Treba li zbog Keruma ukinuti lokalnu demokraciju?

Uvijek je nazahvalno praviti prognoze što će neka stranka činiti kada dođe na vlast. U posljednja dva desetljeća demokracije je tako bilo niz primjera kako su izborne parole bile jedno, a praksa nešto sasvim drugo. U slučaju SDP-a se, pak, u ovom trenutku čini izglednim potez koji se baš i ne može pronaći među službenim programskim dokumentima i izjavama vodećih funkcionara stranke.

Naime, vrlo je vjerojatno da će SDP, ako dođe na vlast, u okviru reformi lokalne samouprave – tj. ukidanja “trulih” nazovigradova i općinica čije stanovništvo jedva da može stati u dvoranu seoske škole – prikačiti i inicijativu da se ukine neposredan izbor gradonačelnika, općinskih načelnika i župana. Time bi se Hrvatska vratila na stanje prije posljednjih lokalnih izbora kada su dotične funkcionare birale lokalne skupštine.

SDP takvu inicijativu, dakako, neće sada “gurati” na sva zvona jer se ta stranka još uvijek nastoji pokazati “naprednijom” i “demokratskijom” od HDZ-a, a o čemu najbolje svjedoči pokušaj da se kopira američka Demokratska stranka s preliminarnim izborima. Neposredno biranje načelnika i župana se još uvijek smatra demokratskim iskorakom, odnosno takve ličnosti i takve uprave imaju jači legitimitet i autoritet od trećerazrednih anonimusa iza kojih stoje “kokošarske” i “protuprirodne” koalicije stranaka i strančica koje se raspadaju svakih nekoliko mjeseci, i koje su – nota bene – često HDZ-u omogućivale da SDP-u čupa vlast iz ruku nakon već dobivenih izbora.

Međutim, prošli lokalni izbori su pokazali kako SDP baš i nije previše profitirao oko tog “praznika demokracije”, odnosno da je u igri po novim pravilima prošao gore od svog suparnika HDZ-a. Pokazalo se da kada hrvatski birači dobiju priliku da neposredno biraju, u pravilu više vole jake individualce nego bezlične stranačke birokrate. Zato hrvatskom lokalnom politikom dominiraju upravo takvi pojedinci kao što su Kerum, Jambo, Glavaš,  a i kada je riječ o nominalnim vojnicima Partije oni se, poput Bandića, teško mogu nazvati discipliniranim “timskim igračima”.

HDZ zbog svoje solidne klijentelističke baze i čvrstog biračkog tijela, kao i uglavnom snažne lokalne organizacije, sebi daleko lakše može priuštiti “slobodne strijelce” nego što je to slučaj sa SDP-om koji je po tom pitanju uvijek bio u inferiornoj poziciji, a s kojom se, obzirom na samodeklarirani cilj od 33 posto glasova,  čak i unaprijed pomirio. SDP-u, pogotovo kada je na njegovo čelo došao diplomatskim vještinama baš ne previše obdareni Milanović, takvi “slobodni strijelci” nanose daleko više štete. Oni mu oduzimaju nezadovoljno i HDZ-u nesklono biračko tijelo, kompliciraju koalicijske i slične križaljke i u samoj stranci jačaju svjetonazorski problematične pragmatike koji su, za razliku od idealističkih pravovjernika, spremni “uprljati ruke” na terenu kako bi svojoj stranci donijeli vlast.

SDP-u neposredno izabrani načelnici i župani, dakle, ne odgovaraju. Umjesto njih se daleko korisnijima čine oni koji ovise o uzdignutim ručicama u skupštinama, te su zbog toga pod daleko većim pritiskom vlastite ili najjače stranke  – koja bi, nakon sljedećih parlamentarnih izbora i preuzimanja lokalnoj upravi bitnih financijskih sredstava na nacionalnoj razini, trebala biti upravo SDP.

Pitanje je, dakako, kako će SDP to obrazložiti. Kao uzor tako može poslužiti Srbija gdje je pred izbore 2008. godine promijenjen zakon i ukinuto neposredno biranje općinskih načelnika. Iza te inicijative su stajali Tadićevi demokrati, koji su – nota bene – Milanovićevi drugovi iz Socijalističke internacionale. Obrazloženje je u tom slučaju bio strah od “problematičnih” kandidata koji su pripadali miloševićevsko-šešeljevskoj desnici i tako prijetili trajnom udaljavanju Srbije od Evrope.

U hrvatskom slučaju će se inicijativa također obrazlagati nastojanjem da se lokalna uprava “očisti” od problematične vlasti, odnosno da tvrdnjom da će se neposredno izabrani kandidati u pravilu postajati lokalni “šerifi” koji ne odgovaraju nikome, a čija vlast, nesputana stranačkom stegom i parlamentarnom kontrolom, neće biti sputana ni zakonima pa ni najelementarnijim civilizacijskim standardima. Uporno će se plasirati “horor”-priče o raznoraznim lokalnim “gazdama” koji su glasove siromašnih, nepismenih i očajnih birača kupovali janjetinom i jeftinim dernecima, a čija je vlast antiteza svega što se naziva “europskim”, a što predstavljaju uglađeni, tihi intelektualci koji djeluju iz ureda zagrebačkih stranačkih centrala.

