Ograničenja (jugo)nostalgije

Jedna od novijih, i u posljednje vrijeme sve aktivnijih fronti ustaško-partizanskog sukoba na hrvatskim društvenim mrežama se tiče odnosa prema socijalističkoj Jugoslaviji, odnosno sve brojnijih rasprava oko toga da li je bivša država bila totalitarni ugnjetavački Mordor ili utopijsko društvo u kome se živjelo mirno, sigurno i opušteno sa životnim standardom o kojima generacije odrasle u neoliberalnom kapitalizmu mogu samo sanjati. Zagovornici potonjeg mišljenja najčešće koriste usporedbe ekonomskih pokazatelja 1978. i 2016. godine kako bi argumentirali kako se u “Mraku” stvarno “živjelo bolje”. Pri tome, dakako, nije slučajno što je za usporedbe uzeta upravo 1978. godina. To je bila posljednja godina kada je SFRJ imala ekonomske pokazatelje koji bi se iz današnje perspektive mogli nazvati pozitivnim. Već sljedeće godine je s Drugim naftnim šokom počeo niz događaja koji će dovesti do vožnje po sistemu par-nepar, redukcija struje, redova pred trgovinama i svih drugih omiljenih argumenata onih koji današnju Hrvatsku vole opisivati kao najbolji od svih mogućih svjetova.

U tim raspravama se tvrdnja da je “nekad bilo bolje” često osporava dobro poznatom sklonošću da se prošlost promatra kroz ružičaste naočale, bilo da je riječ o tadašnjim generacijama koje se danas najviše vole sjećati toga da su nekad bili mladi, bilo da nezadovoljnicima među mlađim generacijama upravo u toj boljoj prošlosti vide najjednostavniju alternativu nepodnošljivoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti. Pri čemu je dakako tu bolju prošlost daleko lakše veličati kada se u njoj više ne mora živjeti niti iskusiti njene negativne aspekte. U tome moderni jugonostalgičari nisu bitno različiti od romantičara koji su u 19. stoljeću prolijevali oceane suza zbog toga što više nema srednjeg vijeka s plemenitim vitezovima, ali im obično nije padalo na pamet da ga pokušaju obnoviti na način koji bi ih lišio modernog dostignuća kao što su tisak, parobrodi i željeznica. Ili, da koristimo neki malo svježiji primjer, nisu bitno drukčiji od anarhoprimitivista koji propovijedaju odbacivanje civilizacije i povratak prirodi, ali čije se komune obično vrlo brzo raspadnu čim im ponestane toaletnog papira i tople vode za tuširanje.

S druge strane, i na taj se argument može odgovoriti s argumentom o “kruškama i jabukama”, odnosno ustvrditi da pitanje jugonostalgije nije pitanje o tome da li se “nekad živjelo bolje”, nego da li se tada živjelo bolje u odnosu na neke druge vremensko-prostorne koordinate. Tako daleko manje spora izazivaju tvrdnje da se u SFRJ živjelo bitno bolje nego u državama Istočnog bloka, a i tvrdnje da je ekonomski napredak u prvih nekoliko desetljeća bio impresivniji nego prvih nekoliko desetljeća post-komunističke Hrvatske se čine mnogo uvjerljivijima. Naravno, opet sve to treba gledati kroz dodatne prizme milijardi dolara vješto izmuzanih u hladnoratovskim igricama te postavljati pitanje koliko i kako su slične igre igrali neki drugi igrači u nekim daljim i bližim dijelovima svijeta.

Koliko je jugonostalgija ograničena, odnosno koliko se o njoj samoj može vrlo teško govoriti bez gaženja u blato tribalizma, patetičnih parola i jeftine ideologije, svjedoči i to da su gotovo svi kriteriji odgovora na pitanje da li je prošlost bila bolja ili ne subjektivni. To uključuje i aspekt koji bi trebao biti blizak autoru ovih redova, a tiče se kvalitete i kvantitete igranih filmova i TV-serija. Sva ta razmišljanja su me potakla da pokušam izvesti svojevrsni eksperiment, odnosno pokušam se vratiti u ta “dobra stara vremena”, odnosno dočarati što je sve stajalo na raspolaganju svima onima koji su umjesto glazbe, sporta, knjige ili video-igre svoje slobodno vrijeme nastojali iskoristiti kroz sadržaje na velikim i malim ekranima. I pri tome mislim dati sud koliko i u čemu je tadašnje stanje bilo bolje ili lošije u odnosu na sadašnje, a koji će – kao što znaju svi koji su imali prilike čitati moje redovne recenzije – biti subjektivan.

