Zašto bi Srbi rušili Kosor (kad nitko drugi neće)

Usprkos svih priča o tome kako je većina Jadranke Kosor u Saboru klimava, odnosno kako fali samo da par zastupnika “promijeni zastavu”, pa da padne vlada, a s njome i novi izbori, među hrvatskim komentarijatom se širi konsenzus kako je u pitanju želja pusta. HDZ će ostati još najmanje godinu dana na vlasti, bez obzira na to koliko SDP i njegovi partneri nastojali uvjeriti javnost da njihove inicijative za izglasavanje nepovjerenja i rušenje državnog proračuna nisu unaprijed osuđene na propast.

Hrvatski komentatori su, dakako, identificirali glavnog krivca za to što će se još najmanje godinu dana produžiti hrvatska agonija pod nesposobnom i korumpiranom vlašću HDZ-a. To je dakako malobrojna, ali u ovim uvjetima strateški važna grupa od trojice ljudi izabranih da zastupaju srpsku etničku manjinu u Hrvatskoj, odnosno Samostalna demokratska srpska stranka. HDZ je upravo zahvaljujući njima došao na vlast 2003. godine, a potom je 2007. godine i očuvao.

SDSS prate i sve ostale manjine, pa je za vjerovati da će SDSS-ova promjena tabora za sobom povući i njih te tako Kosor lišiti tanašne saborske većine. Međutim, vjeruje se da se to neće dogoditi. A zanimljivo je vidjeti koji se razlozi navode za to.

Tako Marinko Čulić navodi kako bi srpsko rušenje Jadranke Kosor dovelo do pogoršavanja “hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj”, odnosno da je sudjelovanje srpske stranke u hrvatskoj vladi svojevrsni “demokratski standard”. To je teza koju, eksplicitno ili implicitno, guraju i drugi komentatori. Jest da je SDSS pomogao dolasku HDZ-a na vlast, ali se to tumači isključivo nastojanjem da se konačno zavidaju ratne rane i Hrvatska postane “normalna država”; s druge strane, taj proces nije završen te SDSS mora činiti sve da “ne talasa” i dovede u pitanju blisku “europejsku” budućnost Hrvatske, odnosno ne smije si priuštiti soliranje poput HSU i HSLS.

Ako se takvi stavovi prihvate, onda se mora doći do zaključka kako SDSS može “odgovorno” djelovati kao samostalni faktor jedino u slučaju ako dovode HDZ na vlast; dakle, jedina svrha postojanja te stranke jest dolazak i čuvanje HDZ-a na vlasti. Dakle, SDSS može postojati jedino kao HDZ-ova satelitska stranka, odnosno služiti istoj onoj funkciji kojoj je početkom 1990-ih služio SNS kada su mu tepali “stranka Tuđmanovih Srba”.

Svaka opozicijska stranka i koalicija koja ide protiv HDZ-a dok uz njega postoji SDSS prema tome ulijeće u boksačku arenu s jednom zavezanom rukom što, zapravo, i nije toliko različita situacija od one u kojoj se morala nositi i s dodatnim mandatima bosanskohercegovačkog “narodnog blaga”. SDSS, istini za volju, implicitno priznaje da je spreman prikloniti se opoziciji, ali tek onda kada ta opozicija postane vlast, a čemu sama predstavlja najozbiljniju i gotovo neotklonjivu prepreku.

Cijela ova situacija možda najbolje razgolićuje trulež kompromisa koji su HDZ i SDP postigli oko nedavnih ustavnih promjena, odnosno licemjerje svih onih koji su aplaudirali opravdanom, iako nedosljedno sprovedenom, ukidanju saborskih mjesta za dijasporu, ali im nije palo na pamet dodirnuti “svete krave” u obliku saborskih mjesta za manjine. Na nakaradnost postojeće situacije, u kojoj sudbina hrvatske države ovisi o volji jedne manjinske stranke, odnosno o zastupnicima iza kojih stoji tek par stotina glasova, upozorava i Zoran Malenica, postavljajući heretičko i za mnoge još uvijek “politički nekorektno” pitanje o tome smiju li manjinski zastupnici odlučivati o budućoj hrvatskoj vladi.

