Na ovom blogu se vrlo malo piše o promjenama hrvatskog Ustava. Autor ovih redova nije zbog toga previše sretan, ali se tješi time da hrvatski mediji o tome pišu još manje. Manje čak i o krizi u Grčkoj, a to mnogo govori o brizi hrvatske sedme sile za ono što se nekada zvalo “svjetovnom biblijom”.
Razlog je djelomično i u tome što se cijeli proces odvija iza čvrsto zatvorenih vrata, odnosno da u njemu dominiraju dvije stranke čiji je zajednički interes da se o tim temama u javnosti govori što je moguće manje. Drugi je razlog taj što je proces motiviran isključivo dnevnom politikom – ulazak u EU, odnosno “prilagodba” hrvatskog prava, uključujući ustavno, tom projektu je samo odlična prilika da se na brzinu napravi nešto za što se u normalnim okolnostima nema volje ili snage.
Ne iznenađuje, stoga, što je na ustavnin pregovorima pitanje aktivnog biračkog prava, odnosno nastojanje SDP-a da – koristeći svoje aritmetičko-sjedačke argumente u obliku kvalificirane većine nužne za promjenu Ustava – isposluje maksimalne postupke od HDZ-a kako bi omogućio hrvatski ulazak u EU bez suvišnih kako i zašto. SDP-u je stalo da na taj način umanji automatsku prednost koju, zahvaljujući rezervnoj armiji BiH-glasača, HDZ ima na svakim izborima, a koja je postala glavni izgovor za po mnoge šokantni poraz Milanovićeve stranke u studenome 2007. godine. HDZ se, naravno, ne želi odreći svog ključnog izbornog aduta, pa je će nastojati maksimalno razvući proces te iscrpiti svoje protivnike, natjeravši ih da, kao u dobra stara vremena račanovske “konstruktivne opozicije”, prihvate nekakav “truli” kompromis.
On bi se najvjerojatnije sastojao u tome HDZ uspije u većoj ili manjoj mjeri sačuvati svoje “narodno blago” (u po HDZ najgorem slučaju svedeno na jednog ili dva zastupnika), dok bi u zamjenu SDP dobio dugo zuđeno dvostruko pravo glasa za etničke manjine čiji se predstavnici – koji po defaultu više naginju nekakvoj lijevoj “građanskoj” nego desnoj “nacionalnoj” opciji – više ne bi morali misliti žele li glasati po etničkom ili po ideološkom kriteriju.
Dakle, cijela priča o promjenama najvažnijeg dokumenta u Hrvatskoj bi se svela na “preslagivanje” manje od deset saborskih mandata, odnosno dovođenje slabije od dvije vodeće stranke u nešto povoljniji položaj. Prije nekoliko mjeseci se nešto govorkalo o tome da bi na dnevni red trebalo doći i redefiniranje uloge predsjednika, odnosno pretvaranje Hrvatske u “čistu parlamentarnu” republiku s državnim poglavrom sa ceremonijalnim ovlastima i biranog od Sabora. Tu ideju danas guraju Friščić, nešto ranije ju je gurao Šeks, a još ranije i Milanović. Potonji sada – kada je na Pantovčak došla njegova omiljena lignja – o tome više ne želi govoriti.
A, zapravo, tako prozaični rezultat ustavne rasprave ne bi trebao nikoga iznenaditi. Kada je ustavnim promjenama ukidan polu-predsjednički sistem, povod nisu bili nikakvi ideali parlamentarne demokracije nego po aktere tadašnje političke scene nimalo sretna kohabitacija Stipe Mesića i Ivice Račana. Kada je Županijski dom otišao u ropotarnicu povijesti, razlozi nisu bili ni u rezanju troškova ni u suvišnosti tog tijela koliko u procjeni da bi se “šestorka” ili Račanova koalicija prije raspala nego dogovorila o zajedničkim kandidatima za izbore 2001. godine.
A upravo je ukidanje Županijskog doma s današnjeg stajališta velika pogreška, s obzirom da bi njegovim ostankom uz određene reforme mogao na elegantan način biti riješen problem dijaspore i etničkih manjina. Da je Sabor ostao podijeljen na gornji i donji dom, dijaspora i manjinci bi imali svoje predstavnike u hrvatskom zakonodavnom tijelu, ali ne bi bili u stanju formirati, odnosno ucjenjivati vlade i tako, kao što je danas slučaj, kompromitirati načelo “jedan čovjek, jedan glas”.
Ta je prilika, kao i mnoge početkom 2000-ih, propuštena. Slično će biti i s najnovijim ustavnim promjenama, koji, s druge strane, ne mogu biti drukčiji uz politički establishment kojim caruju korupcija, nesposobnost i kratkovidnost.
