7 filmova kojima nije potreban remake

Plan B je danas objavio članak, odnosno jednu od danas na Web-portalima tako popularnih top-lista, ovaj put posvećenu 7 filmova “kojima je potreban remake“. U pitanju je, kao i obično, prilično subjektivna lista, ograničena kako posljedicama američkog kulturnog imperijalizma, tako i nečijim žanrovskim sklonostima, s obzirom da na njoj dominiraju ostvarenja SF-filmovi. A netko bi rekao da su takve liste besmislene, s obzirom da hollywoodski glavešine u pravilu neće ispunjavati muzičke želje fanboyeva (osim ako oni nisu poklonici djela u intelektualnom vlasništvu Marvel Comics). A i ako kod od njih i bude razumijevanja, uvijek se možemo podsjetiti da nešto što izgleda dobro na papiru ili kao uspješan pitch u nekoj kancelariji ne mora izgledati dobro na ekranu; zapravo, vjerojatnije je da će bilo kakva filmska adaptacija biti inferiornija u odnosu na predložak. Zato je izraz “film kome je potreban remake” prije izraz očaja ili patološkog oblika nostalgije nego iskreno i argumentirano mišljenje da bi neko ostvarenje trebalo biti bolje u novom, “modernijem” izdanju. Lista koju je objavio Plan B, međutim, može poslužiti i kao ilustracija tog fenomena. Dakle, da krenemo redom:

#7 Barbarella – Šašava francuska space opera iz 1968. godine, koja je od Jane Fonda učinila jedan od najvećih seks-simbola svog vremena, svoje mjesto na top-listama “filmova kojima treba remake” duguje prije svega nostalgiji jedne posebne sorte zagriženih filmofila koji su pop-kulturu burnih 1960-ih temeljito iskorištavali kao izvor inspiracije za vlastita djela; drugim riječima, Quentinu Tarantinu i njegovim sljedbenicima. Problem s Tarantinom je u tome što je on takvu eksploataciju vršio prilično selektivno, odnosno kroz sintezu s brojnim drugim ostvarenjima koja s Barbarellom nemaju veze. Pola stoljeća kasnije, pak, publika više nema ukusa za psihodeliju i slične kontrakulturne eksperimente na velikom platnu; nema više ni seksualne revolucije, pa zamisao da bi se film mogao vrtiti oko oskudno (ili nikako) odjevene heroine ne izgleda tako pametno. Nova Barbarella ne bi mogla proći kroz danas daleko licemjernije cenzorske škare PG-13 rejtinga, a ako i bi, na nju bi, čak i ako se pokuša prodati kao nekakva feministička heroina, skočile SJW horde sa optužbama za seksizam i eksploataciju žena.

#6 Ratne igre – SF-triler o tinejdžeru-hakeru koji, misleći da igra računalne igre, upadne u računalni sistem američke protuzračne obrane, “zakači” se sa umjetnom inteligencijom i umalo izazove Treći svjetski rat je izgledala revolucionarno 1983. godine. Ili, da budemo precizniji, barem jedno desetljeće prije nego što je Internet postao globalni fenomen i nešto o čemu je i Hollywood imao nekog suvislog pojma. Današnje Ratne igre tako ne mogu ponuditi nešto izrazito novo, a Hollywood se uglavnom pokazao nesposobnim hakeraj učiniti vizualno atraktivnim ili dramatičnim. Ono što je možda najvažnije u slučaju Ratnih igara jest to da je taj film bio proizvod svog vremena, odnosno Hladnog rata koji je upravo tada doživljavao svoju novu eskalaciju, a koncept Međusobno osiguranog uništenja samo nekoliko mjeseci nakon premijere, umalo nije, zahvaljujući američkoj vojnoj vježbi Able Archer 83 i njenom shvaćenju od strane Sovjeta kao predigre “pravoj stvari”, doživio svoju primjenu u praksi. Iako ono što se valja oko Ukrajine sugerira da se vraćamo u “dobra stara” hladnoratovska vremena, političke okolnosti u SAD su drukčije – hollywoodski salonski ljevičari, za razliku od republikanca Reagana, neće učiniti ništa da ugroze sebi mnogo dražeg Obamu. A još manje napraviti film koji svojom temom podsjeća na ono o čemu je govorio “izdajnički” Edward Snowden.

#5 Supergirl – Godine 1984. je ovaj pokušaj pravljena spin-offa filmske serije o Supermanu doživio potpuni fijasko. Istini za volju, tada ni Supermanova franšiza nije izgledala najzdravije (o čemu možda najbolje svjedoči isti takav fijasko filma Superman IV: A Quest for Peace iz 1987. godine). Netko u Hollywoodu bi danas vjerojatno mogao napraviti bolji film o Supergirl od onog što je napravio Jeannot Schwarz prije tri desetljeća. S druge strane, mogao bi napraviti nešto gore ili, u najboljem slučaju, “kamilicu”, kao što je slučaj s opravdano pokopanim Superman Returns iz 2006. godine ili Čovjekom od čelika iz 2012. godine. Uostalom, za nekoliko mjeseci ionako ide istoimena TV-serija koja će, s obzirom na opću kvalitetu današnje američke TV-produkcije, vjerojatno biti bolja od svega što bi današnji Hollywood dostavio na velike ekrane.

#4 Posljednji akcijski junak – Akcijska komedija iz 1993. godine u kojoj Arnold Schwarzenegger bez ikakvog kompleksa žestoko parodira vlastiti imidž macho razbijača, odnosno protagoniste sličnih ultranasilnih akcijada koje su žarile i parile kino-dvoranama 1980-ih, je, zapravo, prilično dobar film. Jedini je problem u tome što to publika prije dva desetljeća nije znala prepoznati, odnosno što nekako nije uspio zaraditi očekivanu količinu novaca. Sada bi takvu nepravdu trebao ispraviti nekakav remake. Ne ulazeći u to koliko je pohlepa legitimni motiv za podgrijavanje filmske sarme, postavlja se pitanje koliko bi danas, kada filmova nalik na one sa kojima se sprdalo u Junaku više nema, taj projekt imao nekog smisla. Taj bi film možda mogao goditi gledateljima koji osjećaju nostalgiju prema 1980-ih, ali Plaćenici (The Expendables) pokazuju kako orijentacija na takvu publika ipak ima određena ograničenja.

