RECENZIJA: Kauboji (2013)

KAUBOJI
uloge: Saša Anočić, Živko Anočić, Rakan Rushaidat, Matija Antolić, Hrvoje Barišić, Nikša Butijer, Ivana Rushaidat
scenarij: Tomislav Mršić
režija:Tomislav Mršić
proizvodnja: Kabinet, Hrvatska, 2013.
trajanje: 107 '

Hrvatska kinematografija se ne može pohvaliti nekom impresivnom veličinom i o njoj se, zapravo, malo toga može reći. Ali među time se može pronaći i to da danas definitivno bolje izgleda nego što je bio slučaj prije deset ili dvadeset godina. Hrvatski filmaši se sve hrabrije nose s izazovima koje predstavlja ograničeno tržište, ovisnost o državnim subvencijama te tradicionalna (i s obzirom na prethodna iskustva sasvim opravdana) nesklonost domaće publike. Zbog toga se među malobrojnim ostvarenjima može pronaći žanrovska i tematska raznovrsnost, a možda je blizu i dan kada će neki sretni autor uspjeti napraviti ono što već duže vrijeme predstavlja Sveti graal hrvatskog filma – komediju koja je uistinu smiješna i zabavna. “Kauboji” Tomislava Mršića su naslov koji se možda najviše približio tom idealu.

To i ne bi trebalo predstavljati neko posebno iznenađenje, jer je riječ o adaptaciji izuzetno popularne kazališne predstave Saše Anočića. Film je od predstave preuzeo i glumačku postavu, uključujući Anočića koji se pojavljuje u ulozi nominalnog protagonista, kazališnog redatelja Saše koji će nakon mnogo godina vraća u rodni grad kako bi napravio uslugu gradonačelniku (Butijer) koji želi simbolički obnoviti njegov devastirani kulturni život. Sašin projekt je kazališna predstava čiji bi sadržaj i temu trebao improvizirati sa lokalnim amaterskim glumcima. Ubrzo se ispostavi kako je interes za predstavu tako malen da je Saša prisiljen uzeti sve kandidate koji su se pojavili na audiciji, a to su u pravilu društveni marginalci s očiglednim manjkom glumačkog iskustva i talenta i viškom slobodnog vremena. U takvim okolnostima se kao najjednostavnija podloga predstava nameće vestern s jednostavnom pričom o sukobu dobra i zla, te se neiskusni glumci s vremenom počnu poistovjećivati s arhetipskim likovima. U međuvremenu se Saša mora suočiti ne samo s nerazumijevanjem svog sponzora, nego i mnogo ozbiljnijim problemima.

Jedan od glavnih izazova svakom filmašu koji nastoji adaptirati kazališnu predstavu jest kako uvjeriti publiku da ne gleda kazališnu predstavu. Tomislav Mršić, koji je prije “Kauboja” bio zapažen kao autor dokumentaraca, taj je problem nastojao riješiti time da zbivanjima na pozornici da jedan širi i mnogo mračniji kontekst. Film vješto koristi sumorne industrijske lokacije i vječno oblačno nebo, te sugerira kako se radnja odvija na prostoru devastiranom ratom i postkomunističkom tranzicijom čije su implicitne žrtve i sami protagonisti – pogođeni siromaštvom, etničkim i drugim predrasudama, kriminalom ili drugim stvarima koje su ih odvele na rub društva. Uz Mršićevu režiju veliki adut filma predstavlja i glumačka ekipa koje je uloge usavršila na pozornici u prethodnih pet godina, te koja ih bez problema tumači na velikom ekranu.

Nastojanje da se “Kauboji” učine “pravim” filmom se također odrazilo i kroz to da likovi dobiju podlogu koje nije moglo biti u kazališnom predlošku. U slučaju redatelja Saše to je dovelo do ne baš najsretnijeg podzapleta vezanog uz njegove obiteljske i druge probleme, a koji nepotrebno razvlači film. Pred kraj su mračni tonovi toliko izraženi da “Kauboji” velikim dijelom gube žanrovsko određenje komedije, a završnica skreće u vode patetike i predvidljivosti karakteristične za hollywoodsku konfekciju. Tako i ovaj hvaljeni film ponovno pokazuje ono što predstavlja fatalnu boljku hrvatskih filmskih komediografa – nesposobnost da sačuvaju žanrovsku čistoću, odnosno preveliku sklonost začinjavanja humora s patetikom i kontraproduktivno inzistiranje na nekakvoj ozbiljnosti. To, dakako, ne znači da “Kauboji” ne zaslužuju publiku. Čak i oni gledatelji koji previše ne mare za hrvatski film će u njemu pronaći izuzetno zabavne i duhovite scene, kao i uživati u sjajnim glumačkim nastupima. Mada su mogli biti bolji, “Kauboji” pokazuju kako stvari u domaćoj kinematografiji definitivno idu nabolje.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 23. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Oldboy (2013)

OLDBOY
uloge: Josh Brolin, Elizabeth Olsen, Sharlto Copley, Samuel L. Jackson, Michael Imperioli
scenarij: Mark Protosevich
režija: Spike Lee
proizvodnja:. FilmDistrict/Universal, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Postoje filmovi za koje filmofili ne žele da budu snimljeni, ali su svjesni da će se tog jednog ružnog dana ipak dogoditi. Jedan od takvih projekata koje je srca mnogih ispunjavao tjeskobom i zebnjom još prije dolaska u kino-dvorane je bio hollywoodski remake Oldboya, kultnog filma Park Chan-wooka iz 2003. godine, jednog od onih naslova zahvaljujući kojima se Južna Koreja našla u društvu uglednih svjetskih kinematografija. O tom projektu se počelo govoriti već godinama, a Hollywood je po pitanju remakea prestigao Bollywood gdje je 2005. godine snimljen, zbog optužbi za plagijat i “mutnih” autorskih prava kontroverzni, film Zinda. Američka verzija je, pak, kod poklonika originalnog filma – a upravo oni su publika kojima bi Oldboy prvenstveno trebao biti namijenjen – izazvao zebnju ne samo zbog u pravilu poraznih iskustava sa hollywoodskim remakeovima ne-hollywoodskih hitova, nego i zbog toga što je sadržaj južnokorejske verzije zbog eksplicitnog nasilja, bizarnih i uznemirujućih scena i drugih detalja previše “problematičan” za američke cenzorske standarde. Na trenutke se činilo da bi te probleme trebao riješiti angažman Spikea Leeja, jednog od rijetkih današnjih američkih filmaša koje krasi autorski pečat, ali i nespremnost da se zaobilaze kontroverze. Novi Oldboy je, međutim, postao jedan od najvećih filmskih fijaska prošle godine – mlake kritike je pratila izuzetno slaba gledanost.

Protagonist filma je Joe Doucett (Brolin), njujorški reklamni agent koga 1993. godine netko omami na ulici. Nakon toga se budi u zaključanoj hotelskoj sobi, koja je zapravo zatvor, i gdje će provesti sljedećih dvadeset godina. Gledajući televizijski program, Joe je doznao kako mu je supruga ubijena i silovana, on glavni osumnjičeni za zločin, a kći završila kod udomitelja. Njegovo zatočeništvo, koje je neuspješno pokušavao prekinuti bijegom, završava isto tako iznenada kao što je i započelo. Našavši se na slobodi, Joe pokušava pronaći svoju kći,  te se osvetiti svojim tamničarima. U potrazi mu pomaže mlada bolničarka Marie Sebastian (Olsen), ali isto tako prima telefonske pozive od tajanstvenog stranca (Copley) koji tvrdi da ga je zatočio te mu nudi 20 milijuna dolara ako uspije doznati zašto.

