RECENZIJA: Slaughtera Nicka za predsjednika (2012)

SLOTERA NIKA ZA PREDSEDNIKA
(SLAUGHTERA NICKA ZA PREDSJEDNIKA)
(SLAUGHTER NICK FOR PRESIDENT)
nastupaju: Rob Stewart, Miloš Đuričić, Srđa M. Popović
scenarij: Marc Vespi
režija: Rob Stewart, Liza Vespi & Mark Vespi
proizvodnja: Indiecan Entertainment, Kanada, 2012.
trajanje: 71 '

Posljednje godine su, najblaže rečeno, dovele u pitanje nekoć popularnu, a mnogima i neupitnu tezu o kraju povijesti. Nešto slično se dogodilo i sa pričom o tome kako je nezaustavljivi buldožer globalizacije izravnao ili na putu da izravna sve svjetske kulture, te da će svatko, bilo da živi u Amsterdamu ili Kandaharu, imati iste društvene vrijednosti, nositi istu odjeću, slušati istu glazbu i na zidovima držati postere istih filmskih i televizijskih zvijezda. Koliko je ta tvrdnja daleko od današnje stvarnosti je možda najbolje svjestan Hollywood, odnosno njegovi knigovođe nakon što vide da razna “egzotična” tržišta sa publikom “egzotičnog” ukusa brojne blockbustere spašavaju od propasti. Ipak, daleko bolju ilustraciju pravog stanja stvari pruža neobična priča koja je postala predmetom kanadskog dokumentarnog filma Slaughtera Nicka za predsjednika, jednog od rijetkih primjera žanra koji se nekako uspio prošvercati do redovne kino-distribucije u Hrvatskoj.

Razlog zbog kojeg naši kino-gledatelji imaju prilike vidjeti ovaj film jest u tome što se bavi bliskim susjedstvom i bliskom prošlošću, iako radnja započinje na sasvim drugom mjestu. Godine 1991. je mladi kanadski glumac Rob Stewart dobio glavnu ulogu u TV-seriji Sweating Bullets (Znojeći metke), koja je na međunarodnim tržištima prikazivana pod naslovom Tropical Heat (odnosno kao Tropska vrućina na programu Mreža u Hrvatskoj u drugoj polovici 1990-ih). Bila je radnjom smještena u egzotično ljetovalište na Floridi, a u njoj je Stewart tumačio lik Nicka Slaughtera, privatnog detektiva sa konjskim repićem i havajskom košuljom. Usprkos tome što se snimala na nekoliko atraktivnih svjetskih lokacija, krasio ju je, zapravo, relativno nizak budžet, kao i prilično loše kritike, koje su je često opisivale kao “jeftinu kopiju Baywatcha“. Na programu se, međutim, održala solidne tri sezone i predstavljala je odskočnu dasku za nastavak Stewartove karijere. Ili je barem tako Stewart mislio sve do trenutka kada se, pogođen besparicom, zajedno s obitelju morao preseliti iz toplog Los Angelesa natrag u roditeljski dom u Kanadi. Mnogo godina kasnije je Stewart, već pomiren sa svojim padom u zaborav, pretražujući Facebook, doznao da je, zapravo, velika zvijezda i ikona popularne kulture. Naime, ispostavilo se da je njegova serija (distribuirana pod naslovima Detektiv u raju i Tropska vrelina) uživala neopisivu popularnost u Srbiji početkom 1990-ih, odnosno da su se o njemu pjevale pjesme, crtali stripovi, kao i da se rutava prsa po njemu nazivaju (fonetski) “Nik Sloter”.

Godine 2009. je Stewart prihvatio poziv članova novosadskog punk-benda “Atheist Rap” da nastupi na njihovom koncertu, na kome se, između ostalog, izvodila pjesma “Sloteru Niče, Srbija ti kiiče”. To je putovanje Stewartu postala prilika da, zajedno sa dvoje svojih prijatelja – Nickom i Laurom Vespi – snimi dokumentarni film u kome bi bilježio svoje doživljaje. On je četiri godine kasnije premijerno prikazan u Kanadi, kao i u Hrvatskoj. Kamera prati Stewarta na putovanju od Kanade do Beograda, kao i nekoliko dana koje je proveo susrećući se sa raznim celebrityjima, ali i običnim ljudima, i s nevjericom, ali i nimalo skrivanim oduševljenjem, shvaćajući kako gotovo dva desetljeća mnogo znači milijunima ljudi o kojima nije imao pojma.

Film, dakako, nastoji toj bizarnoj situaciji dati određeno objašnjenje, a koje je, dakako, vezano uz mračna poglavlja povijesti ovih prostora. Početak 1990-ih i raspad Jugoslavije su Srbiju teško pogodili, prije svega zbog ekonomskih sankcija koje su dovele do sveopćeg siromaštva. Stewartova serija je, zbog sankcija, predstavljala jednu od rijetkih stranih serija koja se našla na programu, ali je masama osiromašenih i frustriranih gledatelja, kroz “opuštene” likove i situacije u tropskom raju predstavljala svojevrsni prozor u onaj “pravi” i “normalni” svijet koji im je zbog rata i sankcija ostao bez domašaja. Stewart to prikazuje kroz niz intervjua sa srpskim javnim ličnostima, koji nastoje ukratko objasniti političku i ekonomsku situaciju tog vremena, kao i način na koji se serija pojavila, odnosno godinama ostala na malim ekranima. Poseban je naglasak, pak, stavljen na velike prosvjede protiv Miloševićevog režima 1996/97. godine, kada je upravo lik Nicka Slaughtera postao svojevrsna ikona mladih studentskih prosvjednika. Protagonist šašave detektivske serije, odnosno parola “Nicka Slaughtera za predsjednika” su tada služili kao naizgled neozbiljna, ali duboko subverzivna poruka kojom se tražila alternativa postojećem poretku te izražavala želja u jednu drukčiju i bolju budućnost.

U filmu se te scene “dubokog” sadržaja miješaju sa onima kojima koje sadrže naizgled banalni prikaz Stewartovog boravka u Srbiji. Uz uobičajeni medijski cirkus na aerodromu, davanje autograma, prigodne svečanosti i gostovanja u popularnim talk show emisijama se ističe ona u kojoj Stewart pristaje nastupiti u televizijskoj reklami. Pokušaj da se situaciji u kojoj kanadski glumac nema pojma što i kako reklamirati da nekakva humoristička nota je na trenutke zabavan, ali previše razvučen, odnosno previše sliči na sličnu scenu iz Izgubljenih u prijevodu. Film je mnogo bolji kada prikazuje susret sa novosadskim pankerima, odnosno pripreme za koncert koji će predstavljati vrhunac filma. Razlog je vjerojatno u tome što interakcija višegodišnjih poklonika i njihovog idola daje prilike za iskaz više nepatvorenih emocija, te je u tom trenutku Nicka Slaughtera za predsjednika najiskreniji i najefektniji. Pozitivne vibracije filma nimalo ne spriječava ni sklonost Stewarta i njegovih kolega da ponekad previše ponavljaju neke stvari; na kraju se ispostavilo da su dovoljno iskusni da svoje ostvarenje prekinu taman kad treba, odnosno prije nego što bi gledateljima sve to moglo dosaditi. Iako se teško može mjeriti s nekim tematski sličnim ostvarenjima, poput Anvila, i iako mu Stewartova subjektivnost i naracija prilično ograničavaju percepciju publike, Slaughtera Nicka za presjednika je zanimljivo ostvarenje koje će intrigirati i zabaviti čak i one gledatelje, koji, srećom, nisu mogli biti svjesni neposrednog povijesnog konteksta njegove priče.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Igre gladi: Plamen (2013)

