Kompjuterski trojanac odgovoran za avio-katastrofu u Madridu?

Aircraft: McDonnell Douglas MD-82 (DC-9-82) Ai...
Image via Wikipedia

Za kompjuterske viruse, trojance i sličnu gamad se uglavnom smatra kako predstavlja neugodnost koja pogađa pojedince prije nego što pogađa institucije ili društvo u cjelini. Malo tko zamišlja da je sasvim moguće da zločesti hakeri svojim aktivnostima mogu nekome ne samo otežati, nego i oduzeti život. A nekada i na izuzetno okrutan način, na primjer, učinivši da netko živ izgori zajedno sa svojom obitelji.

A nešto upravo tako se, ako je vjerovati najnovijim rezultatima službene istrage, zbilo prije više od dvije godine na madridskom aerodromu Barajas, kada se Spanairov putnički avion sa 172 putnika i članova posade srušio neposredno nakon uzlijetanja, a pri čemu je bilo samo 18 preživjelih. Španjolski istražitelji su nesreću pripisali tehničkom kvaru koji se mogao izbjeći, odnosno koga su piloti i mehaničari mogli otkriti da se koristio centralni kompjuterski sistem madridskog aerodroma. Međutim, sistem je bio u kvaru zbog infekcije trojancem i taj dan su avioni letjeli bez uobičajenih sigurnosnih kontrola.

Oglasi

Party Like It’s 1931

I dok pojedini hrvatski mediji pripremaju javnost za predstojeći ulazak u EU, oni koji malo prate zbivanja u Uniji ne mogu a da ne primijete sve veće sličnosti s nekim ranijim državnopravnim konstrukcijama čiji je Hrvatska član bila. Ili, preciznije, situaciji u Uniji je sve sličnija situaciji u izvjesnoj federaciji krajem 1980-ih.

Sada je svima jasno da globalna recesija nije obična recesija koja je trebala proći krajem 2009. godine, nego daleko ozbiljnija kriza koja na vidjelo pokazuje sve ono što se desetljećima skrivalo pod sag. A to, dakako, uključuje ne samo razlike u mentalitetu i ekonomskoj razvijenosti pojedinih članica EU, nego i razlike u njihovim monetarnim i fiskalnim politikama, kao i – a što se je za pokojnu SFRJ bilo kobno – kako bi EU, zapravo, trebala izgledati.

Najvažniji razlog za zabrinutost na tom polju predstavlja sve veći jaz između Francuske i Njemačke – država čiji je savez, odnosno međusobna usklađenost politika, jedan od temelja EU. Der Spiegel je tome posvetio članak koji sugerira da su odnosi dviju zemalja na najgoroj točki od kraja drugog svjetskog rata, a da veliki udio u tome imaju međusobne antipatije i suparništvo Nicolasa Sarkozyja i Angele Merkel po pitanju tko će biti spasiti Evropu. Isti članak navodi i neprijateljski odnos francuskog tiska prema Njemačkoj, a što svakog poznavatelja historije treba dodatno zabrinuti, s obzirom da je upravo šovinistički tisak bio jedan od ključnih faktora za izbijanje katastrofalnog njemačko-francuskog rata 1870. godine.

A da Evropa može regresirati u “dobra stara” vremena, izgleda da je uvjeren i Jose Manuel Barroso koji je u razgovoru s vođama evropskim sindikata naveo mogućnost da u tri PIIGS države – Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj – ponovno na vlast dođu ekstremni desničari, odnosno fašistički diktatori kojih su se te države riješile tek 1970-ih. John Monks, vođa evropskog sindikata TUC, je današnju situaciju usporedio s 1931. godinom, kada su sve te države počele kretati prema dugogodišnjim diktaturama. U pitanju je možda pretjerivanje, ali iskustva s ovih prostora uče da propagandistička pretjerivanja nekada imaju neugodnu navadu da se pretvore u stvarnost.

Chavez optužen za šurovanje s ETA-om i planiranje atentata

Od sve “nestašne djece” među svjetskim čelnicima vjerojatno se nitko ne može mjeriti s popularnošću Huga Chaveza. Njegove bombastične izjave, žvakanje koke, besramni populizam i uporno prkošenje svjetskom poretku i “međunarodnoj zajednici” su glazba za salonskih ljevičara i radikala na svim meridijanima i paralelama. A upravo to da je Chavez svoje ispade ograničio na verbalnu sferu ga je učinilo manje opasnim od nekih tiših, ali nuklearnim ambicijama opsjednutih “nestašnih dječaka”.

To bi se, međutim, moglo promijeniti nakon što je španjolski sudac Eloy Velasco optužio Chavezovu vladu kako namjerava likvidirati kolumbijskog desničarskog predsjednika Alvarea Uribea, koristeći se atentatorskim uslugama baskijske terorističke organizacije ETA. Velasco je također optužio venezuelansku vladu da je u kontaktu s FARC-om, kolumbijskom gerilskom organizacijom koja namjerava svrgnuti Uribeov režim. Venezuelanske vlasti su preko kongresnika Haydena Pirele odbile te optužbe.

Optužbe se ne čine toliko neuvjerljivima, barem kada su u pitanju motivi. Odnosi između Chaveza i Uribea – koji je uživao titulu jednog od rijetkih Bushovih saveznika na primjetno anti-američki raspoloženom i ulijevo okrenutom južnoameričkom kontinentu – nikada nisu bili sjajni. Chavez je optuživao Uribea da podržava zavjere i državne udare protiv njega (poput propalog puča 2002. godine) te pokušaje otcjepljenja naftom bogate i antichavezovski raspoložene pokrajine Zulia na kolumbijskoj granici. Uribe, pak, Chavezu nije ostajao dužan te ga je optuživao za šurovanje s FARC-om.

Chavez se, pak, zbog izbijanja ove afere našao u ozbiljnim problemima što se tiče odnosa sa Španjolskom. Bivša matica je dugo vremena – najviše zbog nafte – imala dobre odnose s bivšom kolonijom i njenim bolivarskim režimom, a što se, između ostalog, odrazilo i na prodaju najsuvremenijeg oružja. Između Španjolske i Venezuele su se čak mogle pronaći i neke ideološke paralele, s obzirom da je Španjolska nakon dolaska Zapaterovih socijalista na vlast najlijevija od svih država Evrope isto onako kako je Venezuela (uz izuzetak Kube) najlijevija država Latinske Amerike.

Međutim, Chavez je mnoge svoje kredite kod Španjolaca potrošio izazvaši diplomatski incident s kraljem Juanom Carlosom (gdje je čak i republikanski orijentirana javnost Španjolske stala na stranu monarha). Šurovanje s ETA-om, koja se smatra bandom krvoločnih ubojica bez obzira na ideološke orijentacije svake španjolske vlasti, bi predstavljao daleko veći problem za odnose Caracasa i Madrida.

http://www.presstv.ir/detail.aspx?id=119846&sectionid=351020704E