Milanovićevi ustavni prioriteti

Ovaj tekst na Pollitici nije prvi, a vjerojatno ni posljednji, koji će s rezignacijom zaključiti da će Zoran Milanović od mogućeg rješenja pretvorio u više nego izvjestan problem u Hrvatskoj. Dojmu da čelnik SDP-a pokazuje gotovo kriminalnu nesposobnost kao vođa hrvatske opozicije se još teže oduprijeti nakon što je u sapunici oko ustavnih promjena dodao još jedan “iznenadni obrat” u obliku inicijative da novi tekst Ustava garantira i jednaka prava homoseksualcima.

Oni koji Milanovića u ovom slučaju shvaćaju smatraju da je riječ o “hardball” strategiji kojoj je cilj natjerati Kosor i HDZ da padne na koljena, odnosno bude “konstruktivna” za po SDP daleko važnijem pitanju glasanja dijaspore. Međutim, pitanje je koliko je takva strategija opravdana, odnosno nije li njome Milanović, zapravo, pucao u nogu.

Naime, pokušaj da se homoseksualci uguraju u ustav je unaprijed osuđen na propast. Mnogo manje “problematični” zakon je HDZ na jedvite jade uspio progurati kroz svoje saborske klupe; Kosor će pokušaj da se cijela priča digne na ustavnu razinu shvatiti kao provokaciju, odnosno, tvrditi da se radi o nemogućem zahtjevu te tako Milanoviću zatvoriti vrata.

Ako Milanović, pak, namjerava odustati od homoseksualaca u zamjenu za dijasporu i ako cijeli manevar uspije, ispostavit će se da mu je cijela jedna društvena grupa koju nastoji predstavljati poslužila tek kao jeftina moneta za potkusurivanje.

Kakvu će Milanović pokazati nesposobnost ako kojim slučajem dođe na vlast se ne zna. A ako bude sreće, to nikada nećemo ni saznati.

Oglasi

Ustavi za jednokratnu upotrebu

Na ovom blogu se vrlo malo piše o promjenama hrvatskog Ustava. Autor ovih redova nije zbog toga previše sretan, ali se tješi time da hrvatski mediji o tome pišu još manje. Manje čak i o krizi u Grčkoj, a to mnogo govori o brizi hrvatske sedme sile za ono što se nekada zvalo “svjetovnom biblijom”.

Razlog je djelomično i u tome što se cijeli proces odvija iza čvrsto zatvorenih vrata, odnosno da u njemu dominiraju dvije stranke čiji je zajednički interes da se o tim temama u javnosti govori što je moguće manje. Drugi je razlog taj što je proces motiviran isključivo dnevnom politikom – ulazak u EU, odnosno “prilagodba” hrvatskog prava, uključujući ustavno, tom projektu je samo odlična prilika da se na brzinu napravi nešto za što se u normalnim okolnostima nema volje ili snage.

Ne iznenađuje, stoga, što je na ustavnin pregovorima pitanje aktivnog biračkog prava, odnosno nastojanje SDP-a da – koristeći svoje aritmetičko-sjedačke argumente u obliku kvalificirane većine nužne za promjenu Ustava – isposluje maksimalne postupke od HDZ-a kako bi omogućio hrvatski ulazak u EU bez suvišnih kako i zašto. SDP-u je stalo da na taj način umanji automatsku prednost koju, zahvaljujući rezervnoj armiji BiH-glasača, HDZ ima na svakim izborima, a koja je postala glavni izgovor za po mnoge šokantni poraz Milanovićeve stranke u studenome 2007. godine. HDZ se, naravno, ne želi odreći svog ključnog izbornog aduta, pa je će nastojati maksimalno razvući proces te iscrpiti svoje protivnike, natjeravši ih da, kao u dobra stara vremena račanovske “konstruktivne opozicije”, prihvate nekakav “truli” kompromis.

On bi se najvjerojatnije sastojao u tome HDZ uspije u većoj ili manjoj mjeri sačuvati svoje “narodno blago” (u po HDZ najgorem slučaju svedeno na jednog ili dva zastupnika), dok bi u zamjenu SDP dobio dugo zuđeno dvostruko pravo glasa za etničke manjine čiji se predstavnici – koji po defaultu više naginju nekakvoj lijevoj “građanskoj” nego desnoj “nacionalnoj” opciji – više ne bi morali misliti žele li glasati po etničkom ili po ideološkom kriteriju.

