Oznaka: SDP

Izbori bez izbora

Prijevremeni parlamentarni izbori – o kojima se tako mnogo priča, što zbog globalne recesije koja je počela udarati i najskeptičnije stanovnike Hrvatske, što zbog dolaska Josipovića na Pantovčak koji je oduševio salonske ljevičare i liberale – ne izgledaju kao dobra ideja za Jadranku Kosor. Što je ona i sama rekla, iako je svoje dnevnopolitičke razloge sakrila jeftinim “spinom” prema kojoj bi cijeli predizborni cirkus bez potrebe “odgodio pregovore o ulasku u EU“.

Većina – uključujući T-portalove urednike koji su tekst komentirali s nadnaslovom “premijerkina logika” – će najvjerojatnije odbaciti Kosoričine argumente. Međutim, to ne znači da argumenti protiv prijevremenih izbora ne postoje, odnosno da njihovo održavanje, barem na kraći rok, ne bi dodatno zakompliciralo ionako tešku situaciju u kojoj se trenutno nalazi Hrvatska.

Glavni razlog protiv prijevremenih izbora spominje i Marinko Čulić u svom komentaru, a to je u spoznaji da su dvije glavne opcije koje se nude – HDZ i SDP – tako slične jedna drugoj, odnosno da imaju iste (neoliberalne i antisocijalne) ekonomske programe da birači zapravo neće imati nikakve alternative. A tu je, dakako, i ne baš tako nevjerojatna mogućnost da HDZ – što zbog marljivo njegovanog kulta Spasiteljice Jace u udvoričkim medijima, što zbog SDP-ove opetovano pokazivane sposobnosti da čupa poraze iz ralja sigurne pobjede – jednostavno i ovaj put pobijedi, pa i ti “povijesni” izbori na kraju budu još jedno vječno ponavljanje istog.Veliki broj birača suočenih s izborom između HDZ 1.0 i HDZ 2.0 oličenog u Milanovićevoj stranci će jednostavno odlučiti ostati kod kuće.

Možda najbolji indikator na što bi ti izbori trebali sličiti jest “festival demokracije” odnosno prvi neposredni izbori za predsjednika Graske organizacije SDP-a u Splitu. Na njima je, usprkos žestokog navijanja lokalnih medija (u čemu se posebno istakao novi tjednik Vrime) za mladog, telegeničnog i energičnog “splitskog Batmana” Ranka Ostojića pobijedio “brontosaur”,  “komunistička zvijer” i “splitski Castro” u liku Marina Jurjevića. Točnije, od “epohalne” promjene koji su ti izbori trebali donijeti na kraju nije bilo ništa. Prosječni član splitskog SDP-a, slično kao i prosječni birač 2007. godine e između dvije ne baš previše atraktivne niti previše različite opcije izabrao onu koja je predstavljala bolje oličenje linije manjeg otpora. Za odljepljivanje birača od takvih stavova bi ekonomska kriza trebala postati daleko gora nešto je u ovom trenutku, odnosno jedino bi ih dosada nepoznati šokovi trebali natjerati da se okrenu nekim alternativnim opcijama kojih, pak, u ovom trenutku baš i nema na vidiku. Zbog svega toga se čini da bi prijevremeni izbori ne bi imali bitno različite efekte od onih redovnih.

Ustavi za jednokratnu upotrebu

Na ovom blogu se vrlo malo piše o promjenama hrvatskog Ustava. Autor ovih redova nije zbog toga previše sretan, ali se tješi time da hrvatski mediji o tome pišu još manje. Manje čak i o krizi u Grčkoj, a to mnogo govori o brizi hrvatske sedme sile za ono što se nekada zvalo “svjetovnom biblijom”.

Razlog je djelomično i u tome što se cijeli proces odvija iza čvrsto zatvorenih vrata, odnosno da u njemu dominiraju dvije stranke čiji je zajednički interes da se o tim temama u javnosti govori što je moguće manje. Drugi je razlog taj što je proces motiviran isključivo dnevnom politikom – ulazak u EU, odnosno “prilagodba” hrvatskog prava, uključujući ustavno, tom projektu je samo odlična prilika da se na brzinu napravi nešto za što se u normalnim okolnostima nema volje ili snage.

Ne iznenađuje, stoga, što je na ustavnin pregovorima pitanje aktivnog biračkog prava, odnosno nastojanje SDP-a da – koristeći svoje aritmetičko-sjedačke argumente u obliku kvalificirane većine nužne za promjenu Ustava – isposluje maksimalne postupke od HDZ-a kako bi omogućio hrvatski ulazak u EU bez suvišnih kako i zašto. SDP-u je stalo da na taj način umanji automatsku prednost koju, zahvaljujući rezervnoj armiji BiH-glasača, HDZ ima na svakim izborima, a koja je postala glavni izgovor za po mnoge šokantni poraz Milanovićeve stranke u studenome 2007. godine. HDZ se, naravno, ne želi odreći svog ključnog izbornog aduta, pa je će nastojati maksimalno razvući proces te iscrpiti svoje protivnike, natjeravši ih da, kao u dobra stara vremena račanovske “konstruktivne opozicije”, prihvate nekakav “truli” kompromis.

