Oznaka: referendum

Kad demokracija postane naporna

Prošlo je šest mjeseci, ali kao da se dogodilo prije šest stoljeća. Toliko se toga u Hrvatskoj promijenilo kada su u pitanju referendumi i slični praznici demokracije.

Tada je neposredna demokracija bila ideal kome Hrvatska treba težiti, tražilo se da ih bude na svim razinama, od zakonodavaca  tražilo da da ublažavaju prestroge uvjete za njihovo održavanje. Kada bi propali, kao u slučaju dubrovačkog Srđa,  i to zbog banalne činjenice da se nije odazvao dovoljan birača, tada se to shvaćalo kao udaljavanje od modernih demokratskih standarda  i još jedna hrvatska sramota.

Sada se, pak, pjeva neka druga pjesma. Dolazi novi referendum koji će, po svemu sudeći, biti mnogo uspješniji. Samo što će ovaj put njegov uspjeh predstavljati još veću hrvatsku sramotu i još eklatantnije udaljavanje od modernih demokratskih standarda. Kao i daleko više hvatanja za glavu i prolijevanja žuči po internetskim kolumnama.

Bijes s kojim predstavnici lijeve, liberalne, “europske” ili, po Denisu Kuljišu, “Zapadne” Hrvatske reagiraju na novonastalu situaciju je sasvim razumljiv. Projekt trajnog odljepljivanja Hrvatske od primitivnog, konzervativnog Balkana je s novom referendumskom inicijativom doveden u pitanje, te stvorena dilema na koju postoje dva odgovora od nijedan nije ugodan.

S jedne strane se cijela stvar mogla ignorirati, što je uostalom i uobičajeni modus operandi hrvatskih vlada u ovakvim situacijama. Samo u ovom slučaju to dovodi do ustavne krize. A ustavne krize, ma koliko izgledale bezazlene i beznačajne na svojim počecima, imaju običaj, pogotovo ako potraju, eskalirati do nekih prilično neugodnih posljedica, daleko drastričnijih od toga neki u posljednje vrijeme prilično eksponirani saborski zastupnici SDP-a sada sliče na loše klonove Vladimira Šeksa. Iskustva nekih nama i ne baš tako dalekih država govore da ustavne krizu mogu rezultirati i s  tenkovskim granatama koji lete na zidove nacionalnog parlamenta.

S druge strane, ako se gorka pilula proguta, odnosno vladajuća stranka i liberalni dio hrvatske javnosti dozvoli svojim ideološkim suparnicima da trijumfiraju na referendumu, to sa sobom povlači posljedice daleko gore od toga osokoljeni konzervativci svoj trijumf ponove na parlamentarnim izborima. Naime, ako bi se referendumom u Hrvatskoj mogao trajno ili na duže vrijeme torpedirati bilo kakav pokušaj uvođenja istospolnih brakova, isti bi se presedan mogao koristiti i za neke druge, mnogo dalekosežnije i u političkom smislu rizičnije inicijative, i to u pravilu na štetu svega onoga što se u Hrvatskoj smatra “europskim”. Referendumi bi se, u slučaju da na vlast dođe netko tko je dovoljno beskrupulozan, mogli pretvoriti u oruđe s kojim bi se provodio radikalni “Glechschaltung” Hrvatske u kojoj ne bi nestale samo europske vrijednosti, nego i sama demokracija.

Na žalost, i bez obzira na sve rizike koje nosi, druga opcija se čini jedino ispravnom. Svi pokušaji da se nekako zaustavi ili “izdribla” referendum o ustavnoj definiciji braka su bili ne samo unaprijed osuđeni na propast, nego i dugoročno štetni po vladajuću stranku, ali i hrvatsko društvo u cjelini. Modernu demokraciju je nemoguće zamisliti bez poštovanja zakona, a poštovanja zakona nema bez poštovanja procedure. U slučaju referenduma ona je bila poštovana, bez obzira na to koliko se nekome nisu sviđali pokretači inicijative i njihovi motivi.

