RECENZIJA: The Great Hack (2019)

Isto kao što kršćani vjeruju da je Isus ustao iz groba, tako i golema većina pripadnika medijske, kulturne i inetelektualne elite u zapadnom svijetu vjeruje da su Brexit i pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima posljedica zavjere mračnih demonskih sila umjesto slobodno izražene volje birača. I isto kao što kršćane nikakvo pozivanje na znanstvene činjenice, povijesnu utemeljenost ili slične argumente neće nagnati da se odreknu svoje vjere, tako i vodeći svjetski novinari, televizijski komentatori, intelektualci, stručnjaci i “stručnjaci” ni po koju cijenu neće dozvoliti mogućnost da je ono što se dogodilo 2016. godine možda ipak posljedica nekih na vrijeme neprepoznatih ekonomskih, političkih i kulturnih trendova umjesto podrivačke djelatnosti kremaljskih hakera i njihovih domaćih pomagača. Da li je u pitanju još uvijek neprobavljeni šok nakon poraza u onome što se bilo činilo sigurnom pobjedom, povrijeđeni ponos, nastavak boravka u elitističkim “mjehurima” na socijalnim mrežama nauštrb boravka u stvarnom svijetu ili mišljenje da se i dalje treba gurati ista ona partijska linija kao i prije 2016. godine možda i nije tako važno. Posljedice su tu, a one su se, dakako, počele odražavati i na filmsku industriju, i to prije svega na polju hollywoodskih dokumentaraca. Žanr u kojoj se svjetonazor salonskih liberala i ljevičara gurao mnogo duže, upornije i mnogo eksplicitnije nego što se to danas čini čak i u onim maksimalno “woke” igranim filmovima i TV-serijama se čini idealnom propovjedaonicom za novu sekularnu religiju. Jedan od projekata koji to pokušava iskoristi je The Great Hack, cjelovečernji dokumentarni film u režiji Karima Amera i Jehane Noujaim.

Radnja filma je posvećena skandalu koji onima koji vjeruju u mračnu podlogu Brexita i Trumpa predstavlja ključnu vezu između ta dva događaja, odnosno prvi korak do pronalaska neoborivih i neporecivih dokaza koji nakon teorije zavjere više neće biti teorije. Riječ je o Cambridge Analytica, britanskoj tvrtki za konzalting koja je svojim klijentima, između ostalog, nudila usluge vođenja izbornih kampanja putem oglasa na društvenim mrežama, a koji su posebno baždareni za svakog pojedinačnog korisnika na temelju podataka prikupljenih na Facebooku bez njihovog znanja. U cijeloj je priči ključno to što je Cambridge Analytica za svoje klijente 2016. godine imala i kampanju za Brexit i Trumpa. U proljeće 2018. godine je cijeli slučaj eksplodirao kada su britanski mediji šefa tvrtke Alexandera Nixa skrivenom kamerom uhvatili kako se potencijalnim klijentima hvali da je upravo njihovo “muljanje” zaslužno za Trumpovu pobjedu. Nix je zbog svega završio s nekoliko kriminalističkih istraga a njegova tvrtka otišla u stečaj, a zbog svega se pred kamerama i kongresnim odborima Mark Zuckerberg morao znojiti, posipati pepelom i pokajnički tvrditi kako Facebook više nikada neće dovoditi privatnost svojih korisnika u pitanje niti dozvoliti kremaljskim zlotvorima da podrivaju temelje zapadne demokracije.

Film te događaje prati iz perspektive nekoliko ličnosti koji su, svaki na svoj način, te u većoj ili manjoj mjeri, bili upetljani u razotkrivanje skandala. Prvi je David Carroll, njujorški profesor koji je, kao i brojni intelektualci, bio šokiran Trumpovim izborom, ali ga potom pred kamerama i svojim studentima pokušao objasniti upravo kroz manipulacije oglasima; Carroll je uvjeren da je Cambridge Analytica preko Facebooka stvorila njegov digitalni profil te ih tužbom pokušava natjerati da ga objave. Carol Cadwalladr je istraživačka novinarka britanskog pro-remainerskog Guardiana koja godinama vodi križarski rat protiv “leaverske” kampanje optužujući ih za financijske malverzacije, psihološke manipulacije potencijalnih birača preko Cambridge Analytice, i, dakako, veze sa Rusima. Najzanimljiva ličnost od svih je Britanny Kaiser, bivša direktorica te tvrtke koja je bila idealistična volonterka u Obaminoj kampanji da bi osam godina kasnije pomogla Obaminoj antitezi da je zamijeni u Bijeloj kući; Kaiser nakon izbijanja skandala muči kako grižnja savjesti tako i očigledan strah da bi mogla visjeti kao Pedro, te tvrdi kako će kao “zviždač” i svjedok-pokajnik razotkriti sve prljave rabote svojeg nekadašnjeg prijatelja i mentora Nixa.

