Zadovoljština za hrvatskih 33,33 %

O onome što se jučer dogodilo u Grčkoj će se vjerojatno dugo raspravljati, a izgledno je da će još duže vrijeme proći prije nego što se potpuno iskristaliziraju dugoročne posljedice. No, gotovo potpuno je sigurno kako je u pitanju jedan od onih događaja nakon kojih se voli govoriti da “stvari više nikada neće biti iste”.

To bi se moglo govoriti u Hrvatskoj, prije svega zato što je ishod grčkog referenduma, isto kao i događaji koji su mu neposredno prethodili, srušili temelje hrvatske političke paradgime. A ona je uključivala stav, koji se smatrao neupitnom istinom, da je ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja rješenje svih hrvatskih problema, odnosno da se svatko tko to dovodi u pitanje u najboljem slučaju predstavlja marginalni relikt prošlosti koga će brzo pregaziti parni valjak povijesnog napretka. Čak i ako, kao što je to bio slučaj s nekim drugim referendumom, predstavljaju oko 33,33 % stanovništva Republike Hrvatske. Glas svih tih ljudi ne vrijedi niti je vrijedio ništa, čak ni kod slatkorječivih intelektualaca koji u svakoj drugoj prilici vole tvrditi da poštovanje manjina predstavlja ključni element demokracije. Svi oni ne samo kao da nisu glasali, nego kao i da nisu postojali; nitko ih ne predstavlja u Saboru, nitko ih ne poziva u TV-emisije niti će itko, barem javno, pokušati hvatati njihove glasove kada se uskoro za fotelje budu ponovno natjecale dvije vodeće stranke. A referendum temeljem koga je Hrvatska postala članica EU će se, ako ga se već ne može izbrisati iz kolektivnog sjećanja, nastojati strpati na najopskurnije stranice povijesnih udžbenika.

Među tih ignoriranih i zaboravljenih 33,33 % je vjerojatno određen, a možda i ne tako mali broj, koji je  proteklu večer, kada su počeli stizati rezultati iz Atene, imao veliki osmjeh na licu.

A to je i u većini slučajeva imalo malo ili uopće nije imalo neke veze s ideologijom Syrize, Ciprasa i Varufakisa, odnosno argumentima s kojima su grčki birači uvjerljivo odabrali opciju “oxi”. Teško je zamisliti da bi prosječni hrvatski pristaša opcije “protiv” imao nešto zajedničko s neomarksističkim ljevičarim i zagovornicima imigrantskih i LGBT prava, čija se ekonomska i financijska politika, pogotovo u svjetlu Varufakisove ostavke, čini ne baš najbolje promišljenom ili dosljednom. A još je to teže zamisliti kada se u obzir uzme da Cipras i družina se još uvijek nisu usudili govoriti ne samo o izlasku Grčke iz Europske unije, nego i prijeći čak i tako plitak Rubikon kao što je grčki izlazak iz eurozone.

Razlog zbog koje se “oxi” dočekuje s oduševljenjem je u tome što su događaji u Grčkoj jasno u paramparčad razbila dogmu o svemoći i nepogrešivosti Europske unije, odnosno i posljednjeg koliko-toliko razumnog i objektivnog promatrača trebala uvjeriti da je ona propali ili barem teško bolesni projekt.

EU je javnosti bila prodana kao nešto što bi njenim građanima trebao donijeti novu razinu blagostanja, pravne države i ljudskih sloboda, odnosno mir i bratstvo među njenim stoljećima zakrvljenim nacijama. Teško je, pogotovo s obzirom na traumatična iskustva u prošlom stoljeću, a pogotovo ona na onim prostorima u 1990-im, osporiti da je EU u tom smislu, barem neko vrijeme, koliko-toliko postigla svoj cilj. Međutim, svaka, pa i najplemenitija, ideja, ima u sebi potencijal da se, pogotovo kada netko na njoj sagradi ideološku dogmu, pretvori u svoju suprotnost, odnosno da stvori više i ozbiljnije probleme od onih koje je njena primjena trebala riješiti. U ekstremnim slučajevima takve ideje dovode do giljotine ili gulaga, a u nekim, kao što je slučaj s EU, do globalne ekonomske krize i potkopavanja svega onoga što se donedavno smatralo zapadnom civilizacijom.

