Oznaka: Filmske recenzije

RECENZIJA: Birdman (2014)

BIRDMAN
uloge: Michael Keaton, Zack Galifianakis, Edward Norton, Andrea Riseborough, Amy Ryan, Emma Stone, Naomi Watts, Lindsay Duncan
scenarij: Alejandro G. Inarritu, Nicolas Giacobone, Alexander Dinelaris Jr., Armando Bo
režija: Alejanrdo G. Inarritu
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2014.
trajanje: 119 min.

Oni koji prati hollywoodsku produkciju prilikom sezonskog lova na “Oscare” su mogli zapaziti nešto što bi se moglo nazvati trendom. Dio producenata je zaključio da filmske biografije, koje ionako imaju bolju “prođu” među Akademijim glasačima nego drugi žanrovi, mogu biti još atraktivnije ako temom, radnjom ili likovima budu vezane uz zlatno doba Hollywooda. Time se, dakako, najviše nastoji iskoristiti nostalgija gerontokratskog glasačkog tijela, koje voli misliti kako su u njihova “dobra stara” vremena hollywoodski filmovi bili prava umjetnost, a glumačke zvijezde istinska božanstva, koja se nisu morala brinuti da će ih s Olimpa svrgnuti nekakav nepoprezni tweet. Stoga se rezultat najnovijeg “oskarovskog” nadmetanja može smatrati svojevrsnom povijesnom ironijom. Birdman Alejandra Inarritua, koji je početkom ove godine osvojio prestižne kipiće, u mnogo čemu predstavlja antitezu hollywoodskih autohagiografskih tendencija – riječ je filmu koji umjesto svijetle prošlosti na prilično autoironičan način prikazuje hollywoodsku suvremenost.

Naslovni lik, koga tumači Michael Keaton, je Riggan Thomas, glumac koji je prije mnogo godina stekao status megazvijezde tumačeći lik superheroja Čovjeka-ptice (Birdman), ali čija su slava i popularnost odavno nestali. Radnja prikazuje kako se anonimnosti i beznačajnosti pokušava riješiti tako što producira, režira i tumači glavnu ulogu u brodvejskoj adaptaciji novele Raymonda Carvera. Taj ambiciozni pothvat, pak, je opterećen brojnim poteškoćama, odnosno Thomasovim problemima na profesionalnom i osobnom planu. Tokom produkcije se mora suočiti sa dugo vremena zanemarenom kćeri (Stone) koja se upravo izliječila od ovisnosti, nadobudnim metodskim glumcem (Norton) koji namjerava preuzeti projekt, snobovskom brodvejskom kritičarkom (Duncan) koja namjerava uništiti “bahatog hollywoodskog pridošlicu”, ali najviše sa samim sobom, odnosno alter egom Birdmana koji je isto tako neprijateljski raspoložen prema pokušaju glumca da napravi drastični zaokret u vlastitoj karijeri.

Inarrituova ostvarenja se ističu neobičnom, odnosno nekonvencionalnom strukturom, koja često čak i onima manje upućenima u sedmu umjetnost govore kako je riječ o art-filmu. U slučaju Birdmana se ta neobičnost ogleda prije svega u tome da je cjelokupna radnja, bez obzira na to što se odvija u različitim vremenima i mjestima, prikazana u jednom jedinom kadru. Inarritu je, dakako, sve to snimio u različitim kadrovima, ali je izuzetna vještina pri montiranju i potpuno neprimjetni stvorila dojam savršene i naizgled ničim prekinute cjeline. Tehničko savršenstvo Birdmana, međutim, predstavlja tek dio odgovora na pitanje o tajni njegovog uspjeha. Mnogo je zanimljivije to što je Inarritu svoje kreativne resurse primijenio na komediju, odnosno žanr s kojim art-film, ali i on sam, baš i nije bio “na ti”.

Scenarij koji je Inarritu napisao zajedno s brodvejskim piscem Alexandeerom Dinelarisom i argentinskim sineastima Nicolasom Giacoboneom i Armandom Boom, je tako za temu uzeo sam svijet filma i kulture uopće, podvrgnuvši ga žestokoj satiri gdje se ne štedi ni hollywoodski komercijalizam ni brodvejski art-snoberaj. Pri svemu tome je Michael Keaton sjajno obavio svoj posao, odigravši jednu od najboljih, ali istovremeno i najriskantnijih uloga svoje karijere. Isto onako kao što je Thomas filma ima vlastiti alter ego, tako se i Thomas može shvatiti kao Keatonov alter ego s obzirom na to da je i on sam nekoć davno postao superzvijezda tumačeći lik Batmana da bi ga danas zaboravili zbog toga što isti lik tumače njegove mlađe, zgodnije i coolerskije kolege. Keatonu dosta pomaže prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava, među kojom posebno treba pohvaliti danas prilično aktivnu Emmu Stone, ali i Edwarda Nortona koji se s godinama i nedostatkom glavnih angažmana danas prilično dobro nosi. Birdman bi, doduše, mogao biti još bolji, odnosno savršen, da nije glazbe meksičkog jazz glazbenika Antonija Sancheza koja gledatelje prečesto podsjeća da gledaju art-film i tako razbija nužnu iluziju. Međutim, i ovako se “Oscar” čini više nego zasluženim. Možda su to prepoznali i časne starine u losanđeleskoj Akademiji, svjesni da je danas, za razliku od njihovog vremena, filmova koji uistinu zaslužuju zlatne kipiće ima manje nego u “dobra stara vremena”.

OCJENA: 8/10

 

RECENZIJA: Najduže putovanje (2015)

NAJDUŽE PUTOVANJE
(THE LONGEST RIDE)
uloge: Scott Eastwood, Britt Robertson, Alan Alda, Jack Huston, Oona Chaplin, Melissa Benoist, Lolita Davidovich
scenarij: Craig Bolotin
režija: George Tillman Jr.
proizvodnja: 20th Century Fox,  SAD, 2015.
trajanje: 128'

Ako se kao kriterij uzme kvantiteta umjesto kvalitete, onda najuspješnji suvremeni književnik u Hollywoodu nije ni George R. R. Martin, ni J. K. Rowling, ni E. L. James, ni Suzanne Collins, niti ijedan autor trilogije omladinskih romana o tinejdžeru ili tinejdžerici koja spašava svijet. Autor čiji opus američki filmski scenaristi najviše koriste kao predložak je Nicholas Sparks. U nepuna dva desetljeća se od sedamnaest romana iz njegove bibliografije na ekranu našlo njih čak deset (ne računajući The Choice, koji bi u kino-dvorane trebao ići sljedeće godine). Međutim, o Sparksu će se relativno malo čuti od strane opinion makera suvremene svjetske pop kulture, i to najvećim dijelom što njegov opus, čvrsto ukotvljen u ljubavni žanr, u stilskom i sadržajnom smislu predstavlja antitezu svega što bi trebalo biti moderno i “cool”. Riječ je o pravilu jednostavnim, gotovo arhetipskim ljubavnim pričama, kakve su se, s obzirom da se drže tradicionalnih vrijednosti, mogle bez problema čitati u knjižnicama ili gledati na pozornicama u pretprošlom stoljeću i koje je prilično teško opisati bez izraza “sentimentalna ljiga”. Usprkos toga, publike koja to čita očigledno ima, odnosno dovoljno da Hollywood pokuša eksploatira njenu privrženost Sparksu. Rezultati, barem što se kritike tiče, iz razumljivih razloga nisu bili dobri, ali je jedna od Sparksovih ekranizacija, Bilježnica iz 2004. godine, s vremenom, zahvaljujući vjernoj publici, dobila čak i nešto nalik na kult status.