The Hunger Games : Catching Fire (izvor: chooyutshing)

IGRE GLADI: PLAMEN
(THE HUNGER GAMES: CATCHING FIRE)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hemsworth, Woody Harrelson, Jena Malone, Sam Claflin, Philip Seymour Hoffman, Donald Sutherland
scenarij: Simon Beaufoy & Michael deBruyn
režija: Francis Lawrence
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 146 '

Hollywood je nedavno u ciklusima omladinskih fantasy i SF-romana pronašao novu “zlatnu koku”, ali i inspiraciju za novu metodu uzimanja što veće količine novca od strane što većeg broja gledatelja. Književnici i izdavači su odavno shvatili da se takav sadržaj daleko bolje prodaje i više čita ako se razlomi u nekoliko knjiga od koje najmanje dvije trebaju završiti “cliffhangerom” i tako tjerati publiku da vapi za novim nastavkom. Stara tehnika, koja su koristile nijeme filmske serije se nakon sto godina vratila kući na izuzetno spektakularan i često vrlo uspješan način. Jedan od najboljih primjera su Igre gladi Suzanne Collins, čijoj je filmskoj ekranizaciji pripala čast da bude “Sumrak poslije Sumraka“. Prošle godine je prvi nastavak sage garantirao novi nastavak ne toliko svojim komercijalnim uspjehom (koji je malo koga iznenadio), koliko time da je završetak (u skladu s književnim predloškom) namjerno ostavljen otvorenim.

Novi nastavak, koji je u hrvatska kina došao pod naslovom Plamen, od publike pretpostavlja da je gledala prethodne Igre gladi, te se scenarij nimalo ne trudi objasniti gdje i kada se događa radnja, odnosno tko su likovi. Katniss Everdeen (Lawrence) tako na samom početku naizgled uživa u trijumfu nakon što je uspjela preživjeti okrutno gladijatorsko natjecanje adolescenata u futurističkoj Americi. U stvarnosti je ona duboko traumatizirana krvoprolićem, ali i frustrirana time da radi javnosti mora glumiti da je zaljubljena u svog suborca Peetu Mellarka (Hudgerton), iako joj srce, zapravo, žudi za Galeom Hawthorneom (Hemsworth), mladićem iz njenog distrikta koji ne krije neprijateljstvo prema okrutnom režimu Panema koji ju je poslao na natjecanje. Isti režim, na čelu sa predsjednikom Snowom (Sutherland), nastoji koristiti Katniss i Peetu u propagandne svrhe, ali ubrzo shvaća da je njen neočekivan trijumf postao simbolom otpora i pobune. Zbog toga pronalazi “elegantni” način da je ukloni kroz još jedno spektakularno natjecanje u kome će sudjelovati raniji pobjednici. Za Katniss je to novi, još opasniji izazov, jer umjesto neiskusnih adolescenata protiv sebe ima odrasle, iskusnije i daleko opasnije protivnike.

Hollywoodske epske sage u nastavcima imaju jednu veliku prednost u odnosu na dosadašnje blockbustere. To je prilika koje pružaju producentima da vide što valja, a što ne valja. Slično kao što su producenti Sumraka nakon prvog filma bez previše sentimentalnosti pokazali vrata Cathrine Hardwicke i za nove nastavke angažirali nova imena, tako su i tvorci sage o Igrama gladi uzeli novog režisera za Plamen. Ta je odluka u mnogo čemu bila opravdana, jer iako je Gary Ross bio najslabija karika prethodnog filma, s obzirom na njegov kvazidokumentaristički stil koji je akciju u filmu učinio zbunjujućom, kao i previlikom inzistiranju na ikonografiji Velike depresije 1930-ih. Na njegovo je mjesto došao Francis Lawrence, koji ne uživa reputaciju filmskog autora, a, s obzirom na Ja sam legenda i Constantine, ni ostatak reputaciju mu nije nešto. S druge strane se njegova bezličnost pokazala kao prednost, jer nije mogao pogoršati ono što su mu dostavili scenaristi Simon Beaufoy i Michael deBruyn. U mnogo čemu Plamen predstavlja svojevrsnu inverziju prethodnog filma, gdje je upoznavanje svijeta u kojem žive protagonisti bilo zanimljivije od same akcije na kraju. U Plamenu su, što se zapleta i likova tiče, sve karte unaprijed poznate, i prilično je dosadno gledati kako Panem iskazuje svoju tlačiteljsku i okrutnu prirodu, a propagandne i druge manipulacije predsjednika Snowa su gotovo karikaturalno prozirne. Još manje uvjerljivo izgleda ljubavna priča između Katniss i Gaylea, s obzirom da Jennifer Lawrence i Liam Hemsworth gotovo uopće nemaju nekakve zajedničke “kemije”.

Plamen dobija dašak života tek kada Katniss i Peeta upoznaju svoje buduće protivnike, a što je prilika za angažman ne samo starijih, nego i daleko nadarenijih glumaca, koji imaju priliku tumačiti daleko upečatljivije i živopisnije likove. To se u manjoj mjeri odnosi na Amandu Plummer i Jeffreya Wrighta kao par sredovječnih, ali ubitačno domišljatih techno-geekova, kao i Jenu Malone kao ikonoklastičku buntovnicu. Kada krvavo natjecanje, smješteno u umjetnu džunglu, započne, Lawrence pokazuje kako daleko bolje barata sa CGI-jevskim efektima i akcijskim scenama. Film još bolje barata s moralnim dilemama i napetošću koju stvaraju privremeni savezi između sudionika natjecanja. Završetak filma će, pak, za sve one koji vole da filmovi predstavljaju nekakvu zaokruženu cjelinu, predstavljati razočarenje, i to ne malo razočarenje, s obzirom da Katniss iz nevolje u kojoj se našla izvlači golemi deus ex machina, kao i obrat koji jest i nije neko naročito iznenađenje. Njime su, s druge strane, postavljena brojna pitanja na koje će, poput publike u nickelodeonima prije sto godina, dobiti odgovor tek ako se strpe i iskesaju novca za još jednu ili dvije karte. Gledateljima koji su se unaprijed pomirili s ovim pravilima igre će Plamen, s druge strane, neće moći reći da nisu dobili ono što su tražili. Iako se teško složiti s nekim ekstatičnim recenzijama s druge strane Atlantika, koji za Plamen tvrde da je Imperija uzvraća udarac našeg doba, odnosno jedan od najboljih filmskih nastavaka u povijesti, ni producenti se ne trebaju previše sramiti onoga što su stavili na ekran. A nekada je i to sasvim dovoljno.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Diana (2013)

DIANA
uloge: Naomi Watts, Naveen Andrews, Cas Anvar, Douglas Hodge
scenarij: Stephen Jeffreys
režija: Oliver Hirschbiegel
proizvodnja: Ecosse Films, UK, 2013.
trajanje: 113 '

Oliver Hirschbiegel nosi titulu nagledanijeg filmaša našeg doba, i to zahvaljujući filmu “Hitler: Konačni pad”, odnosno sceni koja godinama služi kao podloga za satiričke video-snimke na Youtubeu. Hirschbiegel vjerojatno nije sretan zbog takve veze s najvećim negativcem svjetske povijesti, pa je lako zamisliti kako je sljedeće ostvarenje htio posvetiti ličnosti koja bi trebala biti Hitlerova suprotnost. Ti napori, barem ako je suditi po prvim reakcijama na biografski film “Diana”, nisu najbolje završili.