Filmofil koji bi se vremenskim strojem vratio u Jugoslaviju 1970-ih našao bi se u razdoblju koje svjetski povjesničari filma i connoisseuri vole zvati zlatnim dobom sedme umjetnosti. U to vrijeme su se režiseri Novog Hollywooda uživali status kakav obično uživaju filmske zvijezde, Spielberg i Lucas su se još uvijek smatrali umjetnicima umjesto poslovnih ljudi, a i izvan Hollywooda su imena poput Tarkovskog, Bergmana, Wajde bile dijelom popularne kulture. Iako se često govori da je zbog zabrana, cenzure i trpanja brojnih naslova u “bunker” kinematografija bivše države zapala u stagnaciju tzv. “olovnih godina”, a njeni autori više nisu mogli ni prismrditi prestižnim festivalskim nagradama poput Crnog vala krajem 1960-ih, sama filmska djelatnost u Jugoslaviji je doživljavala bum. Tada se snimao relativno veliki broj cjelovečernjih igranih filmova, a mnogi od njih su mogli računati na visoku gledanost, pa i komercijalni uspjeh, prije svega zahvaljujući tržištu od 20 i više milijuna ljudi. To se možda najbolje vidi po filmskim serijama Žikina dinastija i Tesna koža, koje su započete upravo 1970-ih i kod kojih je nedostatak umjetničkih ambicija i neprijateljstvo kritike bilo gotovo onome kod današnjih hollywoodskih blockbustera.

U Jugoslaviji ne samo što se snimalo daleko više filmova nego što ih se snima danas, nego je kino-djelatnost imala bolju infrastrukturu. Mreža kino-dvorana je bila daleko razgranatija, tako da su veliko platno mogli gledati stanovnici provincijskih zabiti gdje ih danas više nema, a u nekim slučajevima, pogotovo u velikim gradovima, potražnja je često znala nadmašiti ponudu, pa je mnogima vrlo unosan, iako ilegalan, način zarade predstavljala profesionalna preprodaja ulaznica.

Suvremenom filmofilu bi također u oči zapala izuzetna raznovrsnost repertoara. Američki filmovi su bili najpopularniji, ali nisu dominirali kao što je to slučaj danas. Uz blockbustere – koji su tada još uvijek relativno svježi koncept, i koji su se znali prikazivati i nekoliko godina iza američke premijere – gledatelji su mogli gledati prilično veliki broj ne-hollywoodskih filmova, ali gotovo u svim slučajevima zapadnog podrijetla. Tako je veliki broj komedija dolazio iz susjedne Italije, dok je Zapadna Njemačka kroz Istinite priče i slične naslove ispunjavala sadržaje koji se danas zovu softcore pornografije; u kino-dvoranama je bilo dovoljno francuskih filmova, i to akcijskog i pustolovnog žanra, pa su Belmodno i Delon za prosječnog gledatelja bili jednako velika imena kao Clint Eastwood i Charles Bronson. Svemu tome se trebao dodati i Hong Kong sa svojim filmovima na temu borilačkih vještina, pa se može zaključiti kako je kino-djelatnost u bivšoj državi, bez obzira na socijalističko okružje, po svojim tržišnim načelima bila daleko bliža kapitalizmu.

Priča jugoslavenskom kino-biznisu, međutim, kao i mnoge slične priče, ima i drugu stranu. Kino-blagajne su se punile tako često i tako masovno iz jednog veoma jednostavnog razloga. Publika nije imala alternative. Sve do početka 1980-ih u Jugoslaviji nije bilo video-playera ili video-rekordera, a tek sredinom desetljeća se, zahvaljujući rupama u tadašnjim zakonima, stvorio Eldorado za poduzetne osnivače videoteka koje će nići poput gljiva poslije kiše. U međuvremenu su se pod izrazom “kućno kino” podrazumijevali kino-projektori sa filom formata Super 8 i rolama koje se moralo mijenjati nakon najviše deset ili petnaest minuta; ne samo što je bila riječ o izuzetno kompliciranim i skupim uređajima koje su mogli priuštiti samo bolje pozicionirani drugovi ili poduzetnija gospoda, nego se u pravilu njihov repetroar, kao i bilo drugdje u svijetu, svodio na vlastite amaterske snimke ili tu i tamo koji crtić za djecu.