On bi se najvjerojatnije sastojao u tome HDZ uspije u većoj ili manjoj mjeri sačuvati svoje “narodno blago” (u po HDZ najgorem slučaju svedeno na jednog ili dva zastupnika), dok bi u zamjenu SDP dobio dugo zuđeno dvostruko pravo glasa za etničke manjine čiji se predstavnici – koji po defaultu više naginju nekakvoj lijevoj “građanskoj” nego desnoj “nacionalnoj” opciji – više ne bi morali misliti žele li glasati po etničkom ili po ideološkom kriteriju.

Dakle, cijela priča o promjenama najvažnijeg dokumenta u Hrvatskoj bi se svela na “preslagivanje” manje od deset saborskih mandata, odnosno dovođenje slabije od dvije vodeće stranke u nešto povoljniji položaj. Prije nekoliko mjeseci se nešto govorkalo o tome da bi na dnevni red trebalo doći i redefiniranje uloge predsjednika, odnosno pretvaranje Hrvatske u “čistu parlamentarnu” republiku s državnim poglavrom sa ceremonijalnim ovlastima i biranog od Sabora. Tu ideju danas guraju Friščić, nešto ranije ju je gurao Šeks, a još ranije i Milanović. Potonji sada – kada je na Pantovčak došla njegova omiljena lignja – o tome više ne želi govoriti.

A, zapravo, tako prozaični rezultat ustavne rasprave ne bi trebao nikoga iznenaditi. Kada je ustavnim promjenama ukidan polu-predsjednički sistem, povod nisu bili nikakvi ideali parlamentarne demokracije nego po aktere tadašnje političke scene nimalo sretna kohabitacija Stipe Mesića i Ivice Račana. Kada je Županijski dom otišao u ropotarnicu povijesti, razlozi nisu bili ni u rezanju troškova ni u suvišnosti tog tijela koliko u procjeni da bi se “šestorka” ili Račanova koalicija prije raspala nego dogovorila o zajedničkim kandidatima za izbore 2001. godine.

A upravo je ukidanje Županijskog doma s današnjeg stajališta velika pogreška, s obzirom da bi njegovim ostankom uz određene reforme mogao na elegantan način biti riješen problem dijaspore i etničkih manjina. Da je Sabor ostao podijeljen na gornji i donji dom, dijaspora i manjinci bi imali svoje predstavnike u hrvatskom zakonodavnom tijelu, ali ne bi bili u stanju formirati, odnosno ucjenjivati vlade i tako, kao što je danas slučaj, kompromitirati načelo “jedan čovjek, jedan glas”.

Ta je prilika, kao i mnoge početkom 2000-ih, propuštena. Slično će biti i s najnovijim ustavnim promjenama, koji, s druge strane, ne mogu biti drukčiji uz politički establishment kojim caruju korupcija, nesposobnost i kratkovidnost.

Pro-kosorski “spin” i linija manjeg otpora

Posljednjih dana su pažljiviji pratitelji hrvatskih medija svjedoci još jedne transformacije tako tipične za Hrvatsku u posljednja dva desetljeća. U samo nekoliko mjeseci nakon iznenadnog stupanja na dužnost, Jadranka Kosor se od Sanaderovog ružnog pačeta pretvorila u prekrasnog labuda. Više je nitko ne naziva “Suzanom”, bezličnom vojnikinjom Partije  i izbornom kantom za napucavanjem, a umjesto toga joj se sve više tepa kao spretnoj političarki, mudroj državnici i hrvatskoj Lady Thatcher.

Ono što bi u svemu tome trebalo biti najfascinantnije jest to da Kosor nije ništa šarmantnija, sposobnija i pametnija nego što je bila prije 1. srpnja 2009. godine, ali se njena percepcija u potpunosti promijenila. Da stvar nije u potezima koje je povukla, odnosno nekakvom kopernikanskom zaokretu u odnosu na politiku svog prethodnika? Odgovor na to pitanje je negativan. Oni, bilo da je riječ o pregovorima sa Slovenijom, selektivnom razotkrivanju korupcijskih afera i puštanju da “institucije pravne države rade svoj posao”, odnosno žrtvovanju kompromitiranih suradnika, predstavljaju ništa drugo do kontinuitet  Sanaderove politike.

Razlog za nagli skok Jadranke Kosor na pijedestal rezerviran za ljubimce hrvatske javnosti, odnosno  Sedme sile, je otprilike isti onakav kome je Zoran Milanović dugovao svoj medeni mjesec na čelu SDP-a. Kosor je samim time što je zamijenila Sanadera dočekana kao spasiteljica, a njen dolazak shvaćen kao epohalna promjena nabolje, iako tek treba proći neko vrijeme da se vidi ima li za to pokrića.

Još važniji razlog zbog kojeg je Kosor postala mezimica javnosti jest u specifičnim okolnostima u kojima se Hrvatska trenutno našla, a koja predstavljaju plodno tlo za pro-kosorski “spin”. Globalna recesija je i posljednjeg skeptika uspjela uvjeriti da je zemlja u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, a vladajuća garnitura se jednostavno potrošila, isto onako kao i krediti kojima je kupovan socijalni mir i glasovi pred izbore 2007. godine.

