U “normalnim” demokratskim zemljama u kojima se, za razliku od Hrvatske, stranke na ljevicu i desnicu dijele na temelju kakvih-takvih ideoloških kriterija, može se zapaziti zanimljiv fenomen kada su u pitanju politički skandali. Kada treba “pasti” desničarski političar, obično je to zbog situacija tipa “mrtva cura, živi dečko” ili sličnih pikanterija nespojivih s tradicionalnim, konzervativnim moralom na kojima te stranke inzistiraju. Ljevičarski političari, pak, “padaju” na temelju situacija tipa “prsti u tegli s medom”, odnosno protuzakonitog bogaćenja na račun istih onih siromašnih masa koje nominalno predstavljaju. U tom svjetlu valja gledati prvu ostavku u vladi novog britanskog premijera Davida Camerona, koji je bez jednog svog ministra ostao niti mjesec dana nakon dolaska na vlast.
David Laws, državni tajnik britanskog Ministarstva financija, objavio je kako napušta dužnost nakon što se otkrilo da je čak 40.000 funti koje je kao parlamentarni zastupnik dobivao kao troškove zastupanja svoje izborne jedinice potrošio na to da bi kupio kuću i stanove, odnosno plaćao najamninu svom ljubavniku Jamesu Lundieju. Da stvar bude još “pikantnija”, Laws je sve do otkrića afere tvrdio da je obiteljski čovjek i otac dvoje djece.
Lawsov 17-dnevni ministarski staž će Cameronu predstavljati lošu vijest, s obzirom da predstavlja neslavan rekord u bližoj britanskoj povijesti. Laws se, također, kao financijski stručnjak, smatrao jednom od zvijezda nove vlade, odnosno glavni operativac zadužen za bolne budžetske rezove koji predstavljaju srž nove politike. Za Camerona je sreća u nesreća ta da je Laws zastupnik Liberalnih demokrata, njegovih koalicijskih partnera, a ne njegove Konzervativne stranke.
Liberalni demokrati se, usprkos toga što su u Blairovo doba bili radikalna ljevica, vole predstavljati kao stranka centra, i ovaj skandal u mnogo čemu predstavlja ironičnu potvrdu gore navedenog pravila. Laws je pao i zbog toga što je upražnjavao “alternativni životni stil” nespojiv s tradicionalnim vrijednostima, ali i zato što je zbog njega potkradao siromašne britanske porezne obveznike.
Dvije osobe su poginule, a deset ih je ozlijeđeno nakon što je nepoznati maskirani muškarac večeras upao u telavivski gay klub, javlja Jerusalem Post. Izraelska policijski glasnovornik Mickey Rosenfeld je izjavio da, prema prvim saznanjima, motiv napada najvjerojatnije nije “nacionalistički”, nego je riječ tek o “običnom kriminalu”.
Spasilačke službe, pak, javljaju da je Cafe Noir, kako se to mjesto zove, “krvavo”, odnosno da je šest ozlijeđenih ljudi u teškom stanju.
Napadač još nije otkriven, a za njim se traga. U svakom slučaju, ovo je jedna od rijetkih zločina takve vrste u Izraelu u kojem bi i Arapi i Židovi mogli biti počinitelji.
Iako bi povijest u pravilu opisuje kao niz notornih činjenica koje ništa ne može promijeniti, iskustva s ovih prostora jasno pokazuju kako je riječ o idealu koji se još dugo, a možda nikada neće dostići. Problem, doduše, nije toliko u činjenicama koje eonima mogu ostati iste, koliko njihovom tumačenju koje se nevjerojatno brzo zna mijenjati na osnovu dnevnopolitičkih potreba. Bliska prošlost, ali i sadašnjost ima brojne primjere “napredno orijentisanih jugoslovenskih” drugova koja su postajali “domoljubna državotvorna” gospoda, heroja koji su postajali zlikovci, okupacija koje su postajale oslobođenja, bratskih saveznika koji su postajali pogani izdajnici ili jamstvenih kartica o smanjivanju PDV-a.
Možemo se tješiti, pak, da taj fenomen nije isključivo vezan uz nove nesretne prostore, odnosno da politika i njeno preoblikovanje povijesti zna pogađati i naizgled prosvijećenije zemlje. Možda je najbolji primjer SAD gdje je “politička korektnost” uzela toliko maha da se nastoje retuširati i neke ličnosti i događaji koji baš i ne spadaju ono što se obično podrazumijeva pod izrazom “daleka prošlost”. Dva primjera, pak, pokazuju kako predmet takvih orvelovskih intervencija ne mora uvijek biti “ideološki neprijateljska” tumačenja povijesti koja se vezuju uz konzervativizam i tlačenje neke manjine, nego i “istine” koje su znale dolaziti s lijeve obale rijeke.