Svima onima koji nisu htjeli ili mogli ići u kino, jedinu alternativu je predstavljao televizijski progam. A on je, što se usporedbi sa današnjim stanjem stvari tiče, bio sušta suprotnost usporedbama nekadašnjeg i sadašnjeg kino-programa. Za filmski program na jugoslavenskim televizijskim ekranima se najblaže može reći da je bio eksponencijalno siromašniji u odnosu na ono što gledateljima stoji na raspolaganju danas. Iako je već cijela jedna generacija imala prilike odrasti uz televiziju, ona se tada svodila na dva kanala dostupna preko ne baš uvijek pouzdane i o atmosferskim prilikama i reljefu često neugodno ovisne mreže zemaljskih odašiljača. Da stvar bude gora, ono što su gledatelji mogli vidjeti preko svojih kućnih ili vanjskih antena, nije bilo, kao danas dostupno 24 sata dnevno, nego samo oko pola dana, i to uvijek po striktnoj shemi kakva se nije mijenjala godinama, te koju bi poremetili tek eventualno neki posebno atraktivni sportski događaji ili smrt nekog od partijskih glavešina zbog koje se svako malo proglašavala svenarodna žalost.

Televizija je u Jugoslaviji bila dostupna preko mreže JRT, koja se, pak, sastojala od osam televizijskih studija pod nadzorom tadašnjih šest republika (Slovenija, Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija) i dvije autonomne pokrajine (Kosovo, Vojvodina) koji su proizvodili i emitirali zajednički program. Pri tome su ljubitelji igranih filmova i televizijskih serija na njih mogli računati tek u nekoliko ograničenih termina. Tako je ponedjeljak navečer na JRT 1 bio rezerviran za televizijske drame (koje su mogle biti i duži TV-filmovi, ali i obične snimke kazališnih predstava), a tek iza toga bi se na JRT 2 znala prikazati neka strana TV-serija; utorak navečer na JRT 1 je bio predviđen za još jedan strani film, najčešće “umjetničke” prirode, a srijedom bi se prikazivala emisija o filmu. Nakon toga bi tek u petak navečer postala dostupna strana TV-serija, obično atraktivnija (američke ili britanske proizvodnje) nego u ponedjeljak; tek u subotu bi gledatelji mogli vidjeti film za koga se moglo pretpostaviti da predstavlja hit. U nedjelju popodne se prikazivao film za djecu ili omladinu, a navečer bi tjedan završio sa domaćom TV-serijom.

S obzirom da se televizija gotovo isključivo financirala iz pretplate, a prihodi od reklama predstavljali sitniš, na filmski program je bitno utjecao ne samo ukus njihovih urednika, nego i politički obziri. Tako je nesvrstana pozicija SFRJ u Hladnom ratu nalagala da se, radi održavanja nekakve ekvidstance prema oba bloka, veliki broj američkih, britanskih i drugih zapadnih filmova kompenzira relativno velikim brojem sovjetskih, čehoslovačkih, rumunjskih i drugih filmova iz Istočnog bloka; tome je trebao dodati i veliki broj filmova iz “bratskih” zemalja Pokreta nesvrstanih, pa su jugoslavenski gledatelji imali prilike vidjeti cijeli niz ostvarenja iz Alžira, Egipta, Indije, Senegala i Bangladeša. To bi vjerojatno predstavljalo raj za filmofile koji cijene ono što se danas zove World Cinema, ali većini tadašnjih gledatelja je predstavljalo maltretiranje; američki ili filmovi koji su na ovaj ili onaj način bili najsličniji američkima su bili daleko popularniji. Njih je, međutim, bilo relativno malo, a da ih je bilo više, nije ih bilo lako progurati u rigidne programske sheme.

Oni nezadovoljni programom JRT su se, teoretski, mogli uzdati u alternativu koje su pružali televizijski programi susjednih država. Tu je, međutim, sve ovisilo o položaju, koji je bio daleko gori za stanovnike istočnih dijelova SFRJ, koji su mogli hvatati samo signale real-socijalističke Bugarske, Rumunjske i Mađarske, odnosno staljinističke Albanije. Čak i oni koji su mogli gledati programe televizije u ne-komunističkoj Grčkoj ili Austriji su se morali suočiti s prilično ograničenom ponudom koju su pružale isključivo državne TV-kuće (a u Grčkoj je čak televizija u boji uvedena godinama nakon Jugoslavije). Jedini koji su uistinu imali nešto bolji izbor su bili stanovnici jadranske obale, i to zahvaljujući tome što je u Italiji 1976. godine dozvoljen rad privatnih televizijskih kuća, a što je dovelo do televizijskog buma u kome je za par godina osnovano čak 400 stanica. Dostupnost njihovog programa, koji se svojom kvalitetom i sadržajem bio sličan današnjim lokalnim TV-stanica, je prečesto ovisio o atmosferskim prilikama, ali i pod utjecajem često iritantnog miješanja signala. U svim tim slučajevima, dakako, dodatni su problem predstavljale i tehničke, ali i jezične barijere, otežane sklonošću susjednih država da umjesto titlovanja sinkroniziraju filmove na svjetskim jezicima koje su građani SFRJ bili učili u školama.

