Hoće li ga Jelena srediti?

Što zbog vrućine, što zbog umora, što zbog uobičajenog nedostatka inspiracije, splitska gradonačelnička kampanja je posljednjih dana pomalo izgubila na intenzitetu. Zato je najveći događaj postao u svim drugim okolnostima opskuran intervju koji je Jelena Rozga, kandidatkinja Kerumove liste za Gradsko vijeće Splita. Na temelju teksta se, kako navodi većina hrvatskih medija, “bi se dalo naslutiti” kako nekadašnja balerina i pjevačica grupe Magazin očekuje da u Kerumovoj gradskoj upravi postane pročelnica za kulturu.

Takva izjava je, naravno, došla kao mana s neba za anti-kerumovski orijentirane komentatore koji traže krunski dokaz za tezu o tome da bi Kerum na čelu Splita predstavljao propast zapadne civilizacije. Imenovanje Rozge za splitsku ministricu kulture će se tako opisivati isto onako kako su antički povjesničari opisivali vladavinu ludog rimskog cara Kaligule koji je svog omiljenog konja Incitata imenovao senatorom.

Cijela afera – pogotovo ako se “napumpa”, a to će splitski i drugi mediji svakako učiniti – bi mogla Kerumu stvoriti probleme u nedjelju, odnosno Ranku Ostojiću i njegovom bloku omogućiti da dodatno mobilizira svoje glasačko tijelo pod parolom “domovina u opasnosti”, odnosno da imaju dužnost spriječiti “najgore poniženje u povijesti Splita”. Zato je i Kerumov glasnogovornik Krešimir Macan hitno reagirao podsjetivši kako Rozga uopće nije izabrana u Gradsko vijeće, odnosno “kako najvjerojatnije ni sama ne zna razliku između vijećnika, pročelnika i podrške”, pa je “najvjerojatnije došlo do zabune”.

Ta intervencija se ne doima previše spretnom i čini se da je afera “Rozgagate” Kerumu ipak nanijela određenu štetu. Ostaje, pak, pitanje da li će ta šteta biti nenadoknadiva ili dovoljna da preokrene drugi krug. Naime, vrlo je vjerojatno da je većini birača, uključujući i one koji će najave o Rozginom angažmanu navode kao ključni razlog za glas Ostojiću, kultura zapravo zadnja rupa na svirali. Nije nimalo teško pretpostaviti da uvjerljiva većina svih onih koje Rozga užasava kao splitska ministrica kulture ni pod mukama ne bi bili u stanju imenovati njenu sadašnju prethodnicu, usprkos toga što dotična dama – bivša rock-kritičarka Tamara Visković – među upućenima prima brojne pohvale, i što su joj TBF-ovci svojevremeno odali homage s pjesmom Sredi ih, Tamara.

Stoga se ipak može očekivati kako će već za sedam dana cijela priča o Jeleni Rozgi i splitskoj kulturi biti posve nevažna i zaboravljena epizoda. Tko na biralištu bude protiv Keruma, to će uraditi zbog odranije stvorenih predrasuda, a ne zbog opskurnog intervjua koji je takve predrasude samo mogao potvrditi.

Pucati Sanaderom na Keruma – i opet promašiti

Odluka Gradskog izbornog povjerenstva, a nakon toga i Radio Dalmacije i HRT-a da ne emitiraju spot Ranka Ostojića u kojem se citiraju riječi Ive Sanadera u svrhu mobiliziranja glasača protiv Željka Keruma je ništa drugo do još jedan izraz sluganskog mentaliteta, “ziheraštva” i sklonosti “netalasanju”. Barem isto onako kao što je Ostojićeva odluka da Keruma pokuša tući preko Sanadera izraz očaja i konceptualne nedosljednosti.