#3 Modesty Blaze – Kultni strip o akcijskoj heroini je daleke 1966. godine doživio svoju ekranizaciju s Monicom Vitti u glavnoj ulozi s kojom njegovi poklonici, najblaže rečeno, nisu imali previše (preciznije: nimalo) razloga biti zadovoljni. Točnije, riječ je o potpunom fijasku koji daje manji uvid u to tko je i što je Modesty Blaze, ali zato pruža odličan uvid u kontrakulturno ozračje swinging sixties Londona i pogubnog učinka koje su ta zbivanja (i kemijski preparati vezani uz njih) imala na svjetsku kinematografiju. Naravno da se o Modesty mogao, a vjerojatno se još uvijek i može, snimiti bolji film. Međutim, glavni motiv za takav pothvat bi opet trebao biti nostalgija prema pop-kulturi 1960-ih (v. #7). Ne čudi što je jedan od onih koji je pokušao Quentin Tarantino, ali njegovi napori nisu stigli dalje od propale pilot-epizode TV-serije. Za nešto ambicioznije bi se trebalo daleko više potruditi.

#2 Dina – Za film kojim je David Lynch 1984. godine adaptirao kultni SF-roman Davida Lyncha bi se moglo postaviti pitanje zašto je uopće završio na popisu. To implicitno priznaje čak i autor članka u Planu B, s obzirom da je njegova reputacija danas izuzetno bolja od one koju je uživao nakon premijere. Riječ je o nesavršenom, nerazumljivom, ponekad kičastom, ali zato izuzetno ambicioznom, maštovitom i neobičnom filmu. A što se remakea tiče, on je već napravljen u obliku SiFyjeve mini-serije iz 2000. godine, koja je usprkos niskog budžeta i kazališnih kulisa uspjela ukloniti neke od nedostataka Lyncheve verzije, pa čak i uspjeti izvući jednako uspješan nastavak. Kada imamo dvije različite, ali prilično dobre verzije Dine, ne bi trebalo izazivati sreću sa trećom.

#1 Flash Gordon – Od 1980. godine, kada je premijerno prikazana, spektakularna ekranizacija stripa o svemirskom borcu za pravdu uživa kult-status. I to sasvim opravdano, jer je riječ o nevjerojatno zabavnom i duhovitom tretmanu space opere čiji su autori shvatili da tajna uspjeha leži da se cijeli film ne shvati previše ozbiljno. Tako gledatelji dan-danas mogu uživati u gotovo savršenoj kombinaciji campa, samoparodijskih klišeja i sjajnog Queenovog soundtracka. Da li je remake zbilja potreban? Sifyjeva TV-serija iz 2007. godine, barem onima koji su za nju čuli ili je kojim slučajem pogledali, za to daje negativan odgovor.

Oglasi

In memoriam Lauren Bacall

Među komentarima koje je u filmskom svijetu izazvala vijest o smrti Lauren Bacall se često mogu pronaći oni prema kojima je sa njenim odlaskom sa životne scene “okončana jedna era”, odnosno da je “nestala posljednja ikona zlatnog doba Hollywooda”. Takve tvrdnje, kao što se često zna dogoditi do previše “nabrijanih” pisaca nekrologa, ne odgovara u potpunosti istini. Ne samo što je era Lauren Bacall (ili barem era u kojoj je Bacall predstavljala hollywoodsku ikonu) završila prije barem pola stoljeća, nego su još žive neke njene kolege i kolegice koji se mogu pohvaliti statusom ili čak daleko impresivnijom životnom dobi – na primjer, Kirk Douglas, njen partner iz filma Mladić s trubom, koji će, ako mu se posreći, sljedeće godine proslaviti troznamenkasti rođendan. Njena je smrt, pak, koincidirala s mnogo iznenadnijim nestankom Robina Williamsa, zvijezde generacijski i na druge načine daleko bliže svjetskoj javnosti, te samim time istakla značajne razlike između današnjeg Hollywooda i Hollywooda kakav je nekada bio.

Hollywood u kome je Bacall postala zvijezda u mnogo čemu izgleda superiorniji u odnosu na Hollywood koji je zvijezdom učinio Williamsa. Na takav bi zaključak navodile špekulacije da su zlosretnog komičara na njegovu kobnu odluku natjerale financijske i poslovne nevolje, odnosno potreba da uzima “ponižavajuće” uloge kako bi zadržao kruh za stolom. Bacall, koja je, nasuprot tome, umrla kao proslavljena “velika dama” američkog glumišta, se barem prema onome što tvrde prigodničarske hagiografije, nije doživjela takav sumrak karijere. Međutim, kao što se to često događa kod svih onih koji plaču za “dobrim starim vremenima”, pogled na Hollywood sredine prošlog stoljeća kao nekakvo “zlatno doba” ima manje veze s nekakvim objektivnim činjenicama, a više sa sklonošću da se prošlost promatra kroz ružičaste naočale. A kada je u pitanju Hollywood, ta je sklonost još izraženija s obzirom da je upravo Hollywood taj koji je stvorio percepciju vlastite prošlosti.

