Sesardićeva heretička provokacija

U trenutku kada se počela gubiti nada da bi se na hrvatskoj učmaloj i jalovoj javnoj sceni mogle uzburkati vode iz razloga koji nemaju veze s estradom, dnevnom politikom i ustaško-partizanskim obračunima, s člankom u Jutarnjem listu se pojavio Neven Sesardić sa svojom intelektualnom provokacijom par excellance. Članak u kome se napada jedna od “neupitnih istina” hrvatskog intelektualnog, kulturnog i medijskog establishmenta – da je pripadnost ljevici dokaz intelektualne superiornosti, odnosno da je nečije desničarstvo znak mentalne inferiornosti – je, barem ako je suditi po reakcijama na Facebooku i hrvatskoj blogosferi, dosta ljudi dirnuo u bolno mjesto. Sesardić je svoj članak postavio prilično lukavo, znajući da će mnogi od sljedbenika intelektualne mode reagirati upravo na onaj čoporativni i površni način koji daje za pravo njegovoj tezi, odnosno da će ga napasti zbog toga se uopće usudio dovesti u pitanje “neupitne istine” umjesto da pokušaju torpedirati njegove argumente.

Sesardić je svoju provokaciju izveo dobro, ali taktički ne baš savršeno. Možda najveća greška je u tome što je kao ključni argument svoje teze uzeo Georgea W. Busha, odnosno stao dokazivati da se on po svemu onome za što ga se najčešće kritizira (gafovi i sl.) nije bitno različit od Obame. Od javnosti koja je osam godina bila poput Pavlovljevih pasa kondicionirana da u 43. američkom predsjedniku vidi sve najgore se ipak ne može očekivati da “progleda” preko noći, ma kako Sesardićevi argumenti bili uvjerljivi.

Sesardić bi možda bolje prošao da je za primjer išao malo dalje u prošlost, odnosno kao primjer političara površno sotoniziranih iz ideoloških razloga uzeo Reagana i Thatcher. Njih dvoje su 1980-ih ljevičarski establishment razapinjao na križ i predstavljao kao brutalne tirane i hladnoratovske manijake, da bi se par desetljeća kasnije proglašavali mudrim, dalekovidnim i sposobnim državnicima, čak i od strane njihovih ideološki suprotstavljenih nasljednika. Ako je, pak, morao koristiti Busha, mnogo bi bolje usporedbe bile s Johnom F. Kennedyjem, predsjednikom koji mu je po povijesnim detaljima, ali i ideološkim stavovima, najsličniji; upravo bi se heretička teza prema kojoj Bushovih osam godina daje odgovor na pitanje na što bi sličile SAD 1960-ih da je Kennedy izbjegao metak u Dallasu poslužila za ilustraciju Sesardićevih tvrdnji koliko je dogmatizam i isključivost ljevice kompromitirao i korumpirao intelektualni diskurs kod nas i u svijetu.

Međutim, i s ovakvim nedostacima, Sesardićev članak zaslužuje pohvale zbog toga što je izazvao prilično raspravu i donio dugo očekivano osvježenje.

Zaželjeli drumovi Turaka

Talibanizacija hrvatske turističke propagande, trpanje blogera u pritvor, potpuno zaustavljanje svih političkih, upravnih reformi, a o ekonomskima ne govorimo – to je samo dio razloga zbog kojih se Jadranka Kosor tako brzo od donedavne spasiteljice Hrvatske pretvorila u Zlu vješticu od Zapada. Taj proces, na žalost, teško da može ikoga iznenaditi jer se ova zemlja nagledala situacija koje pokazuju kako nema vlasti koja je toliko loša da sljedeća ne bi bila još gora.

Izgleda da se sličan dojam stječe i u SAD, barem ako je vjerovati prema rezultatima ove ankete prema kojoj bi u hipotetskom izbornom srazu 48 posto Amerikanaca podržalo Baracka Obamu, a 46 posto njegovog prethodnika Georgea W. Busha.  S obzirom da je potonji opisivan kao najgore zlo koje je moglo zadesiti Ameriku i što su skoro svi odahnuli što je otišao, mora se priznati da je ovo prilično dojmljiv rezultat. Naravno, isto se tako može uzeti u obzir da je anketa “naštelana”, odnosno sklonost ljudskog uma da prošlost – čak i onu udaljenu nekih godinu dana – gleda ružičastim očima. Ipak, u svjetlu ovoga se čini kako Sanaderovo odstupanje odnosno pokušaj povratka i nije bio tako nesmotren i samoubilački nepromišljen potez kao što se čini na prvi pogled.

