Sudac srušio Obaminu zdravstvenu reformu

Kada povjesničari jednom budu ocjenjivali predsjedništvo Baracka Obame, vrlo je moguće da će biti blagonakloniji od današnjih komentatora koji ga nazivaju “one-termerom” (predsjednikom s jednim mandatom), ali je teško vjerovati da će njegova reputacija ikada doseći olimpske visine iz doba kada je trijumfalno ulazio u Bijelu kuću. Sada je prilično jasno da mnoga velika obećanja s kojima je osvojio američku i svjetsku javnost neće biti ispunjena, barem ne u njegovom prvom mandatu. A sada je, po svemu sudeći, i njegovo jedini koliko-toliko opipljivo dostignuće – uvođenje nečeg nalik na opće i obvezno zdravstveno osiguranje u SAD – u opasnosti da završi u povijesnoj ropotarnici. Naime, federalni sudac je svojim rješenjem usvojio tužbu države Virginia te neustavnim proglasio odredbe zakona kojim je većini američkih građana nametnuta obveza sklapanja ugovora o zdravstvenom osiguranju.

Naravno da je riječ tek o prvostupanjskoj presudi, te da će slijediti višegodišnje natezanje koje će svoj epilog imati na Vrhovnom sudu (gdje trenutno većinu imaju prema Obaminoj zdravstvenoj reformi neskloni konzervativci). Ipak, ovaj neugodni udarac dolazi u nezgodno vrijeme – nedugo nakon što je Obama kapitulirao pred republikancima i pristao na očuvanje Bushovih niskih stopa poreza za najbogatije Amerikance, izazvavši bijes dosad odane demokratske ljevice. Uspoređujući trenutnu situaciju u Americi s onom prije dvije godine, danas se lako podsjetiti koliko politika može biti nepredvidljiva.

Oglasi

Obamino proljeće

Prvi dan proljeća je započeo prilično dobro za američkog predsjednika. Ono što se donedavno činilo van dohvata ruke sada se pretvorilo u prvo veliko ispunjeno obećanje i ponovno dalo vjetar u jedra njegove administracije. Jučerašnje izglasavanje zakona kojim se u SAD po prvi put uvodi nešto slično općem i obveznom zdravstvenom osiguranju kakvo imaju “normalne” države predstavlja veliki trijumf, i to u trenutku kada je Baracku Obami počelo ponestajati bilo kakvih dostignuća s kojima bi opravdao mesijanski status s kakvom ga je dočekala američka i svjetska javnost.

Njegovi pristaše će zdravstvenu reformu pokušati opisati kao više nego jasan znak da je mračna, hladna zima prošla i da dolazi ne samo proljeće nego i nova era u američkoj povijesti, kada će ama baš sve za što se zalagali američki ljevičari od 1968. do danas postati stvarnost, a konzervativizam, militarizam, neoliberalizam, kapitalizam i svi drugi “izmi” vezani uz omraženog Nixona, Reagana i Busha zauvijek pasti u ropotarnicu povijesti. Obama će s ovim pothvatom biti ohrabren da nastavi, uvjeren da će – isto onako kako je pobijedio konvencionalnu mudrost došavši u Bijelu kuću – pobijediti konvencionalnu mudrost nastojeći da radikalno skrene ulijevo naciju u kojoj je donedavno ne samo “socijalizam” nego i “liberalizam” bila ružna riječ.

Stoga mnogi drže da je gotovo izvjesno kako će nakon trijumfa zdravstvene reforme doći i druge točke ambicioznog Obaminog programa s kojim je dobio izbore, a koje se dosada ustručavao “gurati” zbog straha od republikanske opstrukcije odnosno opozicije u vlastitoj stranci. To se odnosi na uvođenje karbonskih kredita, odnosno potrošnje fosilnih goriva koji bi američku industriju, ali i obične građane natjerao da se sve više odriču automobila i svega vezanog uz taj način života; opsežna reforma imigracije, odnosno prestanak svih pokušaja da se iz zemlje tjeraju ilegalni useljenici koji bi se umjesto toga trebali što je moguće u većem broju “legalizirati” i ekspresno praviti državljanima koji će, naravno, glasati za Demokratsku stranku; reforma radnog zakonodavstva i uvođenje “Card checka” koji će ojačati utjecaj sindikata na vodeće američke tvrtke te, konačno, “doktrina pravednosti” prema kojoj bi država radi “ravnoteže” konzervativnih i liberalnih stavova imala pravo nadzirati sadržaj radio, TV-emisija i Interneta.