Željko Kerum, kojemu nije prošlo niti sto dana od dolaska na vlast, nalazi se pod ubitačnom vatrom medija zato što se zbog par uglavnom verbalnih ispada savršeno uklopio u gore navedeni scenarij. Naziva ga se “primitivcem” i “barbarom”, a njegova vladavina “apokalipsom”, sugerirajući svima da je zahvaljujući neposrednom izboru gradonačelnika umjesto jačanja demokracije u stvari došlo do njenog ukidanja, odnosno da “grad slučaj” prolazi kroz goru kalvariju od 1990-ih. Iako to još nitko – osim u par anti-kerumovskih komentara po Internet-forumima – nije eksplicitno rekao, stvara se dojam da bi “konačno rješenje” kerumovskog pitanja moglo biti upravo promjena zakona kojima bi se spriječilo da “tajkuni”, “demagozi” i “jeftini populisti” ikada dođu u priliku da uprljaju vlast koja u idealnoj Hrvatskoj može pripadati jedino “sređenim” “europskim” i “civiliziranim” strankama kao što su SDP i – ako se kojim slučajem vrati Sanader – HDZ.

Iako postoji mogućnost da se ova inicijativa sprovede u djelo, nema nikakve sumnje da bi ona predstavljala licemjerno ubijanje hrvatske demokracije, odnosno da bi SDP-ova, odnosno bilo koja druga vlast koja ima takve namjere, sebi uništila svaki legitimitet. A možda bi, bez obzira na to koliko iza nje stajale nekakve suvisle dnevnopolitičke posljedice, imala i dugoročno kataklizmičke posljedice, s obzirom da bi likvidacija demokratskih standarda uklonila ispušni ventil za nezadovoljstvo i dala prostor raznim antidemokratskim opcijama s lijeva i desna. Uostalom, i iza ove incijative stoje motivi koji i ne moraju biti baš uvijek racionalni. U svemu tome se može pronaći ista ona malograđanska snobovština koja stoji iza Kuljiševog prijedloga da se ova zemlja podijeli na “pravu” Republiku Hrvatsku i Republiku Čavoglave.

Oglasi

Splitsville u Splitu

Dujomir Marasović, ravnatelj splitske bolnice, je najavio kako će splitski HDZ raskinuti suradnju s gradonačelnikom Željkom Kerumom. Kao jedan od razloga je naveo neslaganje s Kerumovim planovima oko rješavanja problema prilaza novom rodilištu (tj. Kerumovo odbijanje da “iskesa” 50 milijuna kuna poduzetnicima koji drže zemljište na kome bi se trebao sagraditi prilazni put tom objektu). Eskalacija sukoba Marasovića i Keruma također dolazi nakon što je novi gradonačelnik prilično neuvijeno rekao što misli o ulozi koju je njegov od Sanadera postavljeni prethodnik Ivan Kuret imao u potpisivanju po grad štetnog ugovora o “Spalladium” areni.

Raspad koalicije između Keruma i HDZ-a, zapravo, ne bi trebao predstavljati šok, kao što šok nije trebalo predstavljati ni njeno sklapanje. Kerum je većinu u Gradskom vijeću sastavio s HDZ-om ne zbog neke ideologije ili “čobanske” solidarnosti u borbi protiv “urbanog” Splita (koga bi trebao braniti SDP), nego zbog jednostavnog i pragmatičnog interesa. Za njegove ambiciozne projekte je bila bitna podrška centralne vlasti u Zagrebu, odnosno Sanadera.

Sada, međutim, Sanader krstari Jadranom, sa sve manje razloga za iskrcavanje na obalu. Vlast u Zagrebu, radi koje je Kerum pristao na aranžman s HDZ-om, postala je klimava. Kerum se, kao iskusan poslovan čovjek, mora osigurati za slučaj kada te vlasti više ne bude. Distanciranje od “bisera” koje su gradu priuštili Kuret i njegovi stranački drugovi je prilično lagan, jednostavan, ali i efektan korak u tom smjeru.

“Oni” (ni)su kao “mi”

Bandic_i_AhmadinejadRezultat izbora u Iranu možda izgleda šokantan, ali ne toliko jednom kada se prospava noć, dobro razmisli, a još manje iz perspektive utemeljene na nedavnim hrvatskim iskustvima. Među zapadnim medijima, koji su posljednjih dana toliko “pumpali” priču o velikom povijesnom prevratu, možda nijedan komentar nije tako jasno ukazao kako je car gol kao ovaj članak iz Newsweeka.

Što se to dogodilo svim tim šarmantnim, rječitim mladim muškarcima i ženama u Sjevernom Teheranu, stalno intervjuiranim na zapadnim televizijama? Oni su pokazali toliki entuzijazam prema Ahmadinedžadovom glavnom suparniku, bivšem premijeru Mir Hosein Musaviju. Bili su tako uzbuđeni zbog izgleda za više slobode. Mislili su da je Ahmadinedžad promašaj i sramota, i stvarno izgleda da su voljeli nas Amerikance. Zapravo, oni su skoro izgledali kao i mi Amerikanci. Da li su oni bili glas stvarnog Irana?

Zapravo, ne. Izgleda da su radnička klasa i seoska sirotinja — ljudi koji previše ne izgledaju i govore kao mi — listom glasali za zapuštenog, smutljivog predsjednika koji izgleda i ponaša se manje-više kao i oni.

Promijenite riječ “Iran” sa “Zagreb” ili “Split”, riječ “Musavi” s riječima “Kregar” ili “Ostojić”, riječ “Ahmadinedžad” s riječima “Bandić” ili “Kerum” te riječ “Amerikanci” s “Evropa”  pa se u gore navedenim riječima krije objašnjenje za rezultat nedavnih lokalnih (a i mnogih drugih) izbora u Hrvatskoj. Cinici bi mogli reći da teorije o iranskom porijeklu Hrvata i nisu baš potpuno bez osnove.

Hrvatski mediji pokazuju prve simptome KDS-a

Kakve će biti posljedice dolaska Željka Keruma na čelo Splita sa sigurnošću će se moći reći tek za nekoliko godina. Neke od njih je, međutim, daleko lakše predvidjeti. Među njih spada i ulazak skraćenice KDS u hrvatski rječnik.