Radnja je, kao u većini filmova temeljenih na Sparksovom opusu, smještena u Sjevernu Karolinu. Na tamošnjem sveučilištu Wake Forest mlada Sophia Danko (Robertson) studira umjetnost. Jedne večeri je prijateljice nagovore da im se pridruži prilikom gledanja natjecanja u rodeu. Sophia tamo sretne naočitog Lukea Collinsa (Eastwood), profesionalnog jahača koji nastoji ponovno pokrenuti karijeru nakon teške ozljede. Iako ispočetka skeptična, Sophia na kraju sa Lukeom dogovori izlazak; pri povratku Luke slučajno opazi prometnu nesreću te iz automobila u plamenu izvadi 95-godišnjeg Iru Levinsona (Alda), a Sophia spasi kutijicu sa starčevim pismima. Sophia posjećuje starca u bolnici, te kroz pisma i njegove priče doznaju o tome kako je 1940. godine kao mladić (Huston) upoznao Ruth (Chaplin), židovsku izbjeglicu iz Europe koja će postati žena njegovog života. U međuvremenu njena veza sa Lukeom dolazi u krizu, s obzirom da se on ne želi odreći po život opasne profesije, a Sophia izgledne karijere u umjetničkim galerijama New Yorka,

Na prvi pogled bi se moglo reći kako se Najduže putovanje po svojoj strukturi naslanja na Bilježnicu, s obzirom da se veliki dio filma odigrava u flashbacku smještenom u eru Drugog svjetskog rata, pri čemu kao svojevrsni “ključ” služe zapisi jednog od ljubavnika. Novi film je, međutim, nešto složeniji, odnosno u njemu umjesto jedne ljubavne priče imamo dvije, pri čemu nije teško pogoditi kako će ona prva današnjim ljubavnicima poslužiti kao nadahnuće, odnosno kako će stari Ira, poput Yode ili “magičnog crnca”, potaknuti Lukea i Sophiju da donesu pravu odluku o tome trebaju li ostati zajedno. Scenarist Craig Bolotin se, dakako, pobrinuo da gledatelji nemaju nikakvih problema predvidjeti kakva će ta odluka biti; jedino je pitanje kako će se to dogoditi, a odgovor na njega dolazi u obliku ne baš previše uvjerljivog deus ex machina obrata. Nešto složenija struktura, s druge strane, postavlja probleme za režisera Georgea Tillmana Jr. koji ne može odrediti pravu mjeru između segmenata koji pokazuju 1940-e i današnji svijet. Prvi je tako zanimljiv gledateljima koje zanimaju moda, rekviziti ili glazba iz tog razdoblja, dok se u njemu, zapravo, ne događa ništa posebno (s izuzetkom incidenta vezanog uz rat). Kada se radnja premjesti u sadašnjost, gledatelje se na to mora dodatno podsjetiti iritantnim pop-pjesmuljcima iz soundtracka, a problemi Lukea i Sophije nekako izgledaju trivijalni u usporedbi s likovima koji su morali bježati pred Holokaustom ili jurišati na neprijateljske rovove.

S druge strane, Tillmanu se mora priznati da se trudio sve to strpati u koliko-toliko atraktivan paket; osim eksterijera koje izgledaju kao spot za turističke agencije Sjeverne Karoline, tu je i mladi Eastwood, koji u scenama jahanja bikova prilično podsjeća na svog oca Clinta na početku karijere, te, s vremena na vrijeme, skine košulju te tako pokaže ono što čega je najveći dio ciljane tj. ženske publike došao u kino-dvoranu. Britt Robertson, za koju bi se moglo reći da izgleda kao mlađa sestra (ili nešto manje bucmasta verzija) Jennifer Lawrence, se prilično dobro nosi s nezahvalnom ulogom, dajući koliko-toliko živosti saharinskom i maksimalno klišejiziranom predlošku. Uz mladog Eastwooda se, pak, pojavljuju još dva predstavnika hollywoodskih dinastija, ali s nešto različitim uspjehom. Oona Chaplin, unuka slavnog komičara (većina gledateljima poznata kao femme fatale koja je protiv svoje volje dovela do najšokatnije scene u Igri prijestolja) prilično uvjerljivo tumači ulogu djevojke koja nedostatak ljepote po tradicionalnim standardima kompenzira izuzetnim šarmom i živošću. Jack Huston (koga većina gledatelja vjerojatno neće prepoznati, jer za razliku od lika iz Carstva poroka, ovdje glumi s vlastitim licem) je, pak, potpuno potrošen. Zahvaljujući svemu tome Najduže putovanje predstavlja razočaranje čak i za one gledatelje koji su, s obzirom na ranija iskustva sa Sparksom, znatno spustili letvicu vlastitih očekivanja. Ukoliko netko ne osjeća potrebu za kino-ekvivalentom turskih sapunica, putovanje koje će mu pružiti ovaj film se čini predugim.

 

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Interstellar (2014)

INTERSTELLAR
uloge: Matthew McConaughey, Anne Hatthaway, Jessica Chastain, Michael Caine, Casey Affleck, Wes Bentley, Mackenzie Foy
scenarij: Christopher Nolan & Jonathan Nolan
režija: Christopher Nolan
proizvodnja: Paramount Pictures SAD, 2014.
trajanje: 169'

Među filmskim ostvarenjima prema kojima se baždare sva ostala posebno mjesto pripada 2001: Odiseji u svemiru kao klasiku science fiction žanra. Iako je riječ o filmu koji dana-danas predstavlja dio opće kulture, malo se sineasta usudilo upustiti u pustolovinu čiji je cilj napraviti djelo koje bi na fanove žanra ili sedme umjetnosti ostavilo isti efekt kao i Kubrickov film iz daleke 1968. godine. Među one malobrojne koji se mogu pohvaliti da su nešto slično pokušali spada i Christopher Nolan, britanski filmaš čije je prošlogodišnji film Interstellar predstavljalo jedno od najambicioznijih i među zahtjevnijim gledateljima najiščekivanijih naslova prošle godine. Iako se i za ovaj, kao i neke druge Nolanove filmove, govorilo da bi mogli ići hvatati “Oscara”, od toga na kraju nije bilo ništa; Akademija je, po običaju, bježala od “čistih” žanrova kao vrag od tamjana, a čak i “nerdovska” kritika nije pokazala idolopokloničko oduševljenje s kojim se bio dočekivao svaki film s Nolanovim potpisom. Može se zato reći da Interstellar, ako se gleda kroz prizmu visokih očekivanja, odnosno autorskih ambicija, predstavlja jedno od većih razočarenja. Međutim, postavlja se pitanje koliko je takav zaključak opravdan, odnosno treba li ga staviti u kontekst objektivnih i drugih okolnosti zbog kojih je utrka Nolanovog mladog zeca s Kubrickovom nepuna pola stoljeća starom kornjačom unaprijed bilo presuđena u korist Odiseje.

Glavna sličnost između Odiseje i Interstellara je u tome što su dva filma bave budućnosti svemirskih istraživanja. No, također se odmah vide i dvije značajne razlike – dok je Kubrickov film samim svojim naslovom radnju fiksiranu na precizan datum i relativno blisku budućnost, Nolanov je po tom pitanju značajno neodređeniji. A, što je u tome još važnije, vizija budućnosti u Interstellaru je daleko mračnija od one, koje su potaknuti brzinom svemirske ere i optimizmom 1960-ih, stvorili Clarke i Kubrick. Umjesto supertehnološkog buma koji je trebao omogućiti rutinska putovanja između Zemlje i Mjeseca, svijet budućnosti je zadesila splet ekoloških i sličnih katastrofa, koji je čovječanstvo prisilio da gotovo sve svoje ekonomske, intelektualne i tehničke resurse usmjeri prema poljoprivredi kako bi spriječio kataklizmičku glad. Putovanja u svemir su u takvim okolnostima postala preveliki luksuz, te je bivši NASA-in astronaut Cooper (McConaughey) prisiljen raditi kao farmer da bi prehranio obitelj. Neobični fenomen koji je otkrila njegova kći Murphy (Foy) na farmi potakne Coopera na istraživanje koje će ga dovesti do skrivene baze gdje se ispostavi da je grupa znanstvenika na čelu sa dr. Brandom (Caine) godinama radila na tajnom projektu čiji je cilj kolonizacija udaljenih planeta, pri čemu se udaljenosti između zvijezda nastoje prebroditi uz pomoć goleme crne rupe. Cooper pristaje zajedno sa još nekoliko astronauta, među kojima se nalazi i Brandova kći Amelia (Hathaway) proći kroz crnu rupu, odnosno ispitati tri planeta na koja su bile poslane prethodne tri misije, a koje bi mogle sadržavati uvjete za ljudski život.