Sve gore navedeno će se pokušati progurati u sljedećih nekoliko mjeseci ili barem u sljedeće dvije godine kako bi Obama pred izbore 2012. godine mogao braniti svoj mandat tvrdnjom da je ispunio sva svoja obećanja.

Mnogi od američkih i svjetskih medija zdravstvenu reformu uspoređuju s Rooseveltovim New Dealom 1930-ih kojim je uveden federalni mirovinski sistem, izjednačavanjem prava bijelaca i crnaca te Johnsonovim socijalnim reformama 1960-ih, nerijetko izjavljujući kako ta dostignuća blijede pred Obaminim. Takvo oduševljenje, koje dosta podsjeća na euforiju od prije godinu, ipak nije opravdano.

Roosevelt je svoj New Deal uspio progurati zato što je čvrsto iza sebe imao Velikom depresijom izmučen i u dotadašnji sistem razočaran narod, a Johnson nikada ne bi mogao progurati građanska prava crnaca da u tome nije imao podršku Republikanske stranke. Obama, koji je sebe nastojao predstaviti kao ličnost za koju ne važe dotadašnja pravila i koja će Amerikom upravljati kao karizmatska nad-stranačka ličnost, zacjeljivati rane, premostiti podjele i započeti novu eru poštenju, cijeli je proces prepustio svojim stranačkim kolegama iz Kongresa pretvorivši ga u puko aritmetičko nadglasavanje i nimalo suptilno kupovanje “kolebljivih” glasova. I, pri tome, a što je najvažnije od svega, nije imao podršku naroda.

Da je tako ne govore samo ankete u kojima se između 55 i 60 Amerikanaca protivi reformi, nego i rezultati izvanrednih izbora u ultra-liberalnom Massachusettsu gdje je izbor republikanca Scotta Browna bio motiviran prije svega željom građana – koji, inače, na državnoj razini uživaju isti sistem kakav se sada nametnuo ostatku SAD – da demokratima otmu kvalificiranu većinu u Senatu i tako spriječe donošenje zakona. Obama i demokrati su odlučili ne poslušati to upozorenje već su, lišeni mogućnosti da zakon guraju redovnom, odlučili iskoristiti opskurnu parlamentarnu proceduru koja se koristi za usklađivanje budžeta, ali koja ne traži kvalificiranu senatsku većinu.

Veliki broj promatrača drži da je Obama sa ovom reformom preuzeo veliki rizik, odnosno da je nezadovoljstvo među Amerikancima takvo da bi “ceh” prvi trebali platiti upravo oni demokratski kongresnici koji su jučer digli glas za izbornu reformu. Do izbora ima nekoliko mjeseci, ali većina procjena govori da će republikanci biti u dobroj prilici da preuzmu većinu u Predstavničkom domu, a možda i u Senatu.

Dio komentatora vjeruje da je upravo to razlog zbog koga se išlo na ovaj spektakularan ali ipak riskantan potez. Naime, demokrati trenutno imaju Bijelu kuću i uvjerljivu većinu u oba kongresna doma u opsegu kakvom nisu imali od daleke 1978. godine. Nadalje, ta demokratska većina, za razliku od one prije tri desetljeća, je pod daleko snažnijim utjecajem lijevog krila stranke čiji je predstavnik i sam predsjednik. Konzervativni i umjereni demokrati – među koje se uvjetno može svrstati i dinastija Clinton – izgubili su na važnosti. Tzv. “Blue Dog” frakcija, čiji su kandidati demokratima osvajali strateški važne umjerene i konzervativne okruge i države Srednjeg zapada, zna da će njihov reizbor u studenom biti nemoguć ako ne stignu milijuni donacija za kampanje od strane ultra-liberalne elite iz Hollywooda i Manhattana.

Dakle, Demokratska stranka je morala plesati onako kako svira lijevo krilo. A to isto lijevo krilo je znalo da s obzirom na aritmetiku i političke okolnosti upravo sada postoji najbolja moguća prilika da se proguraju radikalne reforme o kojima se sanjalo desetljećima. Već nakon nekoliko mjeseci – čak i ako se zadrži većina u Kongresu – će se aritmetika promijeniti i Obama će moći Ameriku vući nalijevo isto onako kao što je to Clinton mogao s republikanskim Kongresom od jeseni 1994. godine. Ovakva konstelacija snaga se jednostavno morala iskoristiti, bez obzira na sve kratkoročne i dugoročne posljedice.

