Prosvjedne šetnje na obali Libije

Libya Photo Collection
Image by شبكة برق | B.R.Q via Flickr

Ni najbolje i najdetalnjije osmišljeni ratni planovi nikada ne prežive sudar sa svojom izvedbom. U to su se 1914. godine uvjerili mnogi najbriljantniji vojnički umovi, a nešto slično danas pružaju Afganistan, i odnedavno Libija. Stara izreka od tome da je svaki rat popularan prvih mjesec dana se više ne može smatrati aktualnom, jer kaotična i nepredvidljiva priroda oružanog sukoba pokazuje svoje lice čak i u slučajevima kada bi ratovi trebali biti moralno ispravni, jednostavni, jeftini i laki za vođenje. “Posljednji trzaji” Gadafijevog režima su tako potrajali malo duže nego što je to itko očekivao, a veliko hepi-end finale koje su zapadni i njima skloni mediji tjednima postaje sve udaljenije, odnosno sve manje važno publici kojoj Libija, usprkos višedesetljetnoj satanizaciji njenog čelnika, postaje zadnja rupa na svirali u usporedbi s nekim daleko aktualnijim ekonomskim i socijalnim brigama. Stvari se po tom pitanju nisu bitno popravile čak ni kada su scenaristi velike ratne drame kao deus ex machina adut iskoristili zrakoplovnu intervenciju.

Krivnja zbog čega “slučaj Gadafi” još uvijek nije stavljen ad acta bi se, barem iz daleka, mogla pripisati igračima na terenu, odnosno libijskoj opoziciji i pobunjenicima, koji usprkos enormnog entuzijazma koji pokazuju na Facebooku i Twitteru, i još većeg entuzijazma koji za njih pokazuju svjetski mediji, nikako da ispune postavljeni zadatak, čak ni kada su im navijači ispunili muzičku želju u obliku zrakoplovne podrške. Tako se trijumfalna napredovanje na Tripoli pretvorilo u još jednu sveopću bježaniju na istok, i nije isključeno da će sve opet završiti u predgrađima Bengazija i molbama za spas od reprize Srebrenice. Ono što ovaj rat čini još frustrirajućim jest mogućnost da se cijeli scenarij ponovi ne jednom, nego nekoliko puta.

Oni koji zbivanja na obalnoj cesti Bengazi-Tripoli prate iz hrvatske perspektive, pak, ona ostavljaju još neugodniji “deja vu” dojam, odnosno usporedbe s još jednom velikom narodnom revolucijom i “posljednjim trzajima” režima koji su se pretvorili u dosadnu i deprimirajuću rutinu. Naime, gledajući kako se veliki prosvjedni pokret, koji je ispočetka dobrano uzdrmao hrvatski politički, medijski i kulturni establishment, pretvara u dosadni, nemaštoviti i ponavljajući ritual u kojima nema ničega novog, a još manje ikakvih opipljivih rezultata, nije teško zaključiti kako nedostatak koherentne strategije, “linija manjeg otpora” i nespremnost na rizike uvijek proizvode iste rezultate. I to bez obzira da li iza sebe imate vojni arsenal najmoćnijih država svijeta ili ne.

Oglasi

Prosvjedne brojke i slova

Boris Rašeta je večeras na TV-vijestima 24 sata komentirao prosvjede i izrekao procjenu prema kojoj oni zasad neće dovesti do pada vlade Jadranke Kosor. Razlog je u tome da brojka sudionika od 6.000 do 10.000 – iako prilično dojmljiva za hrvatske prilike, a donedavno posve nezamisliva – još uvijek nije toliko velika da je se ne bi moglo “kontrolirati” od strane policije. Rašeta tvrdi da bi masa prosvjednika trebala narasti barem deset puta, jer jedino takve brojke mogu natjerati policiju, a samim time i Vladu, na predaju. “Ako 100.000 ljudi odluči marširati na Markov trg, ne može ih se zaustaviti bez krvoprolića”, tvrdi Rašeta.

