podloga za crnu komediju je zanimljiva, iako ne previše originalna ideja (sličan koncept je ovog ljeta koristio i britanski film “Kraj svijeta”). Ono što je još zanimljivije jest da je apokaliptičko pustošenje Los Angelesa i ostatka svijeta zapravo u drugom planu, pa tako i protagonistima treba daleko više vremena nego publici da zbroji dva i dva i shvati o čemu je, zapravo, riječ. Rogenov i Goldbergov scenarij se čak i previše ne trudi parodirati klišeje žanra, pa se danas sveprisutni zombiji spominju tek u jednom trenutku. Tvorcima filma je apokalipsa tek izgovor za film u kome se razmažene hollywoodske zvijezde odjednom nađu u situaciji da, poput svoje publike, moraju sami brinuti o nekim tako prozaičnim stvarima kao što su hrana, piće, krov nad glavom i spašavanje golih života. A još je zanimljivije i to da mnoge od tih zvijezda tumače fiktivne, i u mnogo čemu nimalo simpatične verzije same sebe, a za koje publici uglavnom neće biti previše krivo kada ih snađe, u pravilu neugodan, kraj.

“Ovo je kraj” je velikim dijelom prilično zabavan i na trenutke urnebesno smiješan film, iako sadrži scene masovnog krvoprolića, kao i prolijevanja svakojakih tjelesnih izlučevina. Juddu Apatowu, producentu i režiseru koji je Rogenu i družini omogućio karijeru, odana je počast i po tome što se inzistiralo na prikazu izvjesnih dijelova muške anatomije, a što je detalj karakterističan upravo za njegov opus. Nekon nekog vremena, međutim, postaje izvjesno da je “Ovo je kraj” nastao od kratkog (i nikad prikazanog) filma “Jay and Seth versus the Apocalypse” iz 2007. godine. To se odgleda u njegovoj razvučenosti i pokušaju da se u cjelovečernji format  utrpaju sadržaji bez previše humora ili inspiracije. To se odnosi na scene bijega pred demonima, prilično izlizano parodiranje “Egzorcista”, a pogotovo na finalu gdje se sudbina protagonista raspliće u kombinaciji patetike i ne baš previše uvjerljivih CGI-efekata. Mnogima će epilog ukazati na nedostatak ukusa autora. Usprkos tog i drugih razočaranja, “Ovo je kraj” zaslužuje preporuke, iako će više za poklonike autora i filmofile nego za širu publiku.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Proljetno ludilo (2012)

IMG-56074.jpg

Ashley Benson (izvor: Tabercil)

PROLJETNO LUDILO 
(SPRING BREAKERS)
uloge: James Franco, Selena Gomez, Vanessa Hudgens, Ashley Benson, Rachel Korine
scenarij: Harmony Korine
režija: Harmony Korine
proizvodnja: Muse Productions/A24 Films/Annapurna, SAD, 2012.
trajanje: 97 '

Nepuna dva desetljeća nakon što je postao slavan zahvaljujući scenariju za kontroverzni film “Klinci”, Harmony Korine se ponovno, ovaj put kao režiser, nastoji baviti društvenom patologijom mladih Amerikanaca lišenih roditeljske i svake druge kontrole. S obzirom da njegovi ranija redateljska ostvarenja, najblaže rečeno, nisu izazvala oduševljenje kod kritike, a još manje kod publike, za svoj novi projekt pod naslovom “Proljetno ludilo” je morao primijeniti drukčiji, nešto konvencionalniji, ali bi se na kraju ipak moglo reći i uspješniji pristup.

Originalni naslov “Spring Breakers” se odnosi na proljetne praznike koji već desetljećima služe kao tradicionalni izgovor američkim studentima za odlazak ritualni na more ili neku sličnu “cool” destinaciju gdje se svaki trenutak ili dolar u džepu troši na užitke koji su u pravilu ilegalni, nemoralni ili štetni po zdravlje. To predstavlja jedini životni cilj za četvoro protagonistica – studentice Faith (Gomez), Candy (Hudgens), Brit (Benson) i Cotty (Korine) – koje su ga spremne financirati čak i s razbojničkom pljačkom. Nakon nje slijedi put u St. Petersburg na Floridi i nezaboravni provod, brutalno prekinut uhićenjem zbog posjedovanja narkotika. Od kratkog, ali za proljetni raspust katastrofalnog, boravka iza rešetaka djevojke spašava živopisni lokalni reper/diler Alien (Franco) koji im plati kauciju. Dok je Faith skeptična prema njegovim motivima ili društvom u kome se kreće, njene prijateljice su oduševljene novim uzbuđenjima koje će ih odvesti s drugu stranu zakona i ugroziti im život.