Ako se na to pitanje da negativan odgovor, onda se postavlja još jedno, možda i neugodnije – smiju li odlučivati o bilo čemu drugome, odnosno kakvog uopće smisla imaju nekakvi manjinski zastupnici u Saboru. Neke starije i iskusnije demokracije od Hrvatske su na takva pitanja pokušavali odgovoriti bilo kroz etnički “gerrymandering”  izbornih jedinica (kod nas neprimjenjiv zbog nakaradnog razmjernog izbornog sustava), bilo kroz uvođenje instituta zastupnika druge klase, odnosno tzv. delegata (koji ima pravo sudjelovati u radu predstavničkog tijela, ali ne i glasati), bilo kroz gornji dom parlamenta (u slučaju Hrvatske 1993 – 2001 Županijski dom) gdje bi predstavnici manjina, kao i drugih “posebnih skupina” (branitelji, vjerske zajednice, homoseksualci i sl.)  imali pravo suspenzivnog veta na odluke donjeg doma Sabora.

Sva ta rješenja se čine superiornim trenutnom silovanju demokracije i izrugivanju načelu “jedan čovjek jedan glas” bez koga nema ravnopravnosti građana. Međutim, čak i u ovakva krizna vremena će hrvatska vlast i uz njega vezani kvazioporbeni medijski establishment učiniti sve da neke “svete krave” ostanu svete, odnosno da očuvaju iluziju o trenutnom hrvatskom sistemu kao najboljem od svih mogućih svjetova.

Gubljenje vremena

Većina komentatora drži da pokušaj SDP-a da u Saboru sruši Vladu, odnosno isprovocira izvanredne izbora, predstavlja najobičnije gubljenje vremena. Kosor ima tanku, ali solidnu većinu, i to, kao što Jelena Lovrić navodi u Jutarnjem listu, temeljenu ne toliko na odanosti zastupnika premijerki koliko na jednostavnoj računici kako mnogi od njih znaju da nakon sljedećih izbora neće sjediti u toplim klupama, pa tužni rastanak nastoje maksimalno odgoditi. Isti motivi na vjernost Jadranki Kosor tjeraju i HSS, SDSS i manjince.

Zapravo, moglo bi se reći da Milanovićev juriš na saborske vjetrenjače predstavlja još jedan potencijalni autogol za njegovu stranku, i to iz “prozaičnog” razloga što se kao praktični sastojak tog plana odjednom stvorio omraženi Sanader. Kosorinoj propagandnoj mašineriji neće biti teško nakon toga SDP prikazivati kao sanaderitsku stranku; zapravo, vjerojatnije je da će se na to ići više nego da se kod pravovjernih vojnika HDZ-a bivši šef opiše kao izdajnički  “ljubitelj jugokomunjara”.

Naravno, postavlja se pitanje što bi se dogodilo da se čudo nekim slučajem dogodi, odnosno Milanoviću uspije ono što, na primjer, nije uspjelo Budiši 2002. godine s Račanom. Ekonomisti upozoravaju da taj scenarij ne bi bio najbolji za Hrvatsku; konsenzus potreban za “nužne rezove”, odnosno smirivanje situacije pred – po mnoge spasonosni – ulazak u EU je teško postići u uvjetima izborne kampanje koja će, po svemu sudeći, biti daleko žešća i prljavija nego sve dosadašnje. S druge strane, isto je tako sve te “bolne rezove” provesti što je moguće prije, inače će njihova cijena postati sve veća i bolnija; za HDZ je jasno, čak i pod navodnom spasiteljicom Jadrankom Kosor da ih ne može ili nije u stanju izvesti.