Karijera Lauren Bacall, pak, u mnogo čemu ilustrira to da je Hollywood čak i u svom “zlatnom dobu” imao stranu, koju je, najblaže rećeno, teško pomiriti sa suvremenim javnim standardima morala i političke korektnosti. Bacall je do hollywoodskog Olimpa, stigla manje zahvaljujući nekakvom glumačkom talentu, a više fizičkom izgledu, kao i spletu sretnih okolnosti i snazi vlastitog karaktera; bez te sretne kombinacije vjerojatno nikakve karijere ne bi bilo ili bi, još gore, bila brutalno iskorištena poput svojih manje sretnih kolegica u tadašnjem Hollywoodu koje su se odavale boci, drogi i činile samoubojstva baš kao što to hollywoodske zvijezde čine i danas. Njena ljepota je privukla pažnju dvojice muškaraca kojima je na kraju dogovala karijeru. Prvi je bio Howard Hawks, režiser i producent koji je mladu njujoršku manekenku “modelirao” kao industrijski proizvod. Potom je slučajni susret sa Humphreyem Bogartom na setu filma Imati i nemati stvorio legendarno i izuzetno plodno partnerstvo na velikom ekranu i privatnom životu. Njih dvoje su postali jedan od prvih velikih “supeparova” tadašnjeg Hollywooda i, usprkos četvrtstoljetnoj razlici u godinama i Bogartovoj sklonosti prema boci, uživali za tadašnje hollywoodske standarde neočekivano sretan i stabilan brak.

S druge strane, upravo je zahvaljujući tome Bacall trajno obilježena kao “gospođa Bogart” te se ni desetljećima nakon muževe smrti nije mogla riješiti njegove sjene. Iako je pokušavala nastaviti karijeru kao Lauren Bacall, u tome nije imala uspjeha kao što je loše završio i njen drugi brak s još jednim velikim glumcem, Jasonom Robardsom. S vremenom se pomirila s time da će njena hollywoodska karijera biti uvijek vezana za prošlost, te svoju kreativnu energiju posvetila kazalištu, kao i pisanju memoara, pri čemu se knjiga By Myself iz 1978. godine ističe kao jedna od rijetkih u kojoj je neka hollywoodska zvijezda uistinu napisala svaku riječ, umjesto da taj posao prepusti profesionalnom ghost writeru. Bacall je nastavila glumiti sve do pred sam kraj života, oplemenjujući svojom pojavom opuse tako raznorodnih filmaša kao što su Altman i Von Trier. Dugo nakon što je prestala biti zvijezdom u klasičnom hollywoodskom smislu riječi, njena pojava je bila podsjetnik na neka druga vremena, koja se, opravdano ili ne, smatraju boljim. Ikonom tih vremena će ostati bez obzira na to što njen odlazak nije bio preuranjen ili tragičan kao kod nekih današnjih komičara.

Nova varijacija na temu “Moj genocid je veći od tvoga”

Steve McQueen @ Apple Store Soho
Steve McQueen (izvor: tamaradulva)

Vrhunske filmske glumce, scenariste, režisere i producente trebamo prije svega cijeniti po onome što pružaju na ekranu. Čim se njihove riječi i djela pomanknu iz strogo profesionalne sfere, čarolija odjednom nestaje i za hollywoodska božanstva se ispostavi kako su u pitanju ljudska bića koja dijele sve moguće nedostatke s običnim smrtnicima. Ta se iluzija najčešće rasprši otkrivanjem nekih “pikantnih”, neugodnih i intimnih detalja njihovog privatnog života. Daleko rjeđe, međutim, taj efekt proizvedu sami celebrityji kroz izjave u kojima pokušavaju biti nekakav autoritet u stvarima o kojima najčešće nemaju pojma. Još rjeđe se, pak, dogodi da je to posljedica ne baš najspretnijeg pokušaja PR kampanje za neki njihov projekt.

U izuzetno rijetkim slučajevima je taj gaf toliko beznačajan da ga nitko neće primijetiti, odnosno da će kontroverza, ako se i stvori, donijeti više štete nego koristi, a sve negativne posljedice će eliminirati “politički korektna” autocenzura ili površnost suvremenih medija. Jedan takav primjer bi mogao dati Steve McQueen, britanski sineast grenadskog podrijetla, koji se od sjene svog daleko poznatijeg hollywoodskog prezimenjaka nastoji odlijepiti nizom zapaženih ostvarenja u kojima glumi Michael Fassbender.

McQueenov najnoviji film je 12 Years a Slave (12 godina rob, 12 godina robom ili 12 godina robovanja, kako je naslov preveden u Srbiji), kostimirana drama smještena u SAD prije građanskog rata i temeljena na memoarima slobodnog crnca iz New Yorka koji je prijevarom otet i prodan kao rob na plantaže robovlasničkog Juga. Film je izazvao veliku pažnju, odnosno ono što se naziva “oskarovsko zujanje”, ne samo zahvaljujući svojoj “politički korektnoj” temi, nego i mini-kontroverzama i skandalima koji bi trebali zadržati pažnju glasača losanđeleske Akademije. Jedan od njih bi trebao biti brutalno naturalistički prikaz zlostavljanja koje su crni robovi u SAD trpili od svojih gospodara, a zbog kojih su neki od osjetljivijih članova publike napuštali projekcije.

Još veću PR uslugu producentima su načinili talijanski distributeri, kada su izdali poster sugerira koji sugerira da je bijeli glumac Brad Pitt (čiji se lik pojavljuje otprilike nekoliko minuta) glavna zvijezda filma, dok crni glumac Chiwetel Ejiofor (koji tumači naslovni lik) u cijeloj priči sporedan. Iako je u pitanju pogreška izazvana običnim šlamperajem (nimalo manjim od onoga koga je iskazao index.hr dodijelivši Pittu status režisera nekoliko mjeseci ranije), uslijedile su predvidljive reakcije u kojoj se bacalo drvlje i kamenje na institucionalni rasizam, zadrtost i neosjetljivost Talijana i bijelaca uopće na stradanje američkih crnaca. Dodatni “začin” priči je bila i odluka kenijske glumice Lupite Nyong’o (koja u filmu tumači lik zlostavljane robinje) da ne dođe na talijansku premijeru (iako je ona to objašnjavala ranije ugovorenim obvezama, a ne nekakvim bojkotom).