Stvari su se za ljubitelje filmskih sadržaja u Jugoslaviji počele mijenjati tek nekoliko godina kasnije zahvaljujući eksploziji video-biznisa, a do koga, pak ne bi bilo bez zbivanja na globalnom planu. To se prvenstveno odnosi na tehnološki napredak, odnos brz razvoj uređaja koji su cijenom postali pristupačni za mase čak i u ekonomskom i drugim krizama rastrzanoj državi, kao i pojavu armija međunarodnih pirata koji su odjednom bili u stanju najatraktivnije hollywoodske blockbustere dovesti u neki zabačeni kvart gotovo istodobno sa njegovom američkom premijerom. No to, danas teško zamislivo poboljšanje, bilo je jedno od rijetkih u zemlji u kojoj su skoro sve ostalo išlo nagore, odnosno bilo sve manje ekonomskih ili drugih argumenata za buduće jugonostalgičare.

Na pitanje da li je nekada stvarno “bilo bolje” se, u najboljem slučaju, ne može dati nekakav čvrst ili “objektivni” odgovor – što zbog nostalgije, što zbog “krušaka i jabuka”, što zbog subjektivnosti, a što zbog još težeg odgovora na pitanje zašto je, zapravo, nešto bilo dobro ili loše. Da li je kino-program u Jugoslaviji bio toliko kvalitetan zato što je bio komercijalno isplativ ili da li je bio komercijalno isplativ zato što je mogao računati na publiku zbog slabog izbora na JRT? I da li je JRT imala tako loš i siromašan program zato što se nije morala bojati konkurencije, bilo iznutra bilo izvana? I da li se Jugoslavija u svemu tome bitno razlikovala od zemalja koje su po ovim ili onim kriterijima pripadali različitim blokovskim i ideološkim svjetovima? Odgovori na sva ta pitanja će gotovo uvijek ovisiti ne samo o subjektivnim kriterijima i selektivnom sjećanju, nego, na žalost, i prevelikoj sklonosti da ih se provlači kroz prizmu ideološke i navijačke isključivosti. Ili kao što je to, u Hrvatskoj na još veću žalost slučaj svakog proljeća, nastojanja da se sve evidentniji nedostatak odgovora na ozbiljna pitanja o budućnosti nastoji nadoknaditi ritualnim iskopavanjem pitanja i korištenjem već pripremljenih odgovora o prošlosti.

Minareti, Jugoslavija i ostale ustavne babaroge

Zoran Pusić je svojom inicijativom da se iz hrvatskog Ustava izbaci odredba o zabrani pokretanja postupka za ulazak u južnoslavenske i balkanske političke saveze pokrenuo uobičajene i očekivane reakcije od strane desnog dijela hrvatske javnosti, koja se uz obavezno mahanje krvavim košuljama Ovčare, Škarbrnje, Bleiburga i HSS-ovskih zastupnika u beogradskoj skupštini sadrže i spominjanje sestre te djeda u kontekstu Prosinačkih žrtava. I dok će kritike njegove zamisli za ustavnu reformu biti brojne i glasne, podrška će biti tiha, neprimjetna, a možda i nikakva. Čak i oni dijelovi hrvatske javnosti koji se teško mogu podvesti pod nacionalističku desnicu, pa čak i oni koji bi u drugim okolnostima pokazali određeno razumijevanje za tu inicijativu, vjerojatno će Zorana Pusića kritizirati zbog toga što je taj probni balon pustio u najgore moguće vrijeme te tako ne samo torpedirao ionako ne baš sjajne predsjedničke šanse svoje sestre, nego i desnici na pladnju predao jugoslavensku babarogu s kojom će plašiti birače, zbiti redove i tako elegantno postaviti pouzdani “državotvorni” kadar na Pantovčak.