Kada SDP, pak, dođe na vlast, iskustva trećesiječanjske vlasti ne daju nekog prevelikog razloga za optimizam, a još manje iskustva u posljednjih nekoliko godina opozicije. Skeptičnost prema SDP-u, koji se iz demagoških razloga predstavlja kao lijeva socijaldemokratska, dok je u praksi desna neoliberalna stranka se najbolje može vidjeti u ovom postu na pollitici. Iako su dugoročne političke prognoze uvijek nezahvalne, silazak SDP-a s vlasti nakon jednog mandata se čini isto onako izglednim kao što izgleda predstojeći dolazak na vlast. A nakon toga je vjerojatno da će se HDZ, kao i 2000. godine, ponovno dići s poda, iskoristiti nesposobnost “komunjara” i ponovno započeti isto vrzino kolo.

Jedini način da se izbjegne takav scenarij jest veliko preslagivanje hrvatske političke scene, odnosno procesi koji bi u povijesnu ropotarnicu strpali i HDZ i SDP. A to se ne čini izglednim postići ni preko izbora, a još manje nekakvim teatralnim glasanjima o povjerenju.

HDZ mrcvarenjem do preživljavanja

Pratitelji hrvatske politike se mogu naviknuti na svašta, ali rijetko kada na sklonost hrvatske javnosti da u reakcijama na neke – ponekad i prozaične – političke fenomene daju materijala za pregršt “dobro jutro, Kolumbo” komentara. Najnoviji od njih je čuđenje zašto Jadranka Kosor uporno pokušava izbjeći prijevremene izbore, odnosno nastoji izgurati svoj mandat do kraja u studenom 2011. godine.

To, naravno, ne spriječava pokušaje kakvog-takvog racionalnog objašnjenja. Nacional, pak, tvrdi da Kosor & Co. smatraju da je vjerojatnije da će se ekonomska situacija barem malo poboljšati za godinu dana nego za mjesec-dva, kao i da će biračima tada lakše prodati priču o ulasku u EU. Oni ciničniji drže da Kosor jednostavno namjerava Milanoviću i SDP-u uvaliti otrovanu jabuku, s obzirom da će današnjoj opoziciji za godinu dana jednostavno biti teže povlačiti ikakve suvisle i efektne poteze nego sada, te da će tako brže izgubiti svu dobru volju birača.

No, pravo je objašnjenje vjerojatno mnogo prozaičnije. Kosor je na primjeru svog bivšeg šefa naučila kako sve bizantske intrige kojima se odlazi s vlasti kako bi se na nju trijumfalno vratilo jednostavno “ne drže vodu”, odnosno da narod, birači i javnost jednostavno ne može shvatiti odlazak s vlasti drukčije nego znak fatalne slabosti. Kosor, bez obzira koliko rani odlazak s vlasti bio u interesu njene stranke, ne smije to dozvoliti, odnonso mora se i zubima i noktima boriti da na njoj ostane kako bi kao “borac” očuvala jezgru “pravovjernih” birača preko kojih će se ona ili (vjerojatnije) njeni nasljednici 2015. vratiti na vlast.

Izbori? Ne trebaju nam smrdljivi izbori!

Kada je prije godinu dana Ivo Sanader podnio ostavku, obogatio bi se svatko tko bi dobio kunu za svaki članak i komentar u kome se spominjao “kapetan koji napušta brod”. Hrvatski mediji koji danas komentiraju odluku HSLS-a da se “otkači” od Jadranke Kosor se, po svoj prilici neće previše zalijetati s frazom koja se obično koristi u ovakvim prigodama i spominje glodavce i plovila.

Razlog je u tome što se HSLS-ov zaokret tumači kao svojevrsni herojski čin ili barem podstrek za “manjince”, odnosno SDSS da “urade pravu stvar”, odnosno zabodu nož u leđa Jadranki Kosor te “elegantno” Zoranu Milanoviću i SDP-u donesu ono što nisu 2007. godine – vlast. Dakle, Hrvatska bi dobila novu vladu, iako ne redovnim, izbornim putem, nego oportunističkim preslagivanjem parazitskih strančica.