Novi, možda odlučujući, ali i kobni potez u kampanji za osvajanje zlatnih kipića je povukao sam McQueen. U intervjuu za Sky News, koji bi zlobnici mogli nazvati ekvivalentom kršenja Godwinovog zakona, nastojao je svoj film promovirati onime što se naziva “H-riječ”. McQueen je, naime, izrazio duboko nezadovoljstvo zbog toga što se crnačko ropstvo ne tretira na isti način na koji se tretira Holokaust, odnosno kako nedostatak filmova na tu temu, pogotovo kada se usporede s mnogobrojnošću filmovima posvećenih stradanju Židova u drugom svjetskom ratu, predstavlja nepravdu.

McQueen je svoju tezu ilustrirao time da je drugi svjetski rat trajao pet godina, i da su o njemu snimljene “stotine i stotine filmova”, a da je ropstvo trajalo 400 godina, a da je o njemu snimljeno “samo 20 filmova”.

Nema sumnje da će mnogi mediji, koju budu prenosili, ali i oni rijetki koji budu komentirali ovu izjavu, izraziti slaganje s McQueenovom opservacijom. Kada se gleda iz jedne šire i duže perspektive, drugi svjetski rat, bez obzira na svoje posljedice, možda zbilja nije opravdao toliku fascinaciju među filmašima. Druge povijesne priče, uključujući i onu o načinu na koje je današnje crno stanovništvo došlo u SAD i što je sve moralo pretrpiti prije nego što je steklo kakvu-takvu slobodu i dostojanstvu, uistinu moraju biti ispričane.

McQueen, međutim, u nastojanju da na što “žešći” način istakne svoju poantu, čini isto ono za što optužuje “bešćutni” Hollywood i zapadni kulturni establishment – selektivno, provincijalno i “navijačko” shvaćanje povijesti. To što je u svojoj izjavi skratio drugi svjetski rat za nekih godinu dana je daleko manji problem, koliko to da je ropstvo kao fenomen “skraćeno” na 400 godina. Isto onako kao što šovinistički Amerikanci pod izrazom “drugi svjetski rat” podrazumijevaju isključivo ono što je počelo u Pearl Harboru, tako je i McQueen pod izrazom “ropstvo” podrazumijevao isključivo ono što se događalo njegovim crnoputim precima, i to isključivo u zemljama koje se danas smatraju dijelom zapadnog svijeta.

Isto onako kao što hollywoodsko inzistiranje na Holokaustu i drugom svjetskom ratu vrijeđa stradalnike i potomke stradalnika drugih svjetskih tragedija i katastrofa, tako i McQueen svojim inzistiranjem na crnačkom ropstvu u zapadnom ropstvu kao jedinom relevatnom ropstvu vrijeđa potomke robova koji nisu imali tu (ne)sreću da završe u zapadnoj hemisferi. A još više razloga za biti uvrijeđeni, zapravo, razloga za bijes, bi trebali imati nekih 12 do 30 milijuna ljudi, koji se u službenim statistikama i procjenama vode kao robovi u današnjem svijetu. Za njih ono što je trajalo “400 godina” traje još i danas. Samo što se to sve događa na nekim meridijanima i paralelama koje Hollywood, ali i nadobudne “lovce na Oscare”, previše ne zanimaju, odnosno koji im se ne žele približiti zbog geopolitičkih i poslovnih računica njihovih producenata i sponzora.

Enhanced by Zemanta

2500 US$ po nijansi sive

English: Charlie Hunnam at the 2010 Comic Con ...
Charlie Hunnam (izvor:Wikimedia Commons)

Malo koji film je toliko podijelio javnost prije svoje premijere, odnosno, da budemo precizniji, izazvao toliko javno iskazanog prijezira među kritičarima kao predstojeća ekranizacija 50 nijansi sive. To što se svi kritičari, bilo književni bilo filmski, natječu kako na najoriginalniji način izmrcvariti djelo koje je već sada dobilo epitet duhovnog nasljednika Sumraka, vjerojatno baš i neće previše zasmetati producentima. Odnosno, barem ih ne bi trebalo previše brinuti, ako se u obzir uzme kako je filmski Sumrak sa svojim komercijalnim rezultatima i hordama “twiharda” tako uporno prkosio kritičarima. Zapravo,  sve negativne kritike prije premijere bi producentima trebale poslužiti kao besplatni publicitet. Međutim, ponekad i negativni publicitet postane previše, ako ga previše ozbiljno shvate i oni o kojima ovisi sama produkcija filma. Ili se barem takav dojam može steći kada je u pitanju odluka Charlieja Hunnama da napusti “prestižnu” ulogu Christana Greya.

Odmah nakon što je vijest došla do javnosti, iskristalizirala se svojevrsna “službena” verzija prema kojoj je Hunnam odluku donio dijelom motiviran željom da izbjegne probleme sa snimanjem TV-serije Sinovi anarhije, a dijelom zato što se jednostavno našao pod prevelikim pritiskom obožavetelj(ic)a romana. Kod dijela kritičara je, pak, Hunnam stekao status svojevrsnog heroja zato što je rekao “ne” u situaciji gdje bi 99 % njegovih kolega reklo “da”, odnosno prihvatilo hrpu novaca i slavu koje dolaze s tumačenje glavne uloge u jednom od najrazvikanijih filmova našeg doba; a sve to, naravno, zato što je zaključio da će taj film biti smeće i da će mu dugoročno naškoditi karijeri. Neki mediji su, pak, špekulirali da je Hunnamu bilo “sve neugodnije” snimati ili pripremati se za “vruće scene”.

Hollywood Reporter, međutim, donosi nešto drukčiju verziju priče, koja Hunnamov odlazak tumači daleko prozaičnijim razlozima. U njoj je otkriveno kako je Hunnam za svoj nastup trebao dobiti honorar od 125.000 US$. Iako je riječ o svoti zbog koje bi, pretpostavljam, mnogi koie čitjua ove redove bili spremno na daleko gore stvari od glavne uloge u od kritičara unaprijed otpisanom filmu, ona se i ne čini baš prevelikom za hollywoodske standarde, a pogotovo kada se u obzir uzmu rizik da eventualni komercijalni neuspjeh nekome ne uništi ili na duži rok torpedira karijeru.

