Pernar… Kad Hrvatska ne može bolje

Protestant koji pokušava napraviti karijeru u turbo-katoličkoj Hrvatskoj. Pobornik neoliberalnog turbo-kapitalizma usred globalne ekonomske krize u kojoj su kenzijanstvo i socijalizam “in”. Kritičar otkopavanja grobova komunističkih zločina u vrijeme kada se Tuđmanovo “nacionalno pomirenje” razbija u paramparčad. Libertarijanac-individualist u zemlji u kojoj postoji stoljetna kolektivistička tradicija na koju se naslanja nacionalistička desnica i soc-nostalgičarska ljevica. Mladić čija je politička platforma nejasna i proturječna isto onoliko koliko je konfuzan način na koji je pokušava prezentirati u hrvatskoj javnosti. Čovjek koji je protiv sebe uspio ujediniti sve – režimlije i oporbenjake, ljevicu, desnicu i centar.

Ukratko, tip koji bi u svakoj normalnoj (ili kako to naš establishment voli govoriti “uljuđenoj” i “civiliziranoj”) zemlji trebao biti luzer i redovni gost emisija nalik na Jerry Springer Show.

Ali, Hrvatska u ovom trenutku nije normalna i “uljuđena” zemlja; a ako jest ili je bila, to svakog trenutka prestaje biti.

U njoj postoji vlast koja možda nije krvoločna kao trećsvjetske diktature, a možda nije ni korumpirana poput Prve talijanske republike, ni istrošena poput istočneovropskih komunista krajem 1980-ih. Ali se od svih njih doima daleko nesposobnija, odnosno čini se da je u stanju daleko prije potrošiti svaki politički i drugi kredit kojima je, za razliku od gore navedenih primjera, raspolagala. Ukratko vlast nam je bijedna.

Što i ne bi bilo toliko loše da nam od ovako bijedne vlasti nije još bijednija opozicija koja “ziheraški” i kukavički čeka da joj vlast poput trule kruške padne u ruke, a ne daje nikakve naznake da će joj vanjska i unutarnja politika biti imalo različite od ove koja je Hrvatsku dovela na rub donedavno nezamislivo duboke provalije. U tu bijednu opoziciju spada i “civilno društvo” – raznorazne parazitske kvazirežimske organizacije koje glumataju nekakvu “savjest društva”, a zapravo služe kao privatni feudi par ličnosti koji za “ostanak na liniji” mogu računati na stalnu pojavu u režimskim medijima i milijune proračunskih kuna.

Stoga je, kao što je to primijetila Tina Lakić na net.hr sasvim razumljivo što se Ivan Pernar u samo nekoliko dana nametnuo kao alternativa. I svi oni koji zazivaju “dovođenje u red”, odnosno “bojkot” i uklanjanje “huliganskog vođe”, “psihopata” i “wannabe Hitlera i Staljina” moraju dobro pripaziti da im želje ne budu uslišene. S obzirom gdje Hrvatska ide, Pernar će izgledati kao Mandela u usporedbi sa njegovim ekvivalentima koji budu “izronili” za godinu-dvije i kojih se tada neće biti tako lako riješiti.

Volim revoluciju… ali ne u svojoj kući

Današnji prizori nasilja u Zagrebu, vjerojatno najspektakularniji od znamenite maskimirske bitke 1990. godine, više od svega pokazuju koliko su zapravo vlastodršci Hrvatske u posljednjih nekoliko godina dotjerali “cara do duvara”, odnosno daju argumente za depresivni zaključak kako Sanader možda i nije tako blesav prilikom odabiranja puta koji će dovesti do salcburške ćelije. Naime, ma koliko ga pokušavali proglasiti Velikim Sotonom i krivcem za sve zlo koje je snašlo ovu zemlju, teško je vjerovati da će njegov mandat ostati upamćen po kataklizmi koja očekuje hrvatske građane koje ima zadatak usrećiti njegova nasljednica. Nakon što je danas uz postalo jasno da izvlačenje iz Hrvatske iz provalije zahtijeva ne samo neočekivano veliku količinu znoja i suza, nego možda čak i krvi, nekakva “šuć-muć” koruptivna hobotnica izgleda kao prava sitnica.

Ono što u cijeloj priči najviše upada u oči jest da je nasilje usred “pitomog” i “civiliziranog” Zagreba u paramparčad razbilo sve priče o podjeli na Zapadnu i Istočnu Hrvatsku, odnosno da usprkos sveg urlanja na Rivi i postavljanja balvana po Zagori Ivica Račan nije od “dignitetlija” prije deset godina morao toliko strahovati koliko Kosor trenutno ima razloga strahovati od “Facebook Che Guevara”.

Jedinu utjehu za Kosor može pružiti to što se medijski establishment, isto kao i bijedna hrvatska “oporba” čvrsto stavila na njenu stranu, automatski pretvorivši “Facebook revolucionare” od plemenitih idealista u bandu krvoločnih huligana i  državne neprijatelje. Razlog za to je u salonskim ljevičarima neugodnoj spoznaji da ulične revolucije i jurišanje na barikade izgledaju “romantično” i “cool” u dalekoj šezdesetosmaškoj prošlosti ili na nekim egzotičnim i “primitivnim” lokacijama kao što su Kairo, Tripoli i Beograd, ali ne izgledaju tako privlačno kada za posljedicu imaju spriječavanje šetanja po zagrebačkoj “špici” ili rizik po nečiju frizuru ili nokat, a o rebrima i bubrezima da i ne govorimo.