Hoće li zbog klimatskih skandala pasti šef IPCC-a?

“Kada kiši, onda pljušti” je uzrečica čije ironično značenje se ovih dana teško moglo izbjeći u slučaju Rajendre Pachaurija, predsjednika UN-ove Međunarodne komisije za klimatske promjene (IPCC). Institucija čija se riječ od strane mnogih opinion makera smatrala svetim pismom, odnosno autoritetom o kome nema niti smije biti ikakve rasprave, pogođena je serijom skandala, uključujući i one koja njene nalaze – na temelju kojih se stvarale političke odluke koje bi trebale odrediti život stotina budućih generacija – dovode u pitanje.

Tako je priča o topljenju ledenjaka na Himalajima do 2035. godine, odnosno činjenica da se ta špekulacija bez ikakve ozbiljne znanstvene potvrde (pa čak i uz naknadno odricanje njenog autora) našla u službenom izvještaju IPCC-a samo potvrdila bojazni da je IPCC političko,  a ne stručno tijelo, odnosno da je znanstvena utemeljenost njegovih tvrdnji, u najmanju ruku, upitna.

Samo par dana kasnije dolazi vijest da je IPCC u svoj službeni izvještaj ubacio isto tako “problematične” tvrdnje da će povećanje temperature u svijetu dovesti do povećanja ljudskih i materijalnih šteta izazvanih uraganima i poplavama. Za znanstveni rad na kojem se temelje te tvrdnje se ispostavilo da nije prošao stručnu provjeru, odnosno da su neki od IPCC-ovih stručnjaka tražili da se te tvrdnje izbace iz službenog izvještaja. Međutim, on je ostao dio službenog izvještaja, i njime su se, između ostalog, koristili britanski ministar okoliša Ed Milliband i drugi zapadni političari kao argumente pred konferenciju u Kopenhagenu.

Najnoviji skandal, koji je doveo u pitanje autoritet IPCC-a, mogao bi za posljedicu imati ostavku njegovog šefa Rajendre Pachaurija. Njegovim radom prvenstveno nisu zadovoljni skeptici teorije o globalnom zatopljenju, ali Telegraphov Geoffrey Lean podsjeća kako je njegov dolazak na čelo IPCC-a godine 2002. izazvao bijes zagovornika tog danas sve kontroverznijeg konceptga.

Oglasi

Climategate ugušiti dobrom starom rusofobijom

Izbijanje skandala Climategate – odnosno razotkrivanje “kuhanja” podataka i drugih problematičnih radnji od strane znanstvenih institucija – je zagovornike borbe protiv globalnog zatopljenja uhvatilo u nezgodnom trenutku, tek pred veliki samit u Kopenhagenu. Tako je javnost, koju već godinama zapadni mediji bombardiraju nužnošću da se svim, pa i najneugodnijim i najekstremnijim mjerama bori protiv klimatskih promjena, doznala da je znanstveni konsenzus o globalnom zatopljenju koje izaziva potrošnja fosilnih goriva u najmanju ruku na ne baš najčvršćim nogama. Njegovo je izbijanje je također dalo savršen izgovor Kini i mnogim zemljama u razvoju da ne prihvate prijedloge o drastičnim rezovima industrijske proizvodnje na kojima inzistiraju vodeće zapadne države.

Međutim, neugodno iznenađenim klimatskim alarmistima je kao način da se izvuku iz nevolje poslužila činjenica da je skandal izbio upravo pred sam samit. Ako skeptici mogu lansirati svoje teorije zavjera, onda to mogu i alarmisti. Naime, hakirani E-mailovi s kompromitirajućim podacima o “kuhanju” su prvi put “izronili” nigdje drugdje nego na serveru koji je smješten u Tomsku, gradu usred Ruske Federacije.

Nije trebalo dugo da se pojave špekulacije kako iza svega stoje ne samo ruski hakeri, nego i ruske obavještajne službe i vlada, odnosno da je Putinu & Co. izuzetno stalo da torpedira kopenhanški samit. Ta hipoteza ima smisla – Rusija se iz jeljcinovske crne rupe izvukla i postala novi “opaki” igrač na svjetskoj politici prije svega zahvaljujući porastu cijena nafte i plina. Ako bi kopenhangenski samit zabranio upotrebu fosilnih goriva, Rusija bi se, drže oni, vratila ne samo u jeljcinovsko, nego u kameno doba. Zato je i Putinu i njegovim “silovikima”, ali i oligarsima, izuzetno stalo da se priči o klimatskim promjenama i nužnosti spašavanja svijeta stane na kraj.