The Great Hack je zanimljiv prvih tridesetak minuta, kada se kroz usta Carrolla, vjerojatno jedinog sugovornika koji zbivanja pokušava pratiti iz nekakve šire perspektive, publici nastoji objasniti kako je upućenost na Internet i društvene mreže, odnosno spremnost da se radi komotnog online komuniciranja potpunim strancima daje skoro potpuni uvid u vlastiti život stvorila mogućnost za donedavno neopisive psihološke manipulacije. I dok bi na takvim zapažanjima temeljena teza o ulozi Cambridge Analytice u Trumpovoj revoluciji još mogla držati vodu, ona se autorima filma ne čini dovoljno dobra za cjelovečernji film. Zbog toga kamere prate Carrolla kako dolazi u Britaniju kako bi na sudu istjerao pravdu, a dok Cadwallar istovremeno trijumfalno prati kako se Nix i njegov imperij raspadaju nakon istrage parlamentarnog odbora. A, zapravo se ne događa ništa, pa se čak i za “senzacionalna” otkrića koja najavljuje Kaiser ispostavljaju da nisu ništa što se ranije nije znalo. To, dakako, ne spriječava Kaiser da iskazuje strah kako će zbog toga što je Trumpa dovela u Bijelu kuću ostati najomraženija ličnost na svijetu. U stvarnosti se, pak, iskazuje kako prilično zbunjena i nedosljedna mlada žena koja serbe smatra žrtvom iako sebi može priuštiti najluksuznije hotelske sobe, ljetovanje na Tajlandu i partijanje na najkulerskijim festivalima, uredno zabilježeno od strane filmaša.

Možda bi Carroll i Kaiser mogli dati dobar materijal za dva zasebna filma, ali autori njihove priče nikako ne uspijevaju spojiti u neku suvislu cjelinu. U stvarnosti se većina scena svodi na to kako se dvoje protagonista voze Uberom i jednim te istim frazama komentiraju događaje koje su pratili na Uberu. Dijelom je za to odgovorno i nastojanje da se cijeloj priči ono što bi ciljanjoj antitrumpovskoj publici trebalo dati hepi end, ili barem trijumfalnu potvrdu kroz propovijed, nalik na Cadwallarin govor na TED konferenciji kojim završava film. Hepi end je u ovom slučaju trebao donijeti Robet Muller, bivši direktor FBI zadužen za istragu o nepravilnostima Trumpove kampanje i ruskom uplitanju u izbore, a čiji je izvještaj trebao dati materijal Kongresu da pokrene opoziv trenutnog stanara Bijele kuće. Muller, kao i teze o kremaljskoj akciji podrivanja se intenzivno spominju u završnim scenama, a snimljeni su u vrijeme kada je antitrumpovska Amerika u njemu vidjela viteza koji će ubiti narančasto čudovište. Iako je u međuvremenu izvještaj objavljen, a njegov sadržaj u duboko podijeljenoj naciji pitanje Trumpove krivnje u najboljem ili najgorem slučaju ostavio otvorenim, Netflix je premijeru filma namjerno tempirao za 24. spranj 2019. godine, isti onaj datum kada je Muller o izvještaju trebao govoriti pred, sada već većinski demokratskim, kongresnim odborom te konačno reći “popu pop a bobu bob”. Cijeli je spektakl zbog Mullerove očigledne nepripremljenosti na kraju završio kao fijasko za demokrate, dok se za autore The Great Hack, barem sudeći po kritikama koji ga dižu u nebesa, to ne može reći.