Postavlja se pitanje mogu li Pernar & Co. dostići tu brojku. Današnji su događaji pokazali organizacijske i konceptualne prednosti, ali i ograničenja protesta. S jedne strane je ostvarena prilično dobra disciplina; skup je bio miran i relativno discipliniran, a incident sa zlosretnim Vladinim glasnogovornikom Pavićem više izgleda kao nesretan splet slučajnosti nego karakteristika prosvjeda. S druge je strane prilično jasno da se mase na hrvatskim ulicama ne mogu držati duže od četiri sata, kao i da je za njihovo privlačenje i zadržavanje nužno izbjegavanje monotonije. Stoga svaki prosvjed mora izgledati drukčije od prethodnog. Upravo u tome leži najveća opasnost za njihove organizatore – s jedne strane će biti previše skloni egzibicionističkim ispadima, a s druge strane će postojati preveliko iskušenje da se skrene u nasilje. Ne treba sumnjati da će hrvatski establishment pažljivo i strpljivo čekati da prosvjedni pokret učini jednu takvu grešku kako bi je maksimalno iskoristio te tako trajno uklonio “remetilački faktor” na zagrebačkim ulicama.

Skrnavitelji svetih barjaka

English: Punks burning a US flag (early 1980's)
Pankeri pale američku zastavu ranih 1980-ih (izvor: Wikipedia)

Paljenje zastava po defaultu ne bi trebalo biti uobičajeni detalj nečije političke aktivnosti. Taj čin ne samo što predstavlja simboličko nasilje koje s vremenom može eskalirati i u stvarno nasilje, nego predstavlja odraz nedostatka kreativnosti ili sposobnosti da se nečije mišljenje izrazi na nešto kreativniji ili efektniji način.

S druge strane, bez obzira na sve gore navedene nedostatke, paljenje zastave ipak predstavlja dio uobičajene političke aktivnosti, i to u zemljama koje se diče daleko većom “uljuđenošću” i “normalnošću” od Hrvatske. U nekim od njih, uključujući i SAD, paljenje zastave je priznato kao jedan od izraza neotuđivog prava na slobodni govor. Svaki pokušaj da se “skrnavitelji” svetih barjaka, uključujući oni koji je hrvatskom političkom establishmentu najsvetiji – Europske Unije – kazne ili od sličnih “nestašluka” pokušaju obeshrabriti teškim zatvorskim kaznama bi u ovim uvjetima mogao imati kontraefekte.

Naravno da hadezeovskim režimlijama, esdepeovskim kvazioporbenjacima i “nezavisnoj” javnosti koja njihove zajedničke dogme nikada ne dovodi u pitanje nije ugodno vidjeti kako je planula zastava EU. Međutim, na takve će se prizore, kako stvari stoje, morati naviknuti. Odnosno, morat će prihvatiti da su ti piromanski detalji prosvjeda u Grčkoj koje su naši “nezavisni” mediji tako temeljito cenzurirali, postali i dio hrvatskog “političkog folklora”.

Pernar… Kad Hrvatska ne može bolje

Protestant koji pokušava napraviti karijeru u turbo-katoličkoj Hrvatskoj. Pobornik neoliberalnog turbo-kapitalizma usred globalne ekonomske krize u kojoj su kenzijanstvo i socijalizam “in”. Kritičar otkopavanja grobova komunističkih zločina u vrijeme kada se Tuđmanovo “nacionalno pomirenje” razbija u paramparčad. Libertarijanac-individualist u zemlji u kojoj postoji stoljetna kolektivistička tradicija na koju se naslanja nacionalistička desnica i soc-nostalgičarska ljevica. Mladić čija je politička platforma nejasna i proturječna isto onoliko koliko je konfuzan način na koji je pokušava prezentirati u hrvatskoj javnosti. Čovjek koji je protiv sebe uspio ujediniti sve – režimlije i oporbenjake, ljevicu, desnicu i centar.

Ukratko, tip koji bi u svakoj normalnoj (ili kako to naš establishment voli govoriti “uljuđenoj” i “civiliziranoj”) zemlji trebao biti luzer i redovni gost emisija nalik na Jerry Springer Show.

Ali, Hrvatska u ovom trenutku nije normalna i “uljuđena” zemlja; a ako jest ili je bila, to svakog trenutka prestaje biti.