Naslovni lik, koji tumači Naomi Watts, je princeza Diana od Walesa. Radnja, temeljena na knjizi Kate Snell, prati posljednje dvije godine princezinog života, odnosno započinje nakon propasti njenog naoko bajkovitog braka s britanskim prijestonasljednikom Charlesom. Nedugo prije znamenitog intervjua BBC-ju 1995. godine, Diana posjećuje obiteljskog prijatelja u londonskoj bolnici. Tamo slučajno upoznaje Hasnata Khana (Andrews), briljantnog pakistanskog kardio-kirurga koji je šarmira svojom neposrednošću i neortodoksnim životnim stilom. Njih dvoje započinju ljubavnu vezu, čiji je glavni problem, ispočetka, to što je Diana kao najpoznatija žena na svijetu stalno na meti paparazza, dok Khan kao skromni profesionalac uživa u svojoj privatnosti. Dianu njegova sposobnost spašavanja života duboko impresionira i potiče njenu kampanju za svjetsku zabranu protupješačkih mina. Međusobna razdvojenost, ali i različiti životni prioriteti, na kraju ipak stvaraju preveliki jaz između ljubavnika, iako se Diana s time teško miri, čak i u trenucima kada s egipatskim plejbojem Dodijem al-Fayedom (Anvar) kreće na kobno putovanje u Pariz.

Iskusniji gledatelji bi trebali imati razloga za sumnju da je neprijateljstvo britanskih kritičara prema “Diani” više posljedica njihovog prebliskog odnosa prema tragičnoj princezi kao nacionalnoj ikoni, a manje objektivna prosudbe o kvaliteti Hirschbiegelovog filma. “Diani” nisu pomogle ni neumitne usporedbe s Frearsovom “Kraljicom” i “Željeznom Damom”, sličnim ostvarenjima koja su, zasluženo ili ne, imala daleko veći uspjeh iako su bila manje filmske biografije, a više lov na glumačke “Oscare”. Izazov da ponovi dostignuća Helen Mirren i Meryl Streep je prilično hrabro prihvatila Watts i može se reći da, bez obzira na primjetan nedostatak fizičke sličnosti, više nego solidno reinkarnira jednu od najintenzivnije snimanih žena 20. stoljeća. Hirschbiegel također dobro obavlja posao, pružajući vještu i vizualno prilično atraktivnu rekonstrukciju povijesne epizode u kojoj se glamur miješao sa melodramom.

Atraktivna forma, međutim, može tek djelomično nadomjestiti nedostatak sadržaja, a to je još teže kada taj sadržaj čini scenarij poput onog koji je za “Dianu” napisao Stephen Jeffreys. Većina britanskih kritičara, ali i sam Hasnat Khan, su mu zamjerili previše “kreativan” pristup stvarnim događajima. Pravi je problem, međutim, u nedostatku kreativnosti. Prikaz ljubavne veze liječnika i princeze se previše koristi klišejima primjerenima romantičnim komedijama, a tu nimalo ne pomaže loše napisan lik Hasnata koga Naveen Andrews glumi s primjetnim nedostatkom entuzijazma i inspiracije. Lik Diane je prikazan hagiografski, da bi se tek pred kraj gledateljima natuknula njena mračna strana u obliku mentalne neuravnoteženosti i manipulativnog odnosa s paparazzima. “Diana” također ignorira to da je princeza istovremeno bila i majka, a njeni sinovi se pojavljuju tek u jednoj, zapravo nepotrebnoj, sceni. Pokušaji da se priči o Diani da nekakav širi politički i kulturni kontekst se čine nespretnim. Tako je teško zamisliti da će lijepim uspomenama na princezu pridonijeti to što je prikazana kao simpatizer Tonyja Blaira. S druge strane je u posrednom prikazu njene tragične smrti izbjegnuta prevelika patetika, kao i jeftine teorije urote. Za ovakvu vrstu filmova i takve male stvari su dovoljne da postanu gledljivi.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Legende u Vegasu (2013)

LEGENDE U VEGASU
(LAST VEGAS)
uloge: Michael Douglas, Robert DeNiro, Morgan Freeman, Kevin Kline, Mary Steenburgen
scenarij: Dan Fogelman
režija: Jon Turtletaub
proizvodnja: CBS Films, SAD, 2013.
trajanje: 105 '

Danas se “baby boomeri” sve češće opisuju kao najsebičnija i najumišljenija generacija koja je ikada kročila ovim planetom, i kao takva, najzaslužnija zbog toga što one iza nje nemaju nikakvu budućnost. Takvim će stereotipovima sve teže odolijevati i Hollywood, pogotovo, sada, kada s obzirom na tamošnju gerontokratsku praksu, upravo “baby boomeri” postanu gro elite čija je riječ u svim kulturnim i drugim pitanjima posljednja. Stoga možda i ne bi trebalo čuditi što neki od njenih najistaknutijih i najtalentiranijih predstavnika, čija je sama pojava na plakatu garantirala ako ne kvalitetu filma, ono barem pažnju publike, danas umjesto toga izaziva slijeganje ramenima, a u nekim slučajevima i neprijateljstvo. Jedno od takvih ostvarenja, koje je okupilo nešto nalik na glumački “dream team” svoje generacije, jest komedija “Last Vegas”.

Naslov filma u prijevodu doslovno znači “Posljednji Vegas”, a što bi implicitno sugeriralo da bi jedna od tema filma mogle biti prolaznost i smrt. To se učinilo malo previše morbidnim za domaćeg distributera, koji ga je “prekrstio” u nešto “normalniji” naslov “Legende u Vegasu”. Novi naslov je opravdan kada su u pitanju članovi glumačke ekipe, ali ne toliko kada su u pitanju likovi koje tumače. Protagonisti su četvorica najboljih prijatelja koja su zajedno odrasli na ulicama Brooklyna 1950-ih, i koji se nakon šest desetljeća ponovno okupljaju zahvaljujući tome što se Billy (Douglas), najuspješniji od njih, priprema za vjenčanje za “trofejnu” suprugu koja je od njega za dvije trećine mlađa. U skladu sa običajima, Billy svoje prijatelje poziva na ludu momačku večer u Las Vegas, bez obzira na to što oni, zbog svojih godina, imaju različite probleme. Njih je najmanje kod Sama (Kline), koji jedva čeka da razbije monotoniju staračkog doma na Floridi, gdje ga čak i supruga opskrbljuje kondomima i savjetom da se s društvom “opusti” i ne brine mnogo o konceptu bračne vjernosti. Archie (Freeman), koji je preživio moždani udar, u Vegas doslovno bježi ispred svoje brižne djece, a Paddy (DeNiro) zapravo ne želi ići, jer mu se Billy svojevremeno strašno zamjerio. Kada se četvorka ipak okupi, slijedi im niz pustolovina u kockarnicama, hotelima i noćnim klubovima, kao u jednom gdje pjeva stara, ali šarmantna dama Diana (Steenburgen).