The Great Hack, međutim, nije dobar, pa čak ni previše gledljiv film. Barem onima koji o složenim i “vrućim” političkim pitanjima vole čuti dvije strane. Tu i tamo su se prošvercali pokušaji da se filmu da nekakva objektivnost – pa se na trenutak spomene kako je Obamina kampanja 2012. godine također “vješto koristila” podatke s društvenih mreža, a jedan od Cambridge Analyticinih direktora tvrdi da njegova tvrtka nije radila ništa drukčije od svih drugih. Oni, međutim, nisu dovoljni da se izbjegne neugodan dojam da je riječ o priličnoj sirovoj propagandi, odnosno filmu koji su vjernici napravili za vjernike. Dojam koji će, dakako, potvrditi imena na odjavnoj špici, među kojima ponosno stoji i John Podesta, jedan od voditelja izborne kampanje Hillary Clinton, a koji priču o ruskom hakiranju 2016. godine gura vjerojatno iz istih razloga zbog kojih je načelnik njemačkog generalštaba Ludendorff nakon 1918. godine gurao priču o Židovima, liberalima i nožu u leđa.

THE GREAT HACK

scenarij: Karim Amer, Erin Barnett & Pedro Kos

režija: Karim Amer & Jehane Noujaim

proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 3/10

Podgrijane medijske drolje

English: "I love sluts" button issue...
(izvor: Wikimedia Commons)

Posljednjih dana se po internetskim medijima u Hrvatskoj i “Regionu” vrti priča o “skandaloznoj” i “pedofilskoj” grupi na Facebooku pod naslovom “Najveće drolje osnovnih i srednjih škola”. Priča nije nova, niti naročito originalna, pa se oni koji koliko-toliko prate tu materiju prepoznati zaplet, radnju i kraj otprilike isto onako kao što ih mogu prepoznati vjerni pratitelji meksičkih i turskih sapunica.

 

Sve počinje od gomile adolescentica s viškom slobodnog vremena, šminke, ega i nedostatkom zdrave pameti, a što, u kombinaciji sa modernim tehnološkim gadgetima i sveprisutnošću društvenih mreža dovodi do fenomena koji su bili nepoznatim ranijim generacijama (a mogu se najbolje sažeti u izreci “Sreća da nije bilo Interneta kada sam bio mlad i glup”). Jedan od tih fenomena predstavljaju likovi poput antagonista/protagonista ove priče koji se voajerski naslađuje sa provokativnim fotografijama djevojaka, ali to svoje zadovoljstvo mora začiniti s malo mizoginističke zlobe, odnosno organizirati ih u Facebook katalog gdje se, uz niz predvidljivih komentara, dotične eksplicitno ili implicitno optužuje za nedostatak tradicionalnog seksualnog morala  i/li monogamističkog životnog stila.

Sljedeća faza priče kada se nje dočepaju novinari u nedostatku neke “ozbiljne” teme s kojom bi se punile naslovnice odnosno skretala pažnja publike s ozbiljnih društvenih problema. Naslovi vrište o “skandalu”, “pedofiliji”, a tekstovi se zgražaju kako je “jedna takva strahota” uopće moguća u vrlom, novom civiliziranom i (barem djelomično) europskom svijetu 21. stoljeća. Potom se u priču ubacuju dežurni dušobrižnici koji vrište kako se Nešto Mora Učiniti, i pri tome traže uvođenje što strože kontrole na Internetom, bilo kroz cenzuru sadržaja, bilo kroz još veće ovlasti represivnih organa da hapse i zatvaraju “nevaljalce” koji su tu strahotu na Internet stavili. Kao šećer za kraj dolaze prilično neodređene, ali za ovu priču umirujuće izjave organa reda i zakona kako je “istraga u toku” ili “tijeku”, odnosno kako su počinitelj ili počinitelji zlodjela locirani i identificirani u jednoj ili nekoliko država “Regiona” te je samo pitanje dana kako će se takvoj prljavoj Facebook raboti stati na kraj. Barem dok za kojih mjesec-dva ne izbije još jedna slična afera.