KDS je fenomen sličan onome koji se mogao vidjeti u američkim medijima nakon izbora 2000. godine i bio poznat pod skraćenicom BDS – Bush Derangement Syndrome. On se tada očitovao u tome da su vodeći američki urednici, novinari i komentatori bili toliko frustrirani i razjareni izborom Georgea W. Busha za predsjednika – a još više time da su birači ignorirali upozorenja o njegovim intelektualnim nedostacima – da su potpuno odbacili svaki pokušaj da praćenje njegove administracije učine objektivnim, odnosno postupno dozvolili da inače legitimna kritika nečije vlasti i politike skrene u oblast govora mržnje, bizarne teorije zavjere i druge patološke indikacije osoba koje su dozvolile da im osjećaji pomute razum.

BDS, inače, nije bio prvi takav fenomen u američkom javnom životu. Dok se BDS uglavnom vezuje za američku ljevicu i liberale, desnica i konzervativci su ranije bili pogođeni Clinton Derangement Syndromeom – manifestiranom kroz teorije zavjere o Billu Clintonu kao silovatelju, ubojici, zlostavljaču žena i veletrgovcu kokainom – a danas boluju od Obama Derangement Syndromea, obično manifestiranog kroz tvrdnje da novi predsjednik uopće nije američki državljanin, da tajno ispovijeda islamsku vjeru, a uz to je sljedbenik ideja Vladimira Iljiča Lenjina.

Kerumu slična  sudbina prijeti iz nekoliko razloga. Prije svega, svojom “živopisnom” pojavom će poslužiti kao svojevrsni gromobran, odnosno za skretanje pažnje od niza drugih ličnosti i njihovih nestašluka. Tako će se, na primjer, mjesecima i godinama u medijima uporno gurati priče o splitskom gradonačelniku, a sve u nastojanju da se ne spomene sadašnji gradonačelnik Virovitice po imenu Ivan Kirin, odnosno zaborave kojekakve “afere Vepar” ili nečiji mandat ministra unutarnjih poslova. Slično će biti i s mnogim zagrebačkim snobovima, koji će nekako lakše “progutati” omrznutog Bandića kada ga usporede s njegovim kolegom u Splitu.

Kako bi se KDS mogao manifestirati možda najbolje pokazuje članak Lea Nikolića na T-Portalu koji je trebao biti reportaža o tome kako je Željko Kerum dočekao vijesti o svojoj pobjedi, a na kraju se pretvorio u esej u kome se nariče nad sudbinom Splita koji je postao “talac poslovodstva jedne trgovačko-hotelijerske tvrtke”, nova vlast opisuje kao još jedan “HDZ-ov frankenštajnovski hibrid” te najavljuje bolno otrežnjenje glasačkog tijela iz “suburbija (hrvatski: predgrađa) huljićevskog profila” kada Kerum bude upravljao gradom u svoju korist. KDS će se, ako je suditi po tome, manifestirati kroz potpuno odbacivanje novinarske objektivnosti, selektivno prezentiranje informacija, kao i njihovo stalno “začinjavanje” vlastitim ideološkim i drugim predrasudama.

KDS, s druge strane, barem na kraće vrijeme neće naškoditi Kerumu, odnosno moguće je da bi mu mogao čak utvrditi popularnost. Moć medija u Hrvatskoj se ne smije precijenjivati, a Bandić je danas gradonačelnik usprkos tome što mu se godinama “vadi mast”. U samoj splitskoj kampanji je neprijateljski stav medijskog i kulturnog establishmenta samo išao na ruku Kerumovim populističkim argumentima, odnosno potpaljivao splitski “dišpet” protiv “gospode”. Nakon samih izbora je, pak, čak i nekim pristašama Ostojića jasno da je njihov kandidat izbore protiv Keruma izgubio onog trenutka kada je počeo koristiti negativnu kampanju.

KDS bi, s druge strane, Kerumu mogao nanijeti štetu ako ga sam Kerum počne shvaćati previše ozbiljno, odnosno dozvoli da zbog svog temperamenta počne previše burno reagirati na napade te tako počini nepotrebne gafove.

Glas za Keruma je glas za demokraciju

Preostalo je vrlo malo vremena do početka izborne šutnje pred drugi krug lokalnih izbora. Na njih imam namjeru izaći, isto kao što ću na njima iskoristiti istu onu opciju ka0 i prije 14 dana. Ništa što sam vidio ili čuo u prethodna dva tjedna nije me natjeralo da pretjerano zažalim zbog svoje odluke u prvom krugu. A to znači da ću biti dosljedan i podržati Željka Keruma za gradonačelnika Splita.

I sada, kao i prije četrnaest dana, držim da suprotan ishod od onog koji bi se temeljio na mom izboru (kao i, ako je suditi po anketama, izboru većine građana Splita) ne bi predstavljao tragediju za Split. Naprotiv, Ranko Ostojić je vrlo dobar kandidat koji bi mogao učiniti dosta dobrih stvari ako postane gradonačelnik. Stvar koja me je priječila da mu dam glas jest moja procjena da bi Kerum – zbog cijelog niza subjektivnih i objektivnih okolnosti – mogao učiniti daleko više.