Ono što u ovom trenutku predstavlja možda najneugodniju posljedicu referendumskog spora jest to što je razotkrio licemjerje, odnosno nesposobnost velikog dijela hrvatske političke i (kvazi)intelektualne “elite” da se suoči sa neugodnom istinom. Referendumi su tako bili “cool” kada su se provodili u lokalnim zajednicama i kada se njima pokušale progurati ekološke i druge moderne, progresivne i “hip” inicijative. Referendumi više ne izgledaju tako “cool” kada se provode na nacionalnoj razini, kada iza njih stoji masovan pokret i kada se njima nastoji progurati konzervativna ideologija. A još manje su “cool” zato što se zbog njih više ne može ignorirati činjenica da najveći dio glasača Hrvatske čine oni koji su, što materijalno što svjetonazorski, daleko od nekakvih “europskih” ideala. I da će svatko tko Hrvatsku želi gurati u nekakvom progresivnom ili “europskom” smjeru u to morati ulagati daleko veći napor.

A upravo nesposobnost da se uloži napor, odnosno tragična sklonost da se uvijek ide linijom manjeg otpora je razlog zašto se vladajuća stranka našla u ovakvoj situaciji. Kada je trebalo osigurati  referendum za ulazak u EU, bilo je lakše i jeftinije mijenjati odredbe Ustava o izlaznosti na referendumu, umjesto da se išlo animirati hrvatske birače. Kada se došlo na vlast, bilo je lakše forsirati svjetonazorske priče i kojekakve kulturne ratove, nego da se ozbiljno pozabavi s gorućim ekonomskim problemima i povlače brojni neugodni i rizični potezi. I, naravno, bilo je lakše praviti se da demografski i drugi trendovi ne idu u prilog suprotnoj strani u tim istim kulturnim ratovima. Trebalo je da cijeli slučaj proizvede ustavnu krizu i kompromitira demokratsko određenje vladajuće stranke prije nego što se netko sjetio spustiti iz bjelokosne kule i suočiti sa stvarnošću.

Sada tako referendum i neposredna demokracija služe kao žrtveni jarac, umjesto da se prsti upiru na nečiju lijenost i nesposobnost. A ići ukidati referendum i pokušavati ga ograničavati kao instituciju bi, ako se gleda dugoročno, bilo još gore. Ako se današnji hrvatski vlastodršci nečime moraju tješiti, onda su to iskustva nekih drugih zemalja gdje su se također na referendumima znale donositi neke neugodne i pogrešne odluke. Na njima su se, također, te iste pogreške znale i ispravljati.  

Islanđani na referendumu odbili plaćanje duga

Island, koji je do prije dvije godine bio proglašavan oličenjem svega najboljeg što zapadna civilizacija može pružiti, postupno se pretvara u “crnu rupu” Atlantika ili “ujaka o kome se ne govori”. Naime, ta mala država – koja je zbog svoje odanosti kapitalizmu zapala u neproprorcionalno velike probleme – sada je, barem u očima zagovornika euroatlanstke dogme, kompromitirala i demokraciju.

93 % svih glasača se na jučerašnjem referendumu odbacilo vladin plan o tome da Island isplati 5,2 milijardi dolara (3,88 milijardi eura) vladama Britanije i Nizozemske kako bi se obeštetili tamošnji klijenti islandskih banaka propalih uslijed kolapsa izazvanih globalnom recesijom.

Nevoljkost islandskih glasača da poslušaju vladu je razumljiva, s obzirom da bi svaki od njih, prema odredbama plana, trebao sljedećih osam godina plaćati 726 kuna. Mnogi od njih se osjećaju već dovoljno kažnjenim zbog toga što je nezaposlenost na Islandu porasla na 9 %, kao i inflacijom od 7 % te smatraju kako ne bi trebali kao porezni obveznici sanirati posljedice nečije, a pogotovo strane, pohlepe.