Ako su članovi Gradskog izbornog povjerenstva i medijski cenzori mislili da time spriječavaju Ostojića da stekne političke bodove, očito je da žive na nekom planetu koji se ne zove Zemlja. Naime, dotična afera će samo donijeti dodatni publicitet gradonačelničkoj utrci a – s obzirom na Youtube i Internet – malo je vjerojatno da bi ikakve zabrane spriječile da dotični spot ugleda svjetlo dana.

Međutim, teško da bi spot – čak i da je bio emitiran – uspio zaustaviti ono što u ovom trenutku izgleda kao vrlo izgledna šetnja Željka Keruma do gradonačelničke fotelje. Naime, njime Ostojić sebi skače u usta i demantira ono što je bilo lajtmotiv njegove kampanje – da je glas za Keruma u stvari glas za HDZ.

Postavlja se pitanje što su Ostojić i njegovi izborni stratezi – koji, po svemu sudeći, rade lošiji posao od Kerumovih – htjeli s ovim dobiti. Na svoju stranu pridobiti HDZ-ove birače? Maksimalno mobilizirati vlastito biračko tijelo koje ionako ne vjeruje ičemu što izlazi iz Sanaderovih usta? Sugerirati desno orijentiranom dijelu Kerumovog glasačkog tijela da u drugom krugu ipak slijede vođu hrvatske desnice?

Niti jedan od tih ciljeva su u ovom trenutku čini ostvarenim ili dostižnim. Po svemu sudeći je u pitanju konceptualni kaos, odnosno improvizacija nalik na priču o “poglavici Bijelom prahu” koja je možda na prvi mah iznervirala Keruma, ali zato SDP-ovu kampanju učinila previše negativnom, pretvorivši je u cirkus u kome se kandidati svađaju koliko su vlasi kose dali na toksikološku analizu.

Svađa oko “bijelog praha” i kose sve više sliči na “briljantnu” ideju, odnosno plakat kojom je HNS pred parlamentarne i predjsedničke izbore 1992. godine izlijepio Hrvatsku i na kojoj je uz sliku psa stajalo “Gladan sam ko pes. Bum glasal za HaEnEs”. HDZ je na taj plakat nimalo suptilno odgovorio sa plakatom na kojem je također stajala slika psa ali i tekst “Hrvat sam. Nisam pes. Ne bum glasal za HaEnEs”. Taj “pseći rat” je završio s predvidljivom pobjedom HDZ-a, a HNS se rastao od pozicije glavne opozicijske stranke te je prepustio HSLS-u.

Zapravo, kako stvari stoje, Ostojićeva kampanja u drugom krugu sve više podsjeća na drugi krug Budišine predsjedničke kampanje 2000. godine. Iskustva iz prethodnih okršaja govore da će SDP-ov kandidat morati učiniti nešto drastično želi li izbjeći isti rezultat. A vrlo je moguće da je za takav zaokret danas prekasno.

Zašto ću dati glas Željku Kerumu

Na ovaj post me je dijelom nagnao vlastiti presedan od prije četiri godine, kada sam na svom engleskom blogu prvi put javno podržao nečiju političku kandidaturu te tako nastojao na svoj način u hrvatsku blogosferu uvesti običaje najpoznatijih svjetskih blogera koji se također ne ustručavaju svojim čitateljima sugerirati za koga se opredijeliti na izborima.

Dodatni razlog je i nastojanje da prestignem izbornu šutnju, koju ću poštovati, iako mislim da predstavlja jednu od zastarjelih, neefikasnih i iritirajućih odredbi hrvatskih izbornih zakona čije bi kršenje ionako bilo beznačajno u usporedbi s daleko ozbiljnijijim trpanjem stotina i tisuća nepostojećih glasača u nepostojeće kolibe na hrvatsko-bosanskoj granici. Dakle, prije nego što me zakoni prisile da zašutim, smatram kako bih svima onima koji nekim slučajem zalutaju na ovaj blog, a imaju biračko pravo u Splitu, trebao sugerirati da na izborima za gradonačelnika glas daju Željku Kerumu, a za koga sam zaključio da u trenutnim okolnostima predstavlja najbolju izbornu alternativu za ovaj grad.

