Sloboda zločinca kao nacionalni interes

Švicarska vlada je odlučila odbiti američki zahtjev za izručenje Romana Polanskog, što znači da se francusko-poljskom režiseru i “oskarovcu”, a isto tako i gomili njegovih fanova iz holivudske elite, ispunila želja. Veliki umjetnik, koji je prethodnih nekoliko mjeseci proveo u kućnom pritvoru svoje luksuzne vile, neće morati brinuti o tome da ostatak života provede u zatvoru. Odluka, ma koliko mnogima izgledala šokantna, zapravo i nije tako neočekivana u svijetu u kome se istjerivanje pravde shvaća daleko manje ozbiljno neko u holivudskim filmovima.

I dok za licemjerni Hollywood, koji je svojevremeno aplaudirao O. J. Simpsona prilikom njegovog bijega pred policijom, a koji sada pronalazi sve moguće izgovore za Lindsay Lohan, toleriranje zločina i ne iznenađuje, nekima bi možda zbunjujućom trebala izgledati odluke švicarske vlade. Ipak je u pitanju ono što bi trebala biti “civilizirana”, “evropska” zemlja u kojoj se davno prije svih drugih njegovala demokracija, pravna država, odnosno u kojoj bi se trebalo poštovati međunarodno pravo i proganjati zločince.

S druge strane, “nacionalni interesi” s kojima je švicarska ministrica pravde Eveline Widmer Schlumpf obrazložila tu odluku, jasno govore da postoje granice nakon kojih kojih države prestaju biti “evropske”, “civilizirane” i “pravne”. Komentar u Independentu, pak, sugerira kako je za švicarsku odluku bilo ključno to da je Polanski državljanin susjedne Francuske čija riječ u vrlom novom Obaminom svijetu za švicarske vlasti imaju veću težinu nego riječ kastrirane Amerike. A ta ista Francuska, čiji se intelektualci pa i političari vole postavljati kao moralni arbitri kada su u pitanju Irak i Guantanamo, spremna je zatvoriti oči kada su u pitanje zločini koje vrše njeni “zaslužni umjetnici”.

Afrička Unija prekinula suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom

Izraz “međunarodna zajednica” ili “volja međunarodne zajednice” u današnjem svijetu ima isto toliko smisla koliko i izraz “neka institucije pravne države rade svoj posao” u Hrvatskoj. Dobar argument za tu tezu daje odluka Afričke Unije (AU) da prekine suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom.

Razlog za tako dramatičan korak jest odbijanje Suda da prihvati AU-ovu molbu da se suspendira optužnica protiv sudanskog predsjednika Omara al-Bashira, ili barem uhidbeni nalog na osnovu te optužnice, a sve kako bi al-Bashir mogao slobodno putovati afričkim državama, posjećivati kolege i sudjelovati na samitima AU. Bashir, koga se optužuje za ratne zločine u Darfuru, je svejedno došao na samit u Tripoliju gdje su delegati donijeli rezoluciju o prekidu suradnje.

Razlozi zbog kojih se AU odlučila za tako drastičan korak, koji u mnogo čemu potkopava ionako krhak autoritet Suda, jest sve raširenije raspoloženje među afričkim vođama kako je Međunarodni kazneni sud ništa drugo do podlo oružje nekadašnjih bijelih masa kojima se potkopava krvavo stečeni suverenitet nekadašnjih kolonija, odnosno Zapadu problematični vođe – poput zimbabveanskog Mugabea – “dovode u red”.

Rezolucija, s druge strane, neće al-Bashiru omogućiti kretanje van afričkog kontinenta, a neke članice, poput Čada, su javno izrazile neslaganje s njom, iako je to više zbog činjenice da čadska prozapadna vlada vodi neobjavljeni rat protiv Sudana.

U svakom slučaju, ako Hebrang odluči prekinuti suradnju s Haagom, sada ima presedan.