Hunnamu je, pak, dodatni razlog, ili barem konačni povod, za rastanak sa Nijansama bio ono što se u Hollywoodu eufemistički zove “kreativne razlike” s producentima kao i redateljicom Sam Taylor-Young. Preciznije, Hunnam je inzistirao na tome da sudjeluje u pisanju scenarija i izvrši “određene izmjene” u odnosu na predložak. Navodno su mu producenti ispočetka bili spremni izaći u susret, ali kada je postavio dodatne zahtjeve, stvar je konačno pukla.

Iako svi mrzitelji 50 nijansi sive na trenutak mogu slaviti zbog “pobjede zdravog razuma” i rijetkog primjera glumca “koji je učinio pravu stvar”, taj će trijumf biti kratkotrajan. Ma koliko Hollywood bio opsjednut zvjezdanim statusima, u posljednje vrijeme se pokazalo da su filmski hitovi ti koji rade zvijezde od glumaca, umjesto da filmske zvijezde rade hitove od filmova. Nema sumnje da će producenti među tisućama lijepih, ali još uvijek anonimnih hollywoodskih lica pronaći novog Christiana Greya. Vjerojatno za cijenu manju od 2500 US$ po nijansi.

Komentar na 85. dodjelu “Oscara”

Kao i mnoge prije nje, i 85. dodjela Oscara je proizvela dovoljno materijala za za buduće povjesničare filma da se, s udaljenosti od nekoliko godina ili desetljeća, počnu pitati “kako je taj naslov mogao dobiti nagradu”. Ni Affleckov “Argo”, čiji trijumf usprkos na prvi pogled snažnoj konkurenciji nije predstavljao naročito iznenađenje, ne može previše pretendirati na titulu budućeg filmskog klasika ili najboljeg filma proizvedenog godine 2012.

Buduće rasprave na tu temu će, bez sumnje, biti zasjenjene i nekim proteklih mjeseci otvorenim kontroverzama, koje se prvenstveno tiču činjenice da se tri glavna “oskarovska” favorita – “Lincoln”, “Argo” i “Operacija Bin Laden” – temelje, ili, preciznije, tvrde da se temelje na istinitim događajima. U sva tri slučaja su ti navodi postali predmetom većeg ili manjeg osporavanja, ali isto tako implicitnih i eksplicitnih optužbi njihovim autorima da su poslužili kao oruđe propagande. Na pitanje čije je odgovoreno bez imalo suptilnosti na samom završetku ceremonije, kada je pobjednika proglasila Prva dama SAD okružena uniformiranim pripadnicima oružanih snaga. Time je više nego jasno demonstriran novi poredak u kome između američke vlade i zabavne industrije postoji čvrst simbiotski odnos, nezamisliv pred deset godina kada su dobitnici zlatnih kipića u predvečerje iračkog rata proklinjali Busha. Nedugo nakon ceremonije se, pak, otkrilo da je gostovanje Michelle Obama “uredio” moćni hollywoodski producent Harvey Weinstein, kao i to da je oskarovsku kampanju za njegov film “I u dobru i u zlu” vodila Stephanie Cutter, članica Obaminog izbornog stožera.

Priredba nije postala potpuna farsa zato što je “Lincoln”, koji se može shvatiti kao najeksplicitniji homage Obami – proglašenom za Lincolnov alter ego – u oskarovskoj utrci ipak ostao kratkih rukava. Nije to bilo zbog određenih kreativnim razlozima pravdanih povijesnih nepreciznosti, kao što su identiteti određenih kongresnika ili Lincolnov “kočijaški” rječnik, a još manje zbog toga što je “Lincoln” objektivno lošiji od svojih protukandidata; glavni razlog su bizantinske unutarhollywoodske intrige, odnosno antipatija i zavist koju Spielberg već desetljećima izaziva među svojim kolegama – glasačima Akademije.

“Lincolnov” poraz, međutim, neće izazvati onakve emocionalne reakcije kakve je izazvala propast nekoć najvećeg favorita “Operacije Bin Laden”. Film je autsajderom postao onog trenutka kada je nekolicini kritičara zasmetalo da film uz scenu hvatanja Bin Ladena – najveće dostignuće Baracka Obame – sadrži i scene mučenja – najvećeg grijeha njegovog prethodnika – odnosno sugestije da između te dvije krajnosti možda postoji određena uzročno-posljedična veza. Iako se o tome može dugo i široko raspravljati, hollywoodska salonska ljevica uglavnom nije htjela riskirati; Kathryn Bigelow je od male pomoći bila podrška ljevičarskog gurua Michaela Moorea, nakon što je na čelo kampanje protiv njenog filma stao Ed Asner, bivši predsjednik moćnog glumačkog sindikata SAG. Kada je film dobio tek utješni (i zbog istog broja glasova sa “Skyfallom” podijeljeni) Oscar za zvučne efekte, neki komentatori, poput “Guardianovog” Glenna Greenwalda, nisu nimalo krili svoje oduševljenje.

Ni pobjednik “Argo”, dakako, nije mogao izbjeći probleme s optužbama za nedostatak povijesne autentičnosti, iskusnijim gledateljima vidljiv i nakon očiglednog “dotjerivanja” završne scene bijega. Isto onako kao što je završnica učinjena uzbudljivijom nego što je bila, tako je ignorirana i zanemarena uloga kanadskih dužnosnika u tim događajima. A optužbe za propagandu će biti teško izbjeći s obzirom da je, u nastojanju da se očuva hepi end, posve zaboravljena Operacija Orlova Kandža, mnogo spektakularniji pokušaj spašavanja talaca u Teheranu, završen tragikomičnim fijaskom u iranskoj pustinji. Možda o njoj netko jednom snimi film, ali je malo vjerojatno da će biti kandidat za “Oscara”.