Glavna prednost koju Kerum ima u odnosu na Ostojića jest to što će kao gradonačelnik imati daleko veći legitimitet. Nijedan gradonačelnik u povijesti Splita nije bio neposredno izabran na slobodnim, tajnim, višestranačkim izborima na kojima je postojalo opće pravo glasa za sve građane obaju splove.  Kerum će, za razliku od Ostojića, biti izabran zato što se zove Željko Kerum, odnosno to će biti glavni razlog zbog koga će dobiti glasove. Ostojić, nasuprot tome, većinu svojih glasova može prikupiti isključivo na temelju tri slova koja se nalaze iza njegovog imena na glasačkom listiću. Njegovi glasači će se opredijeljivati isključivo po stranačkom, odnosno ideološkom kriteriju. Ostojić bi tako – bez obzira na svoju biografiju ili karakter – mogao dobiti isti onakav broj glasova kao Ivan Kuret da je kojim slučajem iza njegovog imena stajala slova “HDZ”, isto kao što je Kuret vjerojatno mogao računati na drugi krug da je bio kandidat SDP-a.

I ta tri slova su, zapravo, jedini razlog zbog kojih će mnogi glasati protiv Keruma u nedjelju. Splitski tajkun nije im ne diže živce zbog toga što je “bahati primitivac” i  “seljačina”, odnosno bezdušni i pohlepni kapitalist,  koliko zbog prozaične činjenice da drugoj najvećoj stranci u Hrvatskoj oduzima vlast nad drugim najvećim gradom u Hrvatskoj. I to se dešava upravo u trenutku kada je od prošlih parlamentarnih izbora još uvijek grogiranom SDP-u potreban nekakav opipljiv lokalno-regionalni “skalp” . I zbog toga se na Keruma krenulo izuzetno žestoko, pa i prljavo, potežući, implicitno ili eksplicitno, njegovo “vlaško” porijeklo kao glavni argument kojim bi mu birači “urbanog”, “građanskog”, “normalnog” Splita trebali zapriječiti Banovinu. A takvi argumenti, koji su u svojoj biti rasistički, u najmanju ruku izgledaju licemjerno kada dolaze iz jedne navodno prilično napredne i prosvijećene stranke kao kao što je SDP.

Ostojić bi vjerojatno bio dobar gradonačelnik, ali se – u najmanju ruku – nije pokazao najspretnijim političarem kada je u pitanju kampanja. Umjesto da birače osvaja svojim neospornim kvalitetama, dozvolio je sebi da se upusti u negativnu kampanju, pa se tako od svih njegovih manje pamte parole i programi o budućem Splitu, a više nesretna fraza “poglavica Bijeli prah”. Kerum, koji je, pak, i ranije pokazivao da posjeduje prirodni politički talent, je tu frazu iskoristio kao savršen izgovor da se ne upušta u sučeljavanja i debate te tako stavlja na uvid svoju intelektualnu inferiornost u odnosu na svog protivnika. Iskoristivši grešku svog protivnika, Kerum je pokazao kako postoje slučajevi kada vrhunsko obrazovanje, elokventnost, privlačan fizički izgled i druge kvalitete koje se za obično vezuju za uspjeh u suvremenoj politici ponekad nisu ni potrebne.

Izbor Keruma za gradonačelnika bi stoga pokazao da je suvremena Hrvatska, barem u tom jednom – za neke kontroverznom – detalju blizu ideala demokracije prema kojima svatko ima pravo ne samo birati, nego i biti izabran. Kerum, kao osoba bez uobičajenih obrazovnih i ideoloških kvalifikacija, odnosno stranačke infrastrukture koja stoji za hrvatskog političara, time uspostavlja nove demokratske standarde i ruši nevidljive barijere na isti način  na koji je to prije nekoliko mjeseci u SAD učinio Obama.

Da li će se takav neoubičajen izbor građanima Splita obiti o glavu? Na to je pitanje nezahvalno dati odgovor prije nego što Kerum dođe na vlast. Takav izbor predstavlja rizik, ali rizik uvijek predstavlja nerazdvojni sastojak svake demokracije.

Hoće li ga Jelena srediti?

Što zbog vrućine, što zbog umora, što zbog uobičajenog nedostatka inspiracije, splitska gradonačelnička kampanja je posljednjih dana pomalo izgubila na intenzitetu. Zato je najveći događaj postao u svim drugim okolnostima opskuran intervju koji je Jelena Rozga, kandidatkinja Kerumove liste za Gradsko vijeće Splita. Na temelju teksta se, kako navodi većina hrvatskih medija, “bi se dalo naslutiti” kako nekadašnja balerina i pjevačica grupe Magazin očekuje da u Kerumovoj gradskoj upravi postane pročelnica za kulturu.

Takva izjava je, naravno, došla kao mana s neba za anti-kerumovski orijentirane komentatore koji traže krunski dokaz za tezu o tome da bi Kerum na čelu Splita predstavljao propast zapadne civilizacije. Imenovanje Rozge za splitsku ministricu kulture će se tako opisivati isto onako kako su antički povjesničari opisivali vladavinu ludog rimskog cara Kaligule koji je svog omiljenog konja Incitata imenovao senatorom.

Cijela afera – pogotovo ako se “napumpa”, a to će splitski i drugi mediji svakako učiniti – bi mogla Kerumu stvoriti probleme u nedjelju, odnosno Ranku Ostojiću i njegovom bloku omogućiti da dodatno mobilizira svoje glasačko tijelo pod parolom “domovina u opasnosti”, odnosno da imaju dužnost spriječiti “najgore poniženje u povijesti Splita”. Zato je i Kerumov glasnogovornik Krešimir Macan hitno reagirao podsjetivši kako Rozga uopće nije izabrana u Gradsko vijeće, odnosno “kako najvjerojatnije ni sama ne zna razliku između vijećnika, pročelnika i podrške”, pa je “najvjerojatnije došlo do zabune”.

