Kvaziljevica i kvazidesnica

“Lijevo, desno, nigdje moga stana” je izraz koji se prije ili kasnije trebao pojaviti kao naslov jednog od postova na ovom blogu. Međutim, to se neće dogoditi, jer ga je iskoristio Damir Polšek za svoj članak na T-Portalu kojim komentira najnoviju pseudoaferu vezanu uz heretički članak Nevena Sesardića.

Članak je vrlo dobar, i to ne zato što brani Sesardića koliko što demontira temelje podjele hrvatske političke i kulturne scene na nekakvu ljevicu i desnicu. Iako Polšek ne spominje da se te podjele prvenstveno tiču podjela vezanih uz pobjednike i gubitnike drugog svjetskog rata, jasno je pokazao da one nemaju veze s kriterijima u modernim društvima zove ili bi se trebalo zvati ljevicom i desnicom, a kojima je osnov svega ekonomija.

Hrvatska ljevica i hrvatska desnica su, po Polšeku, u stvari samo dvije frakcije jedne te iste političke opcije, odnosno i hrvatskim (kvazi)ljevičarima i hrvatskim (kvazi)desničarima je kolektiv važniji od pojedinca, a država predstavlja rješenje svih problema.

Ja bih svemu ovome dodao uobičajeno hrvatsko licemjerje, sluganstvo i sklonost liniji manjeg otpora. Tako su strašni ljevičari iz SDP-a koji nose majice s likom Che Guevare slali hrvatske vojnike u imperijalistički pohod na Afganistan i aplaudirali ulasku u NATO, a da se o turboprivatizaciji za vrijeme Trećesiječanjske vlasti ne govori. O tipično socijalističkim metodama kupovanja političke podrške od strane Sanadera – bolno sličnih metodama “drugova” 1970-ih – također ne treba previše trošiti riječi.

Oglasi

Sesardićeva heretička provokacija

U trenutku kada se počela gubiti nada da bi se na hrvatskoj učmaloj i jalovoj javnoj sceni mogle uzburkati vode iz razloga koji nemaju veze s estradom, dnevnom politikom i ustaško-partizanskim obračunima, s člankom u Jutarnjem listu se pojavio Neven Sesardić sa svojom intelektualnom provokacijom par excellance. Članak u kome se napada jedna od “neupitnih istina” hrvatskog intelektualnog, kulturnog i medijskog establishmenta – da je pripadnost ljevici dokaz intelektualne superiornosti, odnosno da je nečije desničarstvo znak mentalne inferiornosti – je, barem ako je suditi po reakcijama na Facebooku i hrvatskoj blogosferi, dosta ljudi dirnuo u bolno mjesto. Sesardić je svoj članak postavio prilično lukavo, znajući da će mnogi od sljedbenika intelektualne mode reagirati upravo na onaj čoporativni i površni način koji daje za pravo njegovoj tezi, odnosno da će ga napasti zbog toga se uopće usudio dovesti u pitanje “neupitne istine” umjesto da pokušaju torpedirati njegove argumente.

Sesardić je svoju provokaciju izveo dobro, ali taktički ne baš savršeno. Možda najveća greška je u tome što je kao ključni argument svoje teze uzeo Georgea W. Busha, odnosno stao dokazivati da se on po svemu onome za što ga se najčešće kritizira (gafovi i sl.) nije bitno različit od Obame. Od javnosti koja je osam godina bila poput Pavlovljevih pasa kondicionirana da u 43. američkom predsjedniku vidi sve najgore se ipak ne može očekivati da “progleda” preko noći, ma kako Sesardićevi argumenti bili uvjerljivi.

Sesardić bi možda bolje prošao da je za primjer išao malo dalje u prošlost, odnosno kao primjer političara površno sotoniziranih iz ideoloških razloga uzeo Reagana i Thatcher. Njih dvoje su 1980-ih ljevičarski establishment razapinjao na križ i predstavljao kao brutalne tirane i hladnoratovske manijake, da bi se par desetljeća kasnije proglašavali mudrim, dalekovidnim i sposobnim državnicima, čak i od strane njihovih ideološki suprotstavljenih nasljednika. Ako je, pak, morao koristiti Busha, mnogo bi bolje usporedbe bile s Johnom F. Kennedyjem, predsjednikom koji mu je po povijesnim detaljima, ali i ideološkim stavovima, najsličniji; upravo bi se heretička teza prema kojoj Bushovih osam godina daje odgovor na pitanje na što bi sličile SAD 1960-ih da je Kennedy izbjegao metak u Dallasu poslužila za ilustraciju Sesardićevih tvrdnji koliko je dogmatizam i isključivost ljevice kompromitirao i korumpirao intelektualni diskurs kod nas i u svijetu.

Međutim, i s ovakvim nedostacima, Sesardićev članak zaslužuje pohvale zbog toga što je izazvao prilično raspravu i donio dugo očekivano osvježenje.

I znanost potvrdila – pušači manje inteligentni od nepušača

Postoje mnoge stvari koje dijele svijet pušača od nepušača, a najnovije istraživanje u Izraelu je ustanovilo kako se među njima nalazi i razina inteligencije. Kao što se moglo pretpostaviti, osobe koje sebi dozvole da im tijelo, duša i novčanik budu opterećeni s navikom koja im stvara jezive zdravstvene probleme i izglednu smrt su manje inteligentne od onih koji to nisu.

Razlika, doduše, ne izgleda previše velika. Nepušači imaju prosječni koeficijent inteligencije od 101, dok pušači imaju koeficijent inteligencije 94. Istraživanje je provedeno na oko 20.000 regruta izraelske vojske, pri čemu je među ispitanicima bilo 68 posto nepušača, 28 posto pušača i 3 posto bivših pušača.

Prof. Mark Weiser sa Sveučilišta u Tel Avivu tvrdi da je istraživanje obuhvatilo sve socio-ekonomske grupe, te ustanovilo da su rezultati za njih isti, odnosno da se veća sklonost prema pušenju ne može objasniti odrastanjem u “problematičnim susjedstvima” ili nedostatkolm adekvatnog obrazovanja. Prema njemu, pušenje nastaje zbog “nesposobnosti da se donesu odgovorne odluke o vlastitom zdravlju”, a istim razlogom se može objasniti i veća sklonost alkoholizmu, narkomaniji i gojaznosti.