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Prvi osvetnik (2011)

KAPETAN AMERIKA: PRVI OSVETNIK
(CAPTAIN AMERICA: THE FIRST AVENGER)
uloge: Chris Evans, Hayley Atwell, Hugo Weaving, Tommy Lee Jones, Dominic Cooper
scenarij: Christopher Markus & Steven McFeeley
režija: Joe Johnston
proizvodnja:Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 121 '
English: Captain America: The First Avenger pa...
Chris Evans (izvor: Wikimedia Commons)

Holivudska hiperprodukcija filmova o superherojima sve više sliči na tržišni mjehur koji će rasprsnuti. Prije nego što se to dogodi, trebat će proći ljeto 2012. kada na kina pohod započinje The Avengers Jossa Whedona, strip-ekranizacija koja umjesto jednog Marvelovog superheroja publici njih pet, od kojih su se trojica – Iron Man, Hulk i Thor – već pojavili u solo-pustolovinama. Posljednji član te “moćne gomilice” je zapravo najstariji. Riječ je o Kapetanu Americi, koga je strip-publika upoznala prije više od sedam desetljeća, u ožujku 1941. godine.

Razlog zbog čega se na ekranizaciju Kapetana Amerike moralo tako dugo čekati leži u banalnoj činjenici da taj lik svojim imenom i ikonografijom predstavlja možda najeksplicitniji primjer spoja devete umjetnosti i sirove propagande. A propaganda je rijetko kada bila manje sirova nego u SAD 1940-ih, kada se izolacionistički i Velikom depresijom mučenu javnost nastojalo uvjeriti da za obranu slobode i demokracije svoje muževe i sinove pošalje da lije krv u najudaljenijim krajevima svijeta. Kada se šest desetljeća kasnije pod Bushom kretalo u slično opravdane pothvate, za to je američka javnost imala nešto manje razumijevanja, a svjetska još manje. Hollywood, koji danas daleko više ovisi o neameričkom tržištu, je išao na sigurno i projekt pokrenuo tek nakon smjene u Bijeloj kući koja je koliko-toliko trebala anulirati globalne antiameričke sentimente.

Autori Kapetana Amerike, međutim, nisu bili takvi “ziheraši” da bi priču pokušali nasilno osuvremeniti, pa je početak priče o tom superheroju smješten u autentično vrijeme drugog svjetskog rata. Protagonist je Steve Rogers (Evans), mladić iz Brooklyna koji se, vođen osjećajem moralne dužnosti, nastoji uključiti u borbu protiv nacista i od toga ga neće odgovoriti ni boležljivost ni slaba tjelesna građa zbog koje ga odbijaju prilikom svakog pokušaja novačenja. Njegova upornost i moralne kvalitete, pak, privuku pažnju znanstvenika dr. Erskinea (Tucci) koji vodi tajni vladin projekt stvaranja supervojnika. Rogers postaje dijelom eksperimenta koji će mu dati nadljudske moći, a kasnije će koristiti u borbi protiv Johanna Schmidta (Weaving), nacističkog glavešine koji je na čelu organizacije HYDRA razvio supertehnologiju s kojom je u stanju s lakoćom poraziti Saveznike.

Smještanje radnje u sada već ne tako blisku prošlost je dobro poslužilo ovom filmu, barem u prvom dijelu kada upoznajemo glavnog lika čiji je samoprijegor i idealizam teško zamisliti u današnja cinična vremena. Chris Evans, koji je superherojsku ulogu već odigrao kao Čovjek baklja u Fantastičnoj četvorci, napravio je dobar posao učinivši protagonista uvjerljivim oličenjem “malog čovjeka” koji čini pravu stvar, odnosno oličenjem onoga što američki povjesničari vole nazivati “Najvećom generacijom”. U tome mu je pomogao i CGI koji je njegov lik smanjio poput Benjamina Buttona u istoimenom filmu. Osim brige za povijesne detalje, dojmu svojevrsne herojske autentičnosti pomažu i sjajne epizode Stanleya Tuccija i Tommy Lee Jonesa kao junakovog skeptičnog pretpostavljenog.

Međutim, onog trenutka kada Rogers doživi transformaciju, postaje jasno da su scenaristi obavili samo pola posla, dozvolivši da se radnja do odjavne špice odvija krajnje rutinski i predvidljivo. U rutinu spada i ženski lik Hayley Atwell, ubačen samo zato da bi Kapetan Amerika sadržavao nešto nalik na ljubavnu priču. Još bijednije izgledaju negativci, koji su prema strip-predlošku trebali biti čak monstruozniji od nacista, a čije zlo u odnosu na druge ljude redatelj Joe Johnston jednostavno ne pokazuje. Usprkos supermoderne tehnologije s kojom raspolaže, HYDRA jednostavno nije problem ne samo za superjunaka, nego i družinu njegovih pomagača koja zlikovce rastura s više lakoće nego što je to činio Valter na ulicama Sarajeva. To sve kulminira s antiklimaktičkim završnim obračunom čiji je ishod ionako telegrafiran u prologu. Epilog smješten u današnjicu, pak, ostavlja neugodan dojam da je svrha ovog filma bila tek utabati put za nešto ambicioznije i, za nadati se, bolje ostvarenje sljedećeg ljeta.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Transformeri 3D (2011)

TRANSFORMERS 3D
(TRANSFORMERS: DARK OF THE MOON)
uloge: Shia LaBeouf, Rosie Huntington-Whiteley, Josh Duhamel, Tyrese Gibson, Patrick Dempsey
Rosie Huntington-Whiteley as Carly Spencer in ...scenarij: Ehren Kruger
režija: Michael Bay
proizvodnja: Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 155'

Poslovica “željezo se kuje dok je vruće”, primjerena  za franšizu temeljenu na metalnim stvorenjima, je natjerala Paramount da treći nastavak Transformersa najavi za ljeto 2011. godine, odnosno godinu prije nego što je to htio režiser Michael Bay. Zdrav razum je govorio da bi odgoda od tri umjesto dvije godine stvorila, ako ne bolji, ono barem  tehnički dotjeraniji film. Michael Bay, međutim, ne bi bio Michael Bay kada bi se u svom opusu vodio intelektom – oruđem koje cijeni onoliko koliko su intelektualci u obliku filmskih kritičara imali učinka na njegovu karijeru. Tako Transformers 3 pruža još jednu priliku publici da hrljenjem u kino-dvorane ponizi one kojima je Bay oličenje svega lošeg u današnjem Hollywoodu.