Prvi primjer je J. Edgar Hoover, jedna od najmoćnijih, najpoznatijih, ali i najkontroverznijih i najomraženijih ličnosti u SAD 20. stoljeća. Na mjestu direktora FBI je bio od 1924. do smrti 1972. godine, pretvorivši tu federalnu agenciju u jednu od najefikasnijih tajnih policija na svijetu, ali i stvorivši od nje stroj za prikupljanje “prljavština” o svakom relevantnom američkom političaru i javnoj ličnosti. Za američku ljevicu Hoover je bio monstrum, i stoga ne čudi što su se još za njegovog života u ljevičarskim krugovima počela širiti glasine o tome da svemoćni direktor tajne policije ima vlastitu mračnu tajnu, odnosno da je homoseksualac.
Zahvaljujući Hollywoodu, koji je politički uvijek stajao na ljevici, ali i bio i sklon promicati urbane legende, Hooverova homoseksualnost je prvo postala dio američke popularne kulture, a potom i svojevrsna činjenica koju nitko nije smio dovoditi u pitanje. Tako je pred kraj 20. stoljeća bilo teško zamisliti ijedan holivudski film u kome se pojavljuje Hoover a da se na ovaj ili onaj način ne spominje njegov navodni “brak” s pomoćnikom Clydeom Tolsonom ili njegove slike orgijanja u ženskim haljinama s kojima ga je ucjenjivala mafija. Hoover je tako postao simbol sve izopačenosti i licemjerja s kojom su šezdesetosmaši opisivali konzervativni poredak koga je direktor FBI nastojao zaštiti.
Danas se, pak, prilikom govora o Hooveru daleko više spominju njegovi “gafovi”, sklonost klađenju i novcem motivirane veze s mafijom nego njegove “slobodne aktivnosti”. O homoseksualnosti se sve manje govori, ona se ignorira pa sve češće odbacuje kao lijepa priča koja nema veze sa stvarnošću, odnosno isto toliko, ako ne i manje kao dugogodišnja ljubavna veza s holivudskom starletom Dorothy Lamour.
Koji je razlog za takvu promjenu? Prilično jednostavan, odnosno isti onaj zbog koga se američki predsjednik Lincoln, po mnogima najveći predsjednik SAD i pobjednik građanskog rata, nastoji na osnovu par špekulacija proglasiti homoseksualcem, dok se daleko brojnije reference na seksualnu orijentaciju njegovog prethodnika Jamesa Buchanana, pobornika ropstva i uvjerljivo najgoreg predsjednika SAD, elegantno ignoriraju.
Naime, homoseksualnost je danas jednostavno previše “cool” i previše “in” da bi se moglo vezivati za “problematične” ličnosti. Štoviše, svaki takav pokušaj bi se danas proglasio homofobijom. I tako je Hoover, ni kriv ni dužan, prvo postao “tetkica” da bi ga se proglasilo licemjernim razvratnikom i monstrumom, a potom postao “hetrić” zato da ga “braća” više ne bi imala kao crnu ovcu u svojim redovima.
Nešto noviji primjer, pak, predstavlja tzv. Noć razbijanja diska (Disco Demolition Night), događaj koji se zbio 12. srpnja 1979. na čikaškom bejzbol-igralištu Comiskey Park, kada je u pauzi između dvije utakmice promocija lokalnog disk-džokeja Stevea Dahla, poznatog po antipatiji prema disko-glazbi, dovela do sveopćeg uništavanja disko-ploča, ali i nereda na terenu zbog kojih je druga utakmica trebala biti otkazana. Taj se događaj smatrao početkom kraja disko-ere u u SAD, a desetljećima je bio slavljen kao svojevrsna pobuna protiv establishmenta, odnosno nastojanje da se rock glazba vrati svojim buntovničkim korijenima, a nasuprot kvarenju od diska i njegove supkulture vezane uz materijalizam, konzumerizam i druge vrijednosti srednje klase i konzervativni poredak.
Tri desetljeća kasnije je, pak, taj romantični rokerski juriš na disko-Bastilju dobio daleko negativnija tumačenja zahvaljujući “političkoj korektnosti”. Naime, iako je disko-era tada završila što se tiče većine stanovništva, supkultura je preživjela u gay zajednici, odnosno disko se otada smatrao gay glazbom. Isto tako su današnji “politički korektni” povjesničari pažljivo prebrojali naslage melanina na koži disko-izvođaća i došli do zaključka da je među njima bila daleko više crnaca nego bijelaca, pogotovo kada se disko-glazba usporedi s “običnim” rockom. I tako je Noć razbijanja diska odjednom postala ne revolucija nego kontrarevolucija, odnosno rasizmom i homofobijom izazvan zločin iz mržnje koga svaki “pošteni intelektualac” mora najoštrije osuditi.