Nolan je filmaš poznat po tome što svojim projektima pristupa s maksimalnom ozbiljnošću, a to je više nego korisno kada je riječ o ostvarenjima koja žanrovski pripadaju u današnjem Hollywoodu prilično rijetkom “tvrdom” SF-u. Interstellar, s obzirom na svoju temu i zaplet, je prilično “tvrd”, odnosno nastoji se maksimalno temeljiti na dostignućima suvremene fizike nauštrb tipičnih hollywoodskih scenarističkih “prečica”, a tome je dosta pomoglo i to da je film kao ideju 1990-ih počeo razvijati Kip Thorne, fizičar poznat upravo po proučavanju crnih rupa odnosno teorijama vezanim uz mogućnost međuzvjezdanog putovanja ali i putovanja kroz vrijeme. Interstellar se zbog toga doima prilično uvjerljivo, a hladnoća i ozbiljnost kojom je Nolan pristupio stvaranju budućeg svijeta se odrazila kroz impresivne, ali istovremeno i nenametljive specijalne efekte. Gledatelji vrlo lako prihvaćaju koncept međuzvjezdanog putovanja, isto kao i prilično jednostavno zamišljene, ali i uvjerljive vanzemaljske svjetove koji se pojavljuju u filmu. Nastojanje za autentičnošću se može vidjeti i kod dizajna skafandara, ali i svemirskih letjelica koja se uglavnom temelje na današnjoj tehnologiji, odnosno izgledaju onako kao što bi vjerojatno izgledale da su proizvod buduće civilizacije koja je vidjela bolje dane.

Detaljan prikaz budućnosti, međutim, sam po sebi nije dovoljan. Potrebna je nekakva priča i likovi koji bi joj dali smisla. Nolanov scenarij je zato kao njen temelj stavio obitelj, koja predstavlja glavni razlog zbog kojeg Cooper pristaje upustiti riskantnu, kompliciranu i vrlo lako uzaludnu misiju. McConaughey je predstavljao idealan izbor za tu ulogu, velikim dijelom što ga je lako zamisliti i kao pripadnika astronautske elite, ali i običnog šljakera koji prvi dio filma provodi na dnu društvene ljestvice. Priča o misiji koja za svrhu ima spašavanje čovječanstva se istovremeno nadovezuje na priču o njegovom nastojanju da održi odnos sa kćeri, odnosno rastrganošću između želje da sa njom ostane u kontaktu odnosno misije zbog koje će sa njom biti razdvojen desetljećima. Interstellar je prilično dojmljiv u trenucima kada se prikazuju posljedice koje vremenska dilatacija ostavlja na taj odnos i kako se Cooper nakon samo nekoliko mjeseci suočava s time da su na Zemlji prošle godine, a njegova mala kći odrasla i postala gruba i ogorčena. Ovo potonje je prilika za hiperaktivnu Jessicu Chastain da ostvari još jednu impresivnu glumačku izvedbu.

Nolanov scenarij, slično kao i Odiseja prije nepunih pola stoljeća, predstavlja odraz svog vremena, odnosno koncept svemirskog istraživanja stavlja u kontekst suvremenog svijeta gdje su skupe, složene i teško isplative nebeske pustolovine na prilično niskom mjestu ljestvice prioriteta današnjih moćnika. Da bi se pokrenuo jedan takav projekt kao međuzvjezdano putovanje, potreban je imperativ apokaliptičkih dimenzija. Nolan u tu svrhu koristi prilično zanimljivu narativnu strukturu, tako da se prvi dio filma gotovo u potpunosti odvija na zaostaloj provincijskoj farmi koja kao da pripada 20. ili možda čak 19. stoljeću, ali i prikazuje kako je ponižavajuća degradacija civilizacije kojoj pripada Cooper tek uvod u moguće izumiranje čovječanstva, te da napuštanje Zemlje i pronalazak novog svijeta predstavlja jedinu alternativu. Prijelaz sa sumorne i banalne Zemlje u svemir je, pak, napravljen izuzetno vješto, i gledatelj ga gotovo uopće ne osjeti; čak i kada se radnja kasnije premješta na različite planete. Tome dosta pomaže i poslovično dobra glazbena podloga Hansa Zimmera čiji motivi predstavljaju vezivno tkivo između mjesta radnje i likova koje dijele svjetlosne godine.

Interstellar, međutim, pati od toga da je za jedan film posvećen budućnosti previše ukotvljen u prošlost. To se prije svega može vidjeti u tome da je ekološka kataklizma koja prijeti Zemlji “modelirana” prema Dust Bowlu, odnosno suši i oblacima prašine koje su upropastili farmere američkog Srednjeg zapada sredinom 1930-ih. Dokumentarne scene u kojima se pojavljuju svjedoci tih događaja i s kojima se pokušava na brzinu opisati situacija u kojima se našao Cooper i njegovi ukućani na prvi pogled izgleda kao zgodan trik, ali u mnogo čemu kompromitira narativnu strukturu, odnosno film čini teško razumljivim gledateljima koji nisu upoznati s poviješću SAD (a takvih je, bez obzira na sve priče o hollywoodskom promoviranju američkog kulturnog imperijalizma) ipak većina. Završnica filma se također čini pomalo isforsiranom, a ne trenutke i previše melodramatičnom.

No, na kraju ipak ne treba biti toliko strog prema Nolanu. Za ovako ambiciozni projekt se moglo pretpostaviti da neće u potpunosti nadmašiti svoja očekivanja, isto kao što je bilo malo vjerojatno da će nadmašiti svoj veliki uzor. A kada se u obzir uzme da se njima promovira znanstvena fantastika kao žanr temeljen na nekakvoj ozbiljnoj znanosti, odnosno kao nešto daleko od jeftinog izgovora za buljooka čudovišta ili orgije specijalnih efekata, Interstellar u mračnom univerzumu hollywoodske pohlepe i mediokriteta izgleda kao blistava zvijezda.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Hobit: Bitka pet vojski (2014)

HOBIT: BITKA PET VOJSKI
(THE HOBBIT: THE BATTLE OF THE FIVE ARMIES)
uloge: Martin Freeman, Ian McKellen, Richard Armitage, Evangeline Lilly, Lee Pace, Luke Evans, Benedict Cumberbatch
scenarij: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson & Guillermo del Toro
režija: Peter Jackson
proizvodnja: New Line Cinema/MGM/Warner Bros,  SAD/Novi Zeland, 2014.
trajanje: 144' 
OCJENA: 4/10

Peter Jackson možda nije najuspješniji, najutjecajniji niti najugledniji sineast u današnjem svijetu, ali bi se zato mogao nazvati najsretnijim. Naravno, ako se sreća definira kao ostvarenje nečijih dječačkih snova. Novozelandski režiser je uspio postići ono o čemu su desetljećima sanjali mnogi čitatelji Tolkienovog opusa – pretvoriti popularni klasik fantasy književnosti u gotovo jednako uspješan i dojmljiv film, te sve to ne samo začiniti hrpom novaca od publike, nego i “Oscarom”. Nakon toga je Jackson sebi mogao dozvoliti da se kod svakog sljedećeg projekta hollywoodskim financijskim, tehničkim i drugim resursima odnosi poput dječaka u tvornici igračaka. Hobit, prednastavak trilogije o Gospodaru prstenova, predstavlja upravno jednu takvu veliku dječju igru. Ta je igra bila spektakularna, komercijalno uspješna, ali ne pretjerano dobra. Takav se dojam konačno može izreći kada je filmski Hobit došao do svog konačnog završetka, odnosno kada treći dio trilogije nije uspio otkloniti sve one probleme koji su mučili prethodna dva.