Kao i prethodna dva, treći film kao glavni element zapleta ima rat dvije rase mehaničkih vanzemaljaca – zlih Deceptikona i dobrih Autobota. U njemu je bojište planet Zemlja, a Autobotima je glavni ljudski pomagač bio tinejdžer Sam Witwicky (LaBeouf), nominalni protagonist. Iako je čak dva puta spasio svijet i poslije toga završio prestižni fakultet, Sam na početku radnje ne može naći posao, pri čemu mu kao utjeha služi nova i privlačna djevojka Carly (Huntington-Whiteley). Njegovi egzistencijalni problemi, pak, postaju ništavni kada se ispostavi da se na tamnoj strani Mjeseca nalazi olupina autobotskog broda koji je prevozio moćno oružje. Artefakt radi koji je, zapravo, izazvao svemirsku utrka SAD i SSSR, bi Deceptikonima mogao donijeti prevagu te postaje predmetom novog apokaliptičnog sukoba.

Transformers 3 je Bayu, slično kao i Transformers 2, poslužio kao prilika da utrpa sve ono što zbog preniskog budžeta ili nedovoljno razvijene tehnologije nije bio u stanju utrpati u prethodni nastavak. U ovom slučaju je najprimjetnija inovacija 3D – kojoj je Bay ispočetka bio skeptičan, da bi je na kraju ipak ubacio u svoj film. Rezultat je iznenađujuće dobar, i to u smislu da gledateljima 3D iskustvo izgleda isto onako “prirodno” kao i 2D, odnosno da nema tamnih i nejasnih scena koje su često mučile neke manje spretne holivudske 3D konverzije.

To je, na žalost, jedino primjetno poboljšanje u odnosu na prethodni film. Engleska manekenka Rosie Huntigton-Whiteley, ma koliko dobro izgledala i ma se koliko Bay –stekavši s njom imao iskustva u reklamama za donje rublje – trudio istaknuti te kvalitete, se čini lošom zamjenom za – zbog “moralno-politički nepodobne” izjave otpuštenu – Megan Fox koja je na kraju priče ipak bila profesionalna glumica. Scenarij Ehrena Krugera, koji je nešto manje kaotičan od onog u Transformers 2, pak čini kobnu grešku u predugom trajanju velikog završnog obračuna u središtu Chicaga. Za razliku od prethodnog finala u egipatskoj pustinji, i najspektakularnije scene razaranja i nasilja su jednostavno monotone. Glavni problem filma – nedostatak vezanosti za glavne likove, a samim time i gledateljske brige hoće li oni preživjeti – nije riješen; siroti Sam se od velikog junaka pretvorio u iritantno derište koje ne čini ništa osim što se dere na metalna čudovišta koja uništavaju svijet.

U tom segmentu, Bay, za razliku od prethodnih nastavaka, ne štedi gledatelje prizora masovnih pogibija nedužnih ljudi, a u jednoj sceni i prilično uznemirujuće reference na stvarne užase 11. rujna. Ono što prethodi tom filmu je, pak, jednako loše i svodi se na gulaš revizionističke kvazipovijesti, gotovo samparodijskih klišeja (Sama ljubomornim čini Carlyn bogati i naočiti šef), povremenog grcanja u američkom militarizmu i šovinizmu te nedovršenih podzapleta koji bi završnom kaosu trebali dati nekakav smisao. Od svega će, međutim, najviše u oči upasti neki sitni i nevažni detalji, kao astronaut Buzz Aldrin koji tumači samog sebe, reference na “Zvjezdane staze” i scena u kojima Bay sugerira kako Obamu manje cijeni od njegovog prethodnika u Bijeloj kući. Svi ti začini, međutim, neće popraviti okus loše skuhanom jelu kojem je ionako istekao rok trajanja.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Ni holivudski flopovi nisu ono što su nekad bili

Heaven's Gate (film)
Izvor: Wikipedia

Jedna od stvari koja današnji Hollywood razlikuje od Hollywooda koga su poznavale starije generacije jest izostanak flopova, odnosno spektakularnih i basnoslovno studijskih projekata koji tako temeljito propadnu na kino-blagajnama da ta propast uđe u legendu. Odnosno, barem tako tvrdi Tom Shone u svom članku, koji nastoji dati odgovor zašto današnja komercijalna razočaranja u Hollywoodu nisu ni razini financijskih sunovrata kakvi su bili Lomača taštine, Vodeni svijet, Posljednji akcijski junak ili Otok boje krvi. Kada danas neki film “ljosne” na kino-blagajnama, obično je riječ o daleko prozaičnijim rezultatima koji se češće nazivaju “podbačajem” nego fijaskom. Danas je, tako, teško zamisliti da bi pogrešna procjena u nekom uredu mogla dovesti do toga da neki studio poput 20th Century Foxa nakon Kleopatre dođe na rub bankrota ili da legenda poput United Artists jednostavno nestane nakon Vrata raja.

Razlozi za to su otprilike isti onakvi kakvi su doveli do sumraka koncepta superzvijezde – promjena kulturnih, ali i ekonomskih okolnosti u suvremenom svijetu. Globalizacija je tako Hollywoodu otvorila niz tržišta u svijetu u kojima se ispostavilo da je publika – koja obično manje pristupa Internetu, kablovskoj i satelitskoj televiziji – daleko spremnija konzumirati drek koji razmažena američka publika nije. Tako nije rijedak slučaj da ono što predstavlja nesumnjivi flop na sjevernoameričkom tržištu uspije sve financijske gubitke za studio nadoknaditi na svjetskim tržištima; Vodeni svijet je bio jedan od najboljih primjera za to. A ako i nakon svega toga kino-distribucija predstavlja “podbačaj”, uvijek će se naći prodaja i iznajmljivanje DVD-ova, odnosno prikazivačka prava na televiziji i sistemi video-pretplate s kojima će i najgore holivudsko smeće polako ali sigurno, možda nakon nekoliko godina, a možda i desetljeća svoje tvorce dovesti u “plus”.

