Oznaka: George Lucas

RECENZIJA: Red Tails (2012)

Red Tails
Red Tails (izvor: Wikipedia)
RED TAILS
uloge:  Terrence Howard, Cuba Gooding Jr., Nate Parker, David Oyelowo, Tristan Wilds, Daniela Ruah
scenarij: John Ridley & Aaron McGruder
režija: Anthony Hemingway
proizvodnja: Lucasfilm/20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 128 '

Prije nekoliko godina je afroamerički režiser Spike Lee digao kuku i motiku povodom filma Zastave naših očeva, odnosno činjenice da među tisućama statista koji glume američke snage u napadu na Iwo Jimu nema nijednog crnca. Režiser Clint Eastwood je na to imao spreman, iako današnjim Amerikancima ne baš tako ugodan odgovor – film je nastojao biti autentičan, odnosno nije bježao od toga da su SAD u vrijeme “dobrog” antifašističkog rata bile pod režimom institucionalnog rasizma, uključujući segrerirane vojne postrojbe. Tada su crnci i u uniformi, kao i u civilu, bili u podređenom položaju, a za što je najbolji primjer odbijanje vojne vrhuške da ih prihvati kao pilote. Zrakoplovna postrojba čije je ljudstvo uspjelo savladati te predrasude je predmet ratnog filma Red Tails koji se odnedavno prikazuje u našim kinima.

Radnja počinje 1944. u Italiji gdje djeluje 332. lovačka grupa, sastavljena od pilota iz “eksperimentalnog” programa “zrakoplovaca iz Tuskeegeja”. Postrojba je opremljena zastarjelim letjelicama i prisiljena obavljati rutinske i ponižavajuće zadatke kao što je patroliranje duboko u savezničkoj pozadini, a jedinu pravu borbu njen zapovjednik, pukovnik Bullard (Howard), vodi u Pentagonu, nastojeći spriječiti njeno ukidanje. Njegovo lobiranje, kao i strahoviti gubici koji američke bombarderske snage trpe od njemačkih lovaca, vojno vodstvo konačno uvjere da crnim pilotima pruže priliku za pravu akciju. Nju predstavlja savezničko iskrcavanje kod Anzija, gdje Bullardove snage uspješno brane mostobran od njemačkih zračnih napada. 332. grupa nakon toga dobiva moderne aparate tipa “Mustang” i zadatak zaštite “letećih tvrđava” pri napadima duboko u teritorij okupirane Europe; pri tome se počinju isticati kako novom, efikasnijom taktikom, tako i po bojanju repova u crveno zahvaljujući čemu će steći svoj nadimak.

George Lucas, na čiji su opus bili značajno utjecali filmovi o zrakoplovcima drugog svjetskog rata, je film o 332. grupi pokušavao snimiti još od 1988. godine. Međutim, čak ni njegov utjecaj nije uspio razbiti nesklonost hollywoodskih studija za potencijalno skupi spektakl bez uloga za bijele zvijezde. Na kraju je nakon više od dva desetljeća bio prisiljen film platiti iz vlastitog džepa, a u međuvremenu je na istu temu snimljen TV-film u produkciji HBO. Lucasov novac se u Red Tails doima najbolje potrošenim na prilično dojmljive i realistične scene zračnih borbi, pri čemu se dobro snalazi Andrew Hemingway, režiser koji je prije toga uglavnom radio na televiziji.

Na žalost, čim se radnja spusti na tlo, s njome se spušta i kvaliteta filma. Glavni razlog za to je izuzetno loš scenarij Johna Ridleya i Aarona Magrudera, ispunjen klišejima, replikama i crno-bijelom karakterizacijom nakon kojih Mirko i Slavko zvuče kao književna klasika. U njega je utrpan i obavezni romantični podzaplet, odnosno veza obješenjačkog pilota (Oyelowo) s Talijankom (Ruah), a čije su socijalne i druge implikacije sasvim ignorirane; podzaplet sa zarobljenim pilotom (Wilds) koji bježi iz njemačkog logora je još besmisleniji, i doima se kao prepričavanje daleko boljih filmova. Nasuprot toga, ono što bi možda bilo zanimljivije od rutinerske akcije –mukotrpna politička borba s kojom su crni piloti izborili pravo da se u zraku bore za svoju zemlju – uopće nije iskorištena u scenariju. Dojam dodatno kvari i anakronistička glazba inače talentiranog Terencea Blancharda, koja Red Tails čini sličnim TV-filmu nego punokrvnom hollywoodskom spektaklu.

Lucasu teško da se mogu osporiti dobre namjere, ali one ipak nisu bile dovoljne da se ova, relativno nepoznata, epizoda američke vojne povijesti obradi na zbilja kvalitetan način.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 11. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 3/10

Trijumf i tragedija Ratova zvijezda

Povijest filmske umjetnosti nije samo povijest velikih filmova. nego i povijest velikih filmova koji iz svakojakih razloga nisu nikada bili snimljeni. Svega toga su prilično svjesni najstariji fanovi Ratova zvijezda, odnosno, da budemo precizniji, originalne trilogije snimljene 1970-ih i 1980-ih. Prvi film, snimljen 1977. i danas poznat kao Nova nada, predstavljao je jedan od najvećih fenomena popularne kulture 20. stoljeća. Drugi film, Imperija uzvraća udarac, čija se 30. obljetnica upravo slavi, se smatra jednim od najboljih nastavaka u povijesti Hollywooda, ako ne i jednim od najboljih ostvarenja SF-žanra u povijesti.

Treći film, Povratak Jedija, je 1983. godine je trebao biti nešto slično, ali je danas gotovo zaboravljen i među starim warserima, usprkos komercijalnog uspjeha koji je postigao, predstavlja razočaranje, ako ne i izdaju. Jedino je nova trilogija, koja je izazvala sveopće zgražanje i neprijateljstvo, pomogla tom filmu da malo popravi reputaciju, ali tek u usporedbi. U svoje je vrijeme izazivao mrštenje pri pomisli na “dražesne” Ewokse i ultra-sladunjavi hepi end, tako različit od dostojanstvene Nove nade i realistične Imperije.

Gary Kurtz, producent prva dva filma i nekad najbliži suradnik Georgea Lucasa, u izjavi za Los Angeles Times je potvrdio sve ono što su fanovi originalne trilogije pretpostavljali, ali nikada nisu mogli dokazati – da je Povratak Jedija remek-djelo koje je, poput prequela, uništila Lucasova orijentacija na sirovu “komercijalu” i vlastita bahatost. Prema Kurtzu, Jedi je trebao biti isto onako mračna, odnosno “realna” priča u kojoj “dobri momci” dobijaju batine, odnosno u kojoj su Han Solo ili Lando Carlisian trebali “kupiti farmu”, tj. poginuti prije odjavne špice. Međutim, Lucas je tada gledao u financijske brojke i zaključio da više zarađuje prodajući igračke nego filmska prava; Jedi je, dakle, trebalo podrediti igračkama, odnosno dječici koja će vrištati roditeljima da ih kupe. Zato su se usred filma pojavili omraženi Ewoksi, a kraj završio poput najsladunjavije bajke. Kurtz se, kako tvrdi, s time nije htio složiti, pa je nakon Imperije odlučio s Lucasom prekinuti suradnju.

Fanovi originalne serije mogu samo zamišljati što bi se dogodilo da je bilo suprotno, tj. da je nakon drugog filma Lucas, a ne Kurtz, otišao, odnosno da je trilogija bila onako zaokružena i onako savršena kakvom je trebala biti. To su pitanja na koja, s druge strane, fanovi Sumraka najvjerojatnije neće razbijati glavu.