Dakle, svima, pa i najvjernijim hadezeovskim pravovjernicima, je postalo jasno da Hrvatska više ne predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova, te da se nešto zbilja mora mijenjati, uključujući i vladajuću garnituru, odnosno makar njen dio. Jedino je pitanje bilo kakve bi to promjene trebale biti i na koji se način trebaju provesti.

Na samom početku je postalo jasno da odgovor na to pitanje neće biti prijevremeni parlamentarni izbori. SDP i ostatak opozicije je, zapravo, sada vrlo sretan zbog toga što 2007. godina nije dobio izbore, te što ne mora provoditi bolne budžetske, socijalne i druge rezove na koje je prisiljena Kosor, odnosno radi kojih je Sanader radije pobjegao s premijerskog položaja nego da ga povezuju s ekonomskom kataklizmom. Milanoviću i njegovoj stranci bi bilo daleko ugodnije da se izbori održe za dvije godine – tada bi se ekonomija trebala oporaviti, EU postala jako blizu i više ne bi bilo potrebe za biračima neugodne političke poteze. Račun za njih bi se ispostavio Kosor i njenoj vladi,  a novi vlastodršci, kao i uz njih vezane interesne grupe, bi se tako mogli namiriti iz bogate državne trpeze ili barem imati uvjerljivi izgovor za neispunjena obećanja.

Takva linija manjeg otpora – koja predstavlja konstantu SDP-ove politike od 1990. godine (a i ranije, ako se računa njegova eskahaovska prošlost) – je, pak, sasvim u skladu s daleko proširenijim raspoloženjem sveukupne hrvatske javnosti, odnosno općenite nesklonosti prema bilo kakvim neugodnim, bolnim, uznemirujućim i riskantnim potezima. Odraz takvog konformističkog raspoloženja – oličenog u svim onim kavanskim buntovnicima koji verbalno tjeraju HDZ na svakojake adrese, a na dan izbora ostaju kod kuće – se može vidjeti i u medijima, koji sve više sugeriraju zaključak da je najbrži i “najelegantniji” način za nekakve velike promjene u Hrvatskoj onaj koji ne bi zahtjevao formalnu smjenu ove vlasti.

Naime, zašto se mučiti s nekakvom opozicijom i izbora, odnosno pratiti nekakvu kampanju, pisati izborne parole i odlaziti na birališta kada se ista stvar daleko brže i jeftinije može izvesti unutarnjom transformacijom vladajuće stranke? Zašto riskirati s evidentno nesposobnim i precijenjenim Milanovićem kada se, eto, Kosor prikazala kao “pravi igrač”, odnosno “odlučna i hrabra državnica” spremna na za po HDZ donedavno nezamislive poteze? Kada se svemu tome doda da je ona žena, a još k tome po nekim apokrifnim navodima i “nečiste krvi”, nije teško shvatiti zašto su mnogi salonski liberali i ljevičari – pogotovo oni u establishmentskim medijima – odjednom pronašli “političke korektne” razloge da postanu njeni najvatreniji fanovi.

Takva linija manjeg otpora, uostalom, i nije neka posebna inovacija na hrvatskoj političkoj sceni. Krajem 1990-ih je istu ulogu velikog pro-europskog, pro-zapadnog i liberalnog spasitelja Hrvatske iz autoritarno-balkansko-tvrdolinijaškog i “turbohadezeovskog” ultranacionalističkog blata igrao Tuđmanov šef diplomacije Mate Granić. Nekoliko godina kasnije će je daleko uspješnije odigrati Ivo Sanader, odnosno dovoljno dobro da ga pred izbore 2007. godine podrže mnogi deklarirani ljevičari koje je prije toga bilo teško zamisliti uz slova “HDZ”.

Upravo iskustva vezana uz prethodnika današnje premijerke, odnosno konačni rezultati vlasti koje je on održavao uspješnim “spinom”, govore da se današnjoj “preporođenoj” vladi mora prilaziti s daleko više opreza nego što ga pokazuju novostvorene armije kosorofila.

Hebrangov kolaps se nastavlja

Najnovija anketa vezana uz predsjedničke izbore, koju je napravio PULS, a koja je objavljena u Večernjem listu, potvrđuje trendove koji ukazuju na mogući rezultat koji bi u neka druga vremena SDP-ovcima dao razlog da vrište od sreće. Drugi krug bi, prema onome što ta anketa sugerira, predstavljao okršaj dva njihova člana – Ive Josipovića i Milana Bandića.

Josipović ima itekako razloga biti zadovoljan trendovima koje predstavljaju ova i neke druge ankete. Ne samo da je izbio, nego je i zadržao prvo mjesto, s ne baš bezazlenom razlikom u odnosu na drugoplasiranog, a što sugerira da bi u drugi krug mogao ući s reputacijom pobjednika i da će mu po inerciji pripasti glasovi mnogih oportunističkih birača koji uvijek podržavaju pobjednika.

