Jedna od glavnih teza koju promiču vodeći splitski intelektualci, komentatori i mnogi pripadnici medijskog establishmenta jest da dolazak Željka Keruma na mjesto gradonačelnika nespojivo s modernim demokratskim standardima, odnosno da je nedopustivo da bogati poduzetnik postane prvi građanin i tako proizvede sukob interesa. Međutim, ako se pogleda van hrvatskih granica, vidjet će se da Kerumova pobjeda nije nikakav presedan niti devijacija koja bi Hrvatsku stavila van granica suvremenog svijeta. Dovoljno je skoknuti preko Jadrana i vidjeti kako je Silvio Berlusconi, usprkos toga što je najveći talijanski megatajkun, uspio bez problema osvojiti čak tri premijerska mandata.

Kada im se ukaže na tu činjenicu, većina splitskih i hrvatskih anti-kerumista bi rekla kako je Berlusconi nesretni izuzetak od modernih evropskih demokratskih pravila, odnosno relikt prevladane fašističko-mafijaške prošlosti. Međutim, prelazak preko još jedne velike bare bi pokazao kako svog Keruma ima i grad koji je donedavno bio oličenje svega što je moderno i urbano u suvremenom svijetu – New York.

Veliku jabuku, naime, od 2001. godine vodi Michael Bloomberg, koji je prema Forbesovim i svim drugim listama najbogatiji stanovnik tog grada, odnosno četvrti najbogatiji Amerikanac. Bloomberg je 88 %- tni vlasnik tvrtke Bloomberg L.P. koja se bavi financijskim softverom i poslovnim vijestima pa, dakle, predstavlja ne samo tajkuna, nego i medijskog tajkuna. Bloomberg je vlastito ogromno bogatstvo ulagao u izborne kampanje, te je s relativnom lakoćom kao kandidat Republikanske stranke čak dva puta odnio izbore u New Yorku, jednom od najčvršćih uporišta Demokratske stranke. Nakon što se proglasio nezavisnim političarom i prijateljskog uvjeravanja njujorške Gradske skupštine, sebi je otvorio put da se ove godine natječe i za treći gradonačelnički mandat. Za vjerovati je kako bi Bloomberg mogao pobijediti na jesen, i to ne samo zbog velike kese za kampanju nego zato što su Njujorčani uglavnom zadovoljni njegovim gradonačelnikovanjem – pokazao se isto tako efektnim kao njegov prethodnik Rudy Giuliani, ali bez Giulianijeve sklonosti da “žestokim” djelima i riječima izaziva kontroverze i skandale.

Željko Kerum je sa svojim sloganom “Yes, I can” pokazao kako će bez ikakvih kompleksa sebe nastojati prikazati kao splitski, odnosno hrvatski ekvivalent Baracka Obame (a mnogi cinici bi rekli da je njegov suparnik Ranko Ostojić još uspješnije preuzeo ulogu Johna McCaina). S obzirom da se u Hrvatskoj odnedavno sve – od pravnog sustava do policijskog ustrojstva – nastoji, makar verbalno, uskladiti s američkim standardima, pomalo čudi što se nitko nije sjetio u priču o Kerumu i Splitu uvesti i primjer Bloomberga i New Yorka.

S jedne strane je razumljivo što usporedbe s njujorškim gradonačelnikom nisu napravili intelektualci i medijski komentatori, s obzirom da bi im slučaj Bloomberg potpuno rasturio glavnu tezu o Kerumu kao kataklizmičkom sunovratu urbanog Splita u atavističko-ruralnu provaliju. S druge strane je zanimljivo da se sami kerumisti, odnosno Kerumova kampanja – koja se doima jednom od bolje organiziranih i vođenih u posljednje vrijeme – nisu sjetili ili odlučili jednostavno ne spominjati Kerumov njujorški ekvivalent. O razlozima za to se može samo špekulirati, ali bi se moglo reći da je takva usporedba možda previše fini instrument za izbornu utrku koja se čini sve sirovijom i žešćom. Možda će za potezanje tog argumenta biti vremena biti u drugom krugu koji će čini prilično izvjesnim.