Spike Lee se radeći novi Oldboy suočio s dilemom da li ostati vjeran Park Chan-wookovom predlošku (i tako riskirati da ga optuže za nedostatak originalnosti) ili pokušati dodati nešto novo (čime bi riskirao bijes poklonika originalnog filma). Kao i mnogi filmaši u takvoj nezahvalnoj situaciji, Lee se odlučio za kompromis, i kao mnogi slični kompromisi takve vrste, on nikoga nije zadovoljio. S jedne strane, scenarij Marka Protosevicha uglavnom prati osnovni zaplet i likove, mada su oni, iz razumljivih razloga, premješteni iz Južne Koreje u New York. Lee je, pak, nekima od “najžešćih” scena u originalu dao tek kratki i jedva primjetni hommage; to, na žalost, nije učinio sa scenom obračuna čekićem, koja je u novoj verziji ponovljena, ali na daleko groteskniji i daleko manje uvjerljiv način. Lee, s druge strane, nije pokazao neko naročito ustručavanje prilikom prikaza scena nasilja, koje su prilično eksplicitne, a količine prolivene krvi su neke kritičare potakle da Leeja optuže za “trash” eksploataciju i/li mizantropiju. Protosevichev scenario je u novoj verziji izbacio neke elemente originala koji bi daleko bolje i uvjerljivije objasnile radnju i motive likova.

Ono što je Lee nastojao promijeniti u odnosu na original tiče se prvenstveno glavnog lika, koji je na početku prikazan kao neugodna i amoralna pijandura, pa će gledateljima trebati vremena da s njim počnu suosjećati. U tome od velike pomoći nije Josh Brolin, koji se trudi, ali ne izgleda previše dojmljivo, pogotovo u usporedbi s nastupom Choi Min-sika u originalu. Mnogo bolji posao je obavila Elizabeth Olsen u prilično nezahvalnoj ulozi bolničarke koja je od nje zahtijevala da pred kamerama ne razotkriva samo svoj glumački talent. Najveće razočarenje je, pak, Sharlto Copley, južnoafrički glumac koji je toliko obećavao u Distriktu 9, ali koji je nakon dolaska u Hollywood osuđen na uloge groteskno neuravnoteženih negativaca. Samuel L. Jackson, koji se pojavljuje u nešto manjoj ulozi, uspijeva izvući daleko više i ostaviti jači dojam usprkos rutinerskog nastupa.

No, čak i da su glumački nastupi bili bolji, a scenarij malo dotjeraniji, novi Oldboy bi i dalje bio opterećen svojim glavnim problemom. A to je činjenica da će mu publiku činiti oni koji su se “zakačili” za originalni film, i za koje je vjerojatno da će unaprijed biti upoznati s dramatičnim i šokantnim obratima i raspletom. U ovom filmu je stoga bilo jasno što će se dogoditi, ali se moglo malo drukčije i malo bolje odgovoriti na pitanje kako. To što se jedan takav fijasko od remakea dogodio, pa čak i tako renomiranom filmašu kao što je Spike Lee, zapravo nikoga ne bi trebalo previše iznenaditi.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Jasmine French (2013)

JASMINE FRENCH
(BLUE JASMINE)
uloge: Cate Blanchett, Sally Hawkins, Alec Baldwin, Bobby Cannavale, Louis C.K., Andrew Dice Clay, Peter Sarsgaard, Michael Stuhlbag
scenarij: Woody Allen
režija: Woody Allen
proizvodnja:. Gravier Productions/Sony Pictures Classics, SAD, 2013.
trajanje: 98 '

Ono što vrhunske prvake razlikuje od običnih prvaka jest sposobnost procjene pravog trenutka u kome rukavice treba okačiti o klin. Za Woodyja Allena, iako njegov opus posljednjih desetljeća više impresionira kvantitetom nego kvalitetom, se može reći da je bliži vrhunskim prvacima. Iako je debelo zagazio u osmo desetljeće života, nastavlja neumorno štancati filmove ritmom od oko jednog godišnje, i svaki od njih izaziva pažnju ne samo zbog Allenove reputacije i zvjezdanog statusa, koliko njegovih stalnih napora da mu se svaki film, iako čvrsto usidren uz točno određeni milje, likove i teme, razlikuje od drugog. Još jedan primjer, i to onaj uspješniji, jest drama Blue Jasmine, koja se u hrvatskim kinima pojavila pod naslovom Jasmine French.

Naslovna protagonistica, koju tumači Cate Blanchett, na radnje putuje zrakoplovom iz New Yorka u San Francisco, kako bi tamo započela novi život. Za razliku od mnogih kojima je Kalifornija bila zemlja meda i mlijeka i nova prilika, za Jasmine je dolazak  na Zapadnu obalu samo još jedna epizoda vlastite propasti. Tamo nije došla da bi uživala u suncu, nego da bi nošla krov na glavom i hranu za stolom, a što joj bi joj trebala pružiti polusestra Ginger (Hawkins), samohrana majka koja živi u malom stančiću sa dva sina i za život zarađuje radeći u trgovini. Za Jasmine je donedavno takav život bio nezamsiliv, s obzirom da je bila u braku s Halom Francisom, financijskim stručnjakom s Wall Streeta (Baldwin) te uživala u luksuzu koji obični smrtnici sebi ne mogu priuštiti. Sve se to jednom rasplinulo kao oblak od sapunice, kada se otkrilo da su Halovi investicijski fondovi najobičnija prijevara, muž završio u zatvoru, vlada zaplijenila svu njegovu imovinu, a Jasmine završila na ulici. Sada je po prvi put u životu prisiljena zapravo zarađivati za život, i to kao recepcionar u zubarskom uredu. Njeni pokušaji da ponovno započne život su, međutim, stalno zapriječeni njenom nesposobnošću da se mentalno prilagodi novoj situaciji odnosno izliječi od prijezira prema siromašnim i “neprofinjenim” “šljakerima” poput muškaraca koji se vrte oko njene sestre.

Ono što Jasmine French čini različitim od većine Allenovih filmova je detalj koji mnogim kritičarima nije upao u oko. Dok se opus njujorškog autora u pravilu smješta u žanr komedije, njegov najnoviji film, usprkos par scena i replika koje bi mogle izazvati smijeh je drama. I u pitanju je prilično ozbiljna drama koja također govori o nekim prilično ozbiljnim problemima koji tište daleko veći broj ljudi od njujorških intelektualaca, i koje se ne može riješiti odlaskom analitičaru. Jasmine French, naime, kroz sudbinu svoje protagonistice, ali i ljudi oko nje, progovara o današnjoj ekonomskoj krizi i za to, poput idealista koji su svojevremeno logorovali na Wall Streetu, kao njene glavne uzročnike vidi “1%” oličenih u Halu i ljudima poput njih. Allen u filmu prikazuje oštar kontrast između Halovog svijeta, kojim dominiraju snoberaj, licemjerje i prijetvornost, te Gingerinog svijeta gdje su ljudi možda “siroviji” i nasilniji, ali su zato daleko iskreniji i sposobniji uživati u malim stvarima.

