RECENZIJA: Željezna lady (2011)

Can't wait to see Meryl Streep as the Iron Lad...
(izvor: franksteiner)
ŽELJEZNA LADY
(THE IRON LADY)
uloge: Meryl Streep, Jim Broadbent, Alexandra Roach, Harry Lloyd, Olivia Colman
scenarij: Abi Morgan
režija: Phyllida Lloyd
proizvodnja: Pathe/Film4/UK Film Council, UK/Francuska, 2011.
trajanje: 105 '

Ako se sjetite svega što je prosječni splitski intelektualac u protekle tri godine govorio o Željku Kerumu, vjerojatno ćete dobiti predodžbu o tome kako se britanski kulturni establishment dan-danas odnosi prema Margaret Thatcher. Takvi osjećaji sugeriraju ličnost koja je, u najboljem slučaju, duboko podijelila cijelo društvo; to je, uz epohalne promjene koje je izazvala u svijetu, čine zahvalnim likom za biografski film. Iako se o mini-seriji sa Lee Remick u naslovnoj ulozi govorilo još 1980-ih, Hollywoodu je postala zanimljiva tek u najnovije vrijeme. Braća Weinstein, specijalisti za lov na “Oscare”, upravo u njenom liku pronašli način da se ove godine okite jednim takvim kipićem. Za taj je posao angažirana Meryl Streep kojoj mnogi upravo za prikaz Margaret Thatcher – ovjenčan sedamnaestom po redu nominacijom – predviđaju i treći “oskarovski” trijumf.

Željezna lady se, kao i većina današnjih biografskih filmova, koristi oprobanom tehnikom kojom se radnja smješta u završne godine nečijeg života, čiji će ostatak biti prikazan kroz flashbackove. U slučaju Thatcher kao narativni okvir služi nekoliko dana u jesen 2008. godine, kada je nekoć najmoćnija žena svijeta svedena na nemoćnu staricu sve slabijih mentalnih sposobnosti, nesposobnu shvatiti kako joj voljeni suprug Denis (Broadbent) više nije među živima. Rastrgana između prošlosti i sadašnjosti, bivša premijerka se sjeća svojih ključnih trenutaka – odrastanja u obitelji skromnog trgovca, mukotrpnog napredovanja kroz redove Konzervativne stranke kojom su dominirale seksističke kolege, dolaska na vlast, socijalnih nereda, atentata, trijumfa nad sindikatima, u Falklandskom i Hladnom ratu, ali i svrgavanja od strane njenih oportunističkih ministara.

Oskarovska “vještica” se inkarnaciji jedne od najvećih prošlostoljetnih ikona posvetila s poslovičnom predanošću i brizi za najsitnije detalje. Njena izvedba je toliko dojmljiva da će čak i oni koji se sjećaju prave Željezne Lady imati probleme razaznati Meryl Streep od lika koga tumači. “Oscar” se stoga čini izgledan i film bi u tom smislu mogao ispuniti svoju svrhu postojanja.

Gledateljima koji, pak, ne obraćaju toliku pozornost na broj kipića u nečijem vlasništvu, Željezna Lady će ipak predstavljati razočaranje. Scenarij Abi Morgan nije uspio riješiti glavni problem – kako nekolilko desetljeća nečijeg života, prepunog epohalnih događaja, sažeti u cjelovečernji format. Phylidda Lloyd, koja je sa Streep uspješno surađivala u mjuziklu Mama Mia!, tu nije bila od velike pomoći. Njen pokušaj da neke od najvažnijih trenutaka Thatcherine ere prikaže kombiniranjem MTV-jevskog spota i dokumentarnih snimki će biti nerazumljiv svima onima ne mogu prepoznati vodeće ličnosti i događaje tog doba. Posebno razočaranje predstavljaju scene koje prikazuju mladu Margaret Thatcher, koju tumači tragično neiskorištena Alexandra Roach. Stječe se dojam da su njene scene u Željeznu Lady zalutale iz nekog drugog, daleko kompaktnijeg i suvislijeg filma.