Ta intervencija se ne doima previše spretnom i čini se da je afera “Rozgagate” Kerumu ipak nanijela određenu štetu. Ostaje, pak, pitanje da li će ta šteta biti nenadoknadiva ili dovoljna da preokrene drugi krug. Naime, vrlo je vjerojatno da je većini birača, uključujući i one koji će najave o Rozginom angažmanu navode kao ključni razlog za glas Ostojiću, kultura zapravo zadnja rupa na svirali. Nije nimalo teško pretpostaviti da uvjerljiva većina svih onih koje Rozga užasava kao splitska ministrica kulture ni pod mukama ne bi bili u stanju imenovati njenu sadašnju prethodnicu, usprkos toga što dotična dama – bivša rock-kritičarka Tamara Visković – među upućenima prima brojne pohvale, i što su joj TBF-ovci svojevremeno odali homage s pjesmom Sredi ih, Tamara.

Stoga se ipak može očekivati kako će već za sedam dana cijela priča o Jeleni Rozgi i splitskoj kulturi biti posve nevažna i zaboravljena epizoda. Tko na biralištu bude protiv Keruma, to će uraditi zbog odranije stvorenih predrasuda, a ne zbog opskurnog intervjua koji je takve predrasude samo mogao potvrditi.

Pucati Sanaderom na Keruma – i opet promašiti

Odluka Gradskog izbornog povjerenstva, a nakon toga i Radio Dalmacije i HRT-a da ne emitiraju spot Ranka Ostojića u kojem se citiraju riječi Ive Sanadera u svrhu mobiliziranja glasača protiv Željka Keruma je ništa drugo do još jedan izraz sluganskog mentaliteta, “ziheraštva” i sklonosti “netalasanju”. Barem isto onako kao što je Ostojićeva odluka da Keruma pokuša tući preko Sanadera izraz očaja i konceptualne nedosljednosti.

Ako su članovi Gradskog izbornog povjerenstva i medijski cenzori mislili da time spriječavaju Ostojića da stekne političke bodove, očito je da žive na nekom planetu koji se ne zove Zemlja. Naime, dotična afera će samo donijeti dodatni publicitet gradonačelničkoj utrci a – s obzirom na Youtube i Internet – malo je vjerojatno da bi ikakve zabrane spriječile da dotični spot ugleda svjetlo dana.

Međutim, teško da bi spot – čak i da je bio emitiran – uspio zaustaviti ono što u ovom trenutku izgleda kao vrlo izgledna šetnja Željka Keruma do gradonačelničke fotelje. Naime, njime Ostojić sebi skače u usta i demantira ono što je bilo lajtmotiv njegove kampanje – da je glas za Keruma u stvari glas za HDZ.

Postavlja se pitanje što su Ostojić i njegovi izborni stratezi – koji, po svemu sudeći, rade lošiji posao od Kerumovih – htjeli s ovim dobiti. Na svoju stranu pridobiti HDZ-ove birače? Maksimalno mobilizirati vlastito biračko tijelo koje ionako ne vjeruje ičemu što izlazi iz Sanaderovih usta? Sugerirati desno orijentiranom dijelu Kerumovog glasačkog tijela da u drugom krugu ipak slijede vođu hrvatske desnice?

Niti jedan od tih ciljeva su u ovom trenutku čini ostvarenim ili dostižnim. Po svemu sudeći je u pitanju konceptualni kaos, odnosno improvizacija nalik na priču o “poglavici Bijelom prahu” koja je možda na prvi mah iznervirala Keruma, ali zato SDP-ovu kampanju učinila previše negativnom, pretvorivši je u cirkus u kome se kandidati svađaju koliko su vlasi kose dali na toksikološku analizu.

Svađa oko “bijelog praha” i kose sve više sliči na “briljantnu” ideju, odnosno plakat kojom je HNS pred parlamentarne i predjsedničke izbore 1992. godine izlijepio Hrvatsku i na kojoj je uz sliku psa stajalo “Gladan sam ko pes. Bum glasal za HaEnEs”. HDZ je na taj plakat nimalo suptilno odgovorio sa plakatom na kojem je također stajala slika psa ali i tekst “Hrvat sam. Nisam pes. Ne bum glasal za HaEnEs”. Taj “pseći rat” je završio s predvidljivom pobjedom HDZ-a, a HNS se rastao od pozicije glavne opozicijske stranke te je prepustio HSLS-u.

Zapravo, kako stvari stoje, Ostojićeva kampanja u drugom krugu sve više podsjeća na drugi krug Budišine predsjedničke kampanje 2000. godine. Iskustva iz prethodnih okršaja govore da će SDP-ov kandidat morati učiniti nešto drastično želi li izbjeći isti rezultat. A vrlo je moguće da je za takav zaokret danas prekasno.

Sanader (zasad) neće biti spasitelj splitske “civilizacije”

Danas u Saboru su se – barem nakratko – rasplinule nade mnogih splitskih intelektualaca i ljevičarski raspoloženih komentatora da će premijer Ivo Sanader u iznenadnom napadu državničke mudrosti kao deus ex machina spasiti Split “sudbine gore od smrti” – pobjede Željka Keruma u drugom krugu gradonačelničkih izbora.

Sanader je, odgovarajući pitanje SDP-ovog gradonačelničkog kandidata i saborskog zastupnika Ranka Ostojića o padu prometa u hrvatskim trgovinama, iskoristio priliku da istome “čestita na rezultatima lokalnih izbora”, ali i iznese predviđanje da ti rezultati ipak neće 31. svibnja uroditi pobjedom. Taj je šeretski odgovor dosad najjasniji signal HDZ-ovim glasačima da u drugom krugu neće morati na biralištima začepljivati nos i i po direktivi svog stranačkog vođe uslijed “viših interesa” zaokruživati ime “jugokomunjare” Ostojića.