Jedna od najvećih ironija Jasmine French jest da će taj film biti najmanje gledan od onih koji bi se najviše mogao ticati. Najsiromašniji, odnosno oni koje su opljačkali i osiromašili ekvivalenti Hala u stvarnom životu, vjerojatno nemaju previše novaca za odlazak u kino, a kada ga imaju, vjerojatnije je da će ga potrošiti na neki crtić za djecu, komediju ili CGI spektakl, nego na film koji ih podsjeća na svakodnevne muke. A Jasmine French to čini, i to vrlo dobro, kroz glavnu junakinju čiji pokušaji da se tijelom prilagodi svojoj nezavidnoj situaciji, a koja je u svom umu još uvijek “profinjena” otmjena dama s Manhattana rezultiraju predvidljivim psihološkim rastrojstvom. Taj raspad, koji ilustriraju vješto umontirani flashbackovi koji prikazuju njen život prije Halovog uhićenja, nije nimalo ugodan, ali glavni lik usprkos svog neugodnog snoberaja i umišljenosti izaziva sažaljenje. Za to je potrebna vrhunska glumica, a ona se našla u liku Cate Blanchett, koja je upravo zahvaljujući ovom filmu postala jedna od glavnih kandidatkinja za novog “Oscara”. Njen nastup će mnoge podsjetiti na lik Blanche Dubois iz znamenite Williamsove drame Tramvaj zvan čežnja, a neumitne usporedbe s Kazanovim klasičnim filmom će izazvati i to da je Blanchett lik zlosretne Williamsove heroine nedavno tumačila na pozornici.

Osim Blanchett su vrlo dobar posao obavili i njeni kolege, pri čemu treba prije svega istaći teško britansku glumicu Sally Hawkins koja je poslovično dobro odradila ulogu fizičkim izgledom i standardom prosječne Amerikanke. Kao i mnogo puta kod Allena, njegovi filmovi su prilika za sjajne epizodne uloge, pa se tako nakon dugo vremena istakao poznati komičar Andrew Dice Clay u ulozi Gingerinog bivšeg supruga, jedne od žrtava Halovih makinacija. Neke od tih scena, kao Jasmineine pustolovine u zubarskom uredu, kao i gotovo bajkoviti susret i podzaplet s ambicioznim diplomatom (koga glumi Peter Saarsgard) Jasmine French čine malo previše razvučenim. No, bez obzira na to, ovaj film zaslužuje preporuke, te zbog njega možemo biti sretni zato što Allen još uvijek nije okačio svoje rukavice o klin.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Visoka modna napetost (2013)

VISOKA MODNA NAPETOST
(TENSION)
(FASHION TENSION)
uloge: Goran Navojec, Bojan Navojec, Mijo Jurišić, Marija Škaričić, Marija Mikulić, Petar Mišo Mihočević, Miran Kurspahić
scenarij: Filip Šovagović, Ivica Đikić, Robert Perišić
režija: Filip Šovagović
proizvodnja:. HAVC/HRT, Hrvatska, 2013.
trajanje: 100 '

Posljednje godine su nas navikle na naslovnice u kojima se tvrdi da je pojedini hrvatski film imao “rekordno otvaranje”, a iz čega bi se moglo zaključiti kako hrvatska kinematografija upravo proživljava nešto kao zlatno doba. Isti zaključak bi se mogao izvesti i na temelju brojki koje je krajem prošle godine objavio Hrvatski audiovizalni centar (HAVC), a koje govore da je Hrvatska prošle godine proizvela čak 16 cjelovečernjih filmova, a što predstavlja povijesni rekord, odnosno da su svi ti filmovi imali rekordni broj gledatelja. Te su brojke uistinu dojmljive, ali bi ih netko zloban mogao usporediti sa statistikama koje su svojevremeno objavljivali sovjetski uredi, a u kojima su rekordni uspjesi u proizvodnji ugljena, čelika, tenkova i zrakoplova krili nešto prozaičnije, ali neugodnije činjenice o praznim policama, redovima za kruh i raspadnutim cipelama. Dojmu da je hrvatskim filmskim glavešinama kvantiteta važnija od kvalitete bi značajno mogla doprinijeti i Visoka modna napetost, komedija koja se usprkos zvučnih imena i intrigantnog koncepta u hrvatska kina provukla bez neke velike pompe.

Radnja se događa na dalmatinskom otoku Bura, odnosno mjestu kojemu načelnik Pero Lumbarda (Goran Navojec) nastoji izboriti status grada, koristeći dvije strategije. Jedna je povećanje broja stanovnika preko potrebnih 100, a čemu poteškoću predstavlja starija prosječna dob i sklonost žitelja da umiru, a druga je posjet talijanskog modnog kreatora (Mihočević) koji bi trebao promovirati otok i u njega dovesti investitore. Sve to se odvija u kontekstu načelnikovih uglavnom bezuspješnih pokušaja da vlastitu disfunkcionalnu obitelj dovede u red, prije svega brata Čobija (Bojan Navojec), svećenika koji je napustio Crkvu, te Bubija (Jurišić), narkomana koga je droga svojevremeno odvela u zatvor. Potonji će, usprkos toga što ga je brat “uhljebio” za svjetioničara, izazvati incident s gotovo apokaliptičkim posljedicama.

Visoka modna napetost na prvi pogled izgleda kao savršen materijal za populističku komediju, odnosno upravo onakve projekte koji hrvatsku publiku privlače u kina i hrvatskom filmu daju ono što je na ovim prostorima najbliže komercijalnom uspjehu. Radnja je smještena u živopisno dalmatinsko mjesto, likovi su ekscentrični, zaplet govori o oštrom sukobu karaktera, kultura, svjetonazora od kojih bi netko kao Miljenko Smoje napravio urnebes. S druge strane, likovi otpadnutog svećenika, narko-propaliteta i grotesknog gradonačelnika kao svojevrsne karikature današnjeg hrvatskog establishmenta i društva su mogli zadovoljiti one koji u hrvatskim komedijama vole gledati neki aktualni komentar; to da je lik talijanskog kreatora gej i da sa sobom voda mladog ljubavnika je, pak, moglo film jasno staviti dati dodatnu angažiranost, odnosno u ideološkom smislu ga vezati za stranu koja je u hrvatskom kulturnom ratu bila poražena  na nedavnom referendumu. Filmu je dodatni šarm trebao dati i bivši predsjednik Stipe Mesić koji se pojavljuje glumeći samog sebe.

Iza svega je, pak, stajao Filip Šovagović, vrhunski glumac koji je film ne samo režirao, nego i producirao i za njega napisao glazbu. Ovo potonje ne mora uvijek biti loše, a o čemu svjedoči opus Johna Carpentera, ali u ovom konkretnom slučaju odaje nekoga koga se uporno trudi napraviti autorski film s velikim A, odnosno da je riječ o nekakvoj velikoj umjetnosti. Visoka modna napetost tako nimalo ne krije svoje nastojanje da se proda kao “art film” koga obični smrtnici, upravo oni o kojima ovise ta “rekordna otvaranja” (i koji kao porezni obveznici financiraju HAVC, koji također stoji iza ovog projekta) ne razumiju niti žele shvatiti. Koristeći za hrvatske standarde ne baš male resurse, kao i živopisne hvarske lokacije, Šovagović film snima iz različitih rakursa, a njegov direktor fotografije Mirko Pivčević svako malo miješa crno-bijelu sa slikom u boji. Scenarij je potpuno konfuzan, a likovi, osim glavnog koga tumači izvrsni i sjajno rasploženi Goran Navojec, nisu nimalo profilirani, te će gledateljima trebati dosta vremena i strpljenja da pohvataju konce i shvate tko je tko. Dodatnu zbrku će stvoriti naracija više likova, i to ona s iritirajućom tendencijom ponavljanja replika, koje zvuče prilično otrcano u društvu sadržaja radio-emisije o klimatskim promjenama koju kao dio zvučne podloge vodi Krešimir Mišak, i koja se doima mnogo zanimljivija i intrigantnija od svega što se čuje na ekranu. Tu i tamo se u filmu može nabasati na koji svijetli trenutak, prije svega replike i detalje koji alegorijski komentiraju aktualna politička i ekonomska zbivanja, ali će oni publici, barem onoj običnoj, malo značiti. Još manje će značiti i stranoj publici za koju je u domaćoj verziji ostavljen titl na engleskom, koji domaćim poznavateljima tog jezika nudi malo dodatne razonode. Opći dojam je da će Visoka modna napetost svima koji kino odlaze radi zabave predstavljati razočarenje, a ako su previše strpljivi i tu zabavu čekaju do odjavne špice, predstavljat će mučenje. A to je žrtva koja, bez obzira na domoljubne motive svih onih koji žele podržati rast i razvoj domaće kinematografije, u ovom konkretnom slučaju nije opravdana.