Iako će takav postupak samo podgrijati cinizam i a(nti)politilčnost hrvatskih birača, za njega će postojati dobri argumenti. Redovni izbori, a prije svega duga, komplicirana i skupa izborna kampanja, je nešto što možda i nije najbolje u ne baš redovnim okolnostima dosad nezapamćene ekonomske krize. S jedne strane, neefikasna, nepopularna i nemoćna vlast se treba mijenjati, a s druge strane se mora izbjeći nepotrebna drama. Pad vlade preko parlamentarnog preslagivanja, pak, savršeno odgovara hrvatskoj filozofiji prema kojemu se do svakog cilja nastoji doći “linijom manjeg otpora”.

Milanović i Ockhamova britva

Jedan od po veliki dio hrvatskog medijskog establishmenta najtraumatičnijih, ali zato najmanje analiziranih događaja su parlamentarni izbori u jesen 2007. godine, odnosno  neuspjeh SDP-a i njegovog mladog karizmatskog i popularnog vođe Zorana Milanovića da iz sedla izbaci aferama kompromitiran HDZ i Ivu Sanadera.

Nije da nije bilo pokušaja da se pokuša odgovoriti kako je to SDP uspio iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede, ali se oni uglavnom svode na Milanovićevu relativnu mladost i neiskustvo, odnosno opterećenost SDP-a kadrovskom i programskom tranzicijom nakon smrti dugogodišnjeg vođe Ivice Račana. Nešto manje se, dakako, spominju “igrice” s biračkim popisima i ekscesi poput Dusine 0, i to tek nakon što se Marko Rakar, za razliku od samog SDP-a, počeo ozbiljno baviti tom problematikom.

U posljednje je vrijeme, pak, popularnost stekla ideja prema kojoj je SDP namjerno ispustio pobjedu u ruku iz strateških razloga, odnosno da su Milanović i družina bili svjesni da Hrvatskoj predstoji velika kriza i da će, tko god bio u Banskim dvorima, morati povlačiti nepopularne poteze. SDP-u je stoga bilo jednostavnije pustiti HDZ da se dodatno pokopa s još jednim mandatom punim afera i sa sve većim i sve opravdanijim nezadovoljstvom građana, te da se 2011. godine jednostavno ušeta na vlast.

Ta strategija – ako je ikada postojala -iz današnje perspektive, odnosno nakon Sanaderove ostavke, ministara u Remetincu, HDZ-ove popularnosti u slobodnu padu i SDP-ovskog trijumfa na predsjedničkim izborima, izgleda genijalna.

Ali samo iz jeftine i licemjerne dnevnopolitičke vizure glavne hrvatske (pseudo)opozicijske stranke. Ako se ikada dokaže da su iz gore navedenih razloga 2007. godine namjerno “pušteni” dobiveni izbori, SDP će postati od najnečasnijih entiteta u hrvatskoj političkoj povijesti. Milanoviću i družini je, dakle, bilo važnije radi interesa vlastite stranke dozvoliti da Hrvatsku nesposobni i korumpirani HDZ odvede na rub provalije nego  biti vjerna svojim parolama o poštenju te preuzeti odgovornost u najtežem trenutku, nastojeći spasiti Hrvatsku čak i po cijenu vlastitog poraza.

Ockhamova oštrica, pak, tjera na oprez kada su u pitanju ovakve komplicirane teorije zavjere, te kao najjednostavniji i najuvjerljiviji odgovor na pitanje zašto je SDP izgubio izbore 2007. godine nudi to da jednostavno nije bio sposoban za pobjedu. A teško da se može zaključiti da se išta od tog poraza naučilo, odnosno da je sposobniji preuzeti vlast 2011. godine nego što je to bio prije četiri godine. Umjesto nekakve suvisle izborne alternative i programa se čeka da HDZ zagnjili do kraja te da SDP-u vlast padne u ruke poput kruške. A što onda? Nesposobnost koju je SDP pokazao prilikom pokušaja da preuzme vlast ne daje veliko ohrabrenje kada se razmišlja o načinu na koji će jednog dana tu vlast obnašati.

Glas za SDP je glas za HDZ

Ustav je najvažniji od svih dokumenata o kojima se treba raspravljati u parlamentu neke države. Stoga ne iznenađuje da prosječni građanin ove države o Ustavu RH nema pojma, kao i da će se vrlo brzo zaboraviti da je danas izglasana njegova četvrta promjena od donošenja prije nepunih dvadeset godina.