Za razliku od ranijih ostvarenja, gdje je publiku nastojao šokirati što odvratnijim prizorima, Korine svoj novi film nastoji učiniti što atraktivnijim. To se ne odnosi samo na u trailerima intenzivno reklamirane detalje poput toga da se mlade protagonistice gotovo sve vrijeme pojavljuju odjevene u oskudne bikinije (a u ponekim scenama čak i bez ičeg), nego i na dopadljivu elektronsku glazbu Cliffa Martineza i Skrillexa te angažman francuskog direktora fotografije Benoîta Debiea koji jarkim bojama St. Petersburg opisuje prikazuje kao raj na zemlji. Međutim, kao i u mnogim sličnim slučajevima, dopadljiva forma često služi kao zamjena za ne tako duboki sadržaj. U slučaju “Proljetnog ludila” se to najlakše zapaža kod inzistiranja da se jedne te iste replike ponavljaju više puta, kao i protagonisticama koje, s izuzetkom Faith, prikazane kao gotovo jedna od druge neraspoznatljivi likovi. Na prvi pogled se čini da je jedina “šokantna” stvar u ovom filmu to što patološki razuzdane protagonistice tumače glumice koje su, s izuzetkom Korineove supruge Rachel, imidž izgradile ulogama dobrih curica u Disneyevim obiteljskim serijama.

Spas “Proljetnom ludilu” donosi ulazak Jamesa Franca na njegovoj polovici. Njegovo strastveno tumačenje Aliena – lika potpuno različit od onih na koje smo navikli u njegovom dosadašnjem opusu – daje filmu potrebnu dubinu; bez obzira na to što je Alien ljigavac prijetećeg izgleda, njegova iskrenost i beskompromisnost ga čini upečatljivim, pa na trenutke i simpatičnim likom. Njega bi se moglo shvatiti i kao svojevrsni Korineov alter ego, odnosno medij kroz koji u film dolazi vjerojatno najupečatljivija scena koja miješa opus pop-dive Britney Spears,  balet, poeziju i automatsko oružje.

Dio kritičara je, međutim, Korineu zamjerao to što previše vrluda na rubu između eksploatacijskog trasha (uključujući bezbrojne ponavljajuće scene prizora nalik na one koje svakog ljeta naši mediji šalju sa Zrča) i nastojanja da se ukaže na beznandnu moralnu i svaku drugu izgubljenost današnje generacije mladih Amerikanaca. Nekoliko iznenađujućih obrata, kao i prilično nekonvencionalna završnica, “Proljetno ludilo” ipak čine osvježenjem naše kino-ponude te filmom koji se može preporučiti čak i eksperimentima i “umjetničarenju” nesklonoj publici.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Carstvo velikog Oza (2013)

***** Five Star MOVIE REVIEW: “Oz The Great an...

(izvor: ImagePros)

CARSTVO VELIKOG OZA
(OZ THE GREAT AND POWERFUL)
uloge: James Franco, Mila Kunis, Rachel Weisz, Michelle Williams, Zach Braff, Bill Cobbs, Joey King
scenarij: David Lindsay-Abaire & Mitchell Kapner
režija: Sam Raimi
proizvodnja: Touchstone, SAD, 2013.
trajanje: 130 '

Hollywoodu nije ništa sveto, pogotovo kada se kroz remakeove i nastavke spoje pohlepa i nedostatak kreativnosti. To ponekad zna rezultirati prčkanjem čak i po onome što se smatra ključnim dijelom ne samo vlastite, nego i svjetske kulturne baštine, a što je čak i najšira publika sklona odbaciti kao svetogrđe. Otprilike tako bi se mogla objasniti sudbina brojnih adaptacija “Čarobnjaka iz Oza”, popularne dječje knjige Franka L. Bauma, koje su ostale beznadno zasjenjene znamenitom MGM-ovom verzijom Victora Fleminga iz 1939. godine. Nju je, po svemu sudeći, ipak izbjeglo “Veliko carstvo Oza”, ambiciozan Disneyev projekt, u kina izbačen nepuna tri desetljeća nakon što se studio opekao s neslužbenim nastavkom “Povratak u Oz”, odbačenim i od kritike i od publike.