Gledajući takve primjere prilično je teško ne složiti se s Zhou Enlaijem, kineskim premijerom koji je prilikom posjeta Francuskoj početkom 1970-ih rekao da je “još uvijek prerano” da bi se išta suvislo moglo reći o francuskoj revoluciji 1789.
Litvanski Sejm je danas donio kontroverzni zakon kojim se ograničava širenje informacija “koje bi naškodile djeci”. Zakon, koji su kritičari proglasili najdrastičnijim primjerom vladine cenzure u EU, zabranjuje javno širenje “prikaza nasilja i smrti”, ali i informacija koje se tiču poligamije, te homoseksualnosti i biseskusalnosti.
Zakon je glatko prošao nakon što se za njega izjasnilo 87 od 141 zastupnika Sejma. Samo šestorica su bili protiv. Bio bi donesen i prije da ga vetom nije zaustavio bivši predsjednik Valdas Adamkus. On je, međutim, prekjučer napustio dužnost, a njegova nasljednica Dalia Grybauskite je ustavom spriječena upotrijebiti veto neposredno nakon svog prethodnika, te će ga biti prisiljena potpisati.
Na zakon su, iz razumljivih razloga, drvlje i kamenje bacile lokalne gay organizacije, ali i Amnesty International, koji tvrdi da se njime promiče homofobija.
Jedan od glavnih pobornika, desničarski zastupnik Petras Grazulis, tvrdi kako mu je namjera zaštiti litavske “obiteljske vrijednosti” te spasiti buduće generacije od “trule kulture” kojoj su izloženi. Zakon osim nasilja i alternativnih oblika seksa također zabranjuje promicanja kockanja, lošeg jela te nezdravih sanitarnih i fizičkih navika. Među javne prikaze su uključeni TV-programi i video-igre kojima bi bila izložena djeca.
Nakon ovakve vijesti će se hrvatska liberalna javnost moći tješiti da predstojeći zakon o umjetnoj oplodnji neće biti najdrastičniji primjer talibanizacije evropskog kontinenta.
Da ironija bude veća, zakon je donesen na 220. godišnjicu juriša na Bastilleu – velikog početka transformacije Evrope u liberalnu demokraciju. Izgleda da je Zhou En Lai bio u pravu. Zbilja je prerano reći hoće li vrijednosti koje se promiču od 1789. godine na ovom kontinentu zbilja odnijeti trajnu pobjedu.
Noćni klub Cobra u Toronto je u ponedjeljak rano ujutro (popodne po hrvatskom vremenu) postao poprištem nemilog događaja prilikom koga je ozlijeđen Mario Lavandeira, američki bloger kubanskog podrijetla široj javnosti poznat kao Perez Hilton, odnosno voditelj istoimenog celebrity bloga. Hilton je za vrijeme svečanosti dodjele nagrada MuchMusic za videospotove započeo raspravu s Fergie, članicom benda “Black Eye Peas”, a povodom Hiltonove kritike njihovog najboljeg albuma. Nešto kasnije se u raspravu uključio i Will.I.Am.
Što se potom dogodilo je predmet kontroverze. O incidentu je javnost saznala preko samog Hiltona, koji je preko Twittera javio da je ozlijeđen u sukobu s grupom Black Eyed Peas, odnosno da krvari i da nema policije. Nešto kasnije se ispostavilo da je Hiltona u glavu udario Liborio “Polo” Molina, menadžer benda.
Molina je kasnije od policije optužen za fizički napad. Sam Hilton je priznao da je tokom rasprave Will.I.Ama “počastio” epitetom koji je doveo u pitanje njegovu seksualnu orijentaciju. Na kraju je Hilton završio sa šljivom na oku.
Sukob se, inače, nastavlja na Internetu. Svoju verziju priče je javnosti preko video-snimke podijelio Will.I.Am. Na tu snimku je odgovirio Hilton s 12-minutnim video-snimkom u kojima iznosi svoju verziju priče i tvrdi kako “nasilje nikada nije odgovor”.