Memorija zlatne ribice s kojom raspolaže prosječni birač je dosad jako dobro koristila HDZ-u, ali bi u ovom konkretnom slučaju mogla čak više koristiti SDP-u. Naime, koristeći famu o nužnosti donošenja novog Ustava radi ekspresnog ulaska u Evropu, Milanovićeva stranka je davala dojam da igra “hardball” te da će po prvi put uspjeti isposlovati ono što od nje traže birači i narod. A na kraju, od sve te epske borbe je ostao “mućak” u obliku odredbi o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala, smanjivanja broja “dijasporskih” glasova i dvostrukog prava glasa za etničke

Nijedna od tih odredbi nema ama baš nikakvu konkretnu važnost. Za odredbe o nezastarjevanju pretvorbenog kriminala nikada neće biti izglasani provedbeni zakoni niti će, da se kojim slučajem izglasaqju, uz ovakvo “sjajno” pravosuđe ikada biti primjenjivane. Nakon svih onih priča sa izbora 2007. godine o nužnosti da o sudbini Hrvatske odlučuju samo oni koji u njoj žive SDP i Milanović su pojeli svoje riječi i opet dozvolili mogućnost da na sljedećim izborima iskopaju poraz iz ralja pobjede. A dvostrukim pravom glasa za manjine je uvedena ista ona neravnopravnost i nepravda radi koje se grmilo u slučaju “dijaspore”, odnosno sjajni predizborni adut ekstremnoj desnici koja će bjesniti zbog oduzimanja prava “našima” i stvaranja dodatnih privilegija za “njihove”.

Ipak, ništa nije bilo gore od SDP-ove ideje da u posljednji trenutak predloži smanjenje praga za provođenje referenduma, pa odustajanje od nje samo zato što se s njome nije složio Vladimir Šeks. Time je SDP ponovno pokazao svoju “principijelnost” i potpunu beskorisnost kao opozicijske stranke, s obzirom da nije mogao iskoristiti možda jedinstvenu priliku da natjera HDZ da svira po njegovim notama. Umjesto toga se pod firmom “saveza za Europu” ponovno sveo na karikaturalnu “konstruktivnu opoziciju” početka 1990-ih koja je samo služila kao alibi HDZ-u za tvrdnje da u Hrvatskoj postoji višestranačka demokracija i tjerala mnoge frustrirane hrvatske opozicionare da alternativu Tuđmanu vide u Budiši i Paragi.

Dvadeset godina kasnije SDP se nalazi na istom putu, iako su okolnosti sasvim drukčije. Pitanje je da li SDP uistinu želi preuzeti vlast ili se i pod Milanovićem obnovljena račanovska paradigma o 15-20 % glasova koji garantiraju tople saborske fotelje i druge privilegije bez ikakve odgovornosti za stanje u zemlji, čineći SDP glavnim suučesnikom stranke na vlasti. Način na koji se SDP postavio prema Ustavu sugerira ovo drugo. Tko god želi nekakvu suvislu promjenu, odnosno poboljšanje vlasti u ovoj zemlji, morat će dobro razmisliti prije nego što sljedeći put zaokruži slova “SDP” na listiću.

Još jedna ustavna farsa je završena

La comedia e finita. Vođe HDZ-a i SDP-a su postigle još jedan truli kompromis kojim je iz jeftinih dnevnopolitičkih interesa, a bez imalo brige za interese javnosti ili konzultacije istih, promijenjen najvažniji od svih dokumenata koji može postojati u hrvatskoj državi. Dragutin Lesar, koji je prije nekoliko mjeseci predvidio da će “teški i mučni pregovori” završiti upravo na ovakav način, dobio je svoju zadovoljštinu.