Dakle, cijela priča o promjenama najvažnijeg dokumenta u Hrvatskoj bi se svela na “preslagivanje” manje od deset saborskih mandata, odnosno dovođenje slabije od dvije vodeće stranke u nešto povoljniji položaj. Prije nekoliko mjeseci se nešto govorkalo o tome da bi na dnevni red trebalo doći i redefiniranje uloge predsjednika, odnosno pretvaranje Hrvatske u “čistu parlamentarnu” republiku s državnim poglavrom sa ceremonijalnim ovlastima i biranog od Sabora. Tu ideju danas guraju Friščić, nešto ranije ju je gurao Šeks, a još ranije i Milanović. Potonji sada – kada je na Pantovčak došla njegova omiljena lignja – o tome više ne želi govoriti.

A, zapravo, tako prozaični rezultat ustavne rasprave ne bi trebao nikoga iznenaditi. Kada je ustavnim promjenama ukidan polu-predsjednički sistem, povod nisu bili nikakvi ideali parlamentarne demokracije nego po aktere tadašnje političke scene nimalo sretna kohabitacija Stipe Mesića i Ivice Račana. Kada je Županijski dom otišao u ropotarnicu povijesti, razlozi nisu bili ni u rezanju troškova ni u suvišnosti tog tijela koliko u procjeni da bi se “šestorka” ili Račanova koalicija prije raspala nego dogovorila o zajedničkim kandidatima za izbore 2001. godine.

A upravo je ukidanje Županijskog doma s današnjeg stajališta velika pogreška, s obzirom da bi njegovim ostankom uz određene reforme mogao na elegantan način biti riješen problem dijaspore i etničkih manjina. Da je Sabor ostao podijeljen na gornji i donji dom, dijaspora i manjinci bi imali svoje predstavnike u hrvatskom zakonodavnom tijelu, ali ne bi bili u stanju formirati, odnosno ucjenjivati vlade i tako, kao što je danas slučaj, kompromitirati načelo “jedan čovjek, jedan glas”.

Ta je prilika, kao i mnoge početkom 2000-ih, propuštena. Slično će biti i s najnovijim ustavnim promjenama, koji, s druge strane, ne mogu biti drukčiji uz politički establishment kojim caruju korupcija, nesposobnost i kratkovidnost.

Minareti, Jugoslavija i ostale ustavne babaroge

Zoran Pusić je svojom inicijativom da se iz hrvatskog Ustava izbaci odredba o zabrani pokretanja postupka za ulazak u južnoslavenske i balkanske političke saveze pokrenuo uobičajene i očekivane reakcije od strane desnog dijela hrvatske javnosti, koja se uz obavezno mahanje krvavim košuljama Ovčare, Škarbrnje, Bleiburga i HSS-ovskih zastupnika u beogradskoj skupštini sadrže i spominjanje sestre te djeda u kontekstu Prosinačkih žrtava. I dok će kritike njegove zamisli za ustavnu reformu biti brojne i glasne, podrška će biti tiha, neprimjetna, a možda i nikakva. Čak i oni dijelovi hrvatske javnosti koji se teško mogu podvesti pod nacionalističku desnicu, pa čak i oni koji bi u drugim okolnostima pokazali određeno razumijevanje za tu inicijativu, vjerojatno će Zorana Pusića kritizirati zbog toga što je taj probni balon pustio u najgore moguće vrijeme te tako ne samo torpedirao ionako ne baš sjajne predsjedničke šanse svoje sestre, nego i desnici na pladnju predao jugoslavensku babarogu s kojom će plašiti birače, zbiti redove i tako elegantno postaviti pouzdani “državotvorni” kadar na Pantovčak.

Međutim, ako bi se iz cijele rasprave nastojale odstraniti emocije i dnevna politika, moglo bi se zaključiti da Pusićeva inicijativa i nije tako neosnovana. Ustavna odredba koju bi on ukinuo, ma koliko se činila popularnom i ma koliko o njoj postojao konsenzus u hrvatskom političkom establishmentu i najvećem dijelu javnosti, je, u najmanju ruku, ne baš najsretnije rješenje. Kao i kod mnogo sličnih slučajeva, radi stjecanja jeftinih političkih bodova se povukao potez koji na duži rok Hrvatskoj može na duži rok stvoriti nepotrebne probleme. U mnogo čemu se to rješenje može usporediti sa zabranom gradnje minareta koju su nedavno Švicarci ustavom unijeli u svoj ustav te izazvali zgražanje u mnogim evropskim krugovima.