Odmah moram reći kako donijeti tu odluku nije bilo lako. Razlog za to, pak, nije u prethodnim razočaravajućim iskustvima s Listom Velog mista koliko u spoznaji da i Kerum i njegov glavni protukandidat – Ranko Ostojić – predstavljaju dobre opcije za ovaj grad.

Ako bi Ostojić uspio prkositi anketama i iščupati pobjedu iz onoga što u ovom trenutku izgleda kao vrlo izgledan poraz u drugom krugu, to bi se teško moglo nazvati tragedijom za Split. Naprotiv, Ostojić, iza sebe, uz političko, ima i ratno i policijsko iskustvo koje ga čini više nego kvalificiranim ne samo za izvršne funkcije poput gradonačelnike, nego i daleko sposobnijim za ulazak u terru incognitu novog sustava lokalne samouprave koji donosi neposredno biranje gradonačelnika. S obzirom na svoj ratni put, kada se na bojištu nametnuo kao prirodni vođa, kao i druge zasluge u svom javnom životu, Ostojić zaslužuje mjesto splitskog gradonačelnika barem onoliko koliko je senator John McCain zaslužio mjesto predsjednika SAD. Da se ovi izbori u nekim drugim okolnostima, nalik na one prije pet ili deset godina, kod mene ne bi bilo ni zrnca dvojbe da Ostojiću dam svoj glas, i to još u prvom krugu.

Međutim, okolnostima u kojima su se ovog trenutka našli Split i Hrvatska su takve da postoji vrlo dobar razlog zbog čega ću ipak prednost dati Kerumu. Taj razlog je, vjerujem, isti onaj zbog kojeg će Ostojić skupiti najveći broj glasova, a koji, na žalost, ima daleko manje veze s njegovim osobnim kvalitetama, a više sa zlosretna tri slova koja će stajati iza njegovog imena. Ostojić je kandidat SDP-a, i ako bude izabran, bit će izabran ne zato što se zove Ranko Ostojić, nego zato što je kandidat najjače opozicijske stranke u Hrvatskoj.

I upravo je to osnovna razlika između Ostojića i Keruma. Iza SDP-ovog konkretni programi, ideje, pa čak i lik i djelo koliko stranački dres koji simbolizira novi, uznemirujući dvostranački Gleichschaltung koji bi trebao ne samo ograničiti “prihvatljive” opcije na hrvatskoj političkoj sceni na izbor “Kurte i Murte”, nego permanentnim učiniti nepotrebne i potencijalno štetne ustaško-partizanske priče koje, s obzirom na identične političke platforme, predstavljaju jedini razlog zbog kojih se netko opredjeljuje između HDZ-a i SDP-a.

Željko Kerum je kandidat koji, bez obzira kakvi mu bili osobni motivi, svojom pojavom, programom te kandidaturom predstavlja alternativu tom zlosretnom i kontraproduktivnom dvostranačju. Kao gradonačelnik Splita, dakle kao lokalni dužnosnik, Kerum je daleko manje ranjiv u odnosu na vječno jasenovačko-blajburško mahanje krvavim košuljama, te će za razliku od Ostojića ili Ivana Kureta, od strane svojih sugrađana biti prihvaćen ili odbačen isključivo prema tome koliko je uspio ispuniti svoja konkretna predizborna obećanja, odnosno riješiti probleme koji, za razliku od Haaga, Piranskog zaljeva ili kostiju u nekoj od boga zaboravljenoj jami, Splićane svakodnevno tište.