Ono što tu bi omogućilo laku prodaju tog anti-ruskog “spina” zapadnoj javnosti jest višedesetljetno nasljeđe hladnog rata, koje se vezuje uz pojmove kao što je Černobil, ali i tada uspostavljena rusofobija koja nije pala s berlinskim zidom, odnosno koju se i u ova naoko “prosvijećena” vremena uvijek može podgrijati u politikantske svrhe. Iskazivanje animoziteta prema Rusiji -koju se uvijek može opisivati kao ugnjetačku, autoritarnu, korumpiranu tvorevinu koja raspolaže s daleko više teritorija  i prirodnih resursa nego što to zaslužuje – je ne samo dobro u ovom slučaju, nego i “politički korektno”. Rusi su, naime, bijelci, i to bijelci plave kose i plavih očiju. Dakle, barem kada su u pitanju SAD i Zapadna Evropa, iskazivanje animoziteta prema Rusiji “i svemu što je rusko” nikada neće izazivati reakcije u oblilku optužbi za rasizam ili islamofobiju kakvu bi izazivalo razapinjanje Kine, Indije, Brazila ili Saudijske Arabije iz istih razloga. Hollywood je, uostalom, to vidio davno prije političara, o čemu svjedoči da su Rusi već desetljećima dežurni negativci u njihovim filmovima bez obzira na sve hektolitre votke koje su zajedno ispijali Jeljcin i Clinton. Teško je vjerovati da će ta pragmatična računica izbjeći scenaristima i ove medijsko-političke drame.

Hoće li Climategate dovesti do prve ostavke?

Dr. Phil Jones, ravnatelj Jedinice za klimatska istraživanja (CRU) pri Sveučilištu Istočne Anglije je izjavio kako će se privremeno povući sa dužnosti dok traje istraga vezana uz “procurene” E-mailove i dokumente njegove institucije. Dr. Jones će tako imati više vremena da odgovara na pitanja policijskih istražitelja koji nastoje otkriti na koji su način – preko “hakera” ili lokalnog “zviždača” – inkriminirani materijali dospjeli u javnost. Ukoliko dr. Jones ostane van dužnosti, mogao bi biti prva žrtva skandala koji prijeti da ne samo dovede u ozbiljnu sumnju teoriju o globalnom zatopljenju, nego i u paramparčad razbije povjerenje svjetske javnosti u znanstvenike.

Njemu bi se mogao pridružiti dr. Michael Mann sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, poznat po svom grafikonu “hokejaške palice” koji sugerira nagli skok prosječne temperature u svijetu. Njemu matično sveučilište namjerava postaviti nekoliko pitanja vezanih uz E-mailove s kolegama iz CRU, a u kojima se detaljno opisuje “kuhanje” znanstvenih podataka kako bi ih se uskladilo s “politički korektnom” teorijom globalnog zatopljenja.

U Australiji je, pak, skandal vjerojatno omogućio da u Senatu, kojim dominiraju oporbeni liberali, padne zakon koji uvodi novu ambicioznu shemu ograničenja potrošnje fosilnih goriva i trgovine preostalim “karbonskim kreditima”.

Vjerojatno da će se negativne posljedice afere odraziti i na ranije pompozno najavljeni klimatski samit u Kopenhagenu. Danas malo tko misli da će se na njemu donijeti neke dalekosežne odluke. Kini, Indiji, Brazilu, Južnoafričkoj Republici i drugim zemljama u razvoju je afera Climategate došla kao melem na ljutu ranu, odnosno savršeni izgovor da odbiju sugestije bogatih zapadnih zemalja prema kojima bi vlastiti ekonomski razvoj trebali žrtvovati radi “spašavanja planeta od sigurne propasti”.