Prije samo desetak godina se Europska unija veličala kao najuspješnije i najveličanstvenije političko dostignuće u ljudskoj povijesti, a njeno političko-ekonomsko uređenje pod parolom tzv. “europskog sna”, pogotovo kada je u Bijeloj kući sjedio Bush, kao alternativa “američkom snu”. Danas parole o “europskom snu” zamjenjuju tvrdnje o europskoj noćnoj mori. EU je umjesto blagostanja cijelim generacijama, pogotovo onim najmlađim, donijela ništa drugo do siromaštvo, nezaposlenost i potpunu besperspektivnost. Umjesto ravnopravne zajednice koja je nadišla prošlost, EU je postala mjesto razdora gdje se, slično kao u jednoj balkanskoj krčmi prije nego što se ugasilo svjetlo, u političkim raspravama sve češće spominju leševima napunjene jame i nerašćišćeni ratni računi, a donedavno progresivni zagovornici “cool” kozmopolitanskog multikulturalizma na sjevernim koordinatama odjednom grme protiv “lijenih, lažljivih i nezahvalnih južnjaka” koji su, slučajno ili ne, nešto tamnije boje kože.

U slučaju Grčke su sjevernjaci koji govore o korupciji, desecima milijardi eura nenaplaćenih poreza i na sjevernjačkom novcu temeljenom “slatkom životu” možda u pravu. Ali ono što se u posljednjih pet godina tako često spominje, nije bilo ništa bitno drukčije ni ranije. Ako je EU uistinu tako genijalna politička tvorevina, i ukoliko u Bruxellesu uistinu sjede najumniji i najsposobniji ljudi koje su rodile majke na ovom kontinentu, ne bi li sve to nekako uspjeli otkriti barem pet ili deset godina ranije? EU, za koju se voli govoriti da je jedina stvar koja “problematične” zemlje na istoku i jugu može “dovesti u red”, je u slučaju Grčke imala gotovo tri i pol desetljeća da to učini. A nije.

Znači, ako stvar s Grčkom nije u redu, s EU je stvar daleko gora. Bez obzira kakve krajnje posljedice referenduma u Grčkoj bile, ona najvažnija je ta da se više nitko ne može ignorirati činjenicu da je, slično kao kod stvaranja jednog drugog državnopravnog projekta, “lajbek bio pogrešno zakopčan”.

Oglasi

Grčki novinar ustrijeljen na ulici

Jedan od razloga zbog kojeg ne pokazujem entuzijazam prema demonstracijama u Varšavskoj kakav bi uistinu želio je taj što demonstranti pokazuju nezdravu sklonost pretjerivanju, odnosno što za suštinu cijele priče minornim detaljima žele dati važnost koju oni objektivno ne zaslužuju. Tako je prošlotjedna policijska intervencija i hapšenje 150 demonstranata – koje se u razvijenim demokracijama smatra dijelom političkog folklora, odnosno “vatreno krštenje” za svog ozbiljnog aktivista – prozvano “grijehom koji vapije do neba” i “smrću demokracije”.

A, zapravo, u mnogim demokracijama kojima Hrvatska teži – a to se prije svega odnosi Sferu zajedničkog prosperiteta Zapadne Azije – se događaju daleko gore svinjarije, prema afera Varšavska i policijsko uredovanje izgleda kao svađa dječice oko par samoljepljivih sličica. Tako u Zagrebu, na primjer, nismo vidjeli kako demonstranti provaljuju i demoliraju zgradu državne televizije, kao što se dogodilo u Budimpešti, ili da mladi radikalni imigranti vatrenim oružjem gađaju policiju kao što se dogodilo u Francuskoj.