Jacksonova odluka da Tolkienov Hobit, koji je daleko kraći od trilogije Gospodara prstenova, ekranizira kao još jednu trilogiju, dovela je ne samo do razvlačenja glavnog zapleta, nego i do toga da drugi film završava s prilično iritantnim cliffhangerom. Družina patuljaka kojoj se bio priključio hobit Biblo Baggins (Freeman), je uspjela prodrijeti u planinu Erebor, ali i probudila zlog zmaja Smauga (Cumberbatch) koji u znak odmazde napada obližnji jezerski grad Ezgarot. Njega tamo ubije strijela koju odapinje Bard (Evans), ali ne prije nego što grad teško strada. Izbjeglice dolaze pred Erebor tražiti dio tamo skrivenog blaga kako bi nadoknadili štetu, ali ga Thorin Hrastoštit (Armitage), vođa patuljaka, nije voljan predati te dolazi do napete situacije koju će dodatno zakomplicirati dolazak viljenačke vojske. Na kraju, ljudi, patuljci i vilenjaci se na kraju ipak udružuju protiv zajedničkog neprijatelja u obliku goblina i wargova.

Kada se na Gospodar prstenova kao filmsku franšizu podvuče crta, bit će teško izbjeći usporedbe s Ratovima zvijezda. I Lucasova saga je započela kao impresivan blockbuster, nastavila se kao iznenađujuće dobar nastavak koji dobro funkcionira usprkos cliffhangera, te kao pomalo razočaravajući, ali ipak više nego solidni treći dio trilogije; Lucas je, međutim, svoje životno djelo velikim dijelom kompromitirao iznenađujuće lošim i nedovoljno promišljenim prednastavkom, odnosno razvučenom trilogijom koja je kod fanova originala ostavila gorak okus u ustima. Teško i da će novi Hobit izbjeći istu sudbinu; Hobit se u odnosu na prequel Ratova zvijezda doima još razvučeniji, a nedostaje mu i originalnost. Jackson je, naime, Hobit nije napravio kao ekranizaciju knjige, a više kao izgovor da u njega ubaci sve ono što nije moglo stati ili nije dovoljno dobro napravljeno u Gospodaru prstenova. Zbog toga su likovi i događaji “napuhani”, ili, kao u slučaju vilenjakinje Tauriel, ništa drugo do reciklaža materijala iz originalne trilogije. Tu su, dakako, i likovi koji se ne pojavljuju u originalnom romanu, ali su zato “posuđeni” iz Gospodara prstenova, a što uključuje spektakularne scene koje “evociraju” najvažnije trenutke događaja koji se tek kasnije trebaju dogoditi. CGI i šminka su, srećom, dovoljno napredovali, pa tako publika neće biti previše mučena time da desetljeće stariji glumci tumače likove mlađe nekoliko desetljeća (uzimajući, dakako, u obzir da je riječ o vilenjacima i čarobnjacima koji ne stare poput običnih smrtnika). Što se samih scena bitaka tiče, one ponovno demonstriraju Jacksonovu vještinu u kreiranju spektakla, ali je ovdje kvantiteta potpuno “pojela” kvalitetu, pa one traju jednostavno predugo i pojedini prizori previše sliče jedan na drugi; pokušaji da se izbjegne ponavljanje ponekad dovode do gotovo samoparodijskih efekata, pri čemu se najviše ističe prizor divovskih crva koji kao da su zalutali iz Herbetove Dine.

S druge strane, Jacksonu se ne može osporiti veliki trud i entuzijazam da ostvari svoj dječački san, a slično se može reći i za glumačku ekipu. A to se posebno vidi u završnoj sceni, koja zatvara narativni okvir i predstavlja uvod u događaje iz Gospodara prstenova. Tada Hobit izgleda najbolje, ali ne zato što je ostvario dobar dojam, nego zato što je jedno ipak predugo iskustvo konačno završilo, ali i zbog podsjećanja da je Jackson sve to itekako mogao napraviti itekako kvalitetnije.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Igre gladi: Šojka rugalica 1. dio (2014)

IGRE GLADI: ŠOJKA RUGALICA 1. DIO
(THE HUNGER GAMES: MOCKINGJAY PT1)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hesworth,
Woody Harrelson, Elizabeth Banks, Julianne Moore,
Philip Seymour Hoffman, Stanley Tucci, Donald Sutherland
scenarij: Danny Strong & Peter Craig
režija: Francis Lawrence
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 123'

Jedan od najčešćih klišeja znanstvene fantastike jest to da distopije imaju fasadu utopije, odnosno da neki od tiranskih, ugnjetačkih i nehumanih svjetova na prvi pogled izgledaju kao atraktivno i cool mjesto za život, poput partijanerskog grada pod kupolom u Loganovom bijegu sve do trenutka kada njegovi stanovnici navrše 30. godinu života. S druge strane, jedno od gledanja na tipične SF-filmove u Hollywoodu, bi mogla pokazati kako postoji i suprotni fenomen – distopije koje su, ako se malo bolje razmisli, utopije. To se pogotovo zna dogoditi sa vizijama Amerike u budućnosti ili alternativnim univerzumima u kojima su svijetom zavladali nacisti i komunisti. U svim tim mračnim, uznemirujućim svjetovima se uvijek na kraju balade stvori svjetlo u tunelu u obliku nekakvog pokreta otpora koji se bori za slobodu, demokraciju, američki način života, istospolni brak, prava transseksualaca na zasebne javne zahode ili štogod današnji Hollywood smatra neupitnim vrijednostima. Ekranizacije omladinskih SF-knjiga, namijenjene publici koja po prirodi stvari preferira hepi end i voli svjetove kakvi bi trebali biti, su pružile brojne prilike da se vidi taj fenomen. U tome su možda najdalje otišle Igre gladi, filmski serijal koji svoji treći nastavak pod imenom Šojka rugalica započinje nakon što je drugi – Plamen – završio sa jednom najdrastičnijih deus ex machina intervencija u suvremenom Hollywoodu.

Protagonistica Katniss Everdeen (Lawrence) je tako u prethodnom filmu futuristički režim Panema prisilio da po drugi put ide u arenu kako bi se borila na život protiv predstavnika ugnjetava distrikata, odnosno pružila spektakl koji režimu omogućava da zabavlja, manipulira i zastrašuje potlačene mase. Odatle su je izvukli pripadnici pokreta otpora i odveli na koliko-toliko sigurno utočište – veliki podzemni bunker gdje se nalazi sjedište Distrikta 13, predvodnika davno poražene, ali očigledno ne u potpunosti ugušene pobune protiv režima. Predsjednica Coin (Moore), koja predvodi distrikt, u Katniss, pobjednici Igara gladi, vidi propagandni adut koji bi inspirirala druge distrikte da se priključe pobuni. Dodatni motiv za to je i da je Katnissin partner Peeta Mellark (Hutcherson) ostao zarobljen u Capitolu, prijestolnici Panema, gdje ga režim koristi za vlastitu propagandu.

Lionsgate je kod ekranizacije trilogije romana Suzanne Collins koristio isti model primijenjen na Sumrak i seriju o Harryju Potteru – završna knjiga je ekranizirana u dva dijela. To se ponekad tumači time da završni dio, koji je po prirodi stvari najspektakularniji, mora sadržavati što više materijala iz predloška, odnosno zadovoljiti najzagriženije fanove. U stvarnosti je svima jasno da je u pitanju jasna ekonomska računica, odnosno da se ciljana publika tjera da “iskesa” novac za dvije kino-karte umjesto jedne. U slučaju Šojke rugalice takva je praksa rezultirala ne samo s još jednim iritantnim cliffhangerom, nego i sa dva i pol sata u kojima se, zapravo, ne događa gotovo ništa.