Međutim, ako bi se iz cijele rasprave nastojale odstraniti emocije i dnevna politika, moglo bi se zaključiti da Pusićeva inicijativa i nije tako neosnovana. Ustavna odredba koju bi on ukinuo, ma koliko se činila popularnom i ma koliko o njoj postojao konsenzus u hrvatskom političkom establishmentu i najvećem dijelu javnosti, je, u najmanju ruku, ne baš najsretnije rješenje. Kao i kod mnogo sličnih slučajeva, radi stjecanja jeftinih političkih bodova se povukao potez koji na duži rok Hrvatskoj može na duži rok stvoriti nepotrebne probleme. U mnogo čemu se to rješenje može usporediti sa zabranom gradnje minareta koju su nedavno Švicarci ustavom unijeli u svoj ustav te izazvali zgražanje u mnogim evropskim krugovima.

Razlozi zbog kojih bi se ta problematična odredba trebala ukloniti ili barem izmijeniti su samo djelomično političke, a dobrim dijelom čisto tehničke naravi.

Prvi i najvažniji je opreznijim promatračima mogao postati vidljiv još 1997. godine. Dosljedno tumačenje čl. 141 bi, naime, otklonilo bilo kakvu mogućnost da Hrvatska postane članicom EU, s obzirom da je već ulaskom Grčke Unija postala “balkanskom državnom svezom”, a nešto kasnije ulazak Slovenije i Bugarske Uniji dao i južnoslavenski karakter. Nije potrebno spominjati kako je ulazak Hrvatske u EU cilj o kome među hrvatskim establishmentom nema nikakve rasprave te da će se – po dobrim starim običajima – pronaći načina da se Ustava “ne drži kao pijani plota”, odnosno tumačenje prema kome Hrvatska može ući u Uniju, a da čl. 141 nije prekršen.

Drugi razlog, koji je implicitno spomenuo Pusić, jest taj da bi se očuvanjem te ustavne odredbe većini hrvatskih susjedia poslala poruka da ih se smatra sve nego dobrim susjedima. Na taj način bi se trajno politički odnosi na ovim prostorima održavali lošima. A ta selektivnost još više dobiva na negativnost ako se uzme u obzir apsurdna činjenica da npr. Ustav RH ne priječi stvaranje saveza Hrvatske sa zemljama kao što su Sjeverna Koreja, Turkmenistan ili Saudijska Arabija, a priječi saveze s Bosnom i Hercegovinom (čemu bi se teško suprotstavio ijedan hrvatski pravaš), Crnom Gorom (koji bi oduševio poklonike Crvene Hrvatske) ili Slovenijom. Ako, pak, Jugoslavija i pored svega toga predstavlja opasnost, nije li daleko iskrenije, poštenije i savjesnije da se ta opasnost otkloni tako da se Ustavom zabrani ulazak Hrvatske u *bilo kakav* savez s *bilo kojom* drugom državom (uz eventualni izuzetak EU)?

Treći razlog je taj da nitko osim najzagriženijih jugonostalgičara teško može izbjeći zaključku da bi se praktične prednosti Jugoslavije – slobodni protok ljudi, dobara, usluga i ideja u ex-YU prostoru – u odnosu na postojeće stanje stvari daleko lakše i elegantnije mogle postići ulaskom u EU svih njenih nekadašnjih dijelova. Iz istih razloga npr. danas nitko  ne govori o francuskoj aneksiji Valonije i Ženeve ili nastojanju da se obnovi Velikonjemački Reich. Plašiti buduće hrvatske generacije Jugoslavijom, i perpetuirati taj strah kroz Ustav, ima isto toliko smisla kao i plašiti građane Korinta i Jeruzalema obnovom Rimskog Carstva. Ako Hrvatskoj uistinu prijeti opasnost po njenu samostalnost, suverenost ili opstojnost, povijest će se pobrinuti da to bude s mjesta odakle se to najmanje očekuje.

Očuvanje čl. 141 u Ustavu bi predstavljalo uvredu za hrvatski narod, odnosno njegovu inteligenciju i sposobnosti pravilne političke prosudbe. A i pitanje da li bi ona uopće bila efikasna i imala smisla u trenutku kada bi postala aktualna. Zamislite samo što bi se sve prije toga moralo dogoditi. Ne samo da bi stranke koje se zalažu za obnovu Jugoslavije od marginalaca morale postati hrvatski političaki mainstream te tako ući u Sabor, nego bi u njemu morale postići čak dvotrećinsku većinu. Nadalje, takav stav bi trebala prihvatiti polovica svih birača, odnosno građana Republike Hrvatske. Ako bi se to uistinu dogodilo – za 1000, 100 ili možda 20 godina – riječ je o tako epohalnoj promjeni i procesu kojeg bi teško mogao zaustaviti komad papira, makar se on zvao Ustav Republike Hrvatske.