Obama danas popularan kao Bush na kraju mandata

Američka anketarska agencija Rasmussen je u svom redovnom istraživanju raspoloženja američkog biračkog tijela prije dva dana ustanovila kako 43 % Amerikanaca “snažno ne odobrava” način na koji Barack Obama vodi SAD. Nasuprot tome, samo 27 % Amerikanaca “snažno odobrava” trenutnu Obaminu politiku.

Ti podaci, s obzirom na višemjesečne trendove, nisu toliko iznenađenje. Ono što upada u oči jest da je postotak onih koji “snažno ne odobravaju” Obamu identičan postotku koji “snažno nisu odobravali” Georgea W. Busha na kraju njegovog mandata.

To je samo još jedan pokazatelj kako politika zna biti okrutna i nepredvidljiva. Prije godinu dana je bilo razumno pretpostaviti da će izborna euforija i uz nju vezana stratosferska popularnost Baracka Obame prije ili kasnije splasnuti. Ono što se nije moglo očekivati jest to da će se to dogoditi tako brzo i u tolikoj mjeri, odnosno da će veliki spasitelj svijeta za samo godinu dana doći do točke na koju je Bush došao za osam godina.

To bi bila vrlo dobra poruka našim predsjedničkim kandidatima. Posljednja stvar koju mogu uzeti zdravo za gotovo jest podrška birača. Dovoljno je samo nekoliko pogrešnih poteza, nepredviđenih događaja ili kombinacija istih, pa da se naizgled nepobjedivi titani iznenada stropoštaju s političkog Olimpa. Za pretpostaviti je da će na predsjedničkim izborima 2015. godine biti vrlo malo kandidata koji će za sebe govoriti da su hrvatski ekvivalent Obame.

Bushov poljubac smrti presudio Blairu

[picapp src=”6/2/e/d/George_Bush_Makes_b230.jpg?adImageId=7075088&imageId=4701751″ width=”234″ height=”171″ /]

Hrvatsku javnost posljednjih mjeseci strašno zabavlja pitanje tko će biti sljedeći stanar Pantovčaka, odnosno kada će Milan Bandić početi davati neki konkretniji odgovor na to pitanje. Mnogo ozbiljnija predsjednička kampanja – koju hrvatski parohijalni mediji uporno ignoriraju – jest ona koja će odrediti osobu koja će biti na čelu Evropske Unije.

Ta utrka, iako – u skladu s eurokratskom političkom tradicijom nema neke prevelike veze s demokracijom, a kamoli nekakvim izborima – je imala elemente drame. Tako je sve donedavno apsolutni favorit za prvog kontinentalnog poglavara bio Tony Blair. Sada, pak, svi relevantni mediji govore kako je Blairova kandidatura iščezla protiv mjehura od sapunice. Kao glavni razlog se navodi nesklonost nekadašnje osovine koja je Evropsku ekonomsku zajednicu držala na okupu. Njemačka kancelarka Angela Merkel smatra kako Evropu ne bi trebao voditi bivši premijer države gdje zamisao o ujedinjenoj Evropi, najblaže rečeno, nije baš najpopularnija; francuski predsjednik Sarkozy, pak, ne želi da ga telegenični Blair zasjeni kao glavnog evropskog državnika.

Tako stvorena osovina je oko sebe okupila brojne saveznike, uključujući i one koji pripadaju ljevici koja Blairu ne može oprostiti, odnosno status “Bushove pudlice”. Međutim, Irak sam po sebi nije razlog zbog koga je Blair prestao biti ozbiljnim kandidatom. Korijeni Blairovog poraza bi se mogli pronaći u proljeće 2001. godine kada je Bush – par mjeseci prije napada na njujorške tornjeve i prije nego što je itko pomišljao na nekakve ratove – napravio veliku evropsku turneju. Tada je svojim evropskim domaćinima preporučio upravo Blaira za “budućeg predsjednika Evrope”. Njegova je preporuka, kao i mnoge njegove tadašnje izjave, dočekana s podsmjehom, odnosno kao dokaz koliko Clintonov nasljednik ima malo pojma o evropskim političkim realnostima.

Osam godina ta “smiješna sugestija” se počela pretvarati u stvarnost. Netko u toploj briselskoj fotelji se možda toga sjetio i povijesnu ironiju, odnosno mogućnost ispunjenja Bushovog proročanstva, iskoristio kao glavni argument protiv Blaira.