Za razliku od prethodna dva filma, gdje su se gledatelji upoznali s fascinantnim svijetom Igara gladi, živopisnim likovima i zastrašujućim borbama, ovdje se sve svodi na nepunih dva i pol sata života u bunkeru, prilikom kojih je heroina prva dva dijela svedena na ukras, odnosno svoje herojske sposobnosti može demonstrirati tek zahvaljujući prilično neuvjerljivom spletu okolnosti, i to na prilično neuvjerljiv način. Scenaristički tim je neke od tih nedostataka mogao riješiti tako da se gledatelje upozna s podzemnim svijetom Bunkera 13, koji možda nije tako vizualno atraktivan kao Capitol, ali je zato mogao pružiti vlastite živopisne likove i zanimljive efekte dugotrajnog života pod zemljom. Neki od scenarista bi mogao pokušati odgovoriti na pitanje kako je Distrikt 13 uspio preživjeti sve godine, odnosno stvoriti vlastite letjelice i drugu modernu opremu sa kojima rastura Panem kao beba zvečku. No, za to među producentima nije bilo ili volje ili sposobnosti. Sve karte se ionako polažu na veliki završni obračun koji će za nekoliko mjeseci prikazati Šojka rugalica 2. dio. Ako i taj film zadrži ovakav tretman predloška, neki će biti sretni zbog tog filma, ali samo zato što je još jedna saga temeljena na omladinskim romanima konačno gotova.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Fury (2014)

FURY
uloge: Brad Pitt, Shia LaBeouf, Logan Lerman,
Michael Peña, Jon Bernthal
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 135 '

Ako posljednjih nekoliko desetljeća snimate ratni film s nešto ozbiljnijim ambicijama, morate uložiti makar simbolični napor kako bi “politički korektnim” kritičarima dali izgovor da ga proglase “antiratnim”. Pri tome je velika vjerojatnost da će oni, na ovaj ili onaj način, u svojim recenzijama koristiti riječi “rat je pakao”. Prva ličnost koja je izrekla te riječi je, inače, bio general William Tecumseh Sherman, jedan od najvećih vojskovođa u američkoj povijesti. To se zbilo na samom početku građanskog rata kada se u jednoj raspravi suprotstavio širokom uvriježenom mišljenju kako će taj sukob biti brz i bezbolan; nešto kasnije je svoje riječi nastojao potvrditi i vlastitim djelom, a što su najviše na svojoj koži osjetili stanovnici južnjačkih država Georgije i Južne Karoline, čije je temeljito pustošenje (od čijih posljedica se u nekim dijelovima nisu oporavile do današnjeg dana) značajno doprinijelo završetku najvećeg krvoprolića u povijesti Sjeverne Amerike. Mnogo desetljeća kasnije je Shermanu odana počast tako što je američka vojska M4, svoj najmasovnije proizvođeni tenk u Drugom svjetskom ratu, nazvala upravo po njemu. A još nekoliko desetlječa kasnije je “Sherman” naslovni “lik” u filmu Fury, hollywoodskom ostvarenju u kome je njegov scenarist i režiser David Ayer uložio ogroman trud kako bi publiku uvjerio da rat uistinu jest pakao.

Radnja se događa u travnju 1945. godine, odnosno mjesec dana prije završetka Drugog svjetskog rata. Savezničke trupe su prodrle duboko u nacističku Njemačku, te je manje-više svima kristalno jasan ishod cijelog sukoba, ali to svejedno ne sprečava dovoljan broj Nijemaca da iz ovih ili onih razloga pružaju žestok otpor. Za njegovo slamanje je, između ostalih, zadužena i posada američkog tenka zvanog “Fury” na čelu sa narednikom Donom “Wardaddyjem” Collierom (Pitt). On je zajedno sa svojim strojem sudjelovao u ratu od samog početka, prošao sva najvažnija ratišta i preživio najkrvavije bitke, te su njega i njegovu posadu ta iskustva učinili majstorima za preživljavanje, ali isto tako i izuzetno bezobzirnim kako prema neprijatelju, tako i prema samima sebi. Njihov odnos prema ratu predstavlja izuzetan šok za mladog vojnika Normana Ellisona (Lerman), pozadinskog pisara koji je poslan da zamijeni poginulog člana posade. Ellison se, međutim, relativno brzo prilagođava novim okolnostima i postaje prekaljeni ratnik, a što će postati izuzetno važno kada se, stjecajem okolnosti, usamljen “Fury” stane na put stotinama fanatičnih i dobro naoružanih esesovaca.

Ako bi netko nastojao ratovanje, barem ono moderno, pokazati kao najneugodnije moguće iskustvo, najbolji način za to bi bila perspektiva pripadnika oklopnih postrojbi. Tenk izvana izgleda kao opasan, zastrašujući i prilično impresivan komad hardvera, ali iznutra ne izgleda tako impresivno onima koji ga moraju koristiti, suočeni sa skučenim prostorom, hrpom metala, granatama, tjelesnim mirisima i tekućinama svojih suboraca. Još je važnije i to što su se sa razvojem tenkova razvijale metode njihovog uništavanja, od onih najsofisticiranijih (uključujući druge tenkove), do onih najprimitivnijih (kao što su Molotovljevi kokteli) te tako činili sve izglednom mogućnost da posade tenkova žive izgore, budu pretvoreni u mljeveno meso ili život skončaju na neki drugi ružan i neugodan način. Najvještiji tenkovski zapovjednici zato moraju znati koristiti zaklone i kamuflažu, te je ratovanje u tenku vjerojatno jedina aktivnost koja može istovremeno izazvati i agorafobiju i klaustrofobiju. Usprkos svih dramskih potencijala, motiv tenkovskog ratovanja se prilično rijetko koristio u Hollywoodu, najčešće zbog tehničkih i financijskih razloga, odnosno teške dostupnosti glavnih rekvizita. Zanimljivo je, pak, da je možda najpoznatiji tenkist u povijesti filma narednik Odball, “opaljeni” proto-hipik čiji je lik tumačio Donald Sutherland u akcijskoj komediji Kellyjevi heroji (alias Zlato za odvažne), danas teško zamislivom ostvarenju iz 1970. godine koje je Drugi svjetski rat prikazalo na prilično originalan način, odnosno kao priliku za dobru zabavu i brzo bogaćenje.

Današnja vremena su bitno drukčija, pa Ayer prema najkrvavijem svjetskom sukobu pristupa na sasvim drukčiji način. Autor scenarija za hvaljeni Dan obuke je reputaciju izgradio filmovima čiji se protagonisti suočavaju naličjem policijskog posla kroz nasilje, korupciju i psihološke traume. Takav je pristup u Fury prenio i na sukob koji mnogi u SAD nazivaju “dobrim ratom”, a njegovim pobjedničkim sudionicima tepaju kao “najvećoj generaciji”. Ayer američke “dane ponosa i slave” prikazuje na naturalistički način, lišen bilo kakve sentimentalnosti ili nekakve političke podloge, te se čini svjetlosnim godinama udaljen od Spašavanja vojnika Ryana, Spielbergove hagiografske epopeje o plemenitoj žrtvi američkih vojnika za jedan ljepši i bolji svijet. Protagonisti Ayerovog filma, naime, nisu “normalni” niti su u nekom konvencionalnom smislu “dobri momci”. Godine ratnih užasa i stotine drugova koje su izgubili su ih svele na emocionalne olupine čiji je život svodi na jednostavno ubijanje neprijatelja, a pri čemu se ne vode nikakvim obzirima te tako, na primjer, prema neprijateljskim zarobljenicima postupaju na način koji bi danas (barem vojnike nekih drugih država osim SAD) doveo do optuženičke klupe u Haagu. Tako mračna i ružna slika je upotpunjena i fotografijom Romana Vasjanova lišenom jarkih boja, kao i oblačnim nebom, blatom, ruševinama, obješenim i raspadnutim leševima.

Ayerova vizija Drugog svjetskog rata je u mnogo čemu, barem za američke standarde, ikonoklastička, te se time može objasniti relativno hladan prijem kod kritičara. Primjedbe se uglavnom nisu odnosile niti se trebaju uputiti na tehnički dio posla. Ayer se izuzetno potrudio rat učiniti što uvjerljivijim, te je uložio izuzetnu brigu oko autentičnosti; za potrebe filma je, tako, posuđen jedini danas operativni primjerak njemačkog “Tigra” iz Tenkovskog muzeja u Bovingtonu. S druge strane, Fury ima jedan ozbiljan nedostatak – likovi, odnosno posada, izgledaju isto hladno poput samog tenka. Brad Pitt izgleda uvjerljiv kao prekaljeni ratnik, ali gledatelji nemaju pojma o njegovom podrijetlu, predratnom životu, a ni o motivima zbog kojih odlučuje svoj ubilački posao obaviti do kraja. Još je lošija stvar s ostatkom posade, koju tumače inače prilično zanimljivi karakterni glumci kao Peña (koji je bio sjajan u Ayerovoj Posljednjoj patroli), Jon Bernthal (zvijezda Živih mrtvaca), odnosno Shia LeBeouf; svi oni su manje-više svedeni tek na fizičke varijacije Wardaddyjevog lika.

