VELIKA PLJAČKA
(EMPIRE STATE)
uloge: Liam Hemsworth, Michael Angarano, Dwayne Johnson, Emma Roberts, Paul Ben-Victor
scenarij: Adam Mazer
režija: Dito Montiel
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 94 '

Gledajući kako nekoć ugledna i neupitna imena posljednjih godina paradiraju po Rementincu, a još više entuzijazam s kojim ih isti oni koji su im ljubili ruke danas razapinju kao “lopine”, postavlja se jedno pitanje. Što bi obični čovjek učinio da se našao u njihovoj situaciji, odnosno da bi se iskušenje “samoposluživanja” na račun tuđeg novca “malom čovjeku” bilo isto tako neodoljivo kao i “izopačenim” odličnicima? Nama susjedni Talijani na to pitanje imaju običaj odgovarati izrekom prema kojoj je prilika ono što razlikuje lopova od poštenog čovjeka. A jedna takva, i to prilično spektakularna, prilika je glavni element radnje američkog filma Empire State, naslov koga je domaći distributer po dobrom starom običaju “prekrstio” u bezličnu i neproduhovljenu Veliku pljačku.

Radnja filma je smještena u New York, odnosno istoimenu saveznu državu kojoj je “Empire State” (“Carstvo država”) nadimak, a ista fraza može poslužiti kao ironični komentar na “njujorško stanje uma”. Ono 1982. godine, kada započinje film, ne izgleda previše dobro, a što i ne iznenađuje s obzirom na izuzetno lošu ekonomsku situaciju, koja se odražava na beznađe, kriminal i nasilje na ulicama. Besparica teško pogađa doseljeničke obitelji, poput one čiji je član Chris Potamitis (Hemsworth), sin bivšeg grčkog policajca koji nastoji u novoj domovini nastaviti obiteljsku tradiciju i priključiti se njujorškoj policiji. Mladenačka neopreznost i uhićenje zbog marihuane, za koje je zaslužan Chrisov najbolji prijatelj Eddie (Angrano), je, međutim, Chrisu zapriječila upis na policijsku akademiju, te se umjesto toga mora zadovoljiti karijerom zaštitara u “Empireu”, kompaniji za prijevoz novca. Posao je naporan, opasan, monoton i izuzetno slabo plaćen, ali Chris s vremenom primjećuje kako ga njegovi kolege, ali i šefovi, ne shvaćaju previše ozbiljno, odnosno da milijune uskladištenih novčanica nitko zapravo ne čuva. Nakon dosta premišljanja, Chris se “posluži” sa nekoliko desetaka tisuća dolara i ustanovi da to nitko nije primijetio. Problemi umjesto toga nastanu kada se o tome “izlane” Eddieju koji, pak, cijelu priču prenosi lokalnim grčkim mafijašima koji traže “komad” svega što Chris uzima ili namjerava uzeti sa svog radnog mjesta.

Usprkos na prvi pogled impresivne glumačke postave, Velika pljačka je završila “ispod radara”, a u SAD, zapravo, nije imala kino-distribuciju. Odluka producenata da filmu daju ponižavajući status “direct-to-video” se, s jedne strane, može protumačiti relativno niskim budžetom, ali ne i nedostatkom ambicija. Scenarist Adam Mazar je, naime, autor nagrađivanog biografskog TV-filma o Jacku Kevorkianu, a režiju potpisuje Dito Montiel, bivši pank-glazbenik koji se preorijentirao na pisanje romana i režiranje filmova čiji su protagonisti mladi ljudi koji na razne riskantne načine pokušavaju zaraditi koricu kruha u urbanoj džungli. Ono što Veliku pljačku odlikuje jest to da se temelji na istinitim događajima (pa tako započinje dokumentarnim televizijskim snimkama, a završava modernim epilogom u kojoj stvarni Chris Potamitis daje intervju). New York ranih 1980-ih je rekonstuiran na ekonomičan, ali prilično uvjerljiv način, odnosno sve do trenutka kada Montiel mora današnju publiku podsjetiti kako je “Velika jabuka” do dolaska autoritarnog Rudyja Giulianija na mjesto gradonačelnika (koji se u filmu nakratko pojavljuje kao lik, odnosno federalni tužitelj zadužen za istragu pljačke) bilo ne samo opasno, nego i izuzetno nasilno mjesto na život. Moralne dileme s kojima se suočava protagonist su tako nimalo suptilno naglašene sudbinom njegovog dobronamjernog kolege i prijatelja koga glumi Michael Rispoli. Film također sadrži scene oružanih obračuna i krvoprolića koje se doimaju malo previše spektakularno da bi bili uvjerljivi za cijelu priču, te se doimaju naknadno umetnutim, kako bi se umjetno “napumpao” inače previše prozaični sadržaj. S druge strane je u filmu prilično zanimljivo gledati kako se fenomen kriminala nastoji prikazati u njegovom ekonomskom kontekstu, kao što i to da mu je ključan katalizator nečija glupost i nesposobnost. U slučaju Velike pljačke se među idiote i nesposobnjakoviće ubrajaju i kriminalci i žrtve, i u takvoj mjeri da film na trenutke počinje sličiti na crnu komediju.

Ironičan, crnohumorni ton filma, odnosno atmosfera koju upotpunjava vješto korištenje pjesme “It Never Rains in Southern California” Alberta Hammonda u soundtracku, će mnoge nagnati na usporedbe sa Scorsesejevim Dobrim momcima, neizbježne i za to što je pothvat protagonista ovog filma nadmašio pothvat Scorsejevih “junaka”. Takve su usporedbe za Veliku pljačku, međutim kobne, dijelom zato što je Montiel, koji se ionako ne može pohvaliti bog-zna-kakvom filmografijom, daleko ispod Scorseseja, ali i zato što je film u mnogo čemu nedovršen, pa su tako neki podzapleti tek naznačeni, a i završnica (predvidljiva nakon što se u istragu uključi superpolicajac koga glumi Dwayne Johnson) je prilično antiklimaktična. Možda je razlog u neodstatku novca ili inspiracije, a možda zato što je u originalnom obliku ili zamisli bio predug za Lionsgateove producente.

S druge strane je glumačka postava obavila dobar posao. Iako se Hemsworth u glavnoj ulozi više sliči manekenu, nego sirovom klipanu s opakih njujorških ulica, njegova je uloga adekvatna, isto kao i Johnson kao iskusni i nezaustavljivi čuvar zakona. Mnogo je zanimljiviji Michael Angarano kao njegov suicidalno bedasti prijatelj, ali i pouzdani karakterni glumac Paul Ben-Victor kao njegov otac. Ti detalji će zadovoljiti publiku koja od Velike pljačke ništa osim neobavezne zabave, niti je tangira to da je ovaj film očigledno mogao pružiti nešto više.

OCJENA: 5/10