Razlozi zbog kojih bi se ta problematična odredba trebala ukloniti ili barem izmijeniti su samo djelomično političke, a dobrim dijelom čisto tehničke naravi.

Prvi i najvažniji je opreznijim promatračima mogao postati vidljiv još 1997. godine. Dosljedno tumačenje čl. 141 bi, naime, otklonilo bilo kakvu mogućnost da Hrvatska postane članicom EU, s obzirom da je već ulaskom Grčke Unija postala “balkanskom državnom svezom”, a nešto kasnije ulazak Slovenije i Bugarske Uniji dao i južnoslavenski karakter. Nije potrebno spominjati kako je ulazak Hrvatske u EU cilj o kome među hrvatskim establishmentom nema nikakve rasprave te da će se – po dobrim starim običajima – pronaći načina da se Ustava “ne drži kao pijani plota”, odnosno tumačenje prema kome Hrvatska može ući u Uniju, a da čl. 141 nije prekršen.

Drugi razlog, koji je implicitno spomenuo Pusić, jest taj da bi se očuvanjem te ustavne odredbe većini hrvatskih susjedia poslala poruka da ih se smatra sve nego dobrim susjedima. Na taj način bi se trajno politički odnosi na ovim prostorima održavali lošima. A ta selektivnost još više dobiva na negativnost ako se uzme u obzir apsurdna činjenica da npr. Ustav RH ne priječi stvaranje saveza Hrvatske sa zemljama kao što su Sjeverna Koreja, Turkmenistan ili Saudijska Arabija, a priječi saveze s Bosnom i Hercegovinom (čemu bi se teško suprotstavio ijedan hrvatski pravaš), Crnom Gorom (koji bi oduševio poklonike Crvene Hrvatske) ili Slovenijom. Ako, pak, Jugoslavija i pored svega toga predstavlja opasnost, nije li daleko iskrenije, poštenije i savjesnije da se ta opasnost otkloni tako da se Ustavom zabrani ulazak Hrvatske u *bilo kakav* savez s *bilo kojom* drugom državom (uz eventualni izuzetak EU)?

Treći razlog je taj da nitko osim najzagriženijih jugonostalgičara teško može izbjeći zaključku da bi se praktične prednosti Jugoslavije – slobodni protok ljudi, dobara, usluga i ideja u ex-YU prostoru – u odnosu na postojeće stanje stvari daleko lakše i elegantnije mogle postići ulaskom u EU svih njenih nekadašnjih dijelova. Iz istih razloga npr. danas nitko  ne govori o francuskoj aneksiji Valonije i Ženeve ili nastojanju da se obnovi Velikonjemački Reich. Plašiti buduće hrvatske generacije Jugoslavijom, i perpetuirati taj strah kroz Ustav, ima isto toliko smisla kao i plašiti građane Korinta i Jeruzalema obnovom Rimskog Carstva. Ako Hrvatskoj uistinu prijeti opasnost po njenu samostalnost, suverenost ili opstojnost, povijest će se pobrinuti da to bude s mjesta odakle se to najmanje očekuje.

Očuvanje čl. 141 u Ustavu bi predstavljalo uvredu za hrvatski narod, odnosno njegovu inteligenciju i sposobnosti pravilne političke prosudbe. A i pitanje da li bi ona uopće bila efikasna i imala smisla u trenutku kada bi postala aktualna. Zamislite samo što bi se sve prije toga moralo dogoditi. Ne samo da bi stranke koje se zalažu za obnovu Jugoslavije od marginalaca morale postati hrvatski političaki mainstream te tako ući u Sabor, nego bi u njemu morale postići čak dvotrećinsku većinu. Nadalje, takav stav bi trebala prihvatiti polovica svih birača, odnosno građana Republike Hrvatske. Ako bi se to uistinu dogodilo – za 1000, 100 ili možda 20 godina – riječ je o tako epohalnoj promjeni i procesu kojeg bi teško mogao zaustaviti komad papira, makar se on zvao Ustav Republike Hrvatske.