OCJENA: 2/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Hobit: Smaugova pustoš (2013)

2013_12_130028
2013_12_130028 (izvor: Gwydion M. Williams)
HOBIT: SMAUGOVA PUSTOŠ
(THE HOBBIT: THE DESOLATION OF SMAUG)
uloge: Martin Freeman, Ian McKellen, Richard Armitage, Benedict Cumberbatch, Evangeline Lilly, Lee Pace, Luke Evans, Ken Stott, James Nesbitt, Orlando Bloom, Manu Bennett
scenarij: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson & Guillermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM/Warner Bros., SAD, 2013.
trajanje: 166 '

Postoje neki poslovi koje je bolje ne započeti, ali jednom kada se započnu, bolje ih je dovršiti. Takvo shvaćanje dominira među dijelom kritike koja je iskazala malo oduševljenja za plan novozelandskog filmaša Petera Jacskona da Hobit, popularnu fantasy knjigu J.R.R. Tolkiena pretvori u filmsku trilogiju. Za razliku od trilogije Gospodar prstenova (čiji je novi Hobit predstanavak), koja se i sama temeljila na romana i kojoj je upravo format ciklusa epskih filmova savršeno odgovarao epskom sadržaju, nova Jacksonova trilogija bi na oko devet sati trebala razvući ono što su svojevremeno na sovjetskoj televiziji prikazali u sat i pol vremena, a spretniji vlasnici ZX Spectruma u istoimenoj video-igri znali rješavati u devet minuta. To, dakako, znači da se radnja romana mora maksimalno razvući, ili napuniti dodatnim sadržajima – likovima i podzapletima, koji s njim imaju prilično upitne veze. Prije godinu dana su neumitne usporedbe Neočekivanog putovanja, prvog dijela trilogije, sa desetljeće starijim ekvivalentom Prstenova družina, išle na štetu novog Jacksonovog projekta. Danas su se stvari promijenile, te će se drugi film – Smaugova pustoš – prije uspoređivati s Putovanjem. To, s obzirom na iskustva s nekim drugim filmskim sagama, kao što su Rat zvijezda i Igre gladi, ne mora biti loše po Pustoš.

Radnja se nastavlja tamo gdje je stala u prethodnom filmu, odnosno prati grupu patuljaka na čelu s Torinom Hrastoštitom (Armitage) kako putuje na planinu Erebor kako bi uz pomoć hobita Bilba Bagginsa (Freeman) pokušala ukrasti dragulj koji čuva zmaj Smaug. Družinu prilikom njihovog putovanja love orkovi na čelu s Azogom (Bennett), dok čarobnjak Gandalf (McKellen) u međuvremenu nastoji otkriti jesu li ti događaji vezani uz buđenje zlog Saurona. Družina patuljaka će se tokom svog putovanja sresti sa vilenjacima koji će im pomoći u borbi protiv orka, a posebno vila po imenu Tauriel (Lilly). Pustolovine će se nastaviti i u jezerskom gradu Ezgarotu prije nego što se konačno uspiju dokopati planine i drevnog grada patuljaka čije neopisivo bogatstvo čuva opasno i naizgled neuništivo čudovište.

Kao i drugi srednji filmovi iz sličnih trilogija, Smaugova pustoš je prvenstveno namijenjena publici koja je unaprijed upoznata s materijalmom, odnosno pretpostavlja da je ona, bilo preko Tolkienove knjige, bilo gledanjem prethodnog filma, upoznata s osnovama zapleta i likova. To sa sobom povlači manje potrebe da se sadržaj opterećuje s naracijom, ekspozicijom ili – a što je možda bio najveći nedostatak Neočekivanog putovanja – povezivanjem s likovima i radnjom Gospodara prstenova. Jackson i njegov scenaristički tim su u ovom slučaju prije svega orijentirani na akciju. Zato, iako u filmu ima dijaloga, na njega scenaristi nisu obratili pažnju, a još manje je vjerojatno da će to učiniti publika. Sve najbolje replike su, manje-više “potrošene” u traileru i one uglavnom imaju malo veze s Tolkienovim tekstom. Jedini novi detalj – a u čemu je Pustoš slična svom pandanu Dva tornja – jest to što kao drugi dio trilogije u gotovo potpunu mušku priču uvodi ženski lik ratnice Tauriel, kao i naznake nekakve ljubavne priče između nje i jednog od patuljaka. Segment koji se događa u Ezgarotu je, pak, pružio prilike da se za lik tamošnjeg pokvarenog gradonačelnika iskoristi komičarska karizma Stephena Fryja, iako se pokušaj da se preko njega “uvali” nekakav komentar na suvremeno stanje demokracije u svijetu doima pomalo anakronim.

Ono što će publika upamtiti je, pak, ono i zbog čega će uglavnom i doći u kino, a to je prilika ne samo da se čarobni Tolkienov svijet vidi na velikom ekranu, nego i još demonstracija vrhunaca suvremene hollywoodske tehnologije specijalnih efekata. Jackson i njegova majstorska ekipa je dodatno ovladala ne samo 3D tehnologijom, nego i njenim poboljšanjima sa slikom od 48 fps, odnosno koristi ih upravo tamo gdje im je najviše mjesto – u spektakularnim akcijskim scenama. U ovom filmu je upravo akcija ono što je najatraktivnije i najimpresivnije; scene su ne samo uzbudljive, nego i maštovite, a očito je da je Jackson u njima uživao isto onoliko, a možda i više nego gledatelji. Tu se možda najviše može istaći okršaj s orkovima na rijeci; druge scene su možda malo prerazvučene i ponavljajuće, odnosno žrtvovane potrebi da i drugi nastavak dobije “zasluženu” epsku dužinu. To se može vidjeti na kraju filma, kada Bilbo i družina bježe od Smauga, odnosno scenama koje svejedno impresivnima čini posuđeni glas uvijek zanimljivog Benedicta Cumberbatcha. Ipak, najveći izvor frustracije će biti to što film završava s “cliffhangerom” koji se doima malo previše naglim čak i za današnje standarde hollywoodskih saga. Iako nije isključeno da će njegovo razrješenje 17. prosinca, kada se pred publikom pojavi završni dio trilogije, završiti kao razočarenje, mora se priznati da novi Hobit nije previše skrenuo s utabane staze te da je publici dostavio ono što je od njega tražila. S obzirom na to što sve Hollywood zna raditi s tehnološkim i kreativnim resursima poput onih koji su Jacksonu stajali na raspolaganju, Smaugova pustoš, bez obzira na svoju nedovršenost, izgleda kao dobar posao.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Gravitacija (2013)

Gravity Poster
(izvor: Prachatai)
GRAVITACIJA
(GRAVITY)
uloge: Sandra Bullock, George Clooney
scenarij: Alfonso & Jonas Cuaron
režija: Alfonso Cuaron
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2013.
trajanje: 90 '

Klasici znanstvene fantastike ponekad znaju biti depresivni, i to zbog podsjećanja da vizije budućnosti mogu biti preoptimistične. Možda je najbolji primjer za to “2001: Odiseja u svemiru”. U stvarnoj 2001. od rutinskih putovanja svemirom i baza na Mjesecu nije bilo ni traga, a takve stvari nisu previše izgledne u budućnosti. Razlozi za raskorak između futurističkih vizija i prozaične stvarnosti su mnogobrojni – politički, ekonomski, kulturni, ali prije svega tehnički, jer su svemirska prostranstva sve nego pogodna za život. Koliko je u njima, zapravo, teško preživjeti najbolje pokazuje “Gravitacija”, najnoviji film Alfonsa Cuarona.