Inače, Hilton, koji stalno naglašava svoju homoseksualnost, je bio daleko manje pacifistički raspoložen kada je u pitanju Carrie Prejean, (sada već bivša) Miss Kalifornije kojoj je kao član žirija za Miss SAD postavio kobno pitanje o istospolnim brakovima te dobio “politički nekorektan” odgovor. Tada ju je, revoltiran njenom “homofobijom” nazivao svakakvim imenima koja nisu za tisak.
UPDATE: GLAAD, jedna od vodećih američkih organizacija za prava homoseksualaca, pozvala je Hiltona da se ispriča zbog korištenja “uvredljive i dehumanizirajuće” riječi.
Carrie Prejean, Miss Kalifornije kojoj su gay aktivisti nastojali oduzeti krunu zbog “politički nekorektnog” odgovora na pitanje o istospolnim brakovima, na kraju je ipak bila prisiljena prepustiti svoju titulu Tami Farrell. Kao razlog je direkcija izbora za Miss USA navela “nepoštivanje ugovornih obaveza”, a odluku je potvrdio i vlasnik licence Donald Trump.
Prejean je osim titule Miss Kalifornije imala i titulu Prve pratilje Miss USA. Trump je inače prije mjesec dana, usprkos kampanje s ciljem da joj se oduzme titula, odlučio da Prejean sačuva titulu. Tada su se kao razlog navodile “vruće” fotografije koje je 22-godišnja manekenka bila napravila u kasnim tinejdžerskim godinama. Trump je, pak, svoju odluku obrazložio nastojanjem da se očuva sloboda govora u SAD, odnosno podsjećanjem kako je Prejeanino protivljenje istospolnim brakovima stav koji dijeli i predsjednik Barack Obama, ali i većina građana Kalifornije koji su sudjelovali na jesenskom referendumu.
Gay aktivisti, kojima su se bila pridružila brojna imena američke industrije zabave, nisu bili sretni zbog odluke, te će sada bez svake sumnje dobiti zadovoljštinu. Fox News navodi kako je prekid ugovora između Prejean i direkcije izbora uzrokovan sukobom oko kontrole nad javnim nastupima, odnosno Prejean je inzistirala da bude svečani gost olimpijade za ljude sa specijalnim potrebama, čemu se direkcija protivila. Prejean, pak, tvrdi kako joj je direkcija izbora bila naložila da se slika za Playboy te nastupi u reality showu I’m A Celebrity… Get Me Out of Here, a što direkcija opovrgava, navodeći tek da je “proslijedila” takve ponude.
Prejean je, pak, u intervjuu za TMZ.com izjavila kako su razlozi za njen gubitak titule isključivo politički, odnosno kako se samo tražio izgovor da joj se skine titula.
Malo tko se danas usudi osporiti tezu kako je Hollywood neopisivo liberalniji od ostatka Amerike (i većine suvremenih društava). Međutim, isto tako je malo onih koji su spremni priznati da holivudski glumci, pisci, scenaristi i producenti svoj pogled na svijet agresivno promiču kroz sadržaj svojih filmova i TV-serija. U tome se ponekad ide tako daleko da se ne samo lijevi, liberalni i “politički korektni” stavovi izlažu kao jedini mogući, nego se čak činjenice koje bi takvim stavovima išle u prilog “friziraju” s bezočnošću nalik na najsiroviji “agitprop” u nekadašnjim zemljama realnog socijalizma.
Jedan od primjera gdje su holivudski scenaristi dozvolili da vlastite ideološke predrasude plasiraju kao činjenice o kojima nikakvog spora nema jest i TV-serija Blizu doma, odnosno epizoda The Shot, emitirana na programu HRT-a u ponedjeljak navečer. U toj je epizodi tužiteljski tim na čelu s protagonisticom Annabeth Chase vodi proces protiv tinejdžera, zvijezdu srednoškolskog tima, koji je iz nepoznatih razloga ustrijelio svog mladića. Za vrijeme istrage se otkrije kako je tinejdžer imao homoseksualna iskustva, a na što slijedi eskpresni komentar Chaseinog šefa Stevea Sharpea kako od 15 igrača u srednjoškolskom timu “statistički, 2-3 mogu biti gay”.
Stručna literatura vezana uz pitanja ljudske seksualnosti navodi kako udio homoseksualaca u muškoj populaciji iznosi između 1,5 do 4 posto. Brojke koje imaju običaj koristiti gay organizacije – a koje su se svojevremeno citirale u HRT-u i hrvatskim medijima za vrijeme trećesiječanjske vlasti – se vrte oko 10 posto. Brojke koje koriste autori serije Blizu doma, pak, sugeriraju da je taj postotak znatno veći, odnosno 15 – 20 posto.