A taj scenario – ako se u obzir uzmu iskustva sa sklapanjima lokalnih vlasti u Hrvatskoj – i nije bio u domeni znanstvene fantastike. Zapravo, njime se može objasniti vidljiva nervoza koju je Kerum ispoljio shvativši da će ipak morati u drugi krug te se tako izložiti riziku da mu “neprincipijelna koalicija” HDZ i SDP iščupa gradonačelničko mjesto iz ruku.

Zapravo, taj scenario se doimao čak i prilično uvjerljivim ako se u obzir uzme naslov u Slobodnoj Dalmaciji koji je najavljivao konačni obračun u kome “Ostojić s HDZ-om ruši Keruma“. A još je uvjerljivija bila najava sada već bivšeg gradonačelnika Ivana Kureta koji svojim glasačima ostavlja “da po vlastitoj savjesti” odluče hoće li dati glas Kerumu ili Ostojiću.

Koji bi bili motivi Sanaderu da svojoj stranci priredi takvo poniženje? U pitanju je prije svega pragmatična računica. Spit je, što se HDZ-a tiče, isto onako izgubljen kao Zagreb, Rijeka i Osijek. Podržati Keruma bi samo značilo spriječiti da Split preuzme SDP – i ništa više. Već u sljedećem izbornom ciklusu bi malo spretniji esdepeovac mogao učiniti ono što u ovom promiče Ostojiću. A ništa ne garantira da će Kerum kao poslovni čovjek – ako “nanjuši” da će mu to donijeti više koristi – poput svog kolege Jambe skrenuti lijevo i šurovati sa SDP-om. Dakle, Ostojić na čelu Splita i ne bi predstavljao onakvu blamažu za HDZ kao što se čini na prvi pogled.

Tu su, dakako, i dugoročne računice koje se ne tiču direktno Splita. Već sada Nacional špekulira da se Sanader, ohrabren dobrim rezultatima na lokalnim i regionalnim izborima, odlučio natjecati za predsjednika Republike sljedeće godine. Taština mu vjerojatno priječi da se u tu pustolovinu upusti ako nije siguran da će tu formalnost srediti još u prvom kurgu. A za takav pothvat je neophodno odmah osigurati glasove koji u normalnim okolnostima idu centru i ljevici.

Najlakši i najelegantniji način da Sanader sebi osigura Pantovčak – odnosno postane isto onako jedina alternativa za lijevu i lberalnu Hrvatsku kao i za “svoje” desničare – jest gesta zaustavljanja “barbarskog”, “istočnjačkog”, “primitivnog” i “balkanskog” Keruma koja je više nego dostojna jednog “dalekovidnog”, “vizionarskog” i “europskog” državnika kakvim se Sanader voli predstavljati. Pred njenom spektakularnošću bi odavno izblijedili “Hristos se rodi” i skidanje spomen-ploče Francetiću zbog koje je trenutni premijer nakratko sticao simpatije među krugovima koji inače “organski” ne mogu smisliti njegovu stranku.

Tako je u slučaju da Sanader svojom podrškom Ostojiću osigura gradonačelničko mjesto nije teško pretpostaviti koga bi za nekoliko mjeseci na predsjedničkim izborima javno podržali svi oni intelektualci koji su svoje sugrađane bili preklinjali da daju glas “svakome, samo ne Kerumu”. Uz takvu podršku je vrlo vjerojatno da bi Ivo Josipović, Neven Mimica ili još neki od bezličnih žrtvenih janjaca koje SDP namjerava lansirati kao svoje predsjedničke kandidate mogli računati na barem 10 % manje glasova nego u normalnim okolnostima – što znači ili Sanaderovu pobjedu u prvom krugu, ili po SDP ponižavajuće ispadanje iz drugog kruga u korist nekog kerumolikog populista.

Naravno, ne treba zaboraviti ni mogućnost da je u HDZ-ovom interesu da Ostojić – koji se često smatrao “velikom nadom” SDP-a – ostane zavezan za gradonačelničko mjesto u Splitu, umjesto da u Zagrebu gradi poznanstva i političku infrastrukturu koja bi ga jednog dana dovela na čelo te stranke, a možda i vlade. Ovako bi Ostojić ne samo radio nezahvalni posao gradonačelnika, nego bi i HDZ-ovcima pružao spektakl bratoubilačkog rata između milanovićevski raspoloženog gradonačelnika i bandićevski raspoloženog Marina Jurjevića.

Ipak, iako gore navedeni ima smisla, teško da bi se na njega trebalo kladiti. Prije svega se i najboljim igračima, pa i Sanaderu, preveliko kombiniranje uvijek može odbiti o glavu. Kerum je, osim toga, već sada postao fenomen kojem se bolje – barem na kraći rok – ne suprotstavljati. Protukerumovski savez HDZ i SDP bi Ostojiću donio, ali isto tako i odnio glasove, pa je bolje ništa ne riskirati. Zato je pretpostaviti da će kod Sanadera prevladati zdravoseljačka računica da mu je Kerum u ruci bolji ne samo od Kureta, nego i od Ostojića na grani.

Lokalni izbori 2009: Kerum i Kregar kao hrvatski Obame

Većina hrvatskih komentatora i medijskih kuća jučer održane lokalne i regionalne izbore drži važnima kao svojevrsni indikator općeg biračkog raspoloženja, odnosno najvjerojatnijih rezultata sljedećih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Međutim, kada se slegne prašina, službeni rezultati nastoje odvojiti od stranačkog “spina”, odnosno u obzir uzme “pripetavanje” za gradonačelnike i župane u drugom krugu, teško da je danas slika mnogo jasnija nego u subotu.