“Gravitaciju” će mnogi označiti kao SF-film, ali je to samo djelomično točno. Jedini detalj koji ga smješta u te žanrovske vode jest pretpostavka da se odigrava u nekom paralelnom univerzumu gdje su SAD još uvijek u stanju slati vlastite svemirske letjelice s posadom u orbitu. Jedna od njih je i space shuttle “Explorer”, čija je misija popravak svemirskog teleskopa “Hubble”. Taj je posao povjeren dr. Ryan Stone (Bullock) koja je zbog njega izašla u svemirsku šetnju. Taj se izlet, međutim, pretvara u borbu za goli život nakon što ostaci uništenog ruskog satelita počnu pogađati druge satelite i izazivaju lančanu reakciju u obliku još više opasnog svemirskog otpada. Njegova žrtva je i “Explorer”, a neiskusna dr. Stone je, uz svog kolegu, veterana Matta Kowalskog (Clooney), jedina preživjela. Njih dvoje moraju iskoristiti sve svoje vještine, poznavanje zakona fizike, ali i mentalnu snagu kako bi se dočepali Međunarodne svemirske postaje i tamošnjih zaliha kisika prije nego što smisle kako se vratiti na Zemlju.

Scenarij, koji je Cuaron napisao sa svojim sinom Jonasom, je naizgled prilično jednostavan. Protagonist koji se našao u smrtnoj opasnosti mora doći od točke A do točke B (i dalje do točke C). Ono što cijelu stvar čini zanimljivom jest da se to naizgled jednostavno putovanje mora izvesti u izuzetno kratkom vremenu, pri nezamislivo velikim brzinama i preciznim pogađanjem objekata koji su zapravo prilično maleni i gotovo nevidljivi u tamnom prostranstvu svemira. Cuaron cijelu stvar čini zanimljivom i inzistiranjem na autentičnosti, ali i korištenju 3D tehnologije čija je primjena, za razliku od drugih, daleko razvikanijih hollywoodskih ostvarenja, ovdje itekako opravdana. Bez trodimenzionalnog prikaza je prilično teško zamisliti svijet u kome ne postoji “gore” ni “dolje”, odnosno u kojem stalno kretanje izaziva razumljivu i potencijalno kobnu zbrku kod protagonista (a još veću kod gledatelja).

Na “Gravitaciju” je potrošeno 80 milijuna dolara, što je budžet koji se još uvijek može nazvati impresivnim. On se iskazao ne samo kroz autentični prikaz svemirskih letjelica, nego i izvrsne specijalne efekte koji dočaravaju niz pamtljivih prizora. Zemlja gledana iz orbite je vjerojatno najveličanstveniji mogući prizor, ali isto tako stalno podsjećanje na hladnoću, prazninu i ubilačku ravnodušnost svemira. Cuaron u svemu zadržava originalna pristup, čak i u scenama koje više slučajno nego namjerno podsjećaju na klasike SF-žanra, bilo da je riječ o “Odiseji” ili “Osmom putniku”. Jednostavnost koncepta se ogleda i u tome da se “Gravitacija” manje-više odvija u realnom vremenu, kao i u neobično kratkom trajanju od sat i pol.

Uz Cuaronovu vještinu u izlaganju jednostavne, ali napete i uzbudljive priče veliki adut filma predstavlja i Sandra Bullock, kojoj je uloga neiskusne astronautkinje prisiljene odjednom boriti se život jedna od najboljih u karijeri, i bez svake sumnje impresivnija od “oskarovske” u “Priči o prvaku”. George Clooney se, pak, manje pojavljuje u filmu i njegov “macho” lik “Gravitaciju” privlači klišejima, kao i neki ne baš najpotrebniji melodramatski detalji protagonističnog života. Usprkos toga, “Gravitacija” je neuobičajeno kvalitetno ostvarenje za koje nije teško zamisliti da će jednog dana biti proglašeno klasikom.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Neprijatelj pred vratima (2013)

IMG_4896 Jason Statham
Jason Statham (izvor: PRESSEFOTOS)
NEPRIJATELJ PRED VRATIMA
(HOMEFRONT)
uloge: Jason Statham, James Franco, Wynona Ryder, Kate Bosworth, Rachelle Lefevre, Izabella Vidovic, Frank Grillo, Clancy Brown, Chuck Zito
scenarij: Sylvester Stallone
režija: Gary Fleder
proizvodnja: Millennium Films/Nu Image/Open Road, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Daleko veći izvor frustracije od loših filmova, kako za kritiku tako i za publiku, su loši filmovi za koje se lako vidi da su mogli biti dobri, samo da se netko malo više pobrinuo oko nekoliko sitnih detalja. Još veću frustraciju znaju činiti i domaći distributeri koji takvim filmovima prevode naslove na najgori mogući način te tako stvaraju nepotrebnu zbrku. Jedan od takvih primjera je Homefront, akcijski film Garyja Fledera koji se u našim kinima pojavio pod naslovom Neprijatelj pred vratima, a koji će za godinu-dvije gledatelji kablovskih i sličnih servisa miješati s istoimenim ratnim spektaklom iz prethodnog desetljeća.

Začetnik filma bio je Sylvester Stallone, koji je napisao scenarij u čijoj je originalnoj koncepciji trebao predstavljati završni dio ciklusa o Johnu Rambu. Međutim, u posljednje vrijeme prilično hiperaktivni glumac je zaključio da možda neće imati vremena ni energije da ponovno oživotvori jedan od svojih najpoznatijih likova. Umjesto toga je scenarij iskoristio kako bi adaptirao istoimeni roman Chucka Logana, posljednjeg iz serije o bivšem policajcu Philu Brokeru. U filmu naslovni lik, koji tumači Jason Statham, je agent DEA koji se uspio ubaciti u “bikersku” bandu trgovaca metamfetaminom koju vodi Danny T (Zito). Na samom početku radnje akcija hvatanja krene spektakularno krivo, pri čemu pogine Dannyjev sin, a njegov otac se prilikom uhićenja zakune na krvavu osvetu. Broker nakon toga uzima novi identitet i zajedno sa 10-godišnjom kćeri Maddy (Vidovic) nastoji izgraditi novi život u gradiću  u državi Louisiana. Živopisni pejzaži i prostrano imanje s konjima čine ruralnu idilu, koju, pak, rasprši incident na školskom igralištu. Maddyna uspješna obrana od nasilnog dječaka Brokera dovodi u sukob s dječakovom rodbinom koja, u skladu s lokalnim običajima, takve sporove rješava po načelu krvne osvete. Za Brokera je još veći problem taj što je dječakov stric Gator Bodine (Franco), sitni, ali ambiciozni i beskrupulozni diler amfetamina koji će uspjeti “provaliti” tajnu Brokerovog identiteta, te u tome vidjeti priliku da stvori vlastiti narko-imperij.