Ta je brojka, dakle, gotovo deset puta veća od one koje citira većina relevantnih istraživanja, ali je autori serije gledateljima serviraju kao notornu činjenicu o kojoj ima smisla raspravljati isto onoliko koliko o tvrdnji da li sunce svakog dana izlazi na istoku. Moguće je da autori nisu bili upoznati sa seksološkim istraživanjima, ali je vjerojatnije da su si dali “pjesničke slobode” kako bi što efektnije “senzibilizirali” gledatelje na probleme homoseksualne populacije koja – kako serija sugerira – čini više nego značajan udio stanovništva, odnosno, s obzirom na broj pogođenih, homofobija i uskraćivanje prava homoseksualacima predstavlja daleko ozbiljniji problem nego što je svojevremeno bila segregacija crnaca u SAD.
Sitni detalj u jednoj epizodi i ne baš straobalno popularne serije bi bilo nezahvalno uzeti kao krunski dokaz o ideološkoj “nabrijanosti” Hollywooda, ali takvih detalja, iako ponekad i ne tako drastičnih, ima poprilično. Njihova akumulacija stvara percepciju Amerike i svijeta u cjelini koju je teško pomiriti sa stvarnošću, a nesklad između percepcije i stvarnosti ponekad stvara i ozbiljne probleme kao što je tzv. CSI efekt. Taj i drugi primjeri pokazuju koliko je opasno stvarati sliku današnjeg svijeta na osnovu onoga što servira američka tvornica iluzija, odnosno koliku odgovornost Hollywood zapravo ima. Tu je odgovornost Hollywood često zloupotrebljavao ili je s najboljim namjerama popločavao staze do svakojakih paklenih destinacija.
Vrhovni sud Kalifornije je sa 6 glasova “za” i 1 glasom “protiv” donio presudu kojom se potvrđuje rezultat prošle godine održanog referenduma kojim su u toj državi zabranjeni – prije toga odlukom istog suda legalizirani – istospolni brakovi. Sud je, međutim, koristeći činjenicu da referendumski prijedlog po tom pitanju nije bio dovoljno jasan, također donio odluku da će 14.000 istospolnih brakova sklopljenih prije izglasavanja referenduma ostati valjano.
To je solomonsko rješenje bilo očekivano od većine pravnih stručnjaka. Presuda je, inače, donesena po tužbi koje su podnijele kalifornijske gay organizacije, tvrdeći kako famozni Prijedlog 8 predstavlja tako drastično mijenjanje kalifornijskog Ustava da ga se moralo izglasati po kvalificiranom postupku, odnosno uz dvotrećinsku većinu u kalifornijskoj skupštini (gdje većinu, naravno, drže gay-friendly liberalni demokrati kojima tako nešto ne pada na pamet), a ne samo većina birača. Većina komentatiora je, pak, držala da se Vrhovni sud ipak neće usuditi direktno ići protiv najdemokratskije i najneposrednije izražene volje građana Kalifornije. U tom smislu su davane i izjave od strane samih sudaca.
Time je, barem privremeno, završena saga koja se ispočetka iskazala kao neočekivana posljedica kandidature Baracka Obame za američkog predsjednika, a kasnije izazvala pravljenje crnih lista u Hollywoodu, vandaliziranje objekata Mormonske crkve i javno razapinjanje Miss Kalifornije.
Ruska policija je, kako javlja Russia Today, uhapsila oko 20-ak gay aktivista koji su, usprkos zabrani gradskih vlasti na čelu s gradonačelnikom Jurijem Lužkovim, pokušali održati gay paradu na ulicama Moskve. Aktivisti su najavili da će, slično kao i u nekoliko ranijih navrata, izaći na ulice, a Lužkov, koji gay parade smatra “satanskim” se zarekao da ih nikada neće dozvoliti. Moskovski gradski dužnosnici su, inače, zabrane tumačili sigurnosnim razlozima, odnosno time da je takve događaje u pravilu pratilo nasilje, odnosno napadi kršćanskih fundamentalista. U jednom ranijem incidentu je tako, pretučen britanski gay aktivist Pete Thatchell, ali i jedan član Evropskog parlamenta.
Policijsko “treniranje strogoće” bi zlobnici mogli protumačiti činjenicom da je nizozemski bend De Toppers ispao u polufinalu natjecanja za Pjesmu Eurovizije, što znači da nema ništa od najavljenog bojkota glavne večeri kojim su Nizozemci prijetili u slučaju da na paradi dođe do nasilja. Tako se Putin, Medvjedev & Co. ne moraju brinuti da će pred TV-publikom cijelog jednog kontinenta biti prokazani kao homofobi.