Prilično se teško odati dojmu kako je ovaj film nastao kao pokušaj da se eksploatira “Mamurluk”, odnosno da se njegov zaplet “začini” jednostavnim detaljem, odnosno time da su sudionici lude momačke večeri u sedmom ili osmom desetljeću života. To također garantira da će glavni glumci, koji su uglavnom stekli slavu i ugled, nastupati neopterećni mišlju da će im nastup u rutinskom hollywoodskom “high concept” projektu ozbiljno oštetiti reputaciji. A scenarij ih tjera da upravo to čine, odnosno da glume više zainteresirani za provod u samom Las Vegasu (u čijem se ultra-luksuznom hotelu “Aria” film snimao) nego za to da će im nastup ući u filmske antologije. Scenarij Dana Fogelmana se čvrsto drži najiritantnijih sentimentalnih klišeja i “bradatih” štoseva na temu treće dobi, a da stvar bude još gora, uopće nije pretjerano smiješan, a svi dobri “štosevi” su, kao i obično, potrošeni u traileru. Ono što još više iritira jest to što pokušava biti novi “Mamurluk”, ali u “mekšoj” verziji opterećenoj zloglasnim cenzorskim rejtingom PG-13. Tako se bez problema može pretpostaviti da će “ono što se dogodi u Vegasu”, barem kada su u pitanju droga i seks, “ostati u Vegasu”, odnosno van domašaja kamera hollywoodskog rutinera Jona Turtletauba. Možda najgori primjer za to predstavlja scena u kojoj se Samu iz čista mira i bez obzira na generacijske razlike, nudi lasvegaški “komad”, da bi Sam, za razliku od 99 % likova u stvarnom životu, na nimalo uvjerljiv način odbio “piletinu”. Čak se i ono što bi u filmu trebalo biti osvježenje – suparništvo dvojice likova oko Diane – utapa u sentimentalnoj “ljigi”. Iako je ovaj film sasvim zasluženo propao na kino-blagajnama, može se pretpostaviti da su se Douglas, Kline, DeNiro i Freeman dobro zabavljali snimajući ovaj film. Takav provod su, s obzirom na talent i trud uložen u karijeru, zaslužili. Problem je u tome što takvo zadovoljstvo nisu dobili onima kojima su “Legende u Vegasu” na kraju trebali biti namijenjeni – gledatelji.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Carrie (2013)

Let Me In 02 — Chloe Grace Moretz (izvor: workinpana)

CARRIE
uloge: Chloë Grace Moretz, Julianne Moore, Gabriela Wilde, Ansel Elgort, Alex Russell, Portia Doubleday, Judy Greer
scenarij: Lawrence D. Gordon & Roberto Aguirre-Sacasa
režija: Kimberly Peirce
proizvodnja: Metro Goldwyn Mayer/Screen Gems, SAD, 2013.
trajanje: 112'

“Takve filmove više ne rade” je fraza koju će sa sjetom izgovoriti skoro svaki filmofil kada se spomenu neka od klasičnih ostvarenja Hollywooda 1970-ih i 1980-ih. S druge strane, s mnogo više bijesa se također može reći da “takve filmove danas pokušavaju raditi”, a kao prilog tome ukazati na dugogodišnju, i s vremenom sve iritantniju praksu da takvi klasici dobiju, gotovo u pravilu potpuno neuspješan ili posve besmislen remake. Najčešći razlog za neuspjeh je u tome što se original nastoji na silu prilagoditi suvremenim “hip” trendovima, odnosno licemjernim standardima cenzure ili političke kokretnosti. U nekim slučajevima se inzistirat na nekakvoj originalnosti zbog koje nove verzije teško da imaju ikakve veze s onim što reklamira naslov. Ponekad se, međutim, dogodi da remake na put u zaborav ode upravo zato što je predstavljao indigo-kopiju originala. Jedan od najnovijih primjera je nova verzija “Carrie”, koja je ove jeseni došla u hrvatska kina.

Mnogi će zbog nove “Carrie” dići kuku i motiku zbog još jednog hollywoodskog silovanja vlastite baštine. Njih, međutim, valja podsjetiti da novi film nije prvi slučaj da se ekranizacija jednog od prvih bestselera u impresivnoj karijeri Stephena Kinga, a koje je Brian de Palma daleke 1976. godine pretvorio u vrhunsko ostvarenje horor-žanra, nastoji pretvoriti u kravu muzaru kojom šefovi studija liječe vlastiti nedostatk kreativnosti (i novca za autorska prava). Tako je 1999. snimljen nastavak, a 2002. godine televizijska adaptacija, na koje se, posve očekivano, brzo zaboravilo. Nova verzija, koju je režirala Kimberly Pierce, se izuzetno vjerno drži predloška. Naslovna protagonistica, koju tumači Chloë Grace Meretz, je djevojka koja je nekako uspjela napuniti 18 godina, a da prije toga ne bude svjesna nekih bioloških činjenica s kojim je njena ultrareligiozna i borbom protiv bludnih grijeha opsjednuta majka Margaret (Moore) namjerno odbila upoznati. Problem za Carrie nastane kada je Carrie iz svog tiranskog doma prisiljena pohađati srednju školu, a još više kada dobije prvu menstruaciju i njeno nesnalaženje u toj jezivoj situaciji izazove brutalno ismijavanje i ponižavanje od strane drugih učenica. U pomoć Carrie pristupa dobronamjerna nastavnica tjelesnog gđica Desjardin (Greer) koja kažnjava dvije nasilnice, pripadnice elitne klike popularnih ljepotica. Jednu od njih, Sue Snell (Wilde), počne mučiti savjest, te stoga, nastojeći se iskupiti, Carrie “posuđuje” svog momka Tommyja Rossa (Russell) za maturalni ples. Chris Hargensen (Doubleday), kojoj je za kaznu zabranjen pristup plesu, pak, sprema okrutnu osvetu za Carrie. Malo tko je, međutim, svjestan da skromna, stidljiva i naizgled bezazlena Carrie u sebi krije telekinetičke moći koje će jednog trenutka eksplodirati u orgiji destrukcije i krvoprolića.

Originalna de Palmina “Carrie” je sadržavala jednu od najefektnijih početnih scena u povijesti kinematografije, pa je Peirce nastojala i u svojoj verziji pružiti nešto slično. Uznemirujuća scena Carrienog rođenja koja na ekonomičan način publici dostavlja karakter njene majke i objašnjava njeno buduće odrastanje, ali i prirodu njenih sposobnosti, je uistinu dojmljiva, ali, na žalost, predstavlja jedini dio filma u kome se iskazala nekakva originalnost. Ono što slijedi, manje-više, prati scenarij originalnog filma, s gotovo istovjetnim likovima, scenama, dijalozima i raspletom. Sve to pruža dosta prilika za neumitne usporedbe, gotovo uvijek na štetu na nove verzije.

16-godišnja Moretz je, s jedne strane, godinama daleko bliža protagonistkinji nego što je to svojevremeno bio slučaj sa 26-godišnjom Sissy Spacek; s druge strane se doima manje prirodnom, manje uvjerljivom od svoje starije kolegice, koja je i izgledom bila crna ovca u američkom srednjoškolskom univerzumu. Ostatak glumačke ekipe koji tumači njene srednjoškolske kolegice je, pak, po starom dobrom hollywoodskom običaju, sastavljen od 20-godišnjakinja koje glume tinejdžerice. Julianne Moore se možda najviše trudi nadmašiti Piper Laurie u legendarnoj ulozi Margaret White, ali je u tome sputava nesretni scenarij koji njenoj patološkoj religioznosti pokušava dati i nekakav politički i ekonomski kontekst, pa tako ona za život zarađuje šivajući haljine. Muški dio ekipe je još manje zanimljiv, a teško se može pretpostaviti da će australski glumac Alex Russell (koji je najpoznatiji nastup imao u tematski bliskom ostvarenju “Kronike”) zbog uloge Chrisinog zločestog dečka postati zvijezda kao što je to svojevremeno uspjelo Johnu Travolti.