Stvari u kojima Hrvatska postaje “normalna” zemlja, odnosno ima iste standarde kao i EU, je pak sve veći životni rizik po novinare koji se usude pisati “neugodne stvari”. BBC tako javlja kako je danas, usred bijela dana na ulici tročlani tim profesionalnih ubojica hladnokrvno likvidirao Sokratisa Gioliasa, 37-godišnjeg voditelja vojski na popularnoj atenskoj radio-stanici i istraživačkog novinara koji je reportaže pisao na popularnom blogu Troktiko. Giolias je ubijen nedugo prije nego što je trebao objaviti rezultate vlastite istrage o korupciji. Policija javlja kako su ubojice svoju žrtvu namamili iz kuće u atenskom predgrađu Ilioupoli, predstavljajući se kao zaštitari i policajci.

Time je Grčka uz Hrvatsku i Rusiju postala jedna od rijetkih evropskih zemalja gdje se ubijaju novinari i izdavači.

Party Like It’s 1931

I dok pojedini hrvatski mediji pripremaju javnost za predstojeći ulazak u EU, oni koji malo prate zbivanja u Uniji ne mogu a da ne primijete sve veće sličnosti s nekim ranijim državnopravnim konstrukcijama čiji je Hrvatska član bila. Ili, preciznije, situaciji u Uniji je sve sličnija situaciji u izvjesnoj federaciji krajem 1980-ih.

Sada je svima jasno da globalna recesija nije obična recesija koja je trebala proći krajem 2009. godine, nego daleko ozbiljnija kriza koja na vidjelo pokazuje sve ono što se desetljećima skrivalo pod sag. A to, dakako, uključuje ne samo razlike u mentalitetu i ekonomskoj razvijenosti pojedinih članica EU, nego i razlike u njihovim monetarnim i fiskalnim politikama, kao i – a što se je za pokojnu SFRJ bilo kobno – kako bi EU, zapravo, trebala izgledati.

Najvažniji razlog za zabrinutost na tom polju predstavlja sve veći jaz između Francuske i Njemačke – država čiji je savez, odnosno međusobna usklađenost politika, jedan od temelja EU. Der Spiegel je tome posvetio članak koji sugerira da su odnosi dviju zemalja na najgoroj točki od kraja drugog svjetskog rata, a da veliki udio u tome imaju međusobne antipatije i suparništvo Nicolasa Sarkozyja i Angele Merkel po pitanju tko će biti spasiti Evropu. Isti članak navodi i neprijateljski odnos francuskog tiska prema Njemačkoj, a što svakog poznavatelja historije treba dodatno zabrinuti, s obzirom da je upravo šovinistički tisak bio jedan od ključnih faktora za izbijanje katastrofalnog njemačko-francuskog rata 1870. godine.

A da Evropa može regresirati u “dobra stara” vremena, izgleda da je uvjeren i Jose Manuel Barroso koji je u razgovoru s vođama evropskim sindikata naveo mogućnost da u tri PIIGS države – Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj – ponovno na vlast dođu ekstremni desničari, odnosno fašistički diktatori kojih su se te države riješile tek 1970-ih. John Monks, vođa evropskog sindikata TUC, je današnju situaciju usporedio s 1931. godinom, kada su sve te države počele kretati prema dugogodišnjim diktaturama. U pitanju je možda pretjerivanje, ali iskustva s ovih prostora uče da propagandistička pretjerivanja nekada imaju neugodnu navadu da se pretvore u stvarnost.

Kritična točka je prijeđena?

Loše stanje svjetske ekonomije se odrazilo na loše stanje hrvatske ekonomije, a s obzirom na kapitalističke zakonitosti, moralo se odraziti i na hrvatske medije koji su sve manje u stanju vršiti ono što im je primarna funkcija – informirati javnost o svijetu kakav jest. Stoga i ne iznenađuje što se na stanjenim stranicama naših novina te sve praznijim stranicama naših portala ne komentiraju kolumne poput ove u Telegraphu. Svijet onakav kakvim ga opisuje kolumnist Jeffrey Warner nije svijet koji će izmamiti prosječnom konzumentu hrvatskih medija osmjeh na lice.