U tome je Obama zapravo pokazao da je daleko sličniji svom prethodniku, s kojim dijeli uvjerenost u ispravnost svoje mesijanske misije. Isto onako kao što je Bush napao Irak bez obzira na sve kritike i upozorenja da taj pothvat možda i neće najsretnije završiti, tako je i Obama progurao zdravstvenu reformu duboko uvjeren da će njegovi kritičari, skeptici i narod “progledati” i shvatiti da se učinilo ono što je bilo najbolje učiniti, i pri tome mu je svejedno da li će se to dogoditi za nekoliko mjeseci, godina ili desetljeća, odnosno hoće li zbog toga njegova stranka (kao što je bila slučaj s Bushevom) javnosti izgledati kao radioaktivni otpad.

Naravno, uvijek postoji i sasvim izgledna mogućnost da će “spin” mašinerija i današnjem američkom predsjedniku sve nego neskloni mediji uspjeti prodati još jednog zeca u šeširu, te da će Obamino proljeće za posljedicu imati blagorodnu jesen.

Što se to kuha u Massachusettsu?

Barack Obama je, suprotno očekivanjima, objavio kako će u nedjelju ipak naći vremena da ode do države Massachusetts gdje se održavaju dopunski izbori za Senat, odnosno za mjesto ispražnjeno prošlogodišnjom smrću Teda Kennedyja, a kako bi pomogao kampanji demokratske kandidatkinje Marthe Coakley. Razlog za tu intervenciju jest u anketama koji sugeriraju kolaps podrške demokratskoj kandidatkinji, odnosno pobjedu republikanskog kandidata Scotta Browna.

Obamin potez je sasvim očekivan, s obzirom da bi Brownova pobjeda predstavljala katastrofu od koje se njegovo predsjednički mandat ne bi mogao oporaviti.

Prvo, samo u godinu dana otkako je u Bijelu kuću ušao s gotovo plebiscitarnom podrškom, Obama bi se suočio s gubitkom za demokrate teško izborene kvalificirane većine od 60 mjesta u Senatu, a koja je bila nužna za radikalne reforme američkog društveno-ekonomskog sistema, na čemu inzistira lijevo krilo stranke koje mu je dalo podršku. S Brownom umjesto Coakley bi demokrati imali 59 senatora, a to znači da bi Obama za donošenje dalekosežnih zakona i reformi morao praviti kompromise s republikancima – previše bolne i nimalo prihvatljive za njegove najfanatičnije pristaše koji još uvijek vjeruju da u Bijeloj kući stoluje čudotvorni mesija koji će čarobnim štapićem riješiti sve probleme.

Drugi, a još važniji razlog, tiče se redovnih kongresnih izbora u studenom. Massachusetts uživa reputaciju jedne od najliberalnijih američkih država, nego i najpouzdanijeg uporišta Demokratske stranke. U državi broj registriranih glasača Demokratske stranke je trostruko veći od broja registriranih glasača Republikanske stranke, a takav se nesrazmjer gotovo uvijek očituje na izborima. U normalnim okolnostima bi tako izbor za zamjenu Teda Kennedyja, koji je uživao reputaciju ljevičarske ikone, trebao biti formalnost. Ali prva godina Obaminog mandata je predstavljala sve nego normalne okolnosti, odnosno u samo godinu dana je došlo do tako snažnog razočaranja novim predsjednikom da je ono zahvatilo čak i ona područja i države gdje bi on i njegova stranka trebali imati cementiranu podršku. Ako zbog Obame sada demokrati imaju problema u vlastitom dvorištu kao što je Massachusetts, kakva ih tek zla sudbina čeka na Jugu, Srednjem Zapadu, odnosno tzv. swing kongresnim izborima gdje njihova većina u oba doma Kongresa ovisi o nezavisnim biračima?

Obamin dolazak u Massachusetts je, stoga razumljiv, s obzirom da će jedino predsjednik moći na birališta dovesti crnce i inače apolitičnu mlađariju koji bi sada već vidno uspaničenim demokratima trebali pomoći da se spase od debakla. Ali, čak i ako Coakley uspije iščupati svoj senatski mandat, demokrati neće imati nekog pretjeranog razloga za trijumfalizam, s obzirom da drama u Massachusettsu pokazuje kakva ih kataklizma čeka na nacionalnoj razini za deset mjeseci.