Ayer je, doduše, svjestan da gledateljima mora pružiti kakvo takvo sidro “normalnosti” za koje bi se uhvatili, odnosno perspektivu za promatranje “nenormalnosti” rata. Ono dolazi u obliku mladog, neiskusnog “guštera”; na žalost, i lik koji tumači Logan Lerman je lišen svega, osim vlastitog neiskustva, a koje će do kraja filma zamijeniti bogatom i krvavom praksom, te postati identičan Wardaddyjevoj posadi. Drugi Ayerov pokušaj da gledateljima iskustvo učini nekako “konvencionalnijim” je scena u kojoj Wardaddy i njegova družina, u pauzi bitke, pronalaze nešto relaksacije u kući jedne njemačke obitelje. U toj se sceni, gdje preplašene žene izbjegavaju ono što su u tim danima preživljavale stotine tisuća njihovih sunarodnjakinja, Wardaddy iskazuje kao nešto najbliže “dobrom momku”, ali i demonstira za njegov lik neobično i nedovoljno objašnjeno baratanje njemačkim jezikom i osnovama popularne psihologije. Konačni problem za Ayera, pak, predstavlja finale, odnosno potreba da ga se zaokruži nekakvim spektakularnim obračunom u kojoj će se protagonisti suprotstaviti hordama nadmoćnog neprijatelja. Iako je tokom samog rata bilo takvih događaja (uključujući i one u kojima su sudjelovali pripadnici američke vojske), u Fury se takva završnica čini potpuno neuvjerljivom, pogotovo kada se uzme u obzir da su Wardaddy i družina takav obračun mogli elegantno izbjeći, odnosno da ih je iskustvo naučilo da je statistika u takvim situacijama protiv njih. Kraj Furyja tako predstavlja neobjašnjivo skretanje od nihilističkog prikaza rata kao pakla prema spielbergovskom veličanju američkog ratnog herojstva, u mnogo čemu nalik propagandnim ostvarenjima poput Sahare sa Humphreyem Bogartom (gdje su protagonisti također bili tenkisti), snimljenim za vrijeme samog rata. Nakon što je uložio ogroman trud da ilustrira riječi generala Shermana, Ayer je u Furyju na kraju ipak popustio pritisku da gledatelje podsjeti da gledaju hollywoodski film.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Nestala (2014)

NESTALA
(GONE GIRL)
uloge: Ben Affleck, Rosamund Pike, Neil Patrick Harris,
Tyler Perry, Carrie Coon
scenarij: Gillian Flynn
režija: David Fincher
proizvodnja:20th Century Fox, SAD, 2014.
trajanje: 149'

David Fincher je filmaš koji uživa ugled i poštovanje, ali se teško može reći da ga itko, osim najzagriženijih filmofila, previše voli. Ako bi se za to mogao pronaći, onda je on u tome što njegova ostvarenja prikazuju nesumnjivi talent i kreativne sposobnosti, ali isto tako i nevjerojatnu hladnoću odnosno nedostatak empatije prema likovima (i publici koja za njih navija). Mnogi bi mračni karakter njegovih filmova mogli protumačiti kao odraz autorove mizantropije, pa je to vjerojatni razlog zašto gledanje Fincherovih filmova predstavlja zadovoljstvo, ali ne onakvo kakvo prosječan gledatelj želi ponoviti. Nešto slično bi se moglo reći i za Nestalu, jedan od najhvaljenijih i najrazvikanijih filmova prošle godine, koji je postigao najbolje komercijalne rezultate u Fincherovoj karijeri, ali za koga se usprkos toga teško može koristiti izraz “popularan”.

Radnja se temelji na istoimenom bestseler-romanu Gillian Flynn, koja ga je također napisala scenarij. Naslovni lik, koji tumači britanska glumica Rosamund Pike, je Amy Elliott-Dune, supruga Nicka Dunnea (Affleck), nezaposlenog novinara. Radnja započinje na petu godišnjicu njihovog braka, nakon što Amy netragom nestane iz kuće. Taj događaj pokreće istragu prilikom kojeg policijska detektivka Rhonda Boney (Dickens) postaje sve uvjerenija kako je Nick glavni krivac za nestanak supruge, odnosno da je u pitanju ubojstvo. Paralelno sa istragom se kroz flashbackove prikazuje prethodnih nekoliko godina u životu Dunneovih, koji prikazuju kako se naizgled idilični brak počeo raspadati uslijed recesije zbog koje je Nick ostao bez posla i bio prisiljen vratiti se iz New Yorka u rodni gradić u Missouriju, čiju zabit njegova sofisticirana supruga nije mogla smisliti. Kada istraga otkrije da je Nick bio nevjeran, i kada se u priču upetljaju mediji, Nick i njegova sestra Margo (Coon) su prisiljeni angažirati darovitog odvjetnika Tannera Bolta (Perry). Na kraju se ispostavi da je prava pozadina Amynog nestanka još nevjerojatnija.

Nestala na prvi pogled izgleda poput tipične epizode TV-serije Zakon i red, odnosno kao nastojanje da se eksploatiraju priče sa naslovnica američkih medija, pogotovo onih koje se tiču slučajeva misteriozno nestalih žena i njihovih supruga koji su, iz ovih ili onih razloga, postajali osumnjičenima, a u većini slučajeva i osuđeni za ubojstvo, uz obavezni medijski cirkus. Fincher, međutim, svemu tome daje svoj autorski pečat, prikazujući takve događaje kroz mračnu fotografiju Jeffa Cronenwetha, ali i odajući da su mu glavni likovi itekako po mjeri. To se najbolje vidi kroz lik Nicka Dunnea, koga tumači Ben Affleck, glumac kome su često znali “drvenost” i katastrofalno loš izbor uloga, ali koji ovdje savršeno tumači naizgled savršenog primjerka američkog muškarca kome ne treba mnogo da pokaže svoju mračnu stranu. Još je impresivnija Rosamund Pike, britanska glumica kojoj je uloga Amy vjerojatno najbolja u karijeri, a vjerojatno dostojna i “Oscara”; njena “hladna” ljepota, ali i cinizam kojima opisuje brak kroz stranice dnevnika je čine savršenim partnerom Afflecka. Nestala se također može pohvaliti i dojmljivim nastupima sporednih glumaca. Tyler Perry tako jednostavno briljira u “skidanju” crnog “superodvjetnika” nalik na Johnnieja Cochranea; Missi Pyle tumačeći lik Ellen Abbott, TV voditeljice specijalizirane za medijski linč osumnjičenih kriminalaca, savršeno skida Nancy Grace; Carrie Coon je sjajna u ulozi protagonistove sestre, koja se, barem na trenutke kada prema bratu ne prikazuje uznemirujuću bliskost, doima jedinim koliko-toliko normalnim i simpatičnim likom u filmu.