Ono što se, barem sudeći prema prvim dojmovima, u ovom slučaju čini nešto drukčije jest izostanak predvidljive reakcije od strane publike. Umjesto da se, kao u ranijim slučajevima, poput Pavlovljevih pasa poslušno reagiraju na sugestije i pridruže se licemjernom zgražanju i virtualnom linču anonimnih zlikovaca, mnogi Internet komentatori su odlučili uzviknuti “car je gol”, odnosno ukazati da ono što bi trebao biti predmet zgražanja u najnovijoj  l’affaire Facebook zapravo i nije toliki problem, a ako i jest, da su u pitanju tek (prilično bezazleni) simptomi neke mnogo ozbiljnije bolesti. U tome je možda bio najrječitiji Dragan Bursać u bosanko-hercegovačkom portalu Buka, koji u svojoj kolumni cijelu aferu tumači kao posljedicu žalosne ekonomske stvarnosti i na njemu temeljenog generacijskog jaza između roditelja i djece. A koliko je zgražanje nad tom Facebook grupom ne samo licemjerno, možda dobro govore i neki komentari s ovog Redditovog posta,  koji su primijetili da se naslovnice poput onih u kojima se na “pedofilsku” Facebook stranicu baca drvlje i kamenje nalaze u istom društvu poput onih u kojima se čitatelji pozivaju da uživaju u pogledu na “neodoljive obline” neke starlete koja izgledom, godinama (a vjerojatno i zrelošću) nije daleko od “Facebook žrtvi”.

Optimisti bi rekli da su ovakve reakcije na posljednju moralnu paniku znak velikog pomaka u današnjoj kulturnoj paradigmi, odnosno da se generacijama koje su u posljednjih dvadesetak godina odrasle na Internetu (te imale prilike vidjeti daleko “mrsnije” stvari od par pretjerano ulickanih šiparica) više ne može tako lako i jednostavno manipulirati pozivanjem na tradicionalni moral. A možda je tek riječ o lošem tajmingu, odnosno uobičajenoj neprofesionalnosti domaćih medija gdje je nedostatak inspiracije za pronalaženje neke “skandalozne” i “šokatne” priče doveo do serviranja nedovoljno podgrijane medijske juhe.

 

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Bling Ring (2013)

FSLC Summer Talks
Sofia Coppola (izvor: tamaradulva)

BLING RING
(THE BLING RING)
uloge: Katie Chang, Israel Broussard, Emma Watson, Claire Julien, Taissa Farmiga, Leslie Mann
scenarij: Sophia Coppola
režija: Sophia Coppola
proizvodnja: American Zoetrope/A24, SAD, 2013.
trajanje: 90 '

Kada jednom budućnost nalik na onu iz “Pobješnjelog Maxa”, “Živih mrtvaca” i “Fallouta” postane stvarnost, povjesničarima koji među ruševinama budu tražili uzroke propasti današnje civilizacije će kao vrijedan artefakt poslužiti i “Bling Ring”, najnoviji film Sophie Coppole.

Radnja se temelji na istinitim događajima u Los Angelesu prije nekoliko godina, odnosno seriji provala u domove hollywoodskih zvijezda i celebrityja. Policijska istraga je na kraju dovela do grupe tinejdžera čije su biografije i zločinački motivi izazvali medijsku senzaciju. Provalnici su, naime, svi pripadali situiranim obiteljima, vozili “bijesne” aute, svake noći “partijali” po najelitnijim klubovima, a jedna od njih, manekenka Alexis Neiers, je u vrijeme uhićenja snimala vlastitu reality seriju. Coppola, koja je kao dijete hollywoodskog moćnika odrasla u sličnom svijetu, je u toj priči pronašla dosta zajedničkog sa svojim opusom, kojim dominiraju teme povlaštenih i od običnih smrtnika otuđenih pojedinaca.

Javnosti je, međutim, najvažniji detalj filma bio angažman Emme Watson, mlade britanske glumice koja se posljednjih godina nastoji “odlijepiti” od uloge Hermione u seriji filmova o Harryju Potteru, koja joj obilježila djetinjstvo i učinila globalnom zvijezdom. Lik Nicki Moore (temeljen na Neiers, koja je služila kao neslužbeni savjetnik na snimanju) se doima možda i pomalo ekstremnim korakom u tom smjeru, s obzirom da se kao razmažena, potpuno amoralna i ne baš previše bistra djevojka doima kao sušta suprotnost dobroj i pametnoj curici iz Potterove sage. Watson se, usprkos tome, hrabro nosi sa svojom ulogom; njen, za hollywoodske standarde možda ipak previše običan izgled, je čini ne toliko uvjerljivom u ulozi starlete. Kao nominalna zvijezda je u “Bling Ringu” ipak zasjenjena svojim manje poznatim kolegama koje su obavile mnogo impresivniji glumački posao. Tu najviše valja istaći Katie Chang kao sociopatsku djevojku koja pokreće kolo zločina, kao i Israela Broussarda kao jedinog muškog člana bande.

