Prosvjedne šetnje na obali Libije

Libya Photo Collection
Image by شبكة برق | B.R.Q via Flickr

Ni najbolje i najdetalnjije osmišljeni ratni planovi nikada ne prežive sudar sa svojom izvedbom. U to su se 1914. godine uvjerili mnogi najbriljantniji vojnički umovi, a nešto slično danas pružaju Afganistan, i odnedavno Libija. Stara izreka od tome da je svaki rat popularan prvih mjesec dana se više ne može smatrati aktualnom, jer kaotična i nepredvidljiva priroda oružanog sukoba pokazuje svoje lice čak i u slučajevima kada bi ratovi trebali biti moralno ispravni, jednostavni, jeftini i laki za vođenje. “Posljednji trzaji” Gadafijevog režima su tako potrajali malo duže nego što je to itko očekivao, a veliko hepi-end finale koje su zapadni i njima skloni mediji tjednima postaje sve udaljenije, odnosno sve manje važno publici kojoj Libija, usprkos višedesetljetnoj satanizaciji njenog čelnika, postaje zadnja rupa na svirali u usporedbi s nekim daleko aktualnijim ekonomskim i socijalnim brigama. Stvari se po tom pitanju nisu bitno popravile čak ni kada su scenaristi velike ratne drame kao deus ex machina adut iskoristili zrakoplovnu intervenciju.

Krivnja zbog čega “slučaj Gadafi” još uvijek nije stavljen ad acta bi se, barem iz daleka, mogla pripisati igračima na terenu, odnosno libijskoj opoziciji i pobunjenicima, koji usprkos enormnog entuzijazma koji pokazuju na Facebooku i Twitteru, i još većeg entuzijazma koji za njih pokazuju svjetski mediji, nikako da ispune postavljeni zadatak, čak ni kada su im navijači ispunili muzičku želju u obliku zrakoplovne podrške. Tako se trijumfalna napredovanje na Tripoli pretvorilo u još jednu sveopću bježaniju na istok, i nije isključeno da će sve opet završiti u predgrađima Bengazija i molbama za spas od reprize Srebrenice. Ono što ovaj rat čini još frustrirajućim jest mogućnost da se cijeli scenarij ponovi ne jednom, nego nekoliko puta.

Oni koji zbivanja na obalnoj cesti Bengazi-Tripoli prate iz hrvatske perspektive, pak, ona ostavljaju još neugodniji “deja vu” dojam, odnosno usporedbe s još jednom velikom narodnom revolucijom i “posljednjim trzajima” režima koji su se pretvorili u dosadnu i deprimirajuću rutinu. Naime, gledajući kako se veliki prosvjedni pokret, koji je ispočetka dobrano uzdrmao hrvatski politički, medijski i kulturni establishment, pretvara u dosadni, nemaštoviti i ponavljajući ritual u kojima nema ničega novog, a još manje ikakvih opipljivih rezultata, nije teško zaključiti kako nedostatak koherentne strategije, “linija manjeg otpora” i nespremnost na rizike uvijek proizvode iste rezultate. I to bez obzira da li iza sebe imate vojni arsenal najmoćnijih država svijeta ili ne.

Oglasi

Nezgodna obljetnica – Libija 2011. i Irak 1991.

Historia est magistra vitae, govorili su stari Latini. Odnosno, “naški” rečeno, povijest je učiteljica života. Tu je rečenicu, s druge strane, teško shvatiti ozbiljno ako se ne dođe u paketu sa “repetitio est mater studiorum” ili “ponavljanje je majka znanja”. Naime, ako netko doista izvlači pouke iz povijesti, u tome rijetko uspijeva iz prvog pokušaja, pa je to jedan od razloga zašto se ona zna ponavljati.