Naime, Warner tvrdi da bi problemi u kojima se danas nalazi Grčka nisu posljedica okolnosti specifičnih za tu zemlju, nego da su zapravo tek prva manifestacija fenomena koji će bez neke velike razlike p0goditi sve zemlje, bez obzira na to koliko one bile daleko od mediteranskog šlamperaja. I, da stvar bude gora, sve što su vodeće zapadne vlade imali u arsenalu mjera kojima se to trebalo spriječiti je potrošeno. Nema više poreznih sredstava kojima bi se banke umjetno održavale na životu niti potpomagala potrošnja -slijedi novi niz masovnih otkaza i globalnog siromašenja.

Warner tvrdi da je dosegnuta “kritična točka”, odnosno da među svjetskim “usrećiteljima” sada caruje rezignacija, odnosno spoznaja da slijede godine, a možda i desetljeća neopisivog siromaštva i propadanja, te da se više ništa ne može učiniti. Stiglo se do tzv. petog stadija Kübler-Rossove skale umiranja.

Zapad je tu još uvijek ispred nas. Kod nas se prešlo preko “ne, Hrvatska je pod mudrim vodstvom San… pardon Kosor uspješno prebrodila krizu i riješila sve važne probleme” i “kako nam pokvarene eurokratsko-bankarske gnjide to učiniti” tek do “bit ćemo dobri, potrpat ćemo par lopova u Remetinec, samo da ne bude krize, ili barem da ne izbije prije nego što uđemo u EU”. Još se nije stiglo do “više nema nikakvog smisla”, odnosno do “živjet ćemo sretni i neopterećeni materijalizmom sada kada nema bogatstva”.

Nijemci predložili Grčkoj da proda teritorij

Zlobnici bi rekli kako današnji odnosi između Njemačke i Grčke sve više sliče na odnose Slovenije i Srbije krajem 1980-ih. Pesimistima koji se brinu da EU čeka još jedne multinacionalne federacije sasvim sigurno neće uljepšati dan vijesti iz Njemačke gdje se na grčke kritike njemačke bezdušnosti i odbijanja da se pomogne EU-braći u nevolji odgovara s prijedlozima koji će samo doliti ulje na nacionalističku vatru.

Tako današnji Bild citira dvojicu zastupnika Bundestaga koji pripadaju koaliciji Angele Merkel – Franka Schäfflera iz liberalnog FDP-a i Marca Wanderwitza iz demokršćanskog CSU-a – koji su ponudili “zanimljivo” rješenje grčkih financijskih problema. Schäffler je, naime, predložio da Grčka jednostavno proda svoje otoke, od kojih su mnogi nenastanjeni te tako prikupi sredstva za punjenje svoje budžetske rupe bez dna. Wanderwitz, pak, drži da bi Grčka svoje otoke trebala nuditi kao zalog za bilo kakav kredit koji bi joj pomogao otplati duga.

Ono što je zanimljivo jest da hrvatski mediji o svemu ovome šute. Što je prilično razumljivo s obzirom da bi slična rješenja za slične probleme mogla doći na red i u Hrvatskoj. A reakcije – ako se samo prisjetimo cirkusa koje je izazvala šaka slane vode u Piranskom zaljevu – će biti sve nego “europejske”.

Soros zabrinut za euro

U dobra stara hladnoratovska vremena se govorilo da kada netko u Kremlju kihne, washingtonski kremljolozi dobiju upalu pluća. Danas bi se nešto slično moglo reći za Georgea Sorosa i njegove javne procjene o budućnosti nekih valuta. Svaki put kad mađarsko-američki milijarder ustanovi da s nekom od valuta nije u redu, svaki valutni špekulant bi trebao umirati od straha.