Shone također tvrdi da je jedan od razloga i taj što je Hollywood s vremenom počeo učiti od svojih grešaka, odnosno što se u studijima razvio sistem za ranu detekciju potencijalnih flopova, kao i smanjenje rizika kroz ko-produkcije dvaju velikih studija, korištenje manje “zvučnih” (čitaj: jeftinijih) imena u glavnim ulogama i malo veća financijska disciplina na setu. I dok je sve to, s jedne strane, spasilo Hollywood, s druge strane je drastično smanjilo opću kvalitetu holivudskih filmova u odnosu na prethodna razdoblja.

Tako je u prošlosti lako zamisliti da se i iza najgoreg mogućeg flopa krije “neshvaćeno” remek-djelo. Danas, kada nema straha od financijske kazne, holivudski producenti i studiji se više ne moraju truditi pa proizvode odvratno smeće znajući da će se ono uvijek isplatiti. Ono što je danas flop obično i zasluži biti flop; problem je u filmovima koji zarade novac, ali to ne zaslužuju.

Bolje biti star nego stara

Ono što je svojevremeno izjavio veliki William Goldman – da u Hollywoodu nitko ne zna ništa – odnosno da ne postoje nikakva pravila, još uvijek važi. Ipak, određeni zakoni vjerojatnosti ukazuju na to da je za nečiju glumačku karijeru u pravilu bolje biti mlad nego star, odnosno privlačan nego ružan.

Nastojanje da se sačuva privlačnost i mladost je jedan od razloga zbog čega je Hollywood postao carstvo kozmetike i plastične kirurgije, odnosno 40-godišnjaka i 50-godišnjaka koji pokušavaju izgledati kao tinejdžeri, a ponekad pokazuju i njihovu zrelost. Pa, ipak, zub vremena zna biti neumoljiv, ali i prilično “politički nekorektan”, barem kada su u pitanju razlike među spolovima. Dakle, ukoliko neka holivudska starleta nije uspjela ostvariti nekakvu “bijesnu” karijeru prije 35. ili 40. godina, malo je vjerojatno da će ikada postati superstar. Sa muškarcima, pak, stvari stoje malo drukčije; bez obzira na dominaciju androginih pseudotinejdžera i metroseksualaca kao što su Pattinson i Lautner danas, a Chris Klein i Matt Damon jučer, dramski umjetnik muškog spola se ipak može nadati da će njegovo ime blistati s plakata čak i u 50-im, pa 60-im, a u nekim slučajevima i 70-im godinama života.

Najnoviji prilog toj tvrdnji bi mogli biti komercijalni rezultati vodećih holivudskih hitova ovog vikenda. The Expendables, macho akcijada “stare škole” o grupi opakih mišićavih razbijača koje vodi 64-godišnji Sylvester Stallone je usprkos po box office obično pogubnom R-rejtingu glatko zasjela na prvo mjesto i potukla Eat Pray Love, “topli” i ženski film koga je trebala voditi nekadašnja holivudska kraljica, 43-godišnja Julia Roberts.

Okorjeli fanovi Julije Roberts bi, dakako, mogli naći razloge za ovaj debakl u objektivnim okolnostima, odnosno glumičinoj konverziji na hinduizam koji je filmu dala neočekivano negativan publicitet među skrivenim bigotima. Drugi će, pak, od svega izvući političko-ideološki “spin”, odnosno to shvatiti kao pobjedu konzervativnih reaganovskih militarističkih agresivnih i “muških” 1980-ih (koje najbolje utjelovljuje “Rambo” Stallone) nad liberalnim clintonovskim pacificističkih “politički korektnim” i “ženskim” 1990-ih koje je utjelovljivala Roberts, a koje trenutno u Bijeloj kući utjelovljuje omraženi Obama. Ipak, teško se oteti dojmu da kada na box officu sudare ostarjela muška zvijezda i ostarjela ženska zvijezda, žena uvijek bude ta koja gubi.

Oliver Stone optužen za antisemitizam

Oliver Stone i povijest baš i nisu najbolji prijatelji. Kada povjesničari budu za nekih sto godina istraživali atentat na Kennedyja, kao jedan od razloga zašto prava istina o tom događaju nikada nije otkrivena će se vjerojatno navoditi i Stoenov JFK, koji je najbizarnije i najparanoidnije teorije zavjere publici “prodao” kao neupitnu istinu. Stone je, s druge strane, prilično talentirani filmaš koji možda u svojim djelima nije povijesno autentičan, ali zato prilično autentično i strastveno u iznosi svoja uvjerenja.

Jučer je, pak, Stone, zbog strastvenog iznošenja svojih uvjerenja sebi stvorio velike probleme, s obzirom da mu prijeti opasnost trpanja u istu antisemitsku kašu kao i Mela Gibsona. Govoreći o novoj TV-seriji Secret History of America (Tajna povijest Amerike) za Sunday Times, izrekao je ono što mnogi poznavatelji Hollywooda misle, ali se ne usude iskazati – da je percepcija američke i svjetske povijesti, uključujući drugi svjetski rat, pogrešna zahvaljujući Hollywoodu i njegovom inzistiranju na svođenju 1930-ih i 1940-ih na Hitlera i Holokaust. Stone je dodatno podgrijao vatru objasnivši opsjednutost Holokaustom time što Hollywoodom dominiraju Židovi.

Kao što se moglo očekivati, Stoneova izjava je dočekana na nož od strane židovskih organizacija, izraelskih diplomata i preživjelih žrtava Holokausta. Ipak, teško je očekivati da će Stone, koji je dijelom i sam Židov po porijeklu, i čiji su ljevičarski stavovi na holivudskoj liniji, doživjeti isti tretman kao Gibson koji je turbokonzervativni katolik i čiji je otac negirao Holokaust. Ova kontroverza će mu, kao i mnoge druge, samo podići publicitet.