To, dakako ne znači, da kadrovska politika lisabonske Evrope neće dati materijala za ironiju. Tako je Blairu omrklo, ali će zato jednom “blairitu” svanuti. Isti mediji koji javljaju da je Blairova predsjednička kandidatura potonula javljaju da se u Bruxellesu i evropskim prijestolnicama stvorio konsenzus oko toga da prvi evropski ministar vanjskih poslova postane nitko drugi do današnji britanski ministar vanjskih poslova David Milliband. Ironija je u tome da je mladi, telegenični “blairit” u ideološkom smislu bliži američkim “neoconima” nego što je to bio slučaj s njegovim mentorom. Millibandove izjave da se demokracija, ako je potrebno i vojnom silom, treba širiti po svijetu dobiva na težini kada se zna da će – makar na papiru – mjesto evropskog ministra vanjskih poslova sa sobom donijeti evropsku diplomatsku službu, a samim time i opciju usmjeravanja evropske vanjske politike daleko više nego što je slučaj s predsjednikom koji – barem tako u Bruxellesu tvrde – ima više ceremonijalnu funkciju.

Muke po Nancy

Stvoriti neprijatelje od obavještajne zajednice u pravilu nije baš najpametniji potez, čak i ako ste druga najmoćnija žena na svijetu. Nancy Pelosi, predsjednica Zastupničkog doma Kongresa SAD, se imala prilike u to uvjeriti nakon što je sinoć CIA objavila memorandume iz kojih proizlazi da je dotična dama početkom 2000-ih bila detaljno upućena u ono što se eufemistički naziva “oštre tehnike ispitivanja” zarobljenih al-Qaedinih terorista, a što većina svjetske javnosti naziva mučenjem.

Pelosi – koja, kao i predsjednik Barack Obama, pripada radikalnom lijevom krilu američke Demokratske stranke – je godinu i pol dana tvrdila da o nikakvom “posebnom tretmanu” zatvorenika nije imala pojma. Njene tvrdnje su koincidirale s Obaminom objavom svih detalja kontroverznih ispitivanja, uključujući famozni “waterboarding”, kao i najavama španjolskog istražnog suca Garzona da bi zbog toga mogao pokrenuti kazneni postupak protiv američkih dužnosnika koji su vršili ili odobrili “posebni tretman”, s obzirom da je, po njegovom mišljenju, riječ o kršenju međunarodnih konvencija koje zabranjuju mučenje.

I dok je mogućnost da Garzonova istraga, sudeći po ranijim iskustvima u kojima su američki vojnici ili dužnosnici bili predmetom međunarodnih kaznenih postupaka, dovede do sudskih presuda, odnosno – u velikom finalu – do Busha u ćeliji Međunarodnog kaznenog suda u Haagu – zasad vrlo mala, Obami i demokratima bi kontroverze oko torture dobro služe kao oružje kojim bi se trebala dotući Republikanska stranka oličena u liku i djelu njegovog prethodnika, odnosno skrenuti pažnja javnosti ako trenutna ekonomska politika ne proizvede mesijanske rezultate.

U cijelom tom procesu bi CIA mogla biti jedna od kolateralnih žrtava. Reputacija američke obavještajne agencije je posljednje desetljeće dobila teške udarce – neposredno nakon 11. rujna 2001. godine je optuživana da nije radila ništa da bi spriječila tragediju, a sada je optužuju za pretjerani entuzijazam u čuvanju nacionalne sigurnosti. Iako je Obama zasad isključio mogućnost da se agenti uključeni u “waterboarding” kazneno gone – takva mogućnost se donedavno spominjala tek za pravnike u Ministarstvu pravde koji su na Bushov zahtjev bili iznijeli pravno mišljenje da su takvi kontroverzni postupci u skladu s američkim zakonima – među njima ne vlada neki posebno oduševljenje prema novom predsjedniku za kojeg vjeruju da ih je spreman žrtvovati radi jeftinih dnevnopolitičkih bodova i  ideoloških predrasuda.

Stoga je sasvim razumljivo što će se podastirati dokazi koji upućuju da isti oni demokrati koji danas mašu krvavom košuljom optužujući Busha za nehumano postupanje s osumnjičenicima za terorizam prije samo nekoliko godina nisu iskazali ama baš nikakvo protivljenje  prema “posebnom tretmanu” niti su osjećali potrebu da svoja saznanja o takvom skandalu obavijeste javnost.