Takvo ne-atlanstko i ne-solidarno razmišljanje je vlada premijerke Johanne Sigurdadottir pokušala ušutkati tvrdnjom da bi referendumsko odbijanje plaćanja duga moglo ugroziti ne samo spasonosne kredite MMF-a, nego i eventualni pristup Islanda u EU. Ovo potonje je, međutim, izgubilo dosta svojih argumenata nakon što je kriza u Grčkoj pokazalo kako članstvo u toj organizaciji ne predstavlja ničiji spas.

S druge strane, referenduma vjerojatno ne bi bilo da predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, poznat po svojim ljevičarskim stavovima, nije odbio potpisati vladin plan i umjesto toga ga stavio na referendum.

Nekako mi je teško zamisliti da bi Josipović u sličnoj situaciji proizveo Jadranki Kosor takve neugodnosti, odnosno sebi dozvolio da bude “slobodni strijelac” umjesto “timski igrač”.

Minareti koji ruše demokraciju

Stopp Minarettverbot
(izvor: rytc)

Iznenađujući rezultati nedjeljnog referenduma predstavljaju ozbiljan razlog za zabrinutosti svima onima kojima je do budućnosti Evrope.

Razlog za zabrinutost i nije toliko u nekakvom naglom porastu desničarskog, ksenofobnog, rasističkog i antiimigrantskog raspoloženja u Švicarskoj. U pitanju su trendovi koji se već duže vremena mogu zapaziti u Evropi, odnosno koji su svoje efekte imali i na izborne rezultate u mnogim drugim evropskim državama, uključujući Italiju, Francusku ili Veliku Britaniju. Ono što je švicarski referendum učinilo šokantnijim jest to da su svi ti trendovi, ali i neki drugi, iskazali kroz za tu zemlju karakterističan institut neposredne demokracije, odnosno što je upravo referendum – kao i u nekim drugim slučajevima – shvaćen kao najefikasniji način da se pokaže srednji prst političkom establishmentu.

Upravo je to ono što najviše boli švicarsko Federalno vijeće, vodeće političke stranke i establishment koji se toliko žestoko borio da spriječi prolaz tog ustavnog amandmana. Za razliku od drugih – “normalnih” evropskih država, u Švicarskoj ne postoje mehanizmi koji bi taj političku elitu mogli zaštiti od “ekscesa” i “nestašluka” koje im mogu prirediti nestašni glasači. A zabrana minareta, koja, bez obzira na to koliko bila (ne)opravdana i koliko u praktičnom smislu bila nevažna, predstavlja upravo jedan takav “eksces”.

Ono što bi švicarski referendum mogao imati kao svoju najozbiljniju posljedicu nije jačanje rasizma, marginalizacija manjina ili gubitak povjerenja između Evrope i islamskog svijeta. Mnogo je ozbiljnija mogućnost da će se evropske političke elite povesti za riječima švicarske federalne vijećnice Eveline Widmer Schlumpf koja je izjavila kako bi se novim zakonskim i ustavnim rješenjima  “ubuduće trebalo spriječiti građane da se neposredno izjašnjavaju o određenim pitanjima”.

Nije potrebno podsjećati kako će te riječi zvučati kao simfonija u ušima briselskih birokrata i drugih usrećitelja koji su se prije par godina itekako pobrinuli da se o najvažnijem dokumentu današnje Evrope – ustavu – ne bude ili bude što manje nekakvog neposrednog izjašnjavanja. Švicarski referendum će biti krunski argument, odnosno izlika da se “ozbiljne stvari” kao što je vlast uzme iz ruku “neozbiljnih”, odnosno “primitivnih i zadrtih” birača, a nakon toga isto tako “primitivnih i zadrtih” lokalnih zajednica, regija, a na kraju i država. Takva “Kako mama kaže” Evropa će biti daleko neugodnije mjesto za život od one u kojoj par minareta nagrđuju nečiji tradicionalni krajolik.