Na drugom mjestu je Milan Bandić, što će sasvim sigurno dodatno podgrijati sapunski okršaj zagrebačkog gradonačelnika s čelnikom svoje stranke. Silazak na treće mjesto, pak, predstavlja ozbiljan problem za Nadana Vidoševića.

Najzanimljiviji rezultat ankete se, međutim, tiče HDZ-ovog kandidata Andrije Hebranga koji se sunovratio na  peto mjesto, odnosno koga je, usprkos nedostatka bilo kakve službene kampanje uspio “sašiti” bivši ministar Dragan Primorac.

Hebrang se, dakle, pretvara u najvećeg tragičara predsjedničkih izbora. Ozbiljno mu prijeti mogućnost da ne samo da se ne uspije kvalificirati u prvi krug, nego da i ostane bez dvoznamenkastog postotka glasova. Tako bi svojoj stranci mogao prirediti najspektakularniji izborni debakl  na nacionalnoj razini u njenoj povijesti.

Zanimljivo je da je priča o Hebrangovom izbornom kolapsu izazvala vrlo malo pažnje hrvatskih medija. Razlog za to je djelomično u tome što Hebrang od samog početka nije bio shvaćen kao ozbiljan kandidat, odnosno da ga se smatralo tek “grijačem stolice” za veliki Sanaderov povratak (koji se u ovom trenutku čini daleko manje uvjerljivim nego prije dva i pol mjeseca).

Međutim, moglo bi se reći kako je pravi razlog daleko neugodniji te da ga se jednostavno nitko ne usudi reći. Naime, dok je s jedne strane za očekivati da je sveopće nezadovoljstvo HDZ-om Hebrangu ograničilo potencijalni izvor glasova, s druge strane se teško može objasniti da on ne može očekivati ni podršku glasačkog tijela svoje stranke koje se od ostalih razlikuje upravo svojom discipliniranošću i spremnosti da glasa za sve iza čega se nalaze slova “HDZ”.

Uobičajena objašnjenja – medijska neatraktivnost, verbalni gafovi, repovi raznoraznih skandala u koje je bio upetljan – ne drže vodu, s obzirom da kandidati s takvim teretom u prošlosti nisu imali nikakvih problema sa stranačkim pravovjernicima. Još više čudi što Hebrangu iz prstiju klizi podrška hadezeovskog biračkog tijela usprkos toga što se on sam nedvosmisleno proglasio desničarom i čuvarom tvrde tuđmanovske tradicije, koja je “bazi” daleko draža od sanaderovske “europejske” politike.

Međutim, pojedini on-line komentari, koji obično dolazi iz turbodesničarskih krugova, sugeriraju da Hebrang bez obzira na sve svoje desničarenje nema onu najvažniju kvalitetu koju bi – prema svjetonazoru njegove glasačke baze – trebao imati predsjednik Hrvatske. Hebrang naime, navodno nije “čisti” Hrvat i katolik, odnosno među njegovim “krvnim zrncima” se navodno nalaze i ne-hrvatski sastojci. Konkretno, židovski sastojci.

“Pogrešna” krvna zrnca kao razlog propasti predsjedničkog kandidata nije nešto čime bi se Hrvatska ponosila, a još manje predstavlja razlog koji bi hrvatski medijsko-politički establishment, koji toliko inzistira na formalnom iskazivanju “europejskih” vrijednosti, bio spreman priznati. Još je manje poželjno kao politički faktor u Hrvatskoj javno isticati antisemitizam, s obzirom da je riječ o fenomenu koji u vrlom novom euroatlantskom svijetu pripada divljem ahmadinežadovsko-hamasovsko-putinovskom Istoku, a ne prosvijećenom Zapadu kome nastoji pripadati Hrvatska. Razumljivo je, stoga, da će priča o Hebrangu kao HDZ-ovom kandidatu biti među onima koja će se u budućnosti vrlo malo spominjati.

Hoće li Hebrang sa sobom u ponor povući Josipovića?

Rezultati najnovije ankete o potencijalnim predsjedničkim glasačima koju je objavio Jutarnji list predstavljao predstavljaju i dobru i lošu vijest za Ivu Josipovića.

Dobra je vijest u tome što je Josipović s oko 22 posto još uvijek na prvom mjestu, odnosno što ima najstabilniju podršku te se od svih predsjedničkih kandidata doima jedinim koji već sada može razmišljati o kampanji za drugi krug izbora.

Loša vijest za Josipovića je, pak, Hebrangov pad na 8,3 posto, odnosno na peto mjesto, čak iza Vesne Pusić. To znači da je kandidat koji je sebe proglasio vođom “nereformirane” HDZ-ove desnice doživio spektakularni kolaps javne podrške, odnosno da je posve izvjesno da se neće uspjeti izboriti za drugi krug. To znači da se Josipović u drugom krugu neće natjecati s kandidatom HDZ-a, a što bi mu ozbiljno umanjilo šanse za konačnu pobjedu.