Novi film umjesto nastavka predstavlja pred-nastavak, odnosno kazuje priču o podrijetlu naslovnog lika u Baumovoj knjizi i njegovom dolasku u čarobnu zemlju Oz. Na samom početku je on predstavljen kao Oscar Diggs (Franco), mađioničar čije su visoke ambicije u raskoraku s mnogo banalnijom stvarnošću zabavljača u putujućem cirkusu, kao i ne baš visokim moralnim standardima, pogotovo kada je ljepši spol u pitanju. Nakon što se našao u Kansasu, stjecaj okolnosti i lokalnih vremenskih prilika ga odvede na dramatično putovanje koje će završiti u nepoznatoj zemlji punoj neobičnih stvorenja. Prva koja će mu ukazati dobrodošlicu je princeza Theodora (Kunis), koja mu objasni kako je kralja njene zemlje ubila zla vještica, te kako Diggsov dolazak predstavlja ispunjenje proročanstva o čarobnjaku koji će ih spasiti. Diggs se brzo prilagodi novoj ulozi, a još brže nakon što dođe u Smaragdni grad kod Theodorine skeptične sestre Evanore (Weisz) koja mu svejedno objasni kako ga u slučaju ispunjenja misije čeka prijestolje Oza i nezamislivo bogatstvo. Da bi ga stekao, Diggs odlazi na put u jazbinu zle vještice u Mračnoj šumi, pri čemu ga prate krilati majmun Finley i Porculanska djevojčica.

Jednako težak i prilično nezahvalan zadatak je čekao i Sama Raimija, kome je Disney povjerio režiju ovog filma. S jedne strane je bio imperativ da se publici ponudi nešto uistinu novo, a s druge strane da se previše ne odmakne od parametara uspostavljenih 1939. godine; “Veliko carstvo Oza” se isto tako publici moralo “prodati” kao djelo vezano uz MGM-ov klasik, iako je drugi hollywoodski studio na njega imao prava. Raimi je u tome uglavnom uspio, iskoristivši ne samo budžet dostojan suvremenog hollywoodskog blockbustera, nego i za današnji Hollywood neobično veliku količinu domišljatosti. Najveća novina u odnosu na stari film su, dakako, specijalni efekti i 3D tehnologija; tu je, međutim, Raimi prilično lukavo kroz nove tehnike odao počast starima – kao i Flemingov, i novi film za početne scene u Kansasu koristi crno-bijelu tehniku; Raimi namjerno sužava ekran na format 4:3, da bi ekran raširio zajedno s dolaskom boje u scenama smještenim uz Oz. Isto tako, neke od likova iz Oza tumače isti glumci kao i likove u Kansasu. S druge strane je primjetan nedostatak pjesama i sličnih glazbenih brojeva, koji fanovima originala i neće previše zasmetati, dijelom zahvaljujući poslovično kvalitetnoj partituri Dannyja Elfmana.

“Carstvo velikog Oza”, s druge strane, ozbiljno pati zbog problema s castingom. Hiperaktivni i u posljednje vrijeme svenazočni James Franco nije bio najsretniji izbor za komplicirani lik sitnog hohštaplera koji, u skladu s holivudskim klišejima, malo prebrzo postaje heroj. Ni ostatak glumačke ekipe se nije previše istakao, pa će, tako, na primjer, Mila Kunis ostati bolje upamćena zbog šminki koja ju čini neraspoznatljivom od Marion Cotillard. Iako primjetno bolji nego što sugeriraju mlake kritike i s komercijalnim uspjehom koji se doima opravdanijim nego kod većine hollywoodskih blockbustera, Raimijev se teško može mjeriti sa svojim velikim prethodnikom. A to će biti još teže kada dođu neizbježni nastavci.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Planet majmuna: Postanak (2011)

English: Interview with Oscar nominee James Franco

James Franco (izvor:Wikimedia Commons)

PLANET MAJMUNA: POSTANAK
(RISE OF THE PLANET OF APES)
uloge: James Franco, Freida Pinto, Andy Serkis, John Lithgow, Tom Felton
scenarij: Michael Jaffa & Amanda Silver
režija: Rupert Waytt
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 105'

Malo koji SF-film se može pohvaliti da je postao dio opće kulture kao Planet majmuna iz 1968. godine. Njegovoj reputaciji nisu previše zasmetala ni četiri inferiorna nastavka ni zaboravljena TV-serija s početka 1970-ih, pa čak ni remake iz 2001. godine koji, najblaže rečeno, nije predstavljao najsvjetliju točku u karijeri Tima Burtona. Deset godina nakon tog fijaska 20th Century Fox je krenuo u ponovno oživljavanje franšize, ovaj put u obliku filma koji se, slično kao i X-Men: Prva klasa, može shvatiti i kao reboot i kao prequel. To je “priča o postanku” koja opisuje kako je nastao bizarni svijet gdje ljudski lik Charltona Hestona kao životinju progoni majmunska civilizacija.