Spor oko klime izaziva politički potres u Australiji

Spor oko globalnog zatopljenja i – što je važnije – nastojanja da se ono zaustavi monumentalnim zakonodavnim i administrativnim mjerama – bi mogao izazvati politički potres u Australiji.

Australska Liberalna stranka je, naime, na izvanrednoj konvenciji svrgnula svog šefa Malcolma Turnbulla i na njegovo mjesto stavila Tonyja Bennetta koji je skeptik po pitanju globalnog zatopljenja i koji se zarekao da će pokušati zaustaviti izglasavanje zakonski projekt o Shemi za trgovinu emisijama štetnih plinova koje nastoji progurati premijer Kevin Rudd.

Austalska laburistička vlada je taj zakon – koji predviđa najoštriju kontrolu emisija ugljika u atmosferu među svim industrijskim državama – nastojala izglasati prije klimatskog samita u Kopenhagenu. U tu je svrhu Rudd osigurao podršku Turnbulla, ali je zbog toga Turnbull postao predmetom kritika, a na kraju i pobune članova vlastite stranke.

Abbott je svoj stav objasnio time da bi Shema, umjesto da zaustavi zagađenje, u stvari stvorila novo masovno oporezivanje građana, ogromnu birokraciju te “crni fond” preko koga bi se kupovali birači i interesne grupe.

S druge strane, Ruddu bi to bio izvrstan izgovor da raspiše izvanredne izbore na kojima bi liberalna većina u Senatu bila “otpuhana”, a laburisti nakon toga komotno mogli izglasati taj zakon.

U međuvremenu je Climategate – skandal s “kuhanjem” znanstvenih podataka vezanih uz globalno zatopljenje – prisilio Jedinicu za klimatska istraživanja (CRU) Sveučilišta Istočne Anglij da počne objavljivati iste one podatke koje je, kako navode “hakirani” E-mailove, nastojalo zataškati jer “ne pokazuju trend zatopljenja”.

Skandal oko “kuhanja” globalnog zatopljenja dobio svoj soundtrack

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=climate+change+snow&iid=1133641″ src=”3/c/8/4/Heavy_Snow_Fall_7d39.jpg?adImageId=7844268&imageId=1133641″ width=”234″ height=”156″ /]

Hakerska provala povjerljive korespondencije među vodećim znanstvenicima Jedinice za proučavanje klime (CRU) Sveučilišta u Istočnoj Angliji je već nakon nekoliko dana, u skladu s višedesetljetnim običajima, dobila nastavak “gate”. Njega su prišili klimatski skeptici koji u njoj vide krunski dokaz za svoje tvrdnje da je globalno zatopljenje mit ili , u najboljem/najgorem slučaju, proces koji je iz dnevnopolitičkih razloga učinjen većim i bržim nego što to u stvarnosti jest. Iz nekih šezdesetak megabajta datoteka su izvađeni greatest hits u kojima se izražava zabrinutost zbog toga što meterološki podaci godinama ne prate prognoze o globalnom porastu temperaturu, izražava radost zbog smrti vodećih klimatskih skeptika ili im se prijeti fizičkim obračunima, te – što je najvažnije – iznose razni prijedlozi da se “kreativnom aritmetikom” i drugim knjigovodstvenim “trikovima” namjerno “podigne” prosječne temperature na Zemlji kako bi globalno zatopljenje izgledalo kao upravo onakva babaroga kakvom mediji plaše svijet.

Skandal, koji je dobio ime “Climategate”, odnosno i vlastiti članak za Wikipediji, s druge strane nije izazvao ama baš nikakvu pažnju među hrvatskim medijima. To, s jedne strane, nije teško razumjeti, s obzirom na njihovu opsjednost Gotovčevima, ustaško-partizanskom sapunicom i predsjedničkim izborima. S druge strane, nedostatak čak i protokolarnog spominjanja cijele afere – uz časni izuzetak Novog lista – se može objasniti i time da “neprikladna istina” Ala Gorea predstavlja maksimum za spoznajne i druge intelektualne sposobnosti većine uredničkih i novinarskih kadrova hrvatske Sedme sile.