Film izgleda još manje uvjerljiv zbog pokušaja da se osuvremeni, odnosno radnje smještene u današnje doba. To se prije svega odnosi na to da je zlostavljanje i ponižavanje glavne junakinje “high tech”, odnosno da se odvija uz pomoć kamera na mobitelima i društvenih mreža. Te scene, međutim, gube na važnosti čim izostane ono što bi, sudeći po suvremenim naslovnicima, u takvom slučaju slijedilo u stvarnom životu – skandal, reakcije školske i vanškolske birokracije te propovijedi dežurnih dušobrižnika.

Današnje doba, s druge strane, Pierce na raspolaganju stavlja mnogo bolje specijalne efekte, a što ona pokušava iskoristiti u krvavoj završnici. Ti su resursi, međutim, potrošeni zbog toga što Peirce, kojoj mnogo bolje leže intimne i društveno angažirane drame poput “Dečki ne plaču”, ne zna s njima dobro raspolagati; de Palma se mnogo bolje nosio s primitivnijom tehnikom, a kaos i brutalnost bolje razočarao jednostavnim “rezanjem” ekrana na višestruke prizore. “Modernost” filmu šteti i zbog toga što se, za razliku od mnogo “opuštenijih” 1970-ih, Peirce morala nositi sa strožim cenzorskim standardima. U današnjem Hollywoodu je, tako, teško zamislivo da bi se bilo kakva protagonistica ovakve vrste filmova pred kamerama mogla pojaviti gola, a još manje u slučaju da je tumači maloljetna glumica. Zbog toga je legendardna scena pod tuševima kompromitirana time da sirota Carrie mora u svakom trenutku držati ručnik na strateškim mjestima, te izgleda mlako u usporedbi s originalom. Završna scena originala, koja se smatra jednom od najboljih u povijesti žanra (i koju su na svoj način poslije kopirali brojni filmaši), ovdje izgleda kao mlak pokušaj da se oda počast žanrovskom klasiku i samo potvrđuje dojam da današnja “Carrie”, zapravo, nikome nije bila potrebna. A još manje mladoj i talentiranoj Meretz, koja će nakon ovoga i američke obrade švedskog klasika “Neka uđe onaj pravi”, dobiti titulu “kraljice nepotrebnih remakeova”.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Zamrznuta istina (2013)

Vanessa Hudgens (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)

ZAMRZNUTA ISTINA
(THE FROZEN GROUND)
uloge:  John Cusack, Nicolas Cage, Vanessa Hudgens, Radha Mitchell, 50 Cent
scenarij: Scott Walker
režija: Scott Walker
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013,
trajanje: 118 '
OCJENA: 6/10

Iako je poslužila kao mjesto radnje nekih od hollywoodskih klasika kao što je Chaplinova “Potjera za zlatom”, ili kultnih TV-serija poput “Života na sjeveru”, Aljaska se posljednjih godina relativno rijetko pojavljuje na velikim ekranima, i to bez obzira na veličanstvene prizore netaknute prirode, kao i specifične zemljopisne i socio-ekonomske okolnosti koje je čine duhom najbližom iščezlom Divljem zapadu. Aljaska, međutim, ima i svoju tamnu stranu, koja je svoj odraz našla u popularnim dokumentarnim TV-serijama o tamošnjim policajcima i “šljakerima” i Herzogovom “Čovjeku grizliju”. Ta mračna strana je također predmet “Zamrznute istine”, kriminalističkog filma temeljenog na istinitim događajima.

Radnja započinje 1983. godine u Anchorageu gdje policija pronalazi maloljetnu prostitutku Cindy (Hudgens), koja ih dočeka s rukama vezanim u lisičine i pričom kako je uspjela pobjeći od klijenta koji ju je bio oteo, silovao i pokušao zrakoplovom odvesti u divljinu. Policajci su, s obzirom na Cindynu prošlost i sklonost drogi, prilično skeptični prema tome i njen iskaz završava u ladici. Alanu Holcombeu (Cage), naredniku Aljaške državne policije, je nedugo pred mirovinu dodijeljena istraga ubojstva nepoznate djevojke. Ona, pak, otkriva niz leševa djevojaka širom države u prethodnih desetak godina, kao i niz neriješenih nestanaka prostitutki s ulica Anchoragea. Holcombe brzo dolazi do zaključka kako iza svega stoji sadistički serijski ubojica, kao i do sumnjivca u liku Roberta Hansena (Cusack), popularnog pekara koji je svojevremeno bio zatvaran za manje seksualne i imovinske prijestupe, a sada ima imidž obiteljskog čovjeka. Holcombeu bi upravo Cindyn iskaz o Hansenu kao njenom otmičaru trebao biti ključan za njegovo uhićenje, ali je Cindy zbog loših iskustava nesklona suradnji s policijom. U međuvremenu je Hansen svjestan da se oko njega zatvara krug, te odlučuje ukloniti dokaze, uključujući i Cindy.

“Zamrznuta istina” je redateljski debi Novozelanđanina Scotta Walkera, iako film daje dojam kako je riječ o mnogo iskusnijem filmašu. Walker, koji je također napisao i scenarij, nastoji bez previše komplikacija ispričati istinitu priču nalik onu koja je bila u domeni američkih televizijskih ostvarenja. Ono što bi “Zamrznutu istinu” trebalo razlikovati od tih rutinskih proizvoda jest nedostatak strožih cenzorskih standarda, pa u filmu ima nešto više nasilja, prostačkog rječnika i golotinje. Walker se, s druge strane, u stilskom smislu daleko više oslanja na danas izuzetno popularne nordijske kriminalističke filmove i TV-serije te je Aljaska (dijelom rekonsturirana i na autentičnim lokacijama Anchoragea) prikazana kao izuzetno sumorno mjesto na kome stalno sniježi i čije je nebo stalno oblačno. Walker, nastojeći stvari zadržati jednostavnim, u dočaravanju ranih 1980-ih izbjegava pretjerano korištenje tadašnje glazbe i umjesto toga koristi prilično efektan soundtrack Lornea Balfea (dosad poznatog prije svega po video-igricama). Tako stvorena atmosfera uspješno prikriva to da je priča, zapravo, bila prilično banalna, kao i završetak koji je neobičan za ovu vrstu filmova, ali zapravo i tipičan za ovakve slučajeve u stvarnom životu. Tek negdje pred kraj Walker pokušava “začiniti” zaplet ubacujući scene koje se doimaju hollywoodskom izmišljotinom, a od čega se nastoji iskupiti prikazom fotografija i imena stvarnih žrtava na odjavnoj špici. Najveći adut filma je u glumačkoj postavi, odnosno u izvrsnom Cusacku u liku psihopatskog negativca i za današnje vrijeme neuobičajeno smirenom Cageu. Najprijatnije iznenađenje je, međutim, nekadašnja Disneyeva princeza Vanessa Hudgens kojoj uloga maloljetne prostitutke predstavlja vjerojatno najbolju ulogu karijere. “Zamrznuta istina” nije posebno inventivan film, ali svejedno zaslužuje preporuke kao solidno žanrovsko ostvarenje.