Scenarij Ricka Jaffe i Amande Silver taj početak smješta u San Francisco bliske budućnosti, odnosno farmaceutsku korporaciju čiji vodeći znanstvenik Will Rodman (Franco) nastoji pronaći lijek za Alzheimerovu bolest. Pokusi na čimpanzama ne daju rezultata, s izuzetkom mladunca po imenu Cezar (Serkis), koga je Rodman doveo kući kao ljubimca i tek nakon nekoliko godina shvatio da mladi primat raspolaže superiornom inteligencijom. Cezar s vremenom shvaća svoje podrijetlo, kao i rastrgnutost između vladajuće vrste ljudi koja ga, s izuzetkom Rodmana, nikada neće prihvatiti i vlastite, tragično inferiorne, vrste. Kada nakon jednog incidenta završi iza rešetaka skloništa za “problematične” majmune, Cezar svoje zatočeništvo shvaća kao priliku za rješenje tog problema, smislivši plan koji će imati apokaliptične posljedice.

Kada se Planet majmuna: početak usporedi s originalom, može dobro poslužiti kao primjer napretka filmske tehnologije u prethodna četiri desetljeća. To se prvenstveno odnosi na prikaz majmunskih likova s emocijama koje će publika prepoznati kao ljudske – zadatak koji je nekoć Roddy McDowall prilično dojmljivo obavio glumeći pod maskom. Danas glumcima u tu svrhu pomaže CGI, a teško da je itko kvalificiraniji za taj posao od Andyja Serkisa, koji je tumačio ne samo računalno kreiranog Golluma u Gospodaru prstenova, nego i naslovnog majmuna u King Kongu. Dobrim se izborom činio i Britanac Rupert Wyatt kao redatelj, s obzirom na njegovu hvaljenu zatvorsku dramu The Escapist. Naime, upravo su scene Cezara u “skloništu”, koje u mnogo čemu pripadaju zatvorskom žanru, najbolji dio filma; u njima se Cezar postupno i prilično uvjerljivo transformira od naivne i bespomoćne žrtve do vrhunskog manipulatora i vođe.

Gledatelji, međutim, nisu te sreće kada su u pitanju ljudski likovi. James Franco je potpuno neuvjerljiv i bezličan u ulozi znanstvenika, a čak ni uvijek pouzdani James Lithgow ne može mnogo učiniti s klišejiziranom i nezahvalnom ulogom njegovog Alzheimerovom bolešću pogođenog oca. Tom Felton, koji je u Harryju Potteru tumačio zločestog Dracoa Malfoya, glumi još jedan klišej u obliku sadističkog čuvara. Stvari najgore stoje s Freidom Pinto koja tumači Rodmanovu djevojku, posve suvišni lik ubačen valjda samo zato da netko u publici – uzimajući u obzir mjesto radnje poznato po avangardnom stavu prema alternativnim životnim stilovima – ne bi izvukao pogrešne zaključke o odnosu Rodmana i Cezara.

San Francisco i njegova okolica su se, s druge strane, pokazali mnogo zahvalnijim mjestom radnje kada su u pitanje akcijske scene, pogotovo u sceni završnog obračuna na mostu Golden Gate. Završni dio filma, odnosno majmunski ustanak koji sugerira sam naslov, je kompromitiran s cenzorskim obzirima koji priječe eksplicitno nasilje, političkom korektnošću koja priječi prikaz ljudi kao majmunskih žrtava, ali najviše nastojanjem da se apokalipsa učini nedovršenom i impliciranom. Kao i niz ovoljetnih blockbustera, i Postanak nastoji na taj način iznuditi nastavak od publike.

Taj nastavak bi moglo opravdati to da Postanak predstavlja solidnu žanrovsku zabavu, čiji je scenarij, usprkos klišeja, rupa u zapletu i neuvjerljivosti zbog samog koncepta mnogo inteligentniji od većine holivudskih blockbustera. Ali gledatelji isto tako mogu suosjećati s glavnim junakom koji ima sve manje razloga za zadovoljstvo što više razmišlja o onome što se nalazi pred njim.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)