Ono što je Soros rekao za euro u komentaru za Financial Times, međutim, nije rekao ništa naročito originalno. Uglavnom se sve svodi na to da je grčka dužnička kriza jasno pokazala ogromne nedostatke cijelog koncepta na kome se temelji euro, tj. da je monetarna unija država-članica EU nije komplementarna s političkom, odnosno da pojedinačne vlade previše ljubomorno čuvaju svoj suverenitet, a  što blokira zajedničko djelovanje u teškim situacijama. Soros je uvjeren da je EU u stanju spasiti Grčku koju nova socijalistička vlada Georgea Papandreoua dovodi u red, ali da ostatku PIIGS-a (Portugal, Španjolska, Irska i Italija) pomoći u ovom trenutku nema.

EU bi uistinu mogla na kraju balade dati nekakvu financijsku injekciju Grčkoj, ali je razlog za to i u najavama grčkog premijera – koji sve manje krije svoju “ljubav” prema škrtoj njemačkoj kolegici Merkel – da je njegova vlada spremna kao alternativu razmotriti i financijsku pomoć Rusije i Kine sa svim političkim i drugim implikacijama koje to sa sobom nosi.

Frka u Grka

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=greece&iid=7878312″ src=”0/c/9/2/EU_Leaders_In_980d.JPG?adImageId=10245770&imageId=7878312″ width=”234″ height=”155″ /]

U četvrtak nam je rečeno da je u Bruxellesu na samitu Europske Unije postignut sporazum o pomoći Grčkoj da otplati svoje sada već legendarne dugove. Kriza, za koju sve više ekonomista govori da bi mogla imati kataklizmičke posljedice, odnosno potpuno zaustaviti oporavak od globalne recesije, je međutim previše velika i previše komplicirana da bi se mogla riješiti na jednom sastanku.

Zapravo, vrlo je vjerojatno da su na tom sastanku pale neke teške riječi. Taj je dojam teško izbjeći nakon što se – dan nakon “spasonosnih” odluka – grčki premijer George Papandreou obratio naciji preko televizije te optužio svoje europske kolege da “šalju nejasne signale” o svojim namjerama, odnosno “stvaraju atmosferu katastrofe koja će se pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo”.

Iako Papandreou nije spominjao nikakva imena, većina svjetskih medija smatra da je meta njegovog bijesa Angela Merkel, odnosno njemačka vlada koja ne želi ni čuti da se Grčkoj šalje ikakva financijska pomoć, jer bi najveći dio te pomoći trebala iskesati upravo njemački porezni obveznici. Nijemcima je najvažnije očuvati stabilnost eura, odnosno skromna, ali za ostatak Evrope nedostižna dostignuća svog ekonomskog oporavka u prethodnoj godini.

Dio ekonomista smatra da se Grčkoj ne smije dati pomoć, jer bi se time destablizirao euro, odnosno da EU jednostavno nema novaca za tu vreću bez dna. Drugi, pak, smatraju da bi predstojeći bankrot Grčke mogao dovesti do lančane reakcije, odnosno da će doći do potpunog kolapsa financija u PIIGS-u (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) koje je kriza pogodila teže nego druge članice EU; posebno brine to što bi kolaps Španjolske mogao “izvesti” financijsku krizu u Latinsku Ameriku, te tako dovesti do još većih ekonomskih, političkih, a možda i sigurnosnih komplikacija u svijetu. Sve češće se spominje mogućnost potpunog ili djelomičnog ukidanja eura kao jedno od mogućih opcija za ublažavanje krize.

O svemu tome u našim medijima teško da se može naći slovo. To i ne iznenađuje – prizor demonstranata koji na atenskim ulicama pale zastavu EU je malo previše bogohulan, isto kao ideja da Unija za svoj 28. dragulj u kruni neće imati ni prebijene kinte.