OCJENA:6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Thor: Svijet tame (2013)

SDCC Thor: The Dark World Banner — (izvor: vagueonthehow)

THOR: SVIJET TAME
(THOR: DARK WORLD)
uloge: Chris Hemsworth, Natalie Portman, Tom Hiddleston, Anthony Hopkins, Christopher Eccleston, Rene Russo
scenarij: Christopher Yost, Christopher Markus, Stephen McFeely
režija: Alan Taylor
proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel Studios, SAD, 2013.
trajanje: 112 '
OCJENA: 4/10

Današnji Hollywood ne krasi neka naročita kreativnost, osim kada je u pitanju ono što je za Hollywood najvažnije – metode pražnjenja novčanika publike koja gleda njihove proizvode. Jednim od najvećih poslovnih uspjeha se danas može pohvaliti izdavačka kuća Marvel Comics, odnosno njena filmska podružnica Marvel Studios, koja danas predstavlja nešto najbliže idealu zlatne koke u cijeloj američkoj i svjetskoj filmskoj industriji. Marvelovci su, naime, smislili jednostavan ali zato izuzetno efikasan model proizvodnje i distribucije blockbustera – serija filmova koji nisu neposredno povezani, ali zato dijele isti fiktivni univerzum, s bezbroj mogućnosti za “crossovere” i nadopunjavanje jednim drugih, a koji isto tako omogućava uštedu na području kostimografije, specijalnih efekata i reklame. Rezultat toga je serija od čak osam blockbustera u prethodnih pet godina, među kojima je posljednji “Thor: Svijet tame” u režiji Alana Taylora.

Ovo ostvarenje predstavlja nominalni nastavak filma Thor iz 2011. godine, iako je njegov naslovni junak, koga tumači Chris Hemsworth, imao značajnu ulogu i kao član superherojskog tima u “Osvetnicima” prethodne godine. Na samom početku se devet različitih univerzuma nalazi u kaosu, pa je Thor, kao sin nordijskog vrhovnog božanstva Odina (Hopkins) prisiljen po različitim planetama zavoditi red i mir, te je zbog toga razdvojen od svoje ljubavi, zemaljske astrofizičarke Jane Foster (Portman). Ona se, pak, nađe u nevolji kada stjecajem okolnosti dođe u dodir s Eterom, drevnim oružjem Tamnih vilenjaka koje su porazili Odinovi i Thorovi preci. Ono, pak, postaje predmetom Malekitha (Eccleston), vođe Tamnih vilenjaka koji se probudio nakon eona i želi iskoristiti Eter kako bi uništio univerzum.

Marvelova i Disneyeva industrijska produkcija blockbustera ima i dobre i loše strane. Dobre strane su, kao i obično, “ispeglanost” proizvoda i sposobnost da se ciljanoj publici uvijek isporuči manje-više ono na što je već bila naviknuta i što unaprijed očekuje. Loše strane su u nespremnosti za nekakvo eksperimentiranje s novim idejama ili skretanje od formule, kao i to da ne postoje nekakve prevelike varijacije u kvaliteti. “Svijet tame” tako nije film kome bi se mogle uputiti nekakve pretjerane zamjerke, ali također nije ni film na koji bi se, van konteksta njegove franšize, trebala obratiti neka posebna pažnja. Scenaristički odbor po dobrom starom običaju servira zaplet u kome nekakav monstruozni negativac namjerava izazvati nezamislivu kataklizmu; ovdje je novo jedino to što je u opasnosti ne jedan nego nekoliko univerzuma. I, po dobrom starom običaju, završni obračun predstavlja orgiju destrukcije na nekoj prepoznatljivoj zemaljskoj lokaciji – u ovom slučaju je predmet razaranja postao London. Scenaristi toj formuli dodaju nekoć teško predvidljivi, ali danas već rutinski detalj likvidacije lika koji se trebao smatrati stalnim. U slučaju Svijeta tame je ta smrt bila prilično predvidljiva, te, iako rezultira scenom veličanstvenog pogreba, prije odaje nedostatak inspiracije scenarista nego neku njihovu naročitu hrabrost.

Najveća slabost “Svijeta tame” je, pak, prije svega u slaboj karakterizaciji. Hemsworth i Portman nemaju neku naročitu “kemiju” da bi ih se moglo prihvatiti kao naročito uvjerljiv ljubavni par te su scene s njih dvoje najdosadnije. Ubacivanje lika nordijske ratnice Sif (koju glumi Jamie Alexander), koje sugerira mogućnost nekakvog ljubavnog trokuta, nije iskorišteno i izgleda tek kao jeftini “teaser” za buduće nastavke. Stvari najgore stoje sa negativcem. Smatrajući kako Tomu Hardyju maska nije previše smetala da napravi dobar dojam kao Bane u posljednjem “Batmanu”, producenti su inače talentiranog Christophera Ecclestona učinili posve neprepoznatljivim iza tona šminke, ali su mu također uvalili nedostatak bilo kakve suvisle motivacije i opteretili ga s lako zaboravljivim replikama. Usprkos hrpe novaca uložene na specijalne efekte i dočaravanje nekoliko impresivnih svjetova, publici će u sjećanju najviše ostati ono što se u filmu najmanje koristi. To su šarmantna Kat Dennings u ulozi Fosterine šašave pripravnice, kao i irski komičar Chris O’Dowd kao Fosterin neuspješni udvarač. Najboji dojam, pak, ostavlja Tom Hiddleston kao Thorov zločesti brat Loki, a u tome mu je dosta pomogao scenarij koji njegov lik pravi moralno ambivalentnim, odnosno publiku drži u neizvjesnosti hoće li se svrstati na stranu Dobra ili Zla. Odgovor na to pitanje, s obzirom da su nastavci neizvjesni (a koje također sugerira scena, po marvelovskom običaju, ubačena usred odjavne špice), nije teško predvidjeti, ali do njega Svijet tame publiku dovodi na adekvatan način. Onima koji sljedećeg ljeta budu gledali Guardians of the Galaxy ili Kapetan Amerika: Zimski vojnik, s druge strane, neće previše smetati ako su ovaj dio sage prethodno propustili.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Nije sve u lovi (2013)

NIJE SVE U LOVI
uloge: Sara Stanić, Marko Cindrić, Nikša Butijer, Leona Paraminski, Živko Anočić
scenarij: Dario Pleić i Branko Ružić
režija: Dario Pleić
proizvodnja: Interfilm, Hrvatska, 2013.
trajanje: 87 '

Danas publika u kino odlazi prije svega kako bi pobjegla u neki svijet koji je u pravilu bolji i ljepši od onoga u kome živi. Stoga se može pretpostaviti kako film koji nastoji biti odraz stvarnosti neće doživjeti nekakav naročiti komercijalni uspjeh. A još je manje to slučaj kada njegov zaplet publiku podsjeća na ono najgore u toj stvarnosti – sve težu i sve neravnopravniju borbu protiv bešćutnih financijskih jednadžbi, odnosno činjenicu da ih od gladi, zime i smrti u najgorim mukama dijeli tek jedna jedina neisplaćena plaća ili mirovina. “Nije sve u lovi” , hrvatski film Darija Pleića, ne samo svojim naslovom, nego i glavnim elementom zapleta, na to podsjeća gledatelje, pa možda i ne bi trebalo previše iznenaditi što mu je ta ista publika – koju ne treba predugo nagovarati da izbjegava hrvatski film – okrenula leđa.