Režiser Gary Fleder u svojoj filmografiji nema ništa osim uglavnom bezličnih akcijskih filmova, što je domena u kojoj često boravi i glavni glumac Jason Statham. Ono što Neprijatelja pred vratima čini, barem nominalno, različitim od akcijske konfekcije jest to što je taj projekt uspio okupiti prilično ugledna imena, koja se mogu pohvaliti nekim uglednim nagradama. Uz Stallonea, za koga se prečesto zaboravlja da je napisao za “Oscarom” nagrađen Rocky, tu je i “Zlatnim globusom” ovjenčana, a danas pomalo i zaboravljena Wynona Ryder. Njoj je povjerena uloga amoralne i od amfetamina ruinirane striptizete, u kojoj se ona poslovično trudi, pa čak i u jednoj, za njenu dosadašnju karijeru prilično atipičnoj sceni seksa. Ipak, najviše će pažnje preuzeti James Franco kao karizmatični negativac, a što je uloga koju bi trebao odigrati sa zavezanim očima. Na svoju nesreću, jedan sličan lik je tumačio u nedavnom Proljetnom ludilu, i neumitne usporedbe će njegovu izvedbu učiniti blijedom, rutinerskom i nezanimljivom. Mnogo bolji dojam, pak, daje Kate Bosworth kao metamfetaminom ruinirana majka dječaka koja pokreće ciklus nasilja; bivša hollywoodska ljepotica se prilično potrudila pretvoriti u olupinu, ali je filmu dala neobičnu dozu realizma, prikazavši kako kriminal u američkoj zabiti zna i posredno uništavati ljude.

Ono što je možda najzanimljivije kod Neprijatelja pred vratima jest upravo to što je smješten u milje “običnih” ljudi, mnogi od kojih je prema kriminalu i nasilju odvela teška socijalna situacija. A još je zanimljivije to što bi, s obzirom na neke arhetipske elemente zapleta, na primjer motiv došljaka koji se nastoji prilagoditi ksenofobnoj sredini, može shvatiti i kao moderni vestern. Stalloneov scenarij odaje i nastojanje da se “white trash” seljačine, jedina društvena grupa koju je danas “politički korektno” prikazivati kao bezvrijedni šljam, prikažu na nešto humaniji način nego što to čini Hollywood, odnosno sugerira kako se, uz malo tople ljudske riječi i razumijevanja, mogu odvesti na pravi put.

Međutim, svi ti potencijalno intrigantni elementi scenarija su upropašteni inzistiranjem na akcijskim klišejima, pri čemu se prilično ističe spektakularni, ali, zapravo nepotrebni početak, kao i nešto manje spektakularni, ali prilično predvidljiv i, zapravo, razočaravajući kraj. Da su Stallone i Fleder pokazali malo više truda, film je mogao biti daleko bolji. Na primjer, početne scene u kojima se pokazuje Brokerova prošlost federalnog agenta su mogle biti izbačene, odnosno razlog zbog koga se preselio je mogao daleko bolje funkcionirati kao misterij za gledatelje. Zapravo, cijeli podzaplet s narko-bosovima i osveti je bio nepotreban, te je film mogao biti bolji da se sveo na sukob Brokera sa lokalnim “krkanima”. Na žalost, ta, kao i mnoge prilike su propuštene. Neprijatelj pred vratima vjerojatno neće previše naškoditi velikim imenima koja su u njemu sudjelovala, ali će to biti slaba utjeha publici koja se upravo zbog tih imena daleko više razočarala.

OCJENA: 3/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Pravi trenutak (2013)

Richard Curtis in London, 1999 My own picture....
Richard Curtis (izvor: Wikimedia Commons)
PRAVI TRENUTAK
(ABOUT TIME)
uloge: Domhnall Gleeson, Rachel McAdams, Bill Nighy, Tom Hollander, Margot Robbie
scenarij: Richard Curtis
režija: Richard Curtis
proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2013.
trajanje: 123 '

Hollywood možda nije sretan zbog toga što nositelj titule “kralj romantične komedije” živi s pogrešne strane Atlantika, ali ga može tješiti to što se Britanac Richard Curtis ne može pohvaliti u kvantitativnom smislu bogatim opusom. Filmovi koje je režirao ili za koje je napisao scenarij su rijetki, a u posljednje vrijeme uz komercijalni uspjeh sa sobom donose i sve veće neprijateljstvo dotada uglavnom blagonaklone kritike. Najnoviji primjer je njegov film About Time, ovaj put od domaćih distributera neočekivano ispravno preveden kao Pravi trenutak.

Novo Curtisovo ostvarenje u mnogo čemu ne odstupa od formule uspostavljene prije dva desetljeća u Četiri vjenčanja i sprovod. Ono što predstavlja svojevrsnu inovaciju jest uvođenje elementa znanstvene fantastike, odnosno motiva putovanja kroz vrijeme. Protagonist filma je Tim Lake (Gleeson), mladi student prava čiju obitelj čine ekscentrični, “pomaknuti”, disfunkcionalni, ali i materijalno situirani članovi. Jedno od mogućih objašnjenja za tu situaciju Timu na njegov 21. rođendan ponudi otac James (Nighy). Muškarci u njegovoj obitelji, naime, nasljeđuju mogućnost da putuju natrag kroz vrijeme, odnosno pojavljuju se u određenim trenucima vlastite prošlosti. Tim, kao što se to i može očekivati od muškaraca u njegovim godinama, pokušava novu mogućnost iskoristiti kako bi, koristeći iskustva neuspjelih pokušaja, poboljšao svoje izglede kod suprotnog spola. Svoj cilj, međutim, ne uspijeva postići sve dok prilikom studija u Londonu slučajno ne upozna simpatičnu Amerikanku Mary (McAdams) u koju se beznadno zaljubi. Koristeći svoju sposobnost da se vraća u prošlost, Tim je na kraju uspije zavesti, oženiti i zasnovati vlastitu obitelj. Međutim, kako vrijeme prolazi, tako i Tim shvaća da i njegova sposobnost ima ograničenja, odnosno kako je najbolji način da se koristi ne toliko u stvaranju bolje budućnosti, koliko u mogućnosti ponovnog proživljavanja prošlosti koja bi inače zauvijek prošla.