Zdravorazumski je pretpostaviti da će Kerum kao uspješan poduzetnik, imati barem neke kvalifikacije da uspješno vođenje grada, pogotovo s obzirom da za to postoje presedani i van hrvatskih granica, uključujući i onaj najspektakularniji. Ipak, od svega je najvažnije to da Kerumova kandidatura – lišena ideoloških utega – predstavlja pravu alternativu za Hrvatsku našeg vremena, odnosno nastojanje da se konačno prevladaju nepotrebne podjele koje ovaj grad i ovu zemlju predugo drže usidrene u 20. stoljeću. Stoga Kerumovo nastojanje da sebe prikaže kao splitskog Obamu baš i nije bez osnove. Isto onako kao što je trenutni američki predsjednik svoj izbor prikazao kao konačno istjerivanje aveti rasizma iz najveće splitske supersile, tako i Kerum može očekivati da će njegov izbor također označiti dolazak jedne nove ere.

Možda Kerum na prvi pogled i ne izgleda najpogodnija ličnost za taj povijesni zadatak, i možda će istjerivanje ideoloških demona preko njegove vladavine nad Splitom biti bolno i neugodno, ali se taj egzorcizam jednom mora obaviti. Prva prilika za to je na biralištima 17. svibnja, te će ju autor ovog bloga nastojati iskoristiti.

Split pod Kerumom – kao New York!

Jedna od glavnih teza koju promiču vodeći splitski intelektualci, komentatori i mnogi pripadnici medijskog establishmenta jest da dolazak Željka Keruma na mjesto gradonačelnika nespojivo s modernim demokratskim standardima, odnosno da je nedopustivo da bogati poduzetnik postane prvi građanin i tako proizvede sukob interesa. Međutim, ako se pogleda van hrvatskih granica, vidjet će se da Kerumova pobjeda nije nikakav presedan niti devijacija koja bi Hrvatsku stavila van granica suvremenog svijeta. Dovoljno je skoknuti preko Jadrana i vidjeti kako je Silvio Berlusconi, usprkos toga što je najveći talijanski megatajkun, uspio bez problema osvojiti čak tri premijerska mandata.

Kada im se ukaže na tu činjenicu, većina splitskih i hrvatskih anti-kerumista bi rekla kako je Berlusconi nesretni izuzetak od modernih evropskih demokratskih pravila, odnosno relikt prevladane fašističko-mafijaške prošlosti. Međutim, prelazak preko još jedne velike bare bi pokazao kako svog Keruma ima i grad koji je donedavno bio oličenje svega što je moderno i urbano u suvremenom svijetu – New York.

Veliku jabuku, naime, od 2001. godine vodi Michael Bloomberg, koji je prema Forbesovim i svim drugim listama najbogatiji stanovnik tog grada, odnosno četvrti najbogatiji Amerikanac. Bloomberg je 88 %- tni vlasnik tvrtke Bloomberg L.P. koja se bavi financijskim softverom i poslovnim vijestima pa, dakle, predstavlja ne samo tajkuna, nego i medijskog tajkuna. Bloomberg je vlastito ogromno bogatstvo ulagao u izborne kampanje, te je s relativnom lakoćom kao kandidat Republikanske stranke čak dva puta odnio izbore u New Yorku, jednom od najčvršćih uporišta Demokratske stranke. Nakon što se proglasio nezavisnim političarom i prijateljskog uvjeravanja njujorške Gradske skupštine, sebi je otvorio put da se ove godine natječe i za treći gradonačelnički mandat. Za vjerovati je kako bi Bloomberg mogao pobijediti na jesen, i to ne samo zbog velike kese za kampanju nego zato što su Njujorčani uglavnom zadovoljni njegovim gradonačelnikovanjem – pokazao se isto tako efektnim kao njegov prethodnik Rudy Giuliani, ali bez Giulianijeve sklonosti da “žestokim” djelima i riječima izaziva kontroverze i skandale.