Kako film odmiče, tako postaje jasnije da je Flynn naizgled rutinerski zaplet učinila podlogom za miješanje žanrova, pa se tako u Nestaloj prepliću kriminalistički triler, psihološka drama, društvena satira, a na kraju i crna komedija. To se odnosi prije svega na prikaz medijskog cirkusa, gdje su tradicionalne tabloide i slične lešinarske medije upotpunile i društvene mreže, odnosno kako dovoljno proračunati likovi znaju taj sistem izmanipulirati u vlastitu korist. Posebnu zanimljivost Nestaloj daje i njen vremensko-prostorni kontekst, odnosno što film izrijekom spominje globalnu recesiju kao jedan od katalizatora problema koji će dovesti do raspada braka. Glavni nedostatak filma je, pak, njegov završetak, koji odaje dojam da se Flynn malo previše trudila da šokira gledatelje, odnosno da nakon jednog iznenadnog obrata doda i drugi. Završne scene tako izgledaju kao parodija, odnosno svojevrsno izvrtanje eksploatacijskih filmova o “silovanju i osveti” kakvi su žarili i palili američkim drive inovima i “grindhouse” dvoranama 1970-ih. Takva završnica se vrlo dobro uklapa u Fincherovu mizantropsku viziju, ali se doima pomalo isforsiranom te kvari inače vrlo dobar dojam o još jednom ostvarenju koje će publika cijeniti, ali ne previše voljeti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Sin City: Vrijedna ubojstva (2014)

SIN CITY: VRIJEDNA UBOJSTVA
(SIN CITY: A DAME TO KILL FOR)
uloge: Mickey Rourke, Jessica Alba, Josh Brolin,
Joseph Gordon-Levitt, Rosario Dawson, Bruce Willis,
Eva Green, Powers Boothe
scenarij: Frank Miller
režija: Frank Miller & Robert Rodriguez
proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2014.
trajanje: 102 '
 
U prošlosti su najave nastavaka popularnih i uspješnih hollywoodskih filmova u pravilu izazivati oduševljenje kod publike. Međutim, onaj dio publike koji je stekao malo duže iskustvo o tome na koji im način Hollywood ispunjava želje je, pogotovo u posljednje vrijeme, prema tome skeptičan. A to posebno dolazi do izražaja kada između originalnog filma i nastavka postoji nešto duže vremensko razdoblje, odnosno kada se entuzijazam koji je postojao na početku prilično ohladi. Stvar koja se dogodila Scottovom Prometeju kada je pokušao podgrijati svog Osmog putnika, ili Jacksonu kada je s Hobbitom išao isisati posljednju kap Gospodara prstenova se sada događa Franku Milleru i Robertu Rodriguezu, timu koji su prije deset godina napravili jedan od najimpresivnijih spojeva stripa i filma u Sin Cityju. Uspjeh koji je to ostvarenje postiglo je, dakako, potaklo priče o snimanju nastavka; ali kako se stvar odužila, tako su rasle i bojazni da će, kao i u sijaset sličnih slučajeva, nastavak biti daleko ispod standarda koje je postavio originalni film. Sin City: Vrijedna ubojstva je pokazao kako su te bojazni itekako opravdane.

Radnja je ponovno smještena u BaSin City, fiktivni američki metropolis gdje kao da vlada vječna noć, a na čijim ulicama caruju nasilje, nemoral, korupcija i potpuna iskvarenost. Slično kao i prethodni film, i Sin City zadržava nelinearnu narativnu strukturu, odnosno predstavlja svojevrsni omnibus sastavljen od nekoliko zasebnih priča koje tek površno povezuju likovi, od kojih je veliki dio “recikliran” iz prethodnog filma. Za razliku od prvog Sin Cityja, u drugom su se našle priče koje nisu adaptirane iz Millerovih stripova nego su napisane posebno za film. To je, pak, omogućilo da se u filmu pojave i neki novi protagonisti kao što je Johnny (Gordon Levitt), mladi i ambiciozni kockar koji nastoji poniziti svemoćnog senatora Roarka (Boothe) koji kontrorila grad. Jedan od starih protagonista, privatni detektiv Dwight McCall (kojega umjesto Clivea Owena ovdje glumi Josh Brolin), se upliće u mrežu spletki koje je isplela njegova bivša djevojka Ava Lord (Green), sada udana za bogataša kojeg namjerava likvidirati. Striptizeta Nancy Callahan (Alba), godinama nakon iskušenja opisanih u prethodnom filmu, se suočava s alkoholizmom, depresijom ali i željom za osvetom zbog oca (čiji duh tumači Bruce Willis).

Može se reći da su se Rodriguez i Miller prilikom stvaranja ovog filma držao poslovice “Ako nije pokvareno, nemoj popravljati”, pa se Sin City: Vrijedna ubojstva u stilu, atmosferi, likovima i elementima radnje toliko oslanja na prethodnik, da će čak i najblagonakloniji gledatelji teško izbjeći efekt “deja vu”. Naravno, identičnu kopiju je bilo nemoguće napraviti čak i ako se Rodriguez trudio, dijelom i zbog toga što iz objektivnih razloga nije mogao računati na istu glumačku ekipu (Devon Aoki, koja je tumačila lik prostitutke Miho, je u novom filmu zamijenila Jamie Chung; preminulog Michaela Clarkea Duncana je u ulozi Manutea zamijenio Dennis Haysbert). Jedino osvježenje bi mogao predstavljati segment sa naslovnim likom, a u kome su klišeji “film noira” ogoljeni do svoje esencije s istim onakvim entuzijazmom s kojim je Eva Green prihvaća uloge psihopatskih femme fatale, odnosno s kojim za potrebe filma skida sa sebe odjeću. Na žalost, taj segment prekratko traje da bi opravdao ostale, u kojima se Miller i Rodriguez baš i nisu istakli nekakvom originalnošću. Sve se svodi na doslovno CGI-jem rekonstruirane, odnosno “oživljene” stripovske sličice, kao i groteskno nasilje koju tek crno-bijela fotografija čini dovoljno “nadrealnom” da izbjegne pažnji licemjernih MPAA-ovih cenzora. A takve scene, s vremenom, postanu ponavljajuće i publici dosade isto onako kao što dosade monotona i nimalo produhovljena naracija nekoliko likova. Najgori dojam stvara završna priča u kojoj se gledateljski entuzijazam za još nekoliko desetaka minuta boravka u Millerovom svijetu može mjeriti s entuzijazmom protagonistice da nastavi svoj život. Stoga i nije iznenađenje to što je Vrijedna ubojstva prošle godine predstavljala jedan od najvećih promašaja na kino-blagajnama. Ovim nepotrebnim podgrijavanjem deset godina stare sarme su Rodriguez i Miller su ozbiljno kompromitirali reputaciju jednog od svojih najboljih i najuspješnijih ostvarenja.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ako ostanem (2014)

Chlöe Grace Moretz u Cannesu (izvor:Wikimedia Commons)
Chlöe Grace Moretz u Cannesu
(izvor:Wikimedia Commons)
AKO OSTANEM
(IF I STAY)
uloge: Chloe Grace Moretz, Mireille Enos, Jamie Blackley, Joshua Leonard, Stacey Keach, Aisha Hinds
scenarij: Shauna Cross
režija: R. J. Cutler
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 106 '

 

Hollywoodska praksa da ljetne uzdanice idu u parovima – odnosno da se u kratkom razmaku lansiraju dva filma različitih studija koji dijele sličan “high concept” – po svemu sudeći važi i za naizgled “male” filmove. Ili barem takav dojam daju dva filma koji se u ljeto 2014. godine pojavila u američkim kino-dvoranama, oba temeljena na popularnim omladinskim romanima čije su protagonistice adolescentice prisiljene da se prije vremena suoče sa svojom smrtnošću. Prvi od njih, Krive su zvijezde, postao je jedno od najvećih i najugodnijih osvježenja sezone. Drugi, Ako ostanem, ekranizacija romana Gayle Forman, svoju je kvalitetu i uspjeh kod kritičara zadržao unutar statističkih indikatora koji ukazuju da se od takvih filmova ne može očekivati nešto previše dobro.

Protagonistica filma, koju tumači danas među hollywoodskim filmašima prilično popularna Chloe Grace Moretz, je Mia Hall, srednjoškolka iz Portlanda koja je otkrila neuobičajeni dar za sviranje violenčela i koja se temeljem toga nada steći prestižnu stipendiju za školovanje na Julliardu. Pri tome je prevelike probleme ne stvara ni obitelj, uključujući oca (Leonard), nekadašnjeg punk-rockera koji je, poput majke (Enos), očekivao da će kći krenuti glazbenim stopama, ali ne i tim pravcem. Problem, barem ispočetka, ne bi trebalo predstavljati ni to što je Mia upoznala mladog rockera po imenu Adam Wilde (Blackley) i što se među njima, usprkos razlikama u glazbenom ukusu, stvorila strastvena ljubavna veza. Dileme koje bi njihovo razdvajanje izazvalo zbog Mijinog školovanja u dalekom New Yorku dolaze u drugi plan nakon što se dogodi strahovita prometna nesreća u kojoj Mia strada zajedno sa članovima svoje obitelji. Nakon toga ona završava u bolnici u komi, ali istovremeno doživljava izlazak iz tijela te poput duha promatra kako nesreća dobija sve tragičnije i tragičnije razmjere, ostavljajući je s pitanjem želi li se uopće probuditi i nastaviti svoj život.