Hrvatski ekvivalent ovoga što se kuha u Massachusettsu bi bilo da npr. SDP, samo godinu dana od plebiscitarne podrške Josipoviću na predsjedničkim izborima, mora teškom mukom braniti Rijeku od HDZ-ovog preuzimanja vlasti na izvanrednim lokalnim izborima.

Uskratiti seks svima koji ne podržavaju Obamu?

Kako predsjednička kampanja u Hrvatskoj neumitno ide prema svom kraju, tako postaje sve jasnije koliko je ona, zapravo, mlaka i nezanimljiva. Ma koliko neki hrvatski komentatori u posljednje vrijeme dizali u nebesa potrošene kandidate koji su upravo u njoj pronašli desetljećima skrivene osobne i političke kvalitete, opći je dojam da će posljedice izbora – bez obzira na ustavnu kastraciju predsjednika Republike – biti daleko “zanimljivije” (u kineskom smislu riječi) od svega što im je prethodilo.

To ne znači da neki kandidati na trenutke nisu pokazivali spremnosti za malo kreativnije pristupe u borbi za hrvatske birače, bez obzira na to što je ta kreativnost često bila ništa drugo do primjena u nekim drugim državama iskušanih recepata na hrvatske prilike. Kajin sa svojim “Svi za mnom” ili Vidošević na Zavodu za zapošljavanju su jedni od tih rijetkih bisera čiji sjaj neće zatamniti ni – za političke kampanje sasvim irelevantne – optužbe za plagijat.

S obzirom da se ušlo u posljednji tjedan, vrlo je vjerojatno da PR majstori vodećih kandidata najvjerojatnije neće tako eksperimentirati sa video-spotom koji se nedavno pojavio u SAD i izazvao dosta prašine. Njega je izdala Rock the Vote, “nestranačka” organizacija osnovana s ciljem da potakne tradicionalno apolitičnu američku omladinu da izlazi na birališta i aktivira se u političkom životu svoje zemlje. Najnoviji spot ima priličnu aktualnu temu zdravstvene reforme, i njime se mladi Amerikanci nastoje potaći da počnu razmišljati o tome što učiniti da se ona provede, ako je moguće što više po željama lijevog krila Demokratske stranke, odnosno predsjednika Obame.

U spotu se koriste prilično kontroverzne, ali nimalo suptilne metode osvajanja “umova i srdaca” mladih Amerikanaca. Tako dvoje glavnih protagonista – Zach Gifford iz TV-serije “Friday Night Lights” i Eva Amurri iz TV-serije “Californication” (inače kći vodeće holivudske ljevičarke Susan Sarandon) – sugeriraju svojim vršnjacima da se suzdrže od seksa sa svima koji se protive zdravstvenoj reformi, te da se seksaju sa onima koji tu reformu podržavaju.

Korištenje seksa u političke svrhe je, prema dosadašnjim iskustvima u “prosvijećenim” državama, u pravilu bilo ili kontraproduktivno ili nije imalo efekta. Najnoviji primjer najvjerojatnije neće imati nikakvog efekta – američka omladina je i dalje, Obami usprkos, apolitična, a ona koja nije je ionako za Obamu. O spotu će se najvjerojatnije više govoriti o anti-Obaminim konzervativnim krugovima koji će Rock the Vote optužiti za slavljenje promiskuiteta i širenje spolnih bolesti.

Međutim, pitanje je što bi bilo da se taj spot pojavi u Hrvatskoj. Trenutno najrealnija opcija za nešto tako predstavlja drugi krug, i to potpuno neizvjesni drugi krug. U njemu bi se tijesna razlika među kandidatima nastojala prebroditi svim metodama, uključujući ovu. Ipak, vjerojatnije je da bi sugeriranje uskrate seksa političkim protivnicima bile prije shvaćene kao izraz gubitničkog očaja nego “lukavi” i “cool” predizborni trik.