Grčko eurorazoračanje

Hrvatska javnost, zabavljena predsjedničkim izborima, patetičnim pokušajem Sanaderovog “puča”, odnosno skijanjem u kojem će uživati establishment, nakon što je za nedjelju njegova omiljena lignja osigurala Pantovčak, uopće ne brine o onome što se događa izvan granica države. A neke od stvari koje se valjaju iza brda nimalo ne slute na dobro, pa je izvjesno da će Josipović predsjedati zemljom u kojoj će se 2010. godine živjeti primjetno lošije nego što se živjelo 2009. godine.

A da su stvari uistinu loše, svjedoči dramatičan sastanak vodećih funkcionara EU i Evropske centralne banke s grčkom vladom, odnosno izjava jednog od ECB-ovih čelnika Juergena Starka da se Grčka po pitanju svog vanjskog duga – koji iznosi 120 posto BDP-a – mora uzdati u se i u svoje kljuse, jer od Evrope neće dobiti ništa. To znači da zemlji u kojoj je ekonomska kriza već izazvala ulične nerede pa i renesansu ljevičarskog terorizma predstoji još gore razdoblje siromašenja stanovništva iz kojeg će se sporo, a ako ikada izvući. Starkova izjava je, inače, izazvala pad eura na burzama, a da nije bez osnova,  dala je naslutiti i izjava španjolskih predsjedatelja EU.

Nesklonost hrvatskih medija da javljaju o krizi je shvatljiva s obzirom da priča o Grčkoj, odnosno njeno ostavljanje na cjedilu od strane vodećih institucija EU izvlači tlo pod nogama svim zagovornicima teze o tome da je članstvo u Uniji panaceja koja će riješiti sve probleme, te da nema te stvari koje se radi njega ne bi smjela žrtvovati.

Obiteljska stvar

Američke sapunice – ili barem one koje su nekoć bile popularne na ovim prostorima, poput Santa Barbare i Dinastije – obično su radnjom bile smještene u neki gradić gdje su se zapleti pojedinih epizoda uglavnom vrtili oko sukoba dvojice suparničkih bogatuna i njihovih obitelji. Takve TV-serije obično nisu imale mnogo veze sa stvarnim životom, ali povijest poznaje neke slučajeve, odnosno manje ili veće zajednice gdje se politika u mnogo čemu svodila na sukob dviju smrtno zavađenih obitelji. Jedan od najpoznatijih primjera je renesansni Rim sa znamenitim sukobom obitelji Orsini i Colonna.

Kako stvari stoje, baš i nije potrebno odlaziti u prošlost ili daleko s ovih prostora da bi se pronašlo nešto slično. Jedan od sjajnih primjera nacionalne politike kao obiteljskog suparništva daje Grčka, a o čemu zorno svjedoči ovaj post Kratka politička povijest suvremene Grčke, odnosno popis premijera koji su se izmjenjivali na njenom čelu od 1963. godine. Čak i oni koji ne znaju engleski ili im imena dvije vodeće stranke – PASOK (socijalisti, ljevica) i Nova demokracija (desnica) – previše ne znače, neće moći ne primijetiti kako se u redovnim intervalima izmjenjuju slična prezimena.

Koliko takvo stanje stvari ima veze s toplom, smeđom i ne baš mirisavom materijom s kojom se posljednjih dana sudara grčka ekonomija možda i nije toliko važno. Grčka je, nekako, usprkos svega toga, dobila Olimpijadu i – ono što je za naš politički establishment jedini istinski parametar uspjeha – upala u “vlak sreće” zvan Evropska Unija. Stoga možda i svo to bacanje drvlja i kamenja na nekakav nepotizam naših političara i nije na mjestu.

Ako bi Miroslav Tuđman za pet godina postao nešto ozbiljniji predsjednički kandidat nego što jest, i ako bi Ivan Račan postao nešto više od SDP-ovog ideologa u sjeni, to ne automatski ne znači da bi tada Hrvatska morala biti u gorem položaju nego što jest. Povijest nas uči i da “homo novusi” znaju upropaštavati države isto onako efikasno kao i političari sa zvučnim i “plemenitim” prezimenima.