Dvoje glavnih protagonista se, naime, nalaze u samo malo ekstremnijoj situaciji od one u kojoj su se našla većina građana današnje Hrvatske. Robi (Cindrić) je student koji ima točno sedam dana da isplati dug kamatarima koji su mu prilično jasno dali do znanja da će u suprotnom ubiti i njega i njegovu djevojku, konobaricu Ines (Stanić). Pošto Robi nije u stanju pronaći novac, taj nezahvalni zadatak je pripao Ines, koja će pri tome iskoristiti to da je redovni mušterija njenog lokala sredovječni bankar Marko (Butijer), koji sve manje krije da mu se mlada konobarica sviđa. Nakon što je stjecajem okolnosti posjetila Markovu kuću i još sretnijim stjecajem slučaja doznala njegove sigurnosne šifre, Ines počinje razmišljati o jednostavnom rješenju Robijevih financijskih problema. Stvara se plan prema kome bi ona trebala zavesti Marka te ga odvesti izvan kuće, te tako omogućiti Robiju da elegantno “počisti” bankarov privatni sef. Nakon što otkrije da se usamljeni Marko zapravo oporavlja od tragične smrti žene i djeteta, Ines počinje moriti grižnja savjesti ali je Robi na kraju ipak natjera da provede plan, ne znajući da će u tom pothvatu, kao što se to obično događa, mnoge stvari krenuti tragično krivim putem.

“Nije sve u lovi” na prvi pogled predstavlja još jedan primjer sazrijevanja hrvatske kinematografije, odnosno toga da ona danas izgleda prilično “odraslo” i “normalno” u usporedbi s mračnim devedesetima. Razlog nije samo u tome što se scenarij Pleića i Branka Ružić smjestio u za hrvatski film prilično rijetke žanrovske odrednice trilera, nego i u tome što nema ni traga od referenci na nekakvu “veliku” prošlost, bila ona dobra ili zla. Sadašnjost koju prikazuje je dovoljno zastrašujuća, pa se tako odvija u sumornim i hladnim zagrebačkim ulicama, a interijeri, usprkos sve svoje nominalne raskoši, izgledaju klaustrofobično. Svijet protagonista izgleda kao preslika današnje Hrvatske i njenog beznađa, besperspektivnosti i posljednjih ostataka srednje klase koji nestaju pred brutalnošću današnjeg kapitalizma. Jedna od najzanimljivijih ideja filma jest da je Markov lik, koji bi kao bankar trebao predstavljati oličenje svih današnjih društvenih zala, prikazan kao pozitivac, odnosno jedini lik koji, barem na površini, inzistira na staromodnim vrijednostima časti i poštenja (a što sugerira naizgled nepotrebna scena sa korumpiranim klijentima njegove banke). Nikša Butijer, jedan od najzanimljivijih karakternih glumaca današnje Hrvatske, je više nego dobro prikazao ovaj lik.

“Nije sve u lovi”, pak, ima mnogo manje sreće s drugih dvoje protagonista. Dok je Sara Stanić relativno dobra u ulozi obične djevojke koja nevoljko mora glumiti “vamp”, dotle Marko Cindrić predstavlja veliki promašaj u ulozi njenog dečka. Njih dvoje nemaju nikakvu “kemiju”, a autori filma se nisu pretjerano potrudili sugerirati kako su to dvoje završili kao par. Cindrić je svoj lik učinio prilično antipatičnim, a u tome mu značajan poticaj dao i scenarij koji Robija, valjda u nastojanju da stvori što veći kontrast s žrtvom njegovog pljačkaškog plana, prikazuje kao narkomana, ovisnika o kocki, patološkog lašca i muškarca s prilično fleksibilnim shvaćanjem vjernosti u ljubavnoj vezi. Takvo stvaranje snažnog kontrasta između “dobrog” Marka i “lošeg” Robija se ponekad doima previše umjetnim, a još više kada se “pumpa” napetost u završnim scenama koje će dovesti do predvidljivo nasilnog završetka. Još gore je Pleićevo nastojanje da prikaže nekakvu “ludu” ljubav između Robija i Ines sa scenama u kojima njih dvoje bezbrižno uživaju u svom stanu nedugo nakon što je Ines bila predmetom nasilja. Ipak, najgore od svega dolazi na kraju kada Pleić i Ružić cijelu priču nastoje zatvoriti iznenadnim obratom koji bi svim zbivanjima trebao dati novu i morbidno ironično perspektivu. Taj obrat, međutim, jednostavno nije uvjerljiv i doima se kao uzaludan pokušaj hrvatskih filmaša da se jeftinim trikom izvuku iz nečega što su započeli, a nisu znali završiti. A to je zbilja šteta, jer je “Nije sve u lovi” uz samo malo scenarističkog dotjerivanja mogao biti rijedak, ali i vrijedan primjer trilera u hrvatskom filmu.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Osjeti ritam (2013)

OSJETI RITAM
(MAKE YOUR MOVE)
uloge: Derek Hough, BoA, Will Yun Lee, Wesley Jonathan, Izabella Miko
scenarij: Duane Adler
režija: Duane Adler
proizvodnja: Lionsgate Entertainment/CJ Films, SAD/Južna Koreja, 2013.
trajanje: 110 '

U vrlo novom globaliziranom svijetu je postala uobičajena pojava da se hollywoodski blockbusteri u domaćim kinima pojavljuju ne kasnije od nekoliko mjeseci u odnosu na američke premijere. U nekim izuzetno rijetkim slučajevima hrvatski gledatelji pojedine velike filmove, ili barem potencijalne hitove, mogu gledati i prije Amerikanaca. Malo je, doduše, primjera kada domaći gledatelji imaju prilike takva ostvarenja gledati mjesecima prije njihovog dolaska u američka kina. A još je rjeđe kada se to događa s filmovima koji ne pripadaju umjetničarsko-snoberajskoj hemisferi filmskog svijeta, odnosno čiji autori bez ikakvih kvazibuntovničkih primisli furaju isključivo na mainstream komercijalu. Jedan takav rijedak primjer predstavlja američko-južnokorejska koprodukcija “Make Your Move”, koga je domaći distributer, po dobrom starom običaju, “prekrstio” u “Osjeti ritam”.

Prijevod, ma koliko odavao nedostatak inspiracije, možda i nije toliko neopravdan, s obzirom da gledateljima jasno sugerira žanrovsko određenje, odnosno kako je riječ o glazbenom ili, preciznije, plesnom filmu. Scenarij i režiju je potpisao Duane Adler, najpoznatiji po filmu “Plešimo zajedno” (alias “Save the Last Dance”) iz 2001. godine sa Julijom Stiles i Seanom Patrickom Thomasom. Plesački par u ovom ostvarenju, pak, čine američki plesač Derek Hough, pobjednik nekoliko sezona američke verzije “Plesa sa zvijezdama” (i brat mnogo poznatije Julianne Hough) i Kwon Boa alias BoA, južnokorejska pjevačica koja je, zahvaljujući poznavanju nekoliko jezika, neko vrijeme žari i pali na top-listama Istočne Azije. Scenarij za nastup ovo dvoje umjetnika je, prema riječima samih producenata, nastao na osnovu znamenite Shakespeareove tragedije “Romeo i Julija”, ali je, dakako, radnja premještena u suvremeno doba. Hough tumači lik Donnyja, uličnog plesača iz New Orleansa koji je zbog sitnih muljaža dobio uvjetnu zatvorsku kaznu, ali joj svejedno prkosi odlaskom u New York gdje bi se trebao zaposliti u noćnom klubu koji vodi njegov stari prijatelj Nick (Jonathan). BoA tumači lik Aye, plesačice koja zajedno sa svojim prijateljicama nastoji dobiti profesionalni angažman prije nego što joj istekne viza. Stjecajem okolnosti, Donny i Aya se sretnu i imaju prilike svjedočiti vlastitom plesačkom umijeću, ali i tome da su beznadno privučeni jedni drugom. Problem njihovoj vezi predstavlja to što je Ayin brat Kaz (Will Yun Lee) vlasnik noćnog kluba u dugotrajnoj zavadi sa Nickom, odnosno što bi cijela priča mogla završiti nasiljem.

