Priča o Rogeru koji…

Watch_your_language_(15003034736)1990-e, vrijeme koje postaje sve draže sve većem broju Hrvata, je, između ostalog, bilo obilježeno nizom kulturnih paradigmi koje se nisu smjee dovoditi u pitanje. Jedna od njih je bila pomalo šizofrena vizija hrvatske povijesti u kojoj je Hrvatska stoljećima patila pod tuđinskom vlašću, ali u kojoj su Hrvati, s druge strane, bili fizički, duhovno, i, nadasve moralno, superiorniji potomcima koji su ostvarili njihov “tisućljetni san”.

Tako je stvorena vizija drevne Hrvatske koja je pod okovima strane vlasti svejedno funkcionirala kao harmonijska zajednica sastavljena od ljudi besprijekornih kršćanskih vrlina, te u kojoj nije bilo zločina i drugih oblika socijalne patologije. Pa čak ni u tako banalnim sferama kao što je svakodnevni jezik. Drevni Hrvati prema tom stavu jednostavno nisu psovali. Ili, preciznije, psovka je u dotada djevičanski hrvatski jezik ušla tek sa stvaranjem One Čije Se Ime Ne Smije Spominjati, odnosno državnopravne zajednice sa narodom primitivnih azijatskih barbara sa istoka, čiji je glavni lingvist u 19. stoljeću svoj opus detaljno napunio riječima koje se ne smiju spominjati u pristojnom društvu. Taj je proces na kraju dovršen izloženošću mladih hrvatskih umova istočnim filmovima i TV-serijama, zahvaljujući kojima su prihvatili pogane riječi koje bi užasnule njihove djedove i pradjedove.

O tome koliko je taj stav opravdan ili ne, odnosno da li je u pitanju šovinistički mit tako uobičajen za ove prostore i njihove male narode s velikim kompleksima, se može raspravljati. Ono o čemu, s druge strane, ne može biti rasprave jest da psovka kao dio svakodnevnog govora nije bila neki naročito rijedak fenomen u nekim daleko zapadnijim i navodno “prosvijećenijim” dijelovima kršćanske Zapadne Europe. Pa čak i usred srednjeg vijeka, kada kulturnoj dominaciji Katoličke crkve nikakav problem nisu predstavljali sekularizam, liberalizam i drugi “izmi” koje se danas optužuje da su zatrovali duhovnu esenciju europskog bića.

Dosad najbolji primjer za to pruža nedavno otkriće engleskog povjesničara dr. Paula Bootha. On je, pregledavajući službene sudske spise Grofovije Cheshire na početku 14. stoljeću, uspio pronaći prvi pisani trag jedne danas prilično popularnog glagola u engleskom jeziku. Ona doduše nije spomenuta direktno, ali se može naći u imenu čovjeka koga su tadašnje vlasti službeno proglasile “odmetnikom”. Dotični, koji se prvi put spominje u spisu datiranom 8. prosinca 1310,. godine, a na kraju u spisu od 28. rujna 1311. godine, je naveden pod imenom “Roger Fuckbythenavele”.

S obzirom da se izraz “navele” u prezimenu može protumačiti kao arhaični oblik riječi “navel” (hrv. pupak), dr. Booth špekulira kako je prezime u stvari bio nadimak, te da ga je Roger dobio zbog toga što je određenu biološku aktivnost, koja tradicionalno služi produženju vrste, odrađivao koristeći alternativni tjelesni otvor. Da li je u pitanju bio specifični fetiš, mladenačko neiskustvo o kome je kasnije govorila njegova partnerica ili slikovit opis krajnje nesposobne osobe koja nije u stanju napraviti najjednostavniju stvar.

Ono što je iz ovoga jasno jest da je popularna engleska riječ, koja dan-danas hollywoodske scenariste prisiljava na oprez u svrhu izbjegavanja cenzure, definitivno bila dio svakodnevnog govora srednjovjekovne Engleske. Zapravo, bila je toliko rasprostanjena da je nisu mogli ignorirati čak ni službeni sudski pisari, koji su samim time što su bili pismeni, predstavljali intelektualnu elitu tadašnjeg društva.

Ostaje za vidjeti hoće li se među hrvatskim povjesničarima naći dovoljno volje za nezahvalni zadatak pronalaženja dokumenata koji spominju ekvivalent zlosretnog Rogera u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Dok god se to ne dogodi, barem dio Hrvata će imati nešto razloga da se osjeća superiorno u odnosu na Engleze.

Oglasi

Seksualna anoreksija?

Prvo se na naslovnicama počelo govoriti o anoreksiji. Potom se neki domišljati novinar i urednik sjetio da koristi pojam “tanoreksija” za sve bijelce i bjelkinje opsjednute željom da budu suprotnost Michaela Jacksona te zbog toga provode život u solariju. Nedugo potom je došla “manoreksija” koja opisuje muškarce spremne da postanu živi kosturi zbog opsjednutosti linijom.