Loše i dobre vijesti za Obamu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Ben+Nelson&iid=7109303″ src=”a/f/5/0/Senate_Holds_Procedural_52f8.jpg?adImageId=8479764&imageId=7109303″ width=”234″ height=”156″ /]

Ni Barack Obama više nije ono što je nekad bio. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, koga su mnogi donedavno doživljavali, a mnogi još uvijek doživljavaju kao mesijanskog spasitelja svijeta, u Kopenhagenu je pokazao da čak i njegova karizma ima ograničenje. Veliki samit koji je trebao dovesti do sporazuma kojim se uvode globalna ograničenja potrošnje fosilnih goriva je, usprkos Obaminog dolaska i mesijanskog govora, završio tek nešto malo bolje od XIV kongresa SKJ. I sam Obama je toga bio svjestan, pa se iz mećavom zatrpanog Kopenhagena pokupio prije nego što je svojim danskim domaćinima dao priliku čak i za simboličko fotografiranje sa drugim svjetskim čelnicima.

U domovini, odnosno njenom sjeveroistočnom dijelu, također ga je sačekala teška zima i mećave, ali i vijesti koje će mu zagrijati srce. Ben Nelson, umjereni demokratski senator iz Nebraske, je nakon prijateljskog uvjeravanja i “mužnje” dodatnih financijskih sredstava za svoju državu, odlučio podržati Obamin zakonski plan za veliku reformu zdravstvenog sistema. Iz prijedloga je u posljednjih nekoliko mjeseci izbačeno sve što bi moglo mirisati na obavezno zdravstveno osiguranje, zbog čega vrišti lijevo krilo stranke, optužujući Obamu za izdaju, ali ovo svejedno neće dobro sjesti republikancima, po prvi put nakon tri desetljeća bolno svjesnima što znači kada demokrati imaju kvalificiranu većinu od 60 senatora. Obama će pomoću svojih “spin” majstora čak i ovako okljaštreni prijedlog – čije se izglasavanje očekuje za Badnjak – proglasiti za trijumf, jedan od rijetkih konkretnih dostignuća svog mandata koji izaziva sve više nezadovoljstva kod Amerikanaca.

Obama pred kapitulacijom – ništa od javnog zdravstvenog osiguranja u SAD?

Associated Press javlja kako će američki predsjednik Barack Obama najvjerojatnije odustati od svog plana da u prijedlog velike reforme zdravstvenog sustava u SAD unese elemente javnog zdravstvenog osiguranja. U prilog takvim špekulacijama ide i izjava Kathleen Sebelius, Obamine ministrice zdravstva kako “javna opcija”, tj. javno zdravstveno osiguranje koje bi plaćali porezni obveznici, “nije važan dio novog reformskog paketa”.

Obama je od svog plana da novcem poreznih obveznika omogući zdravstvene usluge za 40-50 milijuna zdravstveno neosiguranih Amerikanaca odustao kada se ispostavilo da za njega nema podršku javnosti, a nakon čega su mu leđa počeli okretati kongresnici i senatori od kojih će mnogi 2010. godine morati braniti svoje mandate. Propast zdravstvene reforme – koja je predstavljala jednu od ključnih stavki Obamine platforme za veliki američki zaokret ulijevo – mnogi sada uspoređuju sa sličnim fijaskom kojeg je 1994. godine svom mužu Billu priredila njegova supruga Hillary Clinton, a koji je doveo do tzv. republikanske revolucije i preuzimanja Kongresa od strane republikanaca.

Obamin neuspjeh izgleda još gori, s obzirom da je novi američki predsjednik imao daleko bolju situaciju od Clintona. Nakon dolaska na vlast je uživao enormnu popularnost, svi mediji i komentatori su bili listom uz njega, njegova Demokratska stranka je uz većinu u Kongresu osvojila i kvalificiranu većinu u Senatu, a republikanci su bili i još uvijek jesu u totalnom rasulu. Ako je i jedan predsjednik imao ne samo mandat nego i mogućnosti da radi opsežne reforme, onda je to bio Barack Obama. Pa što je onda krenulo krivo?

Razlog je možda u prozaičnoj činjenici da je Obama vjerojatno jedan od najboljih izbornih kandidata u povijesti, odnosno velemajstor kada je u pitanju vođenje kampanja, ali njegove sposobnosti vladanja izgledaju daleko manje impresivne. Možda je u pitanju bila opijenost pobjedom, možda bahatost, a možda na prvi pogled suvisla, ali pogrešna procjena da se upravo u ovom trenutku mora ići maksimalno u reforme jer bi izbori 2010. godine sve mogli promijeniti.