HDZ, tako, ima razloga za zadovoljstvo zbog činjenice da je zadržao vlast ili kroz skupštinske većine vodi u većini hrvatskih županija, odnosno uvjerljivoj većini općina. SDP i njemu skloni dio medijskog establishmenta, pak, uporno ponavlja mantru kako je HDZ sramotno izgubio u četiri najveća hrvatska grada koji sadrže najveći dio hrvatskog glasačkog korpusa.

Međutim, kada se rezultati usporede s rezultatima 2005. godine, teško da bi se – za razliku od usporedbe parlamentarnih izbora 2003. i 2007. godine – mogle zamijetiti neki strahoviti pomaci u potpori strankama, odnosno razlozi za posebno zadovoljstvo ili razočaranje kako u izbornim stožerima HDZ-a, tako i SDP-a.

Tako se HDZ može hvastati time što je ostvario dobre, pa na prvi pogled i dojmljive, rezultate po županijama i seoskim općinama, pogotovo kada se u obzir uzmu prethodni izbori na kojima je morao kupovati vijećnike ili sklapati frankenštajnske postizborne koalicije. Međutim, iza svega toga stoji prozaična činjenica da su dvije stranke – HSS i HSLS – koji s vladajućom strankom surađuju na nacionalnoj, isto učinili i na lokalnoj i regionalnoj razini, za razliku od ranijih godina kada su surađivali sa SDP-om. Dvojac kojemu su mnogi nakon dramatičnog pada parlamentarne zastupljenost 2007. godine predviđali izumiranje, ipak se dobro prilagodio socijaldarvinističkim okolnostima hrvatskog dvostranačja. HSLS i HSS su se pomirili s time da nikada više neće biti relevantne nacionalne stranke, ali su zato svu svoju energiju – i to, po svemu sudeći, uspješno – uložili u to da budu jak regionalni igrači u sjevernim dijelovima Hrvatske, odnosno svojevrsni ekvivalent bavarske CSU koja je, kada potrebno, na razini Njemačke održava na životu veću i “sestrinsku” CDU.

Što se SDP-ovih uspjeha u Zagrebu i Rijeci, odnosno HDZ-ovog debakla u velikim gradovima tiče, ni za njih se ne može reći da predstavljaju neko veliko iznenađenje. Sanaderova stranka tako u tradicionalno “crvenoj” Rijeci nije imala što tražiti, Zagreb je izgubila još za vrijeme Tuđmana, a Osijek joj je iz ruku otišao zajedno s Glavašem. U nešto manjoj mjeri je ista stvar u Splitu, koji je za HDZ izgubljen još 1993. godine, a gdje Sanaderova stranka na vlast isključivo kokošarenjem i potkupljivanjem vijećnika stranaka izabranih od strane antihadezeovski raspoloženih birača  (1995-1997, 2005-2009).

Zapravo, Split i njegova uža okolica se može smatrati jedinim mjestom gdje je došlo do velikih promjena, odnosno gdje je duboko nezadovoljstvo birača općim stanjem stvari našlo svoj odraz u izbornim rezultatima. Željko Kerum, za mnoge neočekivan i dugo vremena nipodaštavan sudionik izborne utrke, iskazao se kao najbolji i jedini relevantni simbol pobune protiv hrvatskog političkog establihmenta oličenom u nesposobnom HDZ-u i još nesposobnijem SDP-u. Split je jedina sredina koja je imala dramatični porast odaziva birača, a u skladu s time i najdramatičniji raskorak između rezultata 2005. i 2009. godine. (Uz Split bi se dramatična promjena mogla dogoditi i u Dubrovniku sa smjenom Dubravke Šuice, ali još treba čekati drugi krug.)

Ono što još više fascinira kod fenomena Kerum jest da ga već duže vrijeme pro-SDP-ovski mediji i komentatori razapinju kao Sanaderovog i pro-HDZ-ovskog “igrača”, ali je njegov ulazak u trku – ako se gleda kroz prizmu glasačke aritmetike – više naškodio Sanaderovoj nego Milanovićevoj stranci. Da Kerum nije sudjelovao u utrci rezultati bi dosta sličili na one 2005. godine. Ante Sanader bi tako glatko bio izabran za župana u prvom krugu, a HDZ imao apsolutnu većinu u županijskoj skupštini; na gradskoj razini bi Kuret išao u drugi krug ili u prednosti ili u dohvatljivom zaostatku za Ostojićem, dok bi u Gradskom vijeću, kao i 2005. godine, relativnu pobjedu SDP-a lako kompenziralo HDZ-ovo “kokošarenje” kod desničarskih strančica i nezavisnih lista.

U drugim dijelovima Hrvatske je najbliži ekvivalent fenomenu Kerum nitko drugi do nezavisni kandidat Josip Kregar, čiji – po mnogim neočekivan – upad u drugi krug izbora predstavlja veliki uspjeh, ali i izraz dubokog nezadovoljstva “druge” Hrvatske svojim političkim establishmentom, odnosno istom onakvom željom za promjenama koje je svojevremeno u SAD simbolizirao Barack Obama. Zbog toga će izborni stratezi HDZ-a i SDP-a pred predsjedničke izbore morati daleko više pažnje posvećivati nezavisnim građanskim intelektualcima i populističkim tajkunima nego što je to bio slučaj prije 17. svibnja 2009. godine.

Zašto ću dati glas Željku Kerumu

Na ovaj post me je dijelom nagnao vlastiti presedan od prije četiri godine, kada sam na svom engleskom blogu prvi put javno podržao nečiju političku kandidaturu te tako nastojao na svoj način u hrvatsku blogosferu uvesti običaje najpoznatijih svjetskih blogera koji se također ne ustručavaju svojim čitateljima sugerirati za koga se opredijeliti na izborima.