Curtis u svom filmu koristi sve one adute koji su mu svojevremeno donijeli uspjeh. Tu je nespretni i skromni, ali na kraju šarmantni engleski protagonist koji uspije zavesti Amerikanku; sporedni likovi su ekscentrični, ali ne groteskni; humor je prepun samoironije; milje više klase, lišen egzistencijalnih problema, pripada svijetu koga siromašna publika možda mrzi, ali mu želi pripadati barem dok traju eskapistička dva sata. I, naravno, sve je to začinjeno s ozbiljnijim sadržajima, sentimentalizmom i patetikom koji često prelazi rub “ljige”. Ono što možda nedostaje jest Hugh Grant, glumac koji je nekoć davno bio zaštitni znak žanra. Domnhall Gleeson, mladi Irac koji se nastoji odlijepiti od sjene svog oca, karakternog glumca Brendana Gleesona, mu je sasvim adekvatna zamjena. Bill Nighy je, pak, više nego izvrstan u ulozi oca, a isto se može reći i za malu armiju poslovično kvalitetnih britanskih glumaca u sporednim ulogama; među njima se tako mogu pronaći Richard E. Grant i nedavno preminuli Richard Griffiths koji se ponovno pojavljuju nakon zajedničkog nastupa u kultnom filmu Whitnail i ja. Glumačku ekipu upotpunjava i upečatljiva Australka Margot Robbie u ulozi “fatalne” zavodnice (a što je svojevrsna priprema za još upečatljiviji nastup u Vuku s Wall Streeta). Kanađanka Rachel McAdams, koja ne može reći da joj romantične komedije (i komedije općenito) ne leže, nije dobro iskorištena; njen lik dodatno pati i od usporedbe sa onim u tematski previše sličnoj Ženi vremenskoj putnika, koji je, za razliku od Mary, bio svjestan situacije u kojoj se nalazi i stoga daleko zanimljiviji.

Najveći problem za Curtisa u Pravom trenutku je, međutim, u tome što mu nedostaju čvrsta struktura, odnosno što ne zna kada, zapravo, završiti film. Mjesto gdje romantične komedije završavaju – sretan život dvoje protagonista dolazi tek negdje na sredini filma. Nakon toga Curtis, poput scenarista televizijskih sapunica mora izmišljati nekakve nove podzaplete i komplikacije, a od čega je možda najiritantniji onaj u kome Timova “divlja” i “šašava” sestra Kit Kat (koju tumače inače nepoznata, ali prilično raspoložena Lydia Wilson) odjednom postaje alkoholičarka dodatno opterećena sklonošću nasilnim i “problematičnim” muškarcima. U tim trenucima humor filma dolazi u drugi plan, a umjesto toga dominira upravo ona sentimentalna “ljiga” zbog koje se Curtisovi filmovi znaju intenzivno mrziti. Dodatni problem, iako zbog eskapističke prirode filma on neće toliko upadati u oči, jest nedostatak bilo kakvog para-znanstvenog objašnjenja za mogućnost putovanja u vrijeme, odnosno unutarnje logike filma; tako na kraju filma likovi radi malo dodatne patetike krše ona pravila koja su sama donijeli. S druge strane, gledatelji koji su strpljivi ili od Curtisa znaju što treba očekivati, neće imati pretjeranih razloga za nezadovoljstvo. Slično kao i u životu, postoje neke stvari koje se u njegovim romantičnim komedijama jednostavno moraju prihvatiti.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Velika pljačka (2013)

Liam Hemsworth
Liam Hemsworth (izvor: Gage Skidmore)
VELIKA PLJAČKA
(EMPIRE STATE)
uloge: Liam Hemsworth, Michael Angarano, Dwayne Johnson, Emma Roberts, Paul Ben-Victor
scenarij: Adam Mazer
režija: Dito Montiel
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 94 '

Gledajući kako nekoć ugledna i neupitna imena posljednjih godina paradiraju po Rementincu, a još više entuzijazam s kojim ih isti oni koji su im ljubili ruke danas razapinju kao “lopine”, postavlja se jedno pitanje. Što bi obični čovjek učinio da se našao u njihovoj situaciji, odnosno da bi se iskušenje “samoposluživanja” na račun tuđeg novca “malom čovjeku” bilo isto tako neodoljivo kao i “izopačenim” odličnicima? Nama susjedni Talijani na to pitanje imaju običaj odgovarati izrekom prema kojoj je prilika ono što razlikuje lopova od poštenog čovjeka. A jedna takva, i to prilično spektakularna, prilika je glavni element radnje američkog filma Empire State, naslov koga je domaći distributer po dobrom starom običaju “prekrstio” u bezličnu i neproduhovljenu Veliku pljačku.

Radnja filma je smještena u New York, odnosno istoimenu saveznu državu kojoj je “Empire State” (“Carstvo država”) nadimak, a ista fraza može poslužiti kao ironični komentar na “njujorško stanje uma”. Ono 1982. godine, kada započinje film, ne izgleda previše dobro, a što i ne iznenađuje s obzirom na izuzetno lošu ekonomsku situaciju, koja se odražava na beznađe, kriminal i nasilje na ulicama. Besparica teško pogađa doseljeničke obitelji, poput one čiji je član Chris Potamitis (Hemsworth), sin bivšeg grčkog policajca koji nastoji u novoj domovini nastaviti obiteljsku tradiciju i priključiti se njujorškoj policiji. Mladenačka neopreznost i uhićenje zbog marihuane, za koje je zaslužan Chrisov najbolji prijatelj Eddie (Angrano), je, međutim, Chrisu zapriječila upis na policijsku akademiju, te se umjesto toga mora zadovoljiti karijerom zaštitara u “Empireu”, kompaniji za prijevoz novca. Posao je naporan, opasan, monoton i izuzetno slabo plaćen, ali Chris s vremenom primjećuje kako ga njegovi kolege, ali i šefovi, ne shvaćaju previše ozbiljno, odnosno da milijune uskladištenih novčanica nitko zapravo ne čuva. Nakon dosta premišljanja, Chris se “posluži” sa nekoliko desetaka tisuća dolara i ustanovi da to nitko nije primijetio. Problemi umjesto toga nastanu kada se o tome “izlane” Eddieju koji, pak, cijelu priču prenosi lokalnim grčkim mafijašima koji traže “komad” svega što Chris uzima ili namjerava uzeti sa svog radnog mjesta.

Usprkos na prvi pogled impresivne glumačke postave, Velika pljačka je završila “ispod radara”, a u SAD, zapravo, nije imala kino-distribuciju. Odluka producenata da filmu daju ponižavajući status “direct-to-video” se, s jedne strane, može protumačiti relativno niskim budžetom, ali ne i nedostatkom ambicija. Scenarist Adam Mazar je, naime, autor nagrađivanog biografskog TV-filma o Jacku Kevorkianu, a režiju potpisuje Dito Montiel, bivši pank-glazbenik koji se preorijentirao na pisanje romana i režiranje filmova čiji su protagonisti mladi ljudi koji na razne riskantne načine pokušavaju zaraditi koricu kruha u urbanoj džungli. Ono što Veliku pljačku odlikuje jest to da se temelji na istinitim događajima (pa tako započinje dokumentarnim televizijskim snimkama, a završava modernim epilogom u kojoj stvarni Chris Potamitis daje intervju). New York ranih 1980-ih je rekonstuiran na ekonomičan, ali prilično uvjerljiv način, odnosno sve do trenutka kada Montiel mora današnju publiku podsjetiti kako je “Velika jabuka” do dolaska autoritarnog Rudyja Giulianija na mjesto gradonačelnika (koji se u filmu nakratko pojavljuje kao lik, odnosno federalni tužitelj zadužen za istragu pljačke) bilo ne samo opasno, nego i izuzetno nasilno mjesto na život. Moralne dileme s kojima se suočava protagonist su tako nimalo suptilno naglašene sudbinom njegovog dobronamjernog kolege i prijatelja koga glumi Michael Rispoli. Film također sadrži scene oružanih obračuna i krvoprolića koje se doimaju malo previše spektakularno da bi bili uvjerljivi za cijelu priču, te se doimaju naknadno umetnutim, kako bi se umjetno “napumpao” inače previše prozaični sadržaj. S druge strane je u filmu prilično zanimljivo gledati kako se fenomen kriminala nastoji prikazati u njegovom ekonomskom kontekstu, kao što i to da mu je ključan katalizator nečija glupost i nesposobnost. U slučaju Velike pljačke se među idiote i nesposobnjakoviće ubrajaju i kriminalci i žrtve, i u takvoj mjeri da film na trenutke počinje sličiti na crnu komediju.