Neumitne usporedbe koje će Ako ostanem izazvati s Krive su zvijezde pokazuju koliko su ta dva filma, usprkos slične teme, različita, a što je prije svega odnosi na pristup. Zvijezde se bave jednom prilično neugodnom temom na realan način i bez pretjerane patetike, te za protagonisticu ima adolescenticu koja se, ako se izuzme nezgodni “detalj” njene bolesti, može smatrati posve normalnom i posve običnom. Ako ostanem, pak, ima protagonisticu koju krasi nevjerojatan glazbeni talent – zahvaljujući kojem može računati na najelitniju svjetsku školu – kao i nevjerojatna sreća u ljubavi, koja se iskazuje kroz momka koji se u nju smrtnu zaljubi usprkos njenog “nazovigeekovskog” imidža, a još se ispostavi da je cool i uspješan rock-glazbenik koga čeka sjajna budućnost. Naravno, Mijini roditelji su oličenje dobrote te nikakvih problema i poteškoća nema, sve do nesreće koja je tu tek da stvori neka neugodna pitanja za Miju. Kakvi će odgovori na njih biti, unaprijed je poznato, s obzirom da ostvarenja ovakve vrste zahtijevaju hepi end. Samo što se to ne može izbjeći bez tona patetitke i sentimantalne “ljige” čak ispod najnižih hollywoodskih standarda.

Oni koji pogledaju Ako ostanem, međutim, nemaju razloga biti baš potpuno razočarani. Moretz se hrabro nosi sa jednom od najnezahvalnijih uloga karijere, a u tome joj podršku pruža prilično raspoložena glumačka ekipa među kojom se posebno ističe veteran Stacy Keach u ulozi njenog djeda. Ni glazbeni soundtrack nije previše loš, barem ako se u obzir uzme da se, za razliku od većine današnjih omladinskih filmova u Hoollywoodu, neće u potpunosti sastojati od saharinskog popa. Sve to, međutim, neće zaustaviti dojam da smo film poput Ako ostanem vidjeli mnogo ranije, i u dalekoj boljoj verziji od ove.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Step Up: All In (2014)

Adam Sevani at the premiere of the film Step U...
Adam Sevani na premijeri filma Step Up 2 (izvor: Wikimedia Commons)
STEP UP: ALL IN
uloge: Ryan Guzman, Briana Evigan, Misha Gabriel, Adam Sevani, Alyson Stoner, Christopher Scott, Izabella Miko, Steven "Stevo" Jones
scenarij: John Swetnam
režija: Trish Sie
proizvodnja: Summit/Lions Gate, SAD, 2014.
trajanje: 112 '

Ako dovoljno dugo i dovoljno često gledate filmove, sebi ćete dozvoliti pomisao da ste vidjeli i čuli sve što se moglo čuti i vidjeti, te da vas uistinu ništa s ekrana ne može iznenaditi. Pa opet, s vremena na vrijeme se zna dogoditi neki sitni detalj koji pokaže da ste u krivu. Jedan takav primjer bi mogao biti Step Up: All In, peti po redu nastavak nastavak popularne hollywoodske serije plesnih filmova započete 2006. godine sa filmom Step Up. U njemu, naime, jedan od likova izgovara rečenicu koja zvuči upravo onako kako bi dotični film, odnosno cijelu seriju, na najjezgrovitiji mogući način opisala većina filmskih kritičara. Na žalost, taj kratki trenutak lucidnosti (ili samokritike) je, kao i većina uistinu atraktivnih i pamtljivih stvari u današnjim hollywoodskim filmovima, je potrošen u traileru. Ostatak sadržaja u filmu, osim ako niste uistinu zagriženik poklonik žanra i glumaca koji nastupaju u seriji, uglavnom će izazvati zijevanje.

Replika koja opisuje najnoviji Step Up pripada Robertu “Mooseu” Alexanderu, jednom od (polu)stalnih likova serije koga tumači Adam Sevani. U jednom trenutku on postavi pitanje “Zašto uvijek sve mora završiti s velikom plesnom bitkom?” Na to pitanje, osim ako u obzir ne uzmete komercijalnu prirodu filmova, najnoviji Step Up, dakako, ne pruža neki suvisli odgovor. Scenarist John Swetnam odaje dojam da se najmanje potrudio od svih članova ekipe – njegov jedini posao je bio rutinski odraditi nekakav minimalistički zaplet kao izgovor za glazbeno-scenske točke u kojima su Sevani i njegovi kolege trebali demonstrirati svoje plesno umijeće. U slučaju All In se krenulo najlakšim i najočitijim putem – zaplet počinje s istim likovima s kojima je završio prethodni film Step Up: Revolution. Mladi plesač Sean (Guzman) i njegova plesna grupa The Mob su prije dvije godine u Miamiju dobili plesnu bitku, ali sada u Los Angelesu gube rat, odnosno suočavaju se sa stalnim odbijanjem na audicijama i spoznajom da im je karijera u slijepoj ulici. Kada u noćnom klubu izgube plesnu bitku sa suparničkom grupom The Grim Knights i njihovim vođom Jasperom Tarikom (Jones), članovi The Moba su toliko demoralizirani da se odluče vratiti u Miami. Sean, međutim, ostaje i, doznavši za spektakularno plesno natjecanje u Las Vegasu čije osvajanje garantira višegodišnji unosni ugovor o plesnom angažmanu, odlučuje okupiti novu plesnu grupu pod imenom LMNTRIX. Tamo će se, pak, suočiti ne samo sa Grimm Knightsima nego i sa The Mobom, koji Seana smatraju izdajnikom.

Plesne točke – koje su, naravno, glavni razlog postojanja svakog Step Up filma – su uistinu dojmljive i u njih je uistinu uložen veliki trud. Angažirani su najbolji dostupni talenti – pri čemu Step Up, po uzoru na franšizu Brzi i žestoki, “reciklira” glumce kroz likove iz prethodnih nastavaka – pa se tako pojavljuje Briana Evigan iz Step Up 2 (koju će, zbog fizičke sličnosti, mnogi zamijeniti za njenu australsku kolegicu Sharni Vinson iz Step Up 3D). Kod plesnog sadržaja u filmu je, osim spektakularnosti, važno i to da su koreografi, scenografi i kostimografi sve te scene potrudili učiniti originalnima, odnosno da ne sliče jedna na drugu.

U scenama između plesa je, međutim, sasvim druga priča, i to, dakako, prilično predvidljiva. Swetnam klišeje servira poput stranica iz udžbenika – tu je mačističko suparništvo između plesnih ekipa, tragični nesporazumi koje će do kraja biti izglađeni, uključujući možda najiritantniju scenu u kojoj Moosea (za koga se ne može reći da je oličenje hollywoodske ljepote koje bi žene obarao s nogu) prilikom vlastite plesne točke iz čista mira poljubi ljepotica u noćnom klubu, dakako, upravo u trenutku kada u istu prostoriju ulazi njegova djevojka Camille (Stoner). Kliše predstavlja i poljska glumica Izabella Miko u ulozi iritantno napadne voditeljice plesnog natjecanja, čiji je nastup jednako uvjerljiv koliko i efikasan pokušaj prijevare koji provodi njen lik. Bilo bi nepošteno reći da u tim segmentima nema baš nijedan svijetli i zabavni trenutak, ali oni, poput Mooseove replike, prekratko traju. Step Up: All In je jedan od onih filmova koji daleko bolje funkcioniraju na DVD-u ili drugom mediju gdje je gledatelju na raspolaganju opcija ubrzavanja slike. Na velikom ekranu će zadovoljiti jedino najfanatičnije poklonike žanra i filmske serije, dok će svima ostalima ostaviti tek jedno pitanje bez zadovoljavajućeg odgovora.

OCJENA: 4/10