Dodatni razlog je i nastojanje da prestignem izbornu šutnju, koju ću poštovati, iako mislim da predstavlja jednu od zastarjelih, neefikasnih i iritirajućih odredbi hrvatskih izbornih zakona čije bi kršenje ionako bilo beznačajno u usporedbi s daleko ozbiljnijijim trpanjem stotina i tisuća nepostojećih glasača u nepostojeće kolibe na hrvatsko-bosanskoj granici. Dakle, prije nego što me zakoni prisile da zašutim, smatram kako bih svima onima koji nekim slučajem zalutaju na ovaj blog, a imaju biračko pravo u Splitu, trebao sugerirati da na izborima za gradonačelnika glas daju Željku Kerumu, a za koga sam zaključio da u trenutnim okolnostima predstavlja najbolju izbornu alternativu za ovaj grad.

Odmah moram reći kako donijeti tu odluku nije bilo lako. Razlog za to, pak, nije u prethodnim razočaravajućim iskustvima s Listom Velog mista koliko u spoznaji da i Kerum i njegov glavni protukandidat – Ranko Ostojić – predstavljaju dobre opcije za ovaj grad.

Ako bi Ostojić uspio prkositi anketama i iščupati pobjedu iz onoga što u ovom trenutku izgleda kao vrlo izgledan poraz u drugom krugu, to bi se teško moglo nazvati tragedijom za Split. Naprotiv, Ostojić, iza sebe, uz političko, ima i ratno i policijsko iskustvo koje ga čini više nego kvalificiranim ne samo za izvršne funkcije poput gradonačelnike, nego i daleko sposobnijim za ulazak u terru incognitu novog sustava lokalne samouprave koji donosi neposredno biranje gradonačelnika. S obzirom na svoj ratni put, kada se na bojištu nametnuo kao prirodni vođa, kao i druge zasluge u svom javnom životu, Ostojić zaslužuje mjesto splitskog gradonačelnika barem onoliko koliko je senator John McCain zaslužio mjesto predsjednika SAD. Da se ovi izbori u nekim drugim okolnostima, nalik na one prije pet ili deset godina, kod mene ne bi bilo ni zrnca dvojbe da Ostojiću dam svoj glas, i to još u prvom krugu.

Međutim, okolnostima u kojima su se ovog trenutka našli Split i Hrvatska su takve da postoji vrlo dobar razlog zbog čega ću ipak prednost dati Kerumu. Taj razlog je, vjerujem, isti onaj zbog kojeg će Ostojić skupiti najveći broj glasova, a koji, na žalost, ima daleko manje veze s njegovim osobnim kvalitetama, a više sa zlosretna tri slova koja će stajati iza njegovog imena. Ostojić je kandidat SDP-a, i ako bude izabran, bit će izabran ne zato što se zove Ranko Ostojić, nego zato što je kandidat najjače opozicijske stranke u Hrvatskoj.

I upravo je to osnovna razlika između Ostojića i Keruma. Iza SDP-ovog konkretni programi, ideje, pa čak i lik i djelo koliko stranački dres koji simbolizira novi, uznemirujući dvostranački Gleichschaltung koji bi trebao ne samo ograničiti “prihvatljive” opcije na hrvatskoj političkoj sceni na izbor “Kurte i Murte”, nego permanentnim učiniti nepotrebne i potencijalno štetne ustaško-partizanske priče koje, s obzirom na identične političke platforme, predstavljaju jedini razlog zbog kojih se netko opredjeljuje između HDZ-a i SDP-a.

Željko Kerum je kandidat koji, bez obzira kakvi mu bili osobni motivi, svojom pojavom, programom te kandidaturom predstavlja alternativu tom zlosretnom i kontraproduktivnom dvostranačju. Kao gradonačelnik Splita, dakle kao lokalni dužnosnik, Kerum je daleko manje ranjiv u odnosu na vječno jasenovačko-blajburško mahanje krvavim košuljama, te će za razliku od Ostojića ili Ivana Kureta, od strane svojih sugrađana biti prihvaćen ili odbačen isključivo prema tome koliko je uspio ispuniti svoja konkretna predizborna obećanja, odnosno riješiti probleme koji, za razliku od Haaga, Piranskog zaljeva ili kostiju u nekoj od boga zaboravljenoj jami, Splićane svakodnevno tište.

Zdravorazumski je pretpostaviti da će Kerum kao uspješan poduzetnik, imati barem neke kvalifikacije da uspješno vođenje grada, pogotovo s obzirom da za to postoje presedani i van hrvatskih granica, uključujući i onaj najspektakularniji. Ipak, od svega je najvažnije to da Kerumova kandidatura – lišena ideoloških utega – predstavlja pravu alternativu za Hrvatsku našeg vremena, odnosno nastojanje da se konačno prevladaju nepotrebne podjele koje ovaj grad i ovu zemlju predugo drže usidrene u 20. stoljeću. Stoga Kerumovo nastojanje da sebe prikaže kao splitskog Obamu baš i nije bez osnove. Isto onako kao što je trenutni američki predsjednik svoj izbor prikazao kao konačno istjerivanje aveti rasizma iz najveće splitske supersile, tako i Kerum može očekivati da će njegov izbor također označiti dolazak jedne nove ere.

Možda Kerum na prvi pogled i ne izgleda najpogodnija ličnost za taj povijesni zadatak, i možda će istjerivanje ideoloških demona preko njegove vladavine nad Splitom biti bolno i neugodno, ali se taj egzorcizam jednom mora obaviti. Prva prilika za to je na biralištima 17. svibnja, te će ju autor ovog bloga nastojati iskoristiti.