Na žalost, hrvatska javnost nema prevelikih razloga da bude zadovoljna. Njome je jasno pokazano da SDP pod Milanovićem, usprkos svih nastojanja “spin doktora” da dokažu, ima isto onoliko cojonesa kao u “dobrim starim” vremenima Ivice Račana, a da principa i načela ima još manje. Milanović je, naime, uspio izgubiti unaprijed izgubljene izbore upravo zato što je inzistirao da se hrvatskoj dijaspori ukine pravo glasa, izazvavši time mobilizaciju uspavanih hadezeovskih glasača. To samo po sebi ne bi bilo loše da je na takvom stavu ostao; ali se sada pokazuje kako je Milanović od njega ne samo spreman odustati, nego to svoje odustajanje cementirati u Ustavu.

Naravno, njegovi navijači će reći kako je u pitanju bio jedini realni kompromis, odnosno da je od potrošene Kosor i uspaničenog HDZ-a izmuzao najviše što se moglo izmusti. Međutim, nije teško pretpostaviti kako cijela haranga na dijasporu ima manje veze s nekakvim principijelnim stavom o tome da o Hrvatskoj mogu odlučivati samo oni koji u njoj žive i snose posljedice tih odluka, a više po jednostavnoj računici da je SDP s dijasporom na biralištima osuđen gubiti izbore ili sklapati svakojake frankenštajnske koalicije da anulira HDZ-ovu prednost.

Kompromis je, dakle, omogućila prije svega Milanovićeva pretpostavka da će SDP na sljedećim izborima osvojiti dovoljno glasova i dovoljno saborskih mandata u Hrvatskoj te da sebi može dozvoliti luksuz da HDZ-u ostavi “utješnu nagradu” od tri fiksna umjesto dosadašnjih pet mjesta.

Međutim, kada se ispostavi da bi – za razliku od 2007. godine – upravo ta tri mjesta bila razlog zbog koga HDZ ima više mjesta u Saboru od SDP-a te na temelju toga dobije mandat za sklapanje još jedne koalicije, moguće je zamisliti da će Milanović gorko požaliti zbog svoje bahatosti. A i ovakvo smanjenje “hrvatskih” mjesta u Saboru uz istovremeno zadržavanje “manjinskih” će samo tokom sljedeće izborne kampanje samo dati vodu na mlin ekstremnoj nacionalističkoj desnici, a što će, naravno, znati iskoristiti i HDZ.

Ono što je, možda, najzanimljivije u ovoj priči jest da je najsporniji detalj sporazuma bio onaj koji je čisto tehničke prirode i, zapravo, nema neku političku važnost. Hrvatski glasači u BiH će, tako, umjesto na 120, glasati na pet birališta. Međutim, teoretski njihov broj ostaje isti, odnosno oni, zapravo, dolaze u privilegiran položaj u odnosu na birače u Hrvatskoj.

Da bi netko bio siguran da će butu izabran za saborskog zastupnika u Hrvatskoj, mora osvojiti otprilike 17.000 glasova u jednoj od deset jedinica. Da bi netko bio izabran za saborskog zastupnika u BiH, teoretski mora osvojiti 4 glasa, odnosno 4250 glasova manje. Naravno da se nešto tako drastično neće učiniti, ali je šteta temeljnom demokratskom načelu “jedan čovjek jedan glas” već napravljena.

No, pravo pitanje nije što će se dogoditi s bosanskohercegovačkim Hrvatima koliko gdje će oni, zapravo, iskoristiti svoje glasačko pravo. Iskustva sa zloglasnom “Dusinom 0” pokazuju da će jedini praktični efekt današnjeg kompromisa biti u tome da im uštedi gorivo, s obzirom da mnogi od njih više neće morati ići na dva birališta u jednom danu.