Ipak, najveći problem je u tome što autorima nije jasno kako se, zapravo, postaviti prema Željeznoj Lady. Njene pristaše su uvrijeđene time što je prikazuju kao patetičnu staricu koja je radi karijere žrtvovala obitelj. Protivnici pak ne mogu oprostiti njenu holivudsku glorifikaciju i ignoriranje socijalnih žrtava njene politike. Rezultat svega toga je još jedno tehnički ispeglano, ali mlako i sadržajno isprazno ostvarenje. Možda će Kerum biti bolje sreće kada ga za nekih 20-30 godina budu glumili Goran Višnjić ili Sergej Trifunović.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. veljače 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Oglasi

BBC preko “Doctor Whoa” htio srušiti Margaret Thatcher?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Margaret+Thatcher&iid=2976259″ src=”2/8/b/7/Margaret_Thatcher_470e.jpg?adImageId=10290041&imageId=2976259″ width=”234″ height=”156″ /]

Margaret Thatcher se može pohvaliti titulom jednog najvećih državanika 20. stoljeća, ali će je povijest pamtiti i kao gotovo nepresušan izvor inspiracije brojnih glazbenika, filmaša i drugih umjetnika, koji su neka od najboljih i najutjecajnijih djela stvorili nastojeći izraziti nezadovoljstvo njenom politikom. U svemu tome je najzanimljivije da su neki to činili i s novcem koje je dotična prikupljala od poreznih obveznika. Ili se barem takav dojam može steći nakon priznanja nekih od autora kultne BBC-jeve SF-serije Doctor Who.

Sebastian McCoy, tumač Doktorove uloge, te Alex Cartmel, glavni scenarist, su izjavili kako su epizode te serije emitirane 1988/89. bile napisane s namjerom da kritiziraju Margaret Thatcher, odnosno da s nizom “implicitnih” poruka potaknu britanski narod na “Tardis revoluciju” kojom će premijerka biti izbačena iz Downing Streeta. U tu je svrhu napravljen zaplet na koloniji Terra Alpha kojom tiranski vlada vanzemaljka po imenu Helen A (koju je tumačila Sheila Hancock) i eksploatira robove u rudnicima. Njen kraj su predstavljala pobuna robova, za koju su autori kasnije rekli da je inspirirana velikim rudarskim štrajkom sredinom 1980-ih. U jednoj od epizoda je, pak, Doktorov lik izgovorio propovijed protiv nuklearnog oružja temeljenu na propagandnim materijalima CND, pacifističke organizacije koja je bila među najžešćim protivnicima Margaret Thatcher. Još je eksplicitniji bio pod BBC-ovom licencom izdan dječji roman o Doctor Whou pod nazivom Turlough and Earthlink Dilemma, u kojemu je glavni negativac bio diktator po imenu Rehctat – što je bilo lako prepoznati kao ime “Thatcher” napisano obrnuto.

Ova priznanja – uključujući i Cartmelovo da se “nadao kako će srušiti vlast” – daju za pravo Thatcheričinom doglavniku i vodećem konzervativnom političaru Normanu Tebbitu koji je BBC još 1980-ih optužio da predstavlja leglo “marksističke mafije”. Cartmelov scenaristički tim su, pak, činili “bijesni mladi ljudi” koji su bili rodbinski ili poslovno povezani s vodećim ličnostima britanske radikalne ljevice, uključujući marksističke filozofe ili socijalno orijentirane filmaše kao što je Ken Loach.

Njihovi napori, međutim, nisu urodili plodom. Do “Tardis revolucije” nije došlo, te je “Doctor Who” skinut s programa 1989. godine zbog slabe gledanosti.

S druge strane, sumnjam da je slaba gledanost glavni razlog zbog koga na HRT-u nikada nećemo vidjeti TV-serije gdje je glavni demonski negativac žena po imenu Rosok. Isto kao što je donedavno bilo iluzorno očekivati HRT-ove serije gdje bi oličenje zla bio bahati kradljivac vremenskih linija po imenu Redanas.