Čak ni najvatreniji pristaše Josipovića, koji je javnosti prilično nepoznat u usporedbi s drugim kandidatima, će se morati složiti da podrška koju uživa u anketama ima daleko manje veze s njegovim osobnim kvalitetama nego s banalnom činjenicom stranačke pripadnosti. Josipović podršku uživa kao kandidat SDP-a, ali i kao kandidat koji se nastoji predstaviti kao “najprirodnija” alternativa sve omraženijem HDZ-u koga nikakav “spin”, pogotovo nakon dramatičnog Sanaderovog odlaska, ne može spasiti od toga da na izborima snosi posljedice ekonomske krize.

Ako se HDZ izbaci iz jednadžbe, onda Josipović gubi veliki, možda i ključni dio svoje privlačnosti kod birača, koji sebi sada mogu priuštiti “brak iz ljubavi” umjesto “braka iz interesa”. Uostalom, za tako nešto postoji presedan na izborima 2000. godine, kada je upravo kolaps Mate Granića označio početak kraja predsjedničkih ambicija Dražena Budiše. Nešto svježiji primjer istog fenomena daju SAD gdje je katastrofalan poraz Republikanske stranke na kongresnim izborima u jesen 2006. godine, kada je svima postalo jasno da republikanac neće ostati u Bijeloj kući, pa su birači Demokratske stranke sebi mogli priuštiti “luksuz” da umjesto pouzdanog establishmentskog kandidata kao Hillary Clinton ekspreimentiraju s nepoznatim, ali karizmatskim Barackom Obamom.

Nešto slično bi se moglo dogoditi i Josipoviću, kome će birači okrenuti leđa čim budu sigurni da više nema šanse da na Pantovčak dođe hadezeovac. Zato su rezultati današnje ankete loša vijest za SDP-ovog predsjedničkog kandidata.

Hebrangov kolaps u anketama je, s druge strane, loša vijest ne samo za Josipovića, nego i za Hrvatsku o cjelini, ali zbog razloga čije bi elaboriranje zaslužilo poseban članak.

Dvostranačje ili jednoipostranačje na hrvatski način

Jedna od najčešći mantri koju je sve donedavno ponavljao hrvatski političko-komentatorski establishmenti bila je ta da je u Hrvatskoj “previše stranaka”, odnosno da ih se “mora svesti na prihvatljiv broj”. Zato se aplaudiralo svim onim zakonskim prijedlozima koji su za cilj imali povećanje izbornih cenzusa, ukidanje odredbi o jednakopravnosti predizbornog predstavljanja na javnim medijima i sl. Sve je to za svrhu imalo eliminaciju “strančica”, odnosno “neozbiljnih” i “neodgovorno populističkih” kandidata i njihovih lista.

U praksi se hrvatska politička scena trebala svesti na “evropske standarde”, odnosno na “dvije do pet relevantnih stranaka” koje bi sjedile u Saboru, i oko kojih bi se stvarale vladajuće koalicije. Dosljedna primjena tih načela bi, pak, neumitno dovela do logičnog rezultata – dvostranačja, koje se na kraju trebalo pretvoriti u de facto, a onda u i de iure jednostračje.

Zapravo, takav se plan mogao nazrijeti i u izjavama koje je u prvim mjesecima nakon prvih demokratsakih izbora 1990. godine davao Josip Manolić, jedan od glavnih ideologa HDZ-a i arhitekata tadašnje hrvatske politike. Prema tim planovima HDZ se od “pokreta trebao promijeniti u stranku”, i to “demokršćansku”. SDP, koji je tada još uvijek uživao status glavne oporbene stranke (prije nego što će ga s tog mjesta na dugo godina otpuhati Domovinski rat i Budišin HSLS) trebao se transformirati u “socijaldemokratsku” stranku. Politički život i koalicije bi se trebao vrtiti oko te dvije stranke, otprilike isto onako kao što se američka politička scena svodi na demokrate i republikance, a u Njemačkoj na CDU i SPD.

Ti su ciljevi ostvareni, ali tek 2000-ih. Međutim, još na županijskim i predsjedničkim izborima 1997. godine se moglo vidjeti kako je takvo stabilno dvostranačje zamišljeno tako da automatski stavlja u prednost jednu od dvije stranke. Naime, ako se hrvatska politika svodi na izbor između HDZ-a i SDP-a, potonjoj se stranci uvijek pod nos mogu staviti komunizam i Jugoslavija, a za veliki broj birača znači glas za takvu stranku znači veleizdaju; isto kao i 1990-ih, SDP mora trošiti veliki dio svoje energije u nastojanju da potvrdi vlastito “domoljublje” odnosno uvjeri glasače da je riječ o “normalnoj” stranci koja s eskahaovskim i eskajuovskim avetima prošlosti nema nikakve veze. Dodajmo svemu tome SDP-ov sve očitiji talent da sebi puca u nogu, odnosno nikada ne propusti priliku da propusti priliku, pa je više nego očito zašto je Sanader izgledao kao da će ostvariti Tuđmanov javno izgovoreni san o HDZ-u koji bi neprekinuto vladao Hrvatskom nekoliko desetljeća.