Hrvatski medijski djelatnici se, s druge strane, mogu pravdati i time i da njihovi inozemni kolege nisu pokazali pretjerani entuzijazam za priču koja potkopava godine njihovog rada u svrhu “senzibiliziranja” javnosti za klimatski problem, odnosno od njihovog spašavanja svijeta čini iluziju. Tamo gdje se priča probila u medije, može se zapaziti šok, nevjerica i demoralizacija među nekoć prilično glasnim zagovornicima priče o globalnom zatopljenju. George Monbiot tako u Guardianu tvrdi da će otkriće E-mailova – iako oni, po njegovom mišljenju, ne ukazuju na nikakvu globalnu zavjeru ili sistematsko obmanjivanje javnosti, predstavlja “ozbiljan udarac” za sve one koji nastoje zaustaviti globalno zatopljenje jer su makijavelističkim metodima kao “kuhanje” podataka i nastojanje da se suzbiju skeptici kompromitirali svoj, inače, plemeniti cilj.

Zagovornici globalnog zatopljenja ili “alarmisti” – kako ih nazivaju skeptici – su pak na otkriće svog magnum crimena odgovorili vlastitom teorijom zavjere, prema kojoj je cijela priča namjerno “pukla” upravo u trenutku kada se Obama sprema u Kopenhagen na veliki globalni samit gdje bi čelnici svjetskih država trebala ustanoviti nova, oštra i međunarodno obvezujuća ograničenja upotrebe fosilnih goriva.

Bio zavjera ili ne, ovaj skandal je postao “punokrvan” onog trenutka kada je poslužio kao podloga za izuzetno zabavnu video-parodiju koja se ovih dana vrti na YouTubeu, i čiji je glavni junak dr. Michael Mann, klimatolog i “alarmist” poznat po kontroverznoj temperaturnoj krivulji u obliku “hokejaške palice”.

I ovaj “…gate”, kao onaj originalni, koji je Nixona koštao predsjednika, ima istu moralnu pouku. Problem nije u tome što nekoga uhvate s prstima u medu koliko to što on to pokušava zataškati.

Ruski hakeri razotkrili “istinu” o globalnom zatopljenju?

[picapp align=”left” wrap=”false” link=”term=global+cooling&iid=1575655″ src=”5/a/c/0/Middle_East_Instability_1fb7.jpg?adImageId=7694707&imageId=1575655″ width=”234″ height=”157″ /]

Znanstveni svijet – koji usprkos svem tehnološkom napretku nema običaj dolaziti na naslovnice novina – ovih je dana potresla vijest o “pothvatu” grupe. navodno ruskih, hakera koji su “provalili” E-mailove vodećih britanskih i američkih klimatologa, a čiji sadržaj u pitanje dovodi općeuvriježene “istine” o globalnom zatopljenju.

E-mailovi su ukradeni sa Sveučilišta Istočne Anglije, sadrže niz povjerljivih znanstvenih podataka, ali i međusobnih diskusija u kojima znanstvenici izražavaju čuđenje zbog toga što se nisu ostvarile prognoze o kontuiniranom porastu globalnih temperatura, ali i sve veću frustraciju zbog skeptika koji drže da je globalno zatopljenje izazvano ljudskom aktivnošću ništa drugo do jedan lijepi mit.

Neki od inkriminiranih mailova, kao što je onaj koga je napisao dr. Mann s Državnog sveučilišta Pennsylvanije, svjedoče kako neki znanstvenici koriste “trikove” kako bi podatke o temperaturi uskladili s modelima koji sugeriraju globalno zatopljenje. Takva otkrića se bez svake sumnje osnažiti argumente skeptika koji drže da je teza o globalnom zatopljenju proizvod ekonomskog i političkog pritiska kome su izloženi vodeći znanstvenici.

Hakiranje se, pak, inače zbilo neposredno pred sastanak u Kopenhagenu na kome su svjetski čelnici trebali odrediti novu strategiju borbe protiv globalnog zatopljenja. Međutim, već prije je, čak i iz usta Baracka Obame, rečeno da nekih spektakularnih rezultata na tom skupu neće biti. Razlog je možda u još uvijek nedovoljno objašnjenoj i po zagovornike globalnog zatopljenja nepovoljnoj činjenici da se prosječna globalna temperatura proteklih deset godina nije makla s mjesta.