Vesna se vraća kući

Vijest o tome da je Vesna Škare-Ožbolt sklopila koalicijski sporazum sa svojom bivšom stranačkom drugaricom Jadrankom Kosor, te da nakon njega Demokratski centar više neće biti opozicijska stranka je izazvala bijes u dijelu hrvatske javnosti – barem onome koji još uvijek hadezeovsko-esdepeovsku političku utakmicu shvaća ozbiljno. Prilazak DC-a pod skute HDZ-a ne samo da je oduzeo Milanovićevoj stranci posljednje djeliće vlasti u Velikoj Gorici, nego se smatra i svojevrsnim zločinom protiv prirode. Naime, prema “progresivnom” svjetonazoru koji dominira među liberalno-ljevičarskom većinom hrvatskih medijskih kadrova, HDZ jednostavno mora izgubiti sljedeće parlamentarne izbore i vlast jer su takvi “zakoni povijesti”, odnosno Hrvatska kao i ostatak svijeta mora “evoluirati” i napredovati od “zaostale” HDZ-ove prema “naprednoj” SDP-ovoj vlasti. Stranka koja se u ovom trenutku pridružuje na propast osuđenom HDZ-u, dakle, predstavlja uvredu zdravog razuma i prirodnog poretka u univerzumu, te će kao svi reakcionarni, odnosno zastarjeli organizmi i sama propasti.

Takvo predviđanje se u slučaju Vesne Škare-Ožbolt i DC-a može obistiniti, ali ne iz gore navedenih razloga. Povratak DC-a svojim starim koalicijskim partnerima i stranačkim drugovima se teško mogao nazvati nekakvim šokom, a iza sebe je imao, barem na kratki rok, sasvim racionalnu računicu.

Škare-Ožbolt se nekoliko posljednjih godina nametnula ne kao najutjecajnija, ali sasvim sigurno jedna od najživopisnijih i najžustrijih opozicijskih političara u Hrvatskoj. Međutim, zbog nepravednog izbornog sistema i medijsko-političkog establishmenta koji forsira predvidljivo dvostranačje nasuprot “slobodnih strijelaca” bilo je jasno da i nema neku političku budućnost. DC već dvije godine nema parlamentarni status, a i predsjednički izbori su pokazali da je Škare-Ožbolt u hrvatskoj javnosti stvorila po svoju karijeru fatalni imidž gubitnika.

Škare-Ožbolt, dakle, kao opozicijska političarka nema veliki kapital, a dosadašnja iskustva pokazuju kako je svaki pokušaj da se “ušteka” onome što se “službenoj opoziciji”, odnosno SDP-u, unaprijed osuđeno na propast, pogotovo kada je na čelu te stranke tankoćutni Milanović. S druge strane, prelazak DC-a vladajućoj stranci bi Jadranki Kosor donio prvu koliko-toliko suvislu političku pobjedu i barem nakratko i uz ne baš previše “spina” preokrenuo negativne trendove. Po prvi put nakon lokalnih izbora prije godinu dana veliki hrvatski grad prelazi u ruke HDZ-a, a opozicijska stranka prilazi vladajućoj koja se zbog toga više ne može uspoređivati s tonućim brodom koga napuštaju štakori.

Na kraju treba uzeti u obzir još jednu dimenziju na koju se često zaboravlja. U Hrvatskoj je – s obzirom na ideološku i programsku identičnost skoro svih relevantnih stranaka – svrstavanje u ovaj ili onaj blok često posljedica nekih pretpolitičkih kriterija (kao što su opredijeljenje predaka u drugom svjetskom ratu), ili čisto osobnih stvari. A kod Vesne Škare-Ožbolt je njeno opozicionarstvo definitivno imalo snažnu osobnu notu. Njen beef nije bio toliko s HDZ-om koliko sa Sanaderom; njegovim odlaskom su se izgubili mnogi razlozi zbog kojih je napustila bivšu stranku.

Iako je izbor Vesne Škare Ožbolt sasvim razumljiv, ipak će imati negativne posljedice po hrvatsku politiku, i to prije svega zato što će njen povratak na vlast javnost lišiti ličnosti koja je bila daleko efikasniji glas opozicije nego vlastodržac.

Milanovićevi ustavni prioriteti

Ovaj tekst na Pollitici nije prvi, a vjerojatno ni posljednji, koji će s rezignacijom zaključiti da će Zoran Milanović od mogućeg rješenja pretvorio u više nego izvjestan problem u Hrvatskoj. Dojmu da čelnik SDP-a pokazuje gotovo kriminalnu nesposobnost kao vođa hrvatske opozicije se još teže oduprijeti nakon što je u sapunici oko ustavnih promjena dodao još jedan “iznenadni obrat” u obliku inicijative da novi tekst Ustava garantira i jednaka prava homoseksualcima.