A možda je stvar još prozaičnija, odnosno razlog Obaminog neuspjeha je isti onaj koji ga je i doveo u Bijelu kuću – ekonomska kriza. Biračima se općenito sviđa ideja o javnom zdravstvenom osiguranju, ali su, svjesno ili podsvjesno, zaključili da ona mnogo košta te da ionako sve manje podnošljiv budžetski deficit mogla napumpati do kataklizmičkih razmjera. Obama je, naime, već potrošio stotine milijardi dolara na poticaje ekonomiji i spašavanje banaka, učinivši patuljastim troškove koje je Bush bio napravio u Iraku i Afganistanu. Deficit se pretvara u veliku rupu koja će jednom početi gutati Ameriku, a mnogi se boje da će upravo oni najsiromašniji i najranjiviji biti ti koji će – kao i u Hrvatskoj – platiti ceh.

Te su strahove najviše osjetili upravo najstariji Amerikanci, odnosno generacija “Baby boomera” koja upravo ovih godina odlazi u mirovinu, te koja će dodatno opteretiti američki federalni budžet zahvaljujući mirovinskom sustavu koji datira još iz 1930-ih, kada je malo tko pretpostavljao da će prosječni životni vijek iznositi preko 75 godina. Svjesno ili nesvjesno, Obamin prijedlog zakona je sadržavao odredbe koje su se mogle shvatiti kao efikasno, ali ne baš previše humano rješenje tog problema – tzv. racioniranje zdravstvenih usluga, odnosno posebne komisije koje bi određivale da li je građanin previše star ili bolestan da bi mogao očekivati da se poreznim novcem beznadno pokušava poboljšati njegovo zdravstveno stanje.

Taj sićušni detalj u kompliciranom zakonskom tekstu je Sarah Palin, koja se nakon ostavke na mjesto guvernera Aljaske pretvara u najžešćeg borca svoje ranjene stranke,  na svom postu u Facebooku prozvala “odborima za smrt”, odnosno stvorila bezbrojne aluzije na “Loganov bijeg”, SF-film o distopijskom svijetu budućnosti gdje se hladnokrvno likvidiraju svi građani stariji od 30 godina. Taj detalj je također izazvao i sveopći bijes u javnosti, koji je doveo i do fizičkih sukoba na javnim tribinama gdje su, uglavnom demokratski, kongresnici i senatori morali objašnjavati zašto podržavaju ovaj zakon.

Nakon tih nemilih scena mnogi od njih su promijenili mišljenje, pogotovo pripadnici konzervativne Blue Dog frakcije, izabranih u strateški važnim okruzima i državama u središtu SAD gdje je daleko manje razumijevanja za prosvijećene liberalne ideje nego na Zapadnoj i Istočnoj obali. Obama je tome pokušao stati na kraj nastojeći mobilizirati svoju izbornu vojsku kako bi na Internetu i drugdje suzbijala “republikanske laži”; ali to je bilo uzalud – izabrati prvog crnog predsjednika je mnogima bilo “cool”, boriti se za nekakvu reformu zdravstva daleko manje. Zbog toga je reforma počela padati u anketama, a na kraju i popularnost samog Obame koji se prvi put nakon dolaska u Bijelu kuću našao ispod 50 posto podrške.

Obamino povlačenje je, stoga, sasvim razumljivo. Inzistiranje na maksimalističkoj zdravstvenoj reformi u ovakvoj situaciji bi samo oživilo upokojene republikance koji se već sada mogu nadati svrgavanju demokratskih guvernera Virginije i New Jerseya u studenom ove godine. Obama će se na kraju morati zadovoljiti s reformom u kojoj općeg zdravstvenog osiguranja neće biti. Time će stranačka ljevica, kojoj duguje nominaciju i izbor u Bijelu kuću, biti razočarana. Sada je glavno pitanje, dakako, hoće li Obama išta naučiti od Clintona, odnosno hoće li ovaj neuspjeh shvatiti kao priliku da “prešalta” politiku na način koji bi mu osigurao novi mandat 2012. godine.

Ako ne odgovori na to pitanje kako treba, usporedbe između Obame i njegovog glavnog štovatelja i imitatora u Hrvatskoj – Zorana Milanovića – postat će aktualne, ali ne na način koji bi obojici bio po volji.