Ironičan, crnohumorni ton filma, odnosno atmosfera koju upotpunjava vješto korištenje pjesme “It Never Rains in Southern California” Alberta Hammonda u soundtracku, će mnoge nagnati na usporedbe sa Scorsesejevim Dobrim momcima, neizbježne i za to što je pothvat protagonista ovog filma nadmašio pothvat Scorsejevih “junaka”. Takve su usporedbe za Veliku pljačku, međutim kobne, dijelom zato što je Montiel, koji se ionako ne može pohvaliti bog-zna-kakvom filmografijom, daleko ispod Scorseseja, ali i zato što je film u mnogo čemu nedovršen, pa su tako neki podzapleti tek naznačeni, a i završnica (predvidljiva nakon što se u istragu uključi superpolicajac koga glumi Dwayne Johnson) je prilično antiklimaktična. Možda je razlog u neodstatku novca ili inspiracije, a možda zato što je u originalnom obliku ili zamisli bio predug za Lionsgateove producente.

S druge strane je glumačka postava obavila dobar posao. Iako se Hemsworth u glavnoj ulozi više sliči manekenu, nego sirovom klipanu s opakih njujorških ulica, njegova je uloga adekvatna, isto kao i Johnson kao iskusni i nezaustavljivi čuvar zakona. Mnogo je zanimljiviji Michael Angarano kao njegov suicidalno bedasti prijatelj, ali i pouzdani karakterni glumac Paul Ben-Victor kao njegov otac. Ti detalji će zadovoljiti publiku koja od Velike pljačke ništa osim neobavezne zabave, niti je tangira to da je ovaj film očigledno mogao pružiti nešto više.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Dostavljač (2013)

English: Vince Vaughn at a political conferenc...
Vince Vaughn (izvor: Wikimedia Commons)
DOSTAVLJAČ
(DELIVERY MAN)
uloge: Vince Vaughn, Chris Pratt, Cobbie Smoulders, Andrzej Blumenfeld
scenarij: Ken Scott & Martin Petit
režija: Ken Scott
proizvodnja: Touchstone/Dreamworks, SAD, 2013.
trajanje: 104 '

Malo što ilustrira jaz između onoga što jest i onoga što nije hollywoodski mainstream kao što to čini slučaj filma Starbuck. Njegova prva i orginalna inkarnacija je postigla izvrstan komercijalni uspjeh na matičnom tržištom, te bila prikazana na prestižnom festivalu u Torontu. Autor Ken Scott je, međutim, imao ozbiljan problem u nastojanju da na temelju toga od svog imena stvori globalni brend. Film je, naime, snimljen u kanadskoj provinciji Kvebek na francuskom jeziku. Stoga nije trebalo previše uvjeravanja u to da proda autorska prava na remakeove, pa su se tako u roku od dvije godine snimila čak tri – bollywoodski Vicky Donor, francuski Fonzy, i na kraju, hollywoodski Dostavljač, gdje je Scott ponovio posao režisera.

Naslovni protagonist američke verzije, koga tumači Vince Vaughn, je David Wozniak, sredovječni Njujorčanin čiji se neodgovorni životni stil nije previše promijenio od mladih dana, a zbog čega mu jedino sredstvo prihoda predstavlja, u pravilu loše rađeni posao dostavljača u mesnici koju vodi njegov otac (Blumenfeld). Svi njegovi pokušaji da značajnije poboljša svoju materijalnu situaciju obično završe na rubu zakona ili neuspješno. Zbog toga je sebi na vrat navukao dug i nemilosrdne zelenaše, ali još akutniji problem predstavlja to što je djevojka Emma (Smoulders) s njim zatrudnjela, ali s njime više ne želi imati veze dok konačno ne “odraste”. Davidu, međutim, najveći problem predstavlja epizoda iz mladosti gdje je, nastojeći spojiti ugodno s korisnim, zaradio nešto novaca donirajući spermu klinici za liječenje plodnosti. Ispostavilo se kako je njegova “donacija” papirološkom pogreškom umjesto kod jedne, završila u čak 533 različite žene. Od tako rođene djece, njih čak 142 su pokrenuli parnicu s ciljem da otkriju identitet svog biološkog oca. Iako mu njegov prijatelj i odvjetnik Brett (Pratt) savjetuje da traje parnica, David je zaintrigiran svojom djecom te ih počinje kradom promatrati, a potom pomagati u raznim životnim situacijama.

Gledatelje koji su očekivali još jednu rutinersku hollywoodsku “high concept” komediju kod Dostavljača čeka dobra vijest. Ma što trailer sugerirao, sam film to nije. Loša je vijest u tome da se Dostavljač zapravo prilično teško može nazvati komedijom, odnosno da je zbog nepatvorene ozbiljnosti sadržaja, koja ponekad skreće u patetiku, žanrovski daleko bliži drami. Međutim, najgora je vijest ta da ovaj film iskazuje ambiciju autora da se napravi nešto “drukčije”, ali da iza te ambicije nije stajao adekvatan talent ili sposobnost da se pri tome nadvladaju sadržajna i druga ograničenja hollywoodske produkcije.

To, dakako, ne znači da u Dostavljaču nema svijetlih točaka. Vince Vaughn, nekad nametljiva i prodorna zvijezda 1990-ih, sada se doima neuobičajeno miran i staložen u ulozi sredovječnog gubitnika, a isto tako se prilično hrabro bori sa ne pretjerano produhovljenim scenarijem (poput scene u kojoj, govoreći španjolski, na bolno neuvjerljiv način pokušava sebe predstaviti kao latinoameričkog ilegalnog imigranta). Andrzej Blumenfeld, jedan od velikana poljskog glumišta, filmu daje dostojanstvo u par scena u kojima se pojavljuje kao protagonistov otac. Tu je i Chris Pratt, komičar poznat prije svega po televizijskim nastupima, koji jednostavno blista kao Davidov nešto manje disfunkcionalni prijatelj.

Sve to, međutim, ne može nadoknaditi nedostatak čvrste strukture u filmu, odnosno Scottovu nesposobnost da od velike količine različitih podzapleta napravi suvislu cjelinu. Primjer za to je lik Davidove djevojke, koji se nekako mora isticati ispred likova stotinjak i više 20-godišnjaka i 20-godišnjakinja koji su odjednom postali protagonistova glavna briga. Scott taj problem pokušava riješiti tako što je pretvara u policajku i snima scenu u kojoj se pojavljuje u uniformu; osim što će, možda, zaintrigirati publiku s određenim fetišima, ta scena nema nikakvog smisla te postavlja pitanje kako je ta žena uopće završila u nekakvoj ozbiljnoj vezi (i zatrudnjela) s tipom koji duguje novac kriminalcima i uzgaja indijsku konoplju u svom podrumu. S druge strane, pokušaj da se likovi Davidove djece pokažu što raznolikijim – ne samo po spolu, nego i po rasi, seksualnoj orijentaciji, ali i “kartama” koje im je udijelio život – često skreće u neuvjerljivu sentimentalnost, poput scena u kojima David uspješno spašava život heroinskoj ovisnici ili pravi društvo paraplegičaru. A u svima njima humora, odnosno onoga radi čega je publika došla u kino, ima premalo da bi se moglo reći kako je Dostavljač urodio plodom.

OCJENA: 4/10

Enhanced by Zemanta