Oni koji Milanovića u ovom slučaju shvaćaju smatraju da je riječ o “hardball” strategiji kojoj je cilj natjerati Kosor i HDZ da padne na koljena, odnosno bude “konstruktivna” za po SDP daleko važnijem pitanju glasanja dijaspore. Međutim, pitanje je koliko je takva strategija opravdana, odnosno nije li njome Milanović, zapravo, pucao u nogu.

Naime, pokušaj da se homoseksualci uguraju u ustav je unaprijed osuđen na propast. Mnogo manje “problematični” zakon je HDZ na jedvite jade uspio progurati kroz svoje saborske klupe; Kosor će pokušaj da se cijela priča digne na ustavnu razinu shvatiti kao provokaciju, odnosno, tvrditi da se radi o nemogućem zahtjevu te tako Milanoviću zatvoriti vrata.

Ako Milanović, pak, namjerava odustati od homoseksualaca u zamjenu za dijasporu i ako cijeli manevar uspije, ispostavit će se da mu je cijela jedna društvena grupa koju nastoji predstavljati poslužila tek kao jeftina moneta za potkusurivanje.

Kakvu će Milanović pokazati nesposobnost ako kojim slučajem dođe na vlast se ne zna. A ako bude sreće, to nikada nećemo ni saznati.

“Savršeni” izborni sistem u Hrvatskoj

Jedna od mnogih proturječnosti suvremene hrvatske politike jest da je posljednjih godina daleko lakše mijenjati ustav nego izborni sistem. Daleko je lakše postići konsenzus o potrebi mijenjanja temeljnog dokumenta države nego o potrebi mijenjanja načina na koji se bira najviše predstavničko tijelo u državi. Na temelju svega toga bi se moglo doći do zaključka da je hrvatski izborni sistem savršen i da Hrvatska, barem što se pitanja biranja saborskih zastupnika, živi u najboljem od svih mogućih svjetova.

To bi se moglo zaključiti i po tome što je zakon o izboru saborskih zastupnika u proteklom desetljeću bio neobično stabilan, barem u usporedbi s 1990-ima kada se zakon mijenjao pred svake parlamentarne izbore.

No, je li to doista tako? Da li to što javnost osjeća prijezir prema Saboru, držeći njegove zastupnike stranačkim strojem za dizanje ruku i pohlepnim nesposobnjakovićima što troše tuđi novac posljedica toga što između njih i naroda koji bi trebali predstavljati nema nikakve veze? Naime, u Hrvatskoj, za razliku od država s većinskim sistemom – osim kada su u pitanju pojedine nacionalne manjine – nema nijednog birača koji bi mogao pokazati prstom na pojedinog saborskog zastupnika i reći “to je moj zastupnik”.

Međutim, takvo stanje stvari – u kome će saborski zastupnici biti bezlični vojnici Partije, a ishod izbora ovisiti o trgovačkim strančicama a ne volji naroda – odgovara i HDZ-u i SDP-u. I to je, između ostalog, razlog zašto se sva priča o izbornoj reformi svela isključivo na to da “problematična” dijaspora ne donosi HDZ-u dodatna saborska mjesta te tako utrku između dvije vodeće bezlične stranke čini malo ravnopravnijom.

Naravno, SDP-u nije palo na pamet niti mu pada na pamet da mijenja HDZ-ov izborni gerrymandering iz 1999. godine koji je doveo do toga da njegovo glavno uporište u Zagrebu bude razdvojeno na nekoliko izbornih jedinica, dok HDZ-ove izborne baze u Slavoniji i Dalmaciji budu koncentrirane. No, od stranke koja se baš previše i nije trudila dobivati izbore se drukčije i nije moglo očekivati. SDP možda i zaslužuje ostati u vječnoj oporbi. Jedini je problem što je dovoljno jaka oporbena stranka da zapriječi put drugim opozicijskim strankama koje bi možda bile malo ambicioznije.