A što kada na ulice izađu katolički protestanti?

Uvodni disclaimer: Priznajem, kriv sam. Guilty as charged. Znao sam i ja sam javnosti priuštiti svakojakih leksičkih, gramatičkih, pravopisnih i drugih  “bisera” te s pravom znao dobivati “jezikovu juhu” od lektora i urednika.

Međutim, jednostavno ne mogu više šutiti kad vidim kako se hrvatskim medijskim prostorom, pogotovo njegovom on-line sferom, poput virusa koji uzrokuje kroničnu zloćudnu bolest, širi primitivizam, neznanje i nepismenost kamuflirano kao širenje informacija.

Kao možda najgora manifestacija tog fenomena bi se moglo koristiti uvođenje izraza “protestant” za opisivanje događaja i ličnosti koji nemaju nikakve veze s onime što se slavi 31. listopada odnosno s onime što je Martin Luther svojevremeno zakucao na zid.

Najsvježiji primjer je ukazanje protestanata kao glavnih sudionika krvave drame koja se posljednjih dana odvija u Urumqiju, glavnom gradu kineske autonomne regije Xinjiang, gdje su ulični protesti prerasli u krvave etničke sukobe Ujgura i Han Kineza. Nije potrebno govoriti kako Han Kinezi nisu protestantske vjere, a još manje Ujguri, čija je islamska vjera razlogom povezivanja s al-Qaedom. Pa, kako su onda protestanti došli u Urumqi?

Malo iskusniji promatrači događaja na hrvatskoj medijskoj sceni bi vrlo lako mogli napraviti forenzičku rekonstrukciju tog lingvističkog zločina. Priča započinje u doba “jugokomunističkog mraka” kada bi se događaji nalik na ove današnje u Urumqiju opisivali službenim srpskohrvatskim, hrvatskosrpskim odnosno “hrvatskim ili srpskim” jezikom, te koristili izrazi “demonstracije”, a za njihove sudionike izraz “demonstranti”.

1990-ih Hrvatska uvodi hrvatski jezik, koji će biti što je moguće više pročišćen od svega što podsjeća na omrznute istočne susjede, uključujući međunarodne riječi kao što su “demonstracija”. Tako su “demonstracije” postale “prosvjedi”, a demonstranti “prosvjednici”. To je, manje-više, bilo u redu, bez obzira na to koliko jezični purizam u ovom slučaju bio opravdan. Bitno je da bi hrvatski čitatelj vijesti u kojima se koriste te riječi ima jasnu predodžbu o tome što je pjesnik htio reći.

Međutim, desetljeće kasnije Internet i globalizacija čine svoje, a među posljedicama rušenja kulturnih i drugih barijera je i korištenje “komšijskih” medija, odnosno njihovih on-line izdanja, da bi se metodom “copy and paste” uštedilo vrijeme za pisanje članaka. Tako u jednoj srpskoj redakciji anonimni, a po svemu sudeći mladi, novinar nailazi na vijest objavljenu na nekom hrvatskom portalu u kome se spominju “prosvjedi” i “prosvjednici”. Mladić odlučuje iskoristiti tu vijest kako bi je objavio na srpskom mediju, a prilikom prepisivanja je dovoljno priseban da “ustašku” riječ “prosvjed” zamijeni sa “srpskom” riječi “protest”. Potom čini kobnu grešku i izraz “prosvjednici” prevodi kao “protestanti”. Taj gaf nekako uspijeva proći kroz lektorsko i uredničko sito, a njegov primjer slijede bezbrojni srpski novinari te se novo značenje riječi “protestant” udomaćuje u srpskom medijskom prostoru. The rest is history.

Naravno, nema sumnje da će ova priča razgaliti srca hrvatskih nacionalista, s obzirom da se savršeno uklapa u šovinističke stereotipe o Srbiji kao beznadežno zaostaloj azijskoj rupi koja je zalutala u Evropu, odnosno koja se, s obzirom na obrazovanje i inteligenciju svojih novinara nalazi desetljećima, ako ne i stoljećima iza civilizirane, zapadne evropske Hrvatske…

…sve do trenutka kada se vidi kako batina ima dva kraja, odnosno kako “ginu naši, ali i ginu i partizani”. Odnosno, kada postane jasno kako i cvijeće mladog hrvatskog novinarstva također “šara” po susjedstvu koristeći “copy and paste” metode. I tako od bivše “braće” preuzimaju tekstove, ne obraćajući previše pažnje na neke sitnije detalje u sadržaju, koji se tiču značenja i konteksta pojedinih riječi i izraza. Što zbog neznanja, što zbog aljkavosti, što zbog olako obećane brzine, što zbog nedovoljnog budžeta za lektore, prolaze “biseri”koji nemaju veze ne samo s hrvatskim, nego i srpskim jezikom, pa ni sa zdravim mozgom.

Tako su i u hrvatski medijski prostor počeli ulaziti “protestanti”, i njihova invazija bi vrlo lako mogla ponoviti uspjeh “eventa” i “celebrityja”. Neko vrijeme bi se njima urednici i lektori mogli opirati, ali stvari ne izgledaju dobro. Pogotovo kada su se “protestanti” uspjeli probiti i do Hrvatske radiotelevizije, te tako razbiti novcem poreznih obveznika čuvani bedem nacionalne kulture i hrvatskog jezika.

Jedina utjeha koja preostaje jest pretpostavka da su stvari sada loše, ali da bi mogle biti i još gore. Lako je zamisliti kako će za nekih 5-10 godina u Hrvatskoj jedan mladi novinar, prevodeći srpske vijesti o “protestantima” naletiti i na vijesti o onim pravim protestantima pa ih, kao pravi Hrvat, državotvorac i domoljub, prekrstiti u “prosvjednike”.

A još ako kojim slučajem ponovno “pukne” Sjeverna Irska, moglo bi biti dosta neočekivane zabave na ekranima. Kao, na primjer, vijesti HRT-a o tome kako obespravljena katolička manjina na ulicama protestira protiv zlostavljanja od strane prosvjedničke većine.