Željko Kerum je sa svojim sloganom “Yes, I can” pokazao kako će bez ikakvih kompleksa sebe nastojati prikazati kao splitski, odnosno hrvatski ekvivalent Baracka Obame (a mnogi cinici bi rekli da je njegov suparnik Ranko Ostojić još uspješnije preuzeo ulogu Johna McCaina). S obzirom da se u Hrvatskoj odnedavno sve – od pravnog sustava do policijskog ustrojstva – nastoji, makar verbalno, uskladiti s američkim standardima, pomalo čudi što se nitko nije sjetio u priču o Kerumu i Splitu uvesti i primjer Bloomberga i New Yorka.

S jedne strane je razumljivo što usporedbe s njujorškim gradonačelnikom nisu napravili intelektualci i medijski komentatori, s obzirom da bi im slučaj Bloomberg potpuno rasturio glavnu tezu o Kerumu kao kataklizmičkom sunovratu urbanog Splita u atavističko-ruralnu provaliju. S druge strane je zanimljivo da se sami kerumisti, odnosno Kerumova kampanja – koja se doima jednom od bolje organiziranih i vođenih u posljednje vrijeme – nisu sjetili ili odlučili jednostavno ne spominjati Kerumov njujorški ekvivalent. O razlozima za to se može samo špekulirati, ali bi se moglo reći da je takva usporedba možda previše fini instrument za izbornu utrku koja se čini sve sirovijom i žešćom. Možda će za potezanje tog argumenta biti vremena biti u drugom krugu koji će čini prilično izvjesnim.

Moderna vremena – Severina pjeva za Ostojića

Pristaše Ranka Ostojića, moglo bi se reći i s određenom dozom trijumfalizma, navode kako će njegov završni predizborni skup na splitskoj Rivi 15. svibnja uveličati nitko drugi do Severina Vučković, bez svake sumnje najpoznatije estradno ime ovog imena. To će mnogi protumačiti kao Ostojićevu prvu veliku pobjedu u ovoj kampanji, s obzirom da se nitko koga na svoje skupove dovede njegov konkurent Željko Kerum ne može mjeriti sa Severininim zvjezdanim statusom.

Međutim, koliko će Severinin angažman na Rivi donijeti glasova? Da li je realno očekivati da će Ostojić s njom nadoknaditi Kerumovu prednost u anketama, nedostižnu ako se pretpostavi da će splitski tajkun eventualni kiks u prvom krugu u drugom nadoknaditi s HDZ-ovim glasovima za Kureta?

Moje je skromno mišljenje da Severina ipak neće imati nekih dramatičnih efekata na izbornu utrku. Što je možda i najbolje što Ostojić u ovakvim okolnostima može očekivati. Daleko je bitnije da njen nastup na Ostojićevom skupu neće štetiti.

Jer, nije zgoreg podsjetiti se i na ne tako daleku 2003. godinu kada je tadašnji Ostojićev stranački šef Ivica Račan izazvao zgražanje mnogih svojih pristaša – pogotovo onih u snobovsko-komentatorskim krugovima – angažmanom te iste Severine u izbornoj kampanji. U to vrijeme je, pak, to bila velika stvar, s obzirom da su Severinine video-pustolovine tada bile tek njena privatna stvar, odnosno popularna pjevačica je još uvijek u javnosti mogla gurati imidž smjerne, tradicionalne  i bogobojazne hrvatske katolkinje. Taj imidž je, pak, obično vezan uz hrvatsku desnicu (a Severina se 1990-ih eksplicitno izjašnjavala kao pristaša HDZ-a), pa su mnogi – kasnije se ispostavilo s pravom – takav Račanov potez tumačili kao očajnički pokušaj da očuva vlast kradući sebi nesklono biračko tijelo.

Ostojić, pak, sada ne mora brinuti da će ga zbog toga kritizirati isto onako kao što su kritizirali Račana. Vremena su se promijenila – na birališta prvi put izlaze generacije koje su odrasle uz Kozjak i Severinin video, te njima trogloditski komentari na račun Severine – poput onih na članak u Slobodnoj Dalmaciji – neće značiti skoro ništa.