U njoj postoji vlast koja možda nije krvoločna kao trećsvjetske diktature, a možda nije ni korumpirana poput Prve talijanske republike, ni istrošena poput istočneovropskih komunista krajem 1980-ih. Ali se od svih njih doima daleko nesposobnija, odnosno čini se da je u stanju daleko prije potrošiti svaki politički i drugi kredit kojima je, za razliku od gore navedenih primjera, raspolagala. Ukratko vlast nam je bijedna.

Što i ne bi bilo toliko loše da nam od ovako bijedne vlasti nije još bijednija opozicija koja “ziheraški” i kukavički čeka da joj vlast poput trule kruške padne u ruke, a ne daje nikakve naznake da će joj vanjska i unutarnja politika biti imalo različite od ove koja je Hrvatsku dovela na rub donedavno nezamislivo duboke provalije. U tu bijednu opoziciju spada i “civilno društvo” – raznorazne parazitske kvazirežimske organizacije koje glumataju nekakvu “savjest društva”, a zapravo služe kao privatni feudi par ličnosti koji za “ostanak na liniji” mogu računati na stalnu pojavu u režimskim medijima i milijune proračunskih kuna.

Stoga je, kao što je to primijetila Tina Lakić na net.hr sasvim razumljivo što se Ivan Pernar u samo nekoliko dana nametnuo kao alternativa. I svi oni koji zazivaju “dovođenje u red”, odnosno “bojkot” i uklanjanje “huliganskog vođe”, “psihopata” i “wannabe Hitlera i Staljina” moraju dobro pripaziti da im želje ne budu uslišene. S obzirom gdje Hrvatska ide, Pernar će izgledati kao Mandela u usporedbi sa njegovim ekvivalentima koji budu “izronili” za godinu-dvije i kojih se tada neće biti tako lako riješiti.

Volim revoluciju… ali ne u svojoj kući

Današnji prizori nasilja u Zagrebu, vjerojatno najspektakularniji od znamenite maskimirske bitke 1990. godine, više od svega pokazuju koliko su zapravo vlastodršci Hrvatske u posljednjih nekoliko godina dotjerali “cara do duvara”, odnosno daju argumente za depresivni zaključak kako Sanader možda i nije tako blesav prilikom odabiranja puta koji će dovesti do salcburške ćelije. Naime, ma koliko ga pokušavali proglasiti Velikim Sotonom i krivcem za sve zlo koje je snašlo ovu zemlju, teško je vjerovati da će njegov mandat ostati upamćen po kataklizmi koja očekuje hrvatske građane koje ima zadatak usrećiti njegova nasljednica. Nakon što je danas uz postalo jasno da izvlačenje iz Hrvatske iz provalije zahtijeva ne samo neočekivano veliku količinu znoja i suza, nego možda čak i krvi, nekakva “šuć-muć” koruptivna hobotnica izgleda kao prava sitnica.

Ono što u cijeloj priči najviše upada u oči jest da je nasilje usred “pitomog” i “civiliziranog” Zagreba u paramparčad razbilo sve priče o podjeli na Zapadnu i Istočnu Hrvatsku, odnosno da usprkos sveg urlanja na Rivi i postavljanja balvana po Zagori Ivica Račan nije od “dignitetlija” prije deset godina morao toliko strahovati koliko Kosor trenutno ima razloga strahovati od “Facebook Che Guevara”.

Jedinu utjehu za Kosor može pružiti to što se medijski establishment, isto kao i bijedna hrvatska “oporba” čvrsto stavila na njenu stranu, automatski pretvorivši “Facebook revolucionare” od plemenitih idealista u bandu krvoločnih huligana i  državne neprijatelje. Razlog za to je u salonskim ljevičarima neugodnoj spoznaji da ulične revolucije i jurišanje na barikade izgledaju “romantično” i “cool” u dalekoj šezdesetosmaškoj prošlosti ili na nekim egzotičnim i “primitivnim” lokacijama kao što su Kairo, Tripoli i Beograd, ali ne izgledaju tako privlačno kada za posljedicu imaju spriječavanje šetanja po zagrebačkoj “špici” ili rizik po nečiju frizuru ili nokat, a o rebrima i bubrezima da i ne govorimo.