Ne čudi, stoga, što se pojavljuju priče o tome da bi HDZ, uz prešutnu podršku SDP-a, mijenjao ustav, odnosno ukinuo neposredne predsjedničke izbore. Naime, na njima se glasa za ljude a ne za stranke, pa se time automatski kvari jednoipostranačka nirvana. Preveliki je rizik da bi se u njih, kao 2000. godine, mogao ubaciti nekakav “neodgovorni populistički” padobranac poput Mesića i razbucati “stručno” napravljene “projekte” hrvatskog političkog razvoja.

A tako nešto bi se, barem ako je suditi po onome što se “kuha” ispod površine, moglo dogoditi i 2010. godine. HDZ i SDP – ma koliko ih nastojali opisati kao oličenje najboljeg od svih mogućih svjetova – su toliko “oštećen” brend da kao najizgledniji kandidati za drugi krug u ovom trenutku izgledaju Vidošević i Bandić, kandidati koji su tim dvjema strankama implicitno ili eksplicitno okrenuli leđa.

Treba li zbog Keruma ukinuti lokalnu demokraciju?

Uvijek je nazahvalno praviti prognoze što će neka stranka činiti kada dođe na vlast. U posljednja dva desetljeća demokracije je tako bilo niz primjera kako su izborne parole bile jedno, a praksa nešto sasvim drugo. U slučaju SDP-a se, pak, u ovom trenutku čini izglednim potez koji se baš i ne može pronaći među službenim programskim dokumentima i izjavama vodećih funkcionara stranke.

Naime, vrlo je vjerojatno da će SDP, ako dođe na vlast, u okviru reformi lokalne samouprave – tj. ukidanja “trulih” nazovigradova i općinica čije stanovništvo jedva da može stati u dvoranu seoske škole – prikačiti i inicijativu da se ukine neposredan izbor gradonačelnika, općinskih načelnika i župana. Time bi se Hrvatska vratila na stanje prije posljednjih lokalnih izbora kada su dotične funkcionare birale lokalne skupštine.

SDP takvu inicijativu, dakako, neće sada “gurati” na sva zvona jer se ta stranka još uvijek nastoji pokazati “naprednijom” i “demokratskijom” od HDZ-a, a o čemu najbolje svjedoči pokušaj da se kopira američka Demokratska stranka s preliminarnim izborima. Neposredno biranje načelnika i župana se još uvijek smatra demokratskim iskorakom, odnosno takve ličnosti i takve uprave imaju jači legitimitet i autoritet od trećerazrednih anonimusa iza kojih stoje “kokošarske” i “protuprirodne” koalicije stranaka i strančica koje se raspadaju svakih nekoliko mjeseci, i koje su – nota bene – često HDZ-u omogućivale da SDP-u čupa vlast iz ruku nakon već dobivenih izbora.

Međutim, prošli lokalni izbori su pokazali kako SDP baš i nije previše profitirao oko tog “praznika demokracije”, odnosno da je u igri po novim pravilima prošao gore od svog suparnika HDZ-a. Pokazalo se da kada hrvatski birači dobiju priliku da neposredno biraju, u pravilu više vole jake individualce nego bezlične stranačke birokrate. Zato hrvatskom lokalnom politikom dominiraju upravo takvi pojedinci kao što su Kerum, Jambo, Glavaš,  a i kada je riječ o nominalnim vojnicima Partije oni se, poput Bandića, teško mogu nazvati discipliniranim “timskim igračima”.

HDZ zbog svoje solidne klijentelističke baze i čvrstog biračkog tijela, kao i uglavnom snažne lokalne organizacije, sebi daleko lakše može priuštiti “slobodne strijelce” nego što je to slučaj sa SDP-om koji je po tom pitanju uvijek bio u inferiornoj poziciji, a s kojom se, obzirom na samodeklarirani cilj od 33 posto glasova,  čak i unaprijed pomirio. SDP-u, pogotovo kada je na njegovo čelo došao diplomatskim vještinama baš ne previše obdareni Milanović, takvi “slobodni strijelci” nanose daleko više štete. Oni mu oduzimaju nezadovoljno i HDZ-u nesklono biračko tijelo, kompliciraju koalicijske i slične križaljke i u samoj stranci jačaju svjetonazorski problematične pragmatike koji su, za razliku od idealističkih pravovjernika, spremni “uprljati ruke” na terenu kako bi svojoj stranci donijeli vlast.

SDP-u neposredno izabrani načelnici i župani, dakle, ne odgovaraju. Umjesto njih se daleko korisnijima čine oni koji ovise o uzdignutim ručicama u skupštinama, te su zbog toga pod daleko većim pritiskom vlastite ili najjače stranke  – koja bi, nakon sljedećih parlamentarnih izbora i preuzimanja lokalnoj upravi bitnih financijskih sredstava na nacionalnoj razini, trebala biti upravo SDP.

Pitanje je, dakako, kako će SDP to obrazložiti. Kao uzor tako može poslužiti Srbija gdje je pred izbore 2008. godine promijenjen zakon i ukinuto neposredno biranje općinskih načelnika. Iza te inicijative su stajali Tadićevi demokrati, koji su – nota bene – Milanovićevi drugovi iz Socijalističke internacionale. Obrazloženje je u tom slučaju bio strah od “problematičnih” kandidata koji su pripadali miloševićevsko-šešeljevskoj desnici i tako prijetili trajnom udaljavanju Srbije od Evrope.