I, kao što to mora biti, i pojam “anoreksije” je dobio seksualnu konotaciju. Tj. našao se seksolog Patrick J. Carnes koji je počeo koristiti izraz “seksualna anoreksija” za “opsesivno stanje u kome fizički, mentalni i emocionalni zadatak izbjegavanja seksa počinje dominirati nečijim životom” , odnosno “seks postaje tajni neprijatelj koga se stalno mora držati na razdaljini, čak i po cijenu uništenja samog sebe”.

Nije teško predvidjeti što će se dogoditi kada se ovaj pojam počne pojavljivati u Googleovim tražilicama. Izraz “celibat” će imati isti tretman kao i “štrajk” u bivšoj Jugoslaviji, kada se za isti tretman preferirala “obustava rada”.

Virus “protestantizma” nastavlja harati hrvatskim medijima

1990-ih i početkom 2000-ih su hrvatski filmofili, odnosno barem onaj njihov dio koji se mogao malo bolje snalaziti s engleskim jezikom, imali dodatnu zabavu zahvaljujući distributerskoj tvrtki UCD, odnosno njenoj odluci da kao svog glavnog prevoditelja izaberu osobu koja se potpisivala s pseudonimom “Elizabeth”. Dotična je, naime, i od najozbiljnijeg filma u distribuciji UCD pravila parodiju, i to zahvaljujući svom “kreativnom” prevođenju zahvaljujući kome tekst na titlu obično nije imao veze s onime što su u tom trenutku izgovarali likovi. “Elizabetanski” prijevodi (iza kojih se, kako su to otkrili bijesni lingvisti na hrvatskim Usenet grupama, krila izvjesna Elizabea Pardačer), kasnije postali i zabava TV-publike zahvaljujući Novoj TV koja je upravo od UCD-a otkupljivala filmove u kojima je prijevod ostao netaknut.

Tada su se svi oni uistinu zabrinuti za hrvatsku jezičku kulturu mogli tješiti time “da je to samo film”, odnosno da brutalna realnost kapitalizma koja domaće distributere tjera na angažiranje što jeftinijih prevoditelja, a time i do sve nekvalitetnijih prijevoda, neće imati nekih dalekosežnih negativnih efekata. Naime, takvi prijevodi su bili ograničeni na neobaveznu zabavu poput akcijada i romantičnih komedija, odnosno sličnih proizvoda masovne kulture koji od gledatelja ne traže neki intelektualni napor. Inzistirati na pravilnim prijevodima u takvim filmovima se činilo isto tako apsurdnim kao kada bi se od rimskih gladijatora tražilo da prilikom borbe u areni paze na pravilne latinske deklinacije.

Međutim, “elizabetanski” prijevodi koji su donedavno bila domena neobavezne zabave, sada su se probili u druge, mnogo važnije sfere, odnosno postali su standard u hrvatskoj industriji vijesti. Među njima se u posljednje vrijeme kao najiritantniji primjer nametnulo korištenje riječi “protestanti” u kontekstu koji nema nikakve veze s kršćanstvom, Martinom Lutherom i Jeanom Calvinom. Stvari se, kao što se moglo i pretpostaviti, nisu mogle promijeniti nakon ranijeg teksta na tu temu u ovom blogu. Zapravo, postale su još gore, jer više nije samo riječ o “copy-paste” praksi među novinskim portalima u Hrvatskoj i ostatku bivše Jugoslavije. Ovaj put se riječ “protestanti” pojavila u jednom našem uglednom tjedniku, crno-na-bijelo, prošavši uredničke i lektorske škare, ostavši kao dokument koji će stotinama budućih generacija ukazivati na sumrak svega što se nazivalo obrazovanje i kultura na ovim prostorima.

Zbog toga ne bi možda bilo loše da netko u Hrvatskoj osnuje podružnicu Narančastog reda i počne održavati parade na ulicama. Tek da punoglavci koji rade u redakcijama sve “uglednijih” medija konačno shvate što je pjesnik htio reći kada je koristio taj izraz.

A što kada na ulice izađu katolički protestanti?

Uvodni disclaimer: Priznajem, kriv sam. Guilty as charged. Znao sam i ja sam javnosti priuštiti svakojakih leksičkih, gramatičkih, pravopisnih i drugih  “bisera” te s pravom znao dobivati “jezikovu juhu” od lektora i urednika.

Međutim, jednostavno ne mogu više šutiti kad vidim kako se hrvatskim medijskim prostorom, pogotovo njegovom on-line sferom, poput virusa koji uzrokuje kroničnu zloćudnu bolest, širi primitivizam, neznanje i nepismenost kamuflirano kao širenje informacija.

Kao možda najgora manifestacija tog fenomena bi se moglo koristiti uvođenje izraza “protestant” za opisivanje događaja i ličnosti koji nemaju nikakve veze s onime što se slavi 31. listopada odnosno s onime što je Martin Luther svojevremeno zakucao na zid.