Jedan od bizarnijih oblika tog fenomena bi mogli biti i najnoviji “prosvjedi” u Libiji koji, kako stvari stoje, sve manje sliče na nekakav narodni ustanak ili revoluciju, a sve više tonu u nešto čemu je sve teže poricati karakter građanskog rata. “Krvoločni pomahnitali diktator”, čije je svrgavanje bilo “pitanje dana”, i kome su se odbrojavali “posljednji trzaji”, nekako je uspio pokrenuti nekakvu protuofenzivu i proširiti teritoriju pod svojom kontrolom. I sve to u trenutku kada SAD, NATO i zapadne sile, bez obzira na neskrivene antipatije prema Gadafiju ne pokazuju preveliki entuzijazam da ih pretoče u nekakvu konkretnu akciju.

A možda je stvar u tome da se libijska demokratska revolucija nekako previše nezgodno poklopila s 20. obljetnicom ustanka koji su irački šijiti i Kurdi, nastojeći se okoristiti uništenjem iračke vojske u zaljevskom ratu i potpunom međunarodnom izolacijom režima, digli protiv Sadama Huseina. I tada je “krvoločni manijak” bio pred padom, i tada su bili “posljednji trzaji”, pa je nekako taj spektakl završio drukčije od očekivanog, odnosno stravičnim masakrom boraca za slobodu koji su obećanja zapadnih usrećitelja shvatili previše ozbiljno. Onima koji imaju malo duže pamćenje će ono što se sada događa na južnim obalama Mediterana izgledati kao prilično neugodan “deja vu”.

Obamina administracija se nije protivila puštanju Megrahija

BP, koji danas vjerojatno uživa reputacije najomraženije korporacije na svijetu, u posljednje vrijeme nije predmetom kritika samo zbog naftne mrlje u Meksičkom zaljevu. Naftnu korporaciju su u američkim medijima razapinjali i zbog nečasne uloge u puštanju Abdelbaseta Ali Mohmet al-Megrahija, jednog od dvojice libijskih obavještajaca osuđenih za podmetanje eksploziva kojim je 1988, raznesen putnički avion Pan Ama iznad Lockerbieja u Škotskoj te ubijeno 720 ljudi. Megrahi je nakon dugotrajnog natezanja i diplomatskog pritiska osuđen na zatvorsku kaznu u Škotskoj, ali je prošle godine, na zgražanje velikog dijela američke javnosti, pušten kući u Libiju zahvaljujući odluci škotske vlade.

Kenny McAskill, škotski ministar pravde, odluku je obrazložio “humanitarnim obzirima”, odnosno činjenicom da je Megrahi bolovao od raka u terminalnoj fazi, odnosno da mu je predviđeno samo tri mjeseca života. Megrahi je pušten, ali je u Libiji primio kraljevski doček i godinu dana nakon puštanja je još uvijek živ. Rodbini žrtava Lockerbieja je cijela priča smrdila, i sada se otkrilo kako iza svega stoji poseban sporazum između Britanije i Libije iz 2007. godine koji je stvorio pravnu osnovu za Megrahijevo puštanje. A iza sporazuma, navodno, leži BP koji je za sporazum lobirao kod britanske vlade nastojeći na taj način dobiti političke bodove kod Gadafija i od njegovog režima dobiti prava na eksploataciju libijske nafte.

S obzirom da su veliki broj žrtava bili Amerikanci, cijela je rabota izazvala veliko zgražanje u američkoj javnosti. To, dakako, nije promaklo ni Obami koji je i sam iskoristio priliku da kritizira BP. Međutim, dokumenti koji su danas procurili u Sunday Timesu pokazuju da je Obamina administracija ne samo znala za Megrahijevo puštanje, nego se i formalno složila s time da Megrahija puste na slobodu iz “humanitarnih obzira”. Ovo je, dakako, samo jedan od primjera kako Obama ne bi došao tamo gdje je došao da nije političar, odnosno da jedno govori, drugo radi, a treće misli. Afera Megrahi-Lockerbie, s druge strane, će biti samo kap u moru drugih skandala i ekonomskih problema koji će, čini se, Obamu koštati stranačke podrške u Kongresu na izborima u jesen. Američki mediji, koji su je razvikali kako bi razapinjali BP, na nove detalje najvjerojatnije neće obratiti veliku pažnju.