U hrvatskom slučaju će se inicijativa također obrazlagati nastojanjem da se lokalna uprava “očisti” od problematične vlasti, odnosno da tvrdnjom da će se neposredno izabrani kandidati u pravilu postajati lokalni “šerifi” koji ne odgovaraju nikome, a čija vlast, nesputana stranačkom stegom i parlamentarnom kontrolom, neće biti sputana ni zakonima pa ni najelementarnijim civilizacijskim standardima. Uporno će se plasirati “horor”-priče o raznoraznim lokalnim “gazdama” koji su glasove siromašnih, nepismenih i očajnih birača kupovali janjetinom i jeftinim dernecima, a čija je vlast antiteza svega što se naziva “europskim”, a što predstavljaju uglađeni, tihi intelektualci koji djeluju iz ureda zagrebačkih stranačkih centrala.

Željko Kerum, kojemu nije prošlo niti sto dana od dolaska na vlast, nalazi se pod ubitačnom vatrom medija zato što se zbog par uglavnom verbalnih ispada savršeno uklopio u gore navedeni scenarij. Naziva ga se “primitivcem” i “barbarom”, a njegova vladavina “apokalipsom”, sugerirajući svima da je zahvaljujući neposrednom izboru gradonačelnika umjesto jačanja demokracije u stvari došlo do njenog ukidanja, odnosno da “grad slučaj” prolazi kroz goru kalvariju od 1990-ih. Iako to još nitko – osim u par anti-kerumovskih komentara po Internet-forumima – nije eksplicitno rekao, stvara se dojam da bi “konačno rješenje” kerumovskog pitanja moglo biti upravo promjena zakona kojima bi se spriječilo da “tajkuni”, “demagozi” i “jeftini populisti” ikada dođu u priliku da uprljaju vlast koja u idealnoj Hrvatskoj može pripadati jedino “sređenim” “europskim” i “civiliziranim” strankama kao što su SDP i – ako se kojim slučajem vrati Sanader – HDZ.

Iako postoji mogućnost da se ova inicijativa sprovede u djelo, nema nikakve sumnje da bi ona predstavljala licemjerno ubijanje hrvatske demokracije, odnosno da bi SDP-ova, odnosno bilo koja druga vlast koja ima takve namjere, sebi uništila svaki legitimitet. A možda bi, bez obzira na to koliko iza nje stajale nekakve suvisle dnevnopolitičke posljedice, imala i dugoročno kataklizmičke posljedice, s obzirom da bi likvidacija demokratskih standarda uklonila ispušni ventil za nezadovoljstvo i dala prostor raznim antidemokratskim opcijama s lijeva i desna. Uostalom, i iza ove incijative stoje motivi koji i ne moraju biti baš uvijek racionalni. U svemu tome se može pronaći ista ona malograđanska snobovština koja stoji iza Kuljiševog prijedloga da se ova zemlja podijeli na “pravu” Republiku Hrvatsku i Republiku Čavoglave.

Hrvatski medijski standardi opet na djelu

Možda je u pitanju, kao i u većini slučajeva, banalna pogreška, ali je nemoguće ne zapaziti očiti nesklad između naslova i teksta ove vijesti na mojsplit.hr. Za one kojima se ne da klikati:

NASLOV: Ranko Ostojić: Jurčić ima razloga biti nezadovoljan što nije kandidiran za predsjednika

TEKST: “…Ljubo Jurčić je ugledan član SDP-a i ne vjerujem da ima razloga za nezadovoljstvo što nije kandidiran za predsjednika – odgovorio je Ostojić na upit postoji li bojazan da će Jurčić istupiti iz stranke jer je ovo drugi put da nije izabran na poziciju za koju se natjecao.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da je anonimni autor vijesti obdaren moćima nalik na junaka TV-serije Mentalist, odnosno da je u stanju shvatiti što propali SDP-ov kandidat uistinu misli o propalom SDP-ovom kandidatu za predsjednika i premijera Hrvatske. Kao i mogućnost da je isti autor imao problema raščlaniti ono što je Ostojić rekao i ono što je od Ostojića htio čuti. Međutim, na objašnjenje ovog fenomena zasad ne postoji odgovor.

Josipović pobjednik SDP-ovh bezizbora za predsjedničkog gubitnika

I ta je formalnost završena. SDP je na stranačkim predizborima odredio svog kandidata za predsjedničke izbore. To je trebao biti veliki trenutak hrvatske demokracije – prvi stranački predizbori u povijesti, odnosno važan korak kojim se Hrvatska, barem kada je u pitanju izbor šefa države, približava standardima najrazvikanije svjetske demokracije.