Za razliku od Luhrmanovog “Romeo + Juliet”, ranije razvikane ekranizacije Shakespeareovog teksta, Adler se nije maltretirao time da u scenariju replike likova i scene usklađuje s tekstom renesansnog književnika, a i završnica neće predstavljati traumatični šok za one koji nisu imali prilike čitati školsku lektiru. Radnja i likovi ne samo da nemaju pretjerane veze sa svojim (navodnim) predloškom, nego su ogoljeni do svoje arhetipske kosti. Ako se zanemari par replika u kojima se populistički osuđuje njujorški Wall Street za današnje ekonomske nedaće u svijetu, kao i burzovni mešetar kao dežurni negativac, scenarij zapravo služi tek kao izgovor za plesne scene. A one su uistinu impresivne. To možda i ne bi trebalo previše iznenaditi, jer je koreografiju napravio bračni par Tabitha i Napoleon d’Uomo, poznat po radu na TV-seriji “Znate li plesati” (koja se kod nas emitirala na Doma TV). Adler ih je prilično dobro režirao, i one zauzimaju najveći dio radnje, pa se gotovo ne primijeti da “Osjeti ritam” traje 110 minuta, odnosno dovoljno kratko traju ne-plesni dijelovi filma u kojima bi kreativni i drugi nedostaci autora daleko više došli do izražaja. Što se glavnih zvijezda tiče, one su ionako odabrane prije zbog svojih plesačkih i pjevačkih, a manje glumačkih sposobnosti. Hough, koji je zbog svog izgleda glavni kandidat za zamjenu pokojnog Paula Walkera u “Brzi i žestoki”, je adekvatan. BoA, koja se morala malo više nametnuti američkoj, odnosno zapadnoj publici, je imala teži i nezahvalniji zadatak, ali je i ona uglavnom dobro obavila posao. Njih dvoje zasad ne izgledaju kao novi Ginger i Fred, ali su ipak dostavili robu gledateljima koje prije svega zanima dobar ples. Ako se “Osjeti ritam” na proljeće svidi američkoj publici i od ovoga nastane nova franšiza, taj uspjeh neće biti neopravdan.

RECENZIJA: Riddick: Vladar tame (2013)

RIDDICK: VLADAR TAME
(RIDDICK)
uloge: Vin Diesel, Jordi Molla, Matt Nable, Katee Sackhoff, Dave Bautista, Bokeem Woodbine, Raoul Trujillo
scenarij: David Twohy, Oliver Butcher & Stephen Cromwell
režija: David Twhoy
proizvodnja: Universal/One Nation, SAD/Kanada/UK, 2013.
trajanje: 118 '

Vin Diesel je nedavno, nastojeći promovirati svoj novi SF-film “Riddick: Vladar tame”, izjavio kako je zbog njegove produkcije založio vlastitu kuću. Na prvi pogled se ta izjava čini ne baš najuspješnijim primjerom PR-a, s obzirom da Diesel posljednjih godina nastupa u filmskoj seriji “Brzi i žestoki” koja se studio Universal (koji stoji iza “Riddicka”), a vjerojatno i za samog Diesela, pretvorila u tvornicu novca. S druge strane, ako je Diesel uistinu imao poteškoća kod pokretanja projekta, one su razumljive zbog fijaska koji su doživjele epske, ali ipak preambiciozne “Riddickove kronike” prije devet godina.

Treći film iz sage o svemirskom antiheroju stvari vraća na početak, odnosno koristi zaplet prilično sličan “Planetu tame” koji je, isto kao i ovaj nastavak, režirao David Twohy. Riddick (Diesel) je ponovno zaglavio na jednom pustom planetu, gdje se osim egzotičnih pejzaža mora suočiti sa prilično opasnom domaćom faunom. Iako mu instinkt, snalažljivost i ubilačke vještine pomažu da preživi, postaje svjestan da neće moći vječno izazivati sreću na tako negostoljubivom mjestu pa poduzima prilično drastičan korak kako bi ga napustio. Nabasavši na napuštenu bazu, iz nje šalje signal namijenjen profesionalnim lovcima na ucjene, za koje je siguran da će doći kako bi ga uhvatili živog ili mrtvog. Riddicku je pravi cilj, dakako, da iskoristi njihov svemirski brod kako bi napustio planet. Njegov plan se zakomplicira kada na planet dođu dvije suparničke grupe lovaca na ucjene, ali njihove međusobne razmirice, pa čak i nastojanje da se riješi Riddickovo pitanje, dolaze u drugi plan nakon što svi postanu mete lokalnih čudovišta.

Ono što možda najviše upada u oči kod novog “Riddicka” jest scenarij s prilično jasnom, ali kvalitetnom strukturom. U prvih pola sata se gotovo ne pojavljuje nijedan lik osim Riddicka, niti nema dijaloga osim njegove naracije. Pa, ipak, te su scene najdojmljivije, jer na efektan način pokazuju ne samo izvanzemaljska stvorenja (dočarana kombinacijom CGI-ja i lutkarskih trikova) nego i brutalne, ali efikasne metode kojima protagonist nastoji preživjeti u neprijateljskom okolišu. Kada se pojave lovci na ucjene, njihovi likovi su – kao i u mnogim klasicima ovog žanra – naznačeni sasvim dovoljno da istaknu karakterne razlike među njima, odnosno da publici ne bude posve svejedno kada počnu umirati kao muhe. Tek završnica filma, u kojoj je Twohy možda malo previše kopirao “Planet tame”, odaje određeni nedostatak inspiracije. No, i sami autori su bili svjesni te neoriginalnosti, a za što je primjer scena na polovici filma u kojoj Riddick lovcima na ucjene detaljno i precizno predviđa ne samo buduće događaje nego i njihovu pojedinačnu sudbinu.

Gledateljima je i bez toga bilo jasno što će se u filmu događati. Daleko je važniji bio odgovor na pitanje kako će se to događati, a Twohy je tu obavio više nego solidni posao. Za današnje standarde nizak budžet od 38 milijuna dolara je rezultirao s prilično ekonomičnim, ali efektnim korištenjem montrealskih studija koji su “odglumili” vanzemaljski planet. Ono što je možda bilo još važnije jest povratak na “R”, stroži cenzorski rejting koji je koristio prvi film iz serije. On se u “Riddicku” iskazuje ne samo kroz daleko eksplicitnije i krvavije nasilje, nego i golotinju, uključujući scenu koje će obradovati muške fanove Katee Sackhoff, glumice poznate po ulozi Starbuck u “Battlestar Galactici”. Ona i bez toga ostavlja dobar dojam u maloj, ali efektnoj glumačkoj postavi kojom dominiraju slabo poznati ili karakterni glumci. Španjolski glumac Jordi Molla je, s druge strane, pretjerao kao negativac imitirajući Tonyja Montanu iz “Lica s ožiljkom”. Većini gledatelja to, međutim, neće smetati jer je Diesel nakon dugo vremena bio na visini zadatka. Jedan od njegovih najpoznatijih likova je vraćen svojim korijenima, a pokazalo kako se uz malo novca, ali dosta upornosti i volje može oživjeti naizgled upokojena filmska franšiza.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 11. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Teksaška polja smrt…
	Bela o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 2,…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 1,…
	RECENZIJA: Rogue Her… o RECENZIJA: Nesalomljivi (Unbro…