Najsvježiji primjer je ukazanje protestanata kao glavnih sudionika krvave drame koja se posljednjih dana odvija u Urumqiju, glavnom gradu kineske autonomne regije Xinjiang, gdje su ulični protesti prerasli u krvave etničke sukobe Ujgura i Han Kineza. Nije potrebno govoriti kako Han Kinezi nisu protestantske vjere, a još manje Ujguri, čija je islamska vjera razlogom povezivanja s al-Qaedom. Pa, kako su onda protestanti došli u Urumqi?

Malo iskusniji promatrači događaja na hrvatskoj medijskoj sceni bi vrlo lako mogli napraviti forenzičku rekonstrukciju tog lingvističkog zločina. Priča započinje u doba “jugokomunističkog mraka” kada bi se događaji nalik na ove današnje u Urumqiju opisivali službenim srpskohrvatskim, hrvatskosrpskim odnosno “hrvatskim ili srpskim” jezikom, te koristili izrazi “demonstracije”, a za njihove sudionike izraz “demonstranti”.

1990-ih Hrvatska uvodi hrvatski jezik, koji će biti što je moguće više pročišćen od svega što podsjeća na omrznute istočne susjede, uključujući međunarodne riječi kao što su “demonstracija”. Tako su “demonstracije” postale “prosvjedi”, a demonstranti “prosvjednici”. To je, manje-više, bilo u redu, bez obzira na to koliko jezični purizam u ovom slučaju bio opravdan. Bitno je da bi hrvatski čitatelj vijesti u kojima se koriste te riječi ima jasnu predodžbu o tome što je pjesnik htio reći.

Međutim, desetljeće kasnije Internet i globalizacija čine svoje, a među posljedicama rušenja kulturnih i drugih barijera je i korištenje “komšijskih” medija, odnosno njihovih on-line izdanja, da bi se metodom “copy and paste” uštedilo vrijeme za pisanje članaka. Tako u jednoj srpskoj redakciji anonimni, a po svemu sudeći mladi, novinar nailazi na vijest objavljenu na nekom hrvatskom portalu u kome se spominju “prosvjedi” i “prosvjednici”. Mladić odlučuje iskoristiti tu vijest kako bi je objavio na srpskom mediju, a prilikom prepisivanja je dovoljno priseban da “ustašku” riječ “prosvjed” zamijeni sa “srpskom” riječi “protest”. Potom čini kobnu grešku i izraz “prosvjednici” prevodi kao “protestanti”. Taj gaf nekako uspijeva proći kroz lektorsko i uredničko sito, a njegov primjer slijede bezbrojni srpski novinari te se novo značenje riječi “protestant” udomaćuje u srpskom medijskom prostoru. The rest is history.

Naravno, nema sumnje da će ova priča razgaliti srca hrvatskih nacionalista, s obzirom da se savršeno uklapa u šovinističke stereotipe o Srbiji kao beznadežno zaostaloj azijskoj rupi koja je zalutala u Evropu, odnosno koja se, s obzirom na obrazovanje i inteligenciju svojih novinara nalazi desetljećima, ako ne i stoljećima iza civilizirane, zapadne evropske Hrvatske…

…sve do trenutka kada se vidi kako batina ima dva kraja, odnosno kako “ginu naši, ali i ginu i partizani”. Odnosno, kada postane jasno kako i cvijeće mladog hrvatskog novinarstva također “šara” po susjedstvu koristeći “copy and paste” metode. I tako od bivše “braće” preuzimaju tekstove, ne obraćajući previše pažnje na neke sitnije detalje u sadržaju, koji se tiču značenja i konteksta pojedinih riječi i izraza. Što zbog neznanja, što zbog aljkavosti, što zbog olako obećane brzine, što zbog nedovoljnog budžeta za lektore, prolaze “biseri”koji nemaju veze ne samo s hrvatskim, nego i srpskim jezikom, pa ni sa zdravim mozgom.

Tako su i u hrvatski medijski prostor počeli ulaziti “protestanti”, i njihova invazija bi vrlo lako mogla ponoviti uspjeh “eventa” i “celebrityja”. Neko vrijeme bi se njima urednici i lektori mogli opirati, ali stvari ne izgledaju dobro. Pogotovo kada su se “protestanti” uspjeli probiti i do Hrvatske radiotelevizije, te tako razbiti novcem poreznih obveznika čuvani bedem nacionalne kulture i hrvatskog jezika.

Jedina utjeha koja preostaje jest pretpostavka da su stvari sada loše, ali da bi mogle biti i još gore. Lako je zamisliti kako će za nekih 5-10 godina u Hrvatskoj jedan mladi novinar, prevodeći srpske vijesti o “protestantima” naletiti i na vijesti o onim pravim protestantima pa ih, kao pravi Hrvat, državotvorac i domoljub, prekrstiti u “prosvjednike”.

A još ako kojim slučajem ponovno “pukne” Sjeverna Irska, moglo bi biti dosta neočekivane zabave na ekranima. Kao, na primjer, vijesti HRT-a o tome kako obespravljena katolička manjina na ulicama protestira protiv zlostavljanja od strane prosvjedničke većine.