Ali, od velike drame, uzbuđenja i praznika demokracije nije bilo ništa. Ako je Zoran Milanović mislio da će mu stranka zbog predizbora dobiti besplatnu reklamu i novo članstvo, preračunao se. Istini za volju, i na samom početku je bilo iluzorno očekivati da će HRT zbog ovih predizbora emitirati izvanredni program u kome analitičari raščlanjuju svaku riječ Ive Josipovića i Ljube Jurčića, reporteri donose detaljne političke profile svakog SDP-ovog ogranka, a županije na karti Hrvatske se plaviti i crveniti uz blještave postotke prebrojanih glasova u kutu ekrana.  Ovo, svejedno, predstavlja razočarenje. Predizbori su bili “mućak”, daleko lošiji ne samo od američkih, nego i od utrke za šefa stranke koja je Milanovića dovela na čelo, i koje je na ovim predizborima bila nedosegnuti standard.

A i rezultat, barem dok se ne čuje neka riječ o postotcima, nije nešto posebno. U srazu između dvojice nekarizmatičnih, nezanimljivih kandidata pobijedio je – surprise, surprise – onaj za koga se prethodno smatralo da uživa potporu šefa stranke, a samim tim i establishmenta. Naravno, da je kojim slučajem pobijedio i Jurčić, koji već odranije ima reputaciju političkog analfabete i gubitnika, stvari bi izgledale još lošije za SDP, ali i za Hrvatsku. Jurčić je imao nešto malo više šanse oduzeti drugi krug nekom suvislom kandidatu opozicije i tako osigurati pobjedu HDZ-ovom kandidatu.

Ovako bi stvari mogle biti neizvjesne. Kajin, na primjer, protiv Josipovića još i ima nekakve šanse, što protiv Jurčića ne bi bio slučaj.

Milanović, međutim, bez obzira na što njegova predigra još jednog SDP-ovog izbornog poraza nije bila tako spektaktularna, ima razloga za zadovoljstvo. Nakon večerašnjih izbora će moći uzdignutog nosa hrvatskoj javnosti tvrditi kako je uspio u onome što njegov veliki suparnik Sanader nije – držati stranačku desnicu na uzici.

UPDATE: Sa Twittera dolaze informacije da je Josipović dobio 65, a Jurčić 35 % glasova. Dakle, može se reći da nekih velikih iznenađenja nije ni moglo biti. Između dvije neatraktivne opcije, birači SDP-a su izabrali onu iza koje stoji šef stranke, a zajedno s njim i establishment, odnosno izvjesnost nasuprot Jurčiću koji bi se uz malo mašte mogao opisati i kao svojevrsni loose cannon.

Hrvatski wannabe Obama ignorira svog uzora

U posljednje vrijeme, pogotovo nakon što je odlazak Busha iz Bijele kuće ponovno antiamerikanizam učinio demodiranim, sve je više hrvatskih žaba koje dižu nogu gledajući potkivanje američkih konja. Malo tko je tako temeljit u tome kao Zoran Milanović, SDP-ov vođa koji obožava da ga naziva hrvatskim Obamom, a još više kada stranku koju vodi uspoređuje s Demokratskom strankom. Priči o SDP-u kao najboljem mogućem ekvivalentu Obamine stranke trebali bi pripomoći i stranački predizbori za predsjedničkog kandidata, a za koju se Milanović i njegovi navijači nadaju da će biti isto tako uzbudljiva i propagandno efikasna za SDP kao što je za američke demokrate bila utrka Obame i Hillary Clinton.

Jedini je problem u tome što ono što će stajati na raspolaganju članovima SDP-a baš i nije neki izbor. S jedne strane se nalazi kompromitirani politički diletant Ljubo Jurčić, a s druge strane Ivo Josipović, koji nema ni “k” od karizme, a o populističkim instinktima nužnim za uspjeh na izborima da i ne govorimo. I što je još važnije – a što su spomenuli i predstavnici hrvatskih medija – nijedan od njih nikada nije od strane građana izabran na neku javnu funkciju.

Milanović je na to spremno odgovorio pozvavši u pomoć svoju ikonu i uzor. Podsjetio je sve da je Barack Obama postao najmoćniji čovjek svijeta, a da prije toga nije dobio nikakve izbore osim za Senat.

Milanović je, naravno, izvalio “biser”. Biti izabran za američki Senat, pogotovo kada je u pitanju jedna tako mnogoljudna država kao Illinois je sve nego jednostavna stvar. A i prije toga je tri puta izabran za senatora države Illinois, a 2000. godine je izgubio predizbore pri pokušaju da uđe u Predstavnički dom američkog Kongresa.

Ne treba uopće sporiti da je Obami osvajanje i čuvanje tih pozicija nije bilo nimalo lako ni jednostavno, pogotovo uzimajući u obzir da je to radio u gradu poznatom po Alu Caponeu i likovima poput Milorada “Roda” Blagojevića. Obamina postignuća se nikako ne mogu uspoređivati s onime što su Milanovićev mentor Josipović i Račanov medijski projekt Jurčić dobili  na srebrnom tanjuru.

A priča o SDP-ovim izborima će izgledati još tužnije kada za samo nekoliko mjeseci postane jasno da je Ivo Sanader daleko opakiji, efikasniji i spretniji “igrač” nego što je to bio John McCain.