Coppola je u “Bling Ringu” zadržala svoj hladni, odmjereni stil režije, koji će pogotovo upasti u oči kada se njeno ostvarenje usporedi s Korineovim tematski sličnim “Spring Breakersima”. Ovdje nema golotinje, seksa i nasilja, a strogi cenzorski rejting je “Bling Ring” je zaradio isključivo zahvaljujući autentično prostačkom rječniku kao i prikazu nesmiljenog drogiranja tinejdžerskih likova. Coppola je, s jedne strane, njihovom svijetu prišla iz pozicije “insajdera”, ali s druge strane ju je fascinirala uloga modernih medija i društvenih mreža u cijeloj aferi koju starije generacije, poput njene, sve teže shvaćaju, ali s čijim se – u ovom slučaju negativnim – posljedicama moraju nositi. Provalnička družina je, naime, ključne podatke o odsutnosti slavnih kućevlasnika iz Los Angelesa, dobivala njihove Facebook statuse; ali je, pak, i sama dolijala zahvaljujući hvalisanju plijenom – uglavnom nakitom i “krpicama” – na Facebooku. Ono što je možda najfascinantniji detalj cijelog slučaja jest i taj da između zločinaca i žrtava i po pitanju morala, “inteligencije” i dobrog ukusa nije bilo nekih velikih razlika, pa se tako dogodilo da jedna članica bande i jedna od opljačkanih “zvijezda” na kraju čame u istom zatvoru. Objema grupama je također bila zajednička opsjednutost “slavom” po svaku cijenu; najpoznatija žrtva Paris Hilton je tako velikodušno pristala ustupiti vlastitu raskošnu kuću i “bolesnu” garderobu za rekonstruciju scena pljački. Coppolin scenarij fascinira svojim kliničkim dokumentarističkim pristupom, ali gledateljima ne ostavlja nijedan lik s kojim bi se htjeli identificirati, niti objašnjava uzroke, a još manje sugerira terapeutska rješenja za patološke pojave koje je prikazala. Pomisao da će svijetom vladati ličnosti poput njenih protagonista nakon “Bling Ringa” ostavlja gorak okus u ustima.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Za globalnu krizu kriv – ruska marioneta Dr. Doom?!

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Nouriel+Roubini&iid=4944451″ src=”http://view4.picapp.com/pictures.photo/image/4944451/petersburg-international/petersburg-international.jpg?size=500&imageId=4944451″ width=”234″ height=”339″ /]

Dežurnim rusofobima je najnovija bizarna špijunska afera u Washingtonu došla kao melem na ljutu ranu, podsjetivši sve naivčine da usprskos liberalne reputacije Medvjedeva i njegove diplomatske romanse s Obamom, iz imperija koji se svojevremeno nazivao Trećim Rimom ne može doći ništa dobro. A među zlo koje odatle dolazi bi se mogla ubrojiti globalna recesija.

Pa, kako su to onda zli Rusi uspjeli potkopati truli Zapad daleko efikasnije nego u pola stoljeća hladnog rata? Odgovor bi mogao Nouriel Roubini, ekonomist koga zbog u svoje ignoriranih, a sada često citiranih tvrdnji o dolasku globalne krize dobio nadimak “Dr. Doom”. Roubini je, osim po tome što u posljednje dvije godine uništava svaki dašak optimizma vezan uz svjetsku ekonomiju, poznat i po prilično zanimljivom privatnom životu kojeg karakteriziraju zabave i žene.

Među potonjima se, kako javlja Financial Times, našla i zloglasna Anna Champan, ruska femme fatale za koju američke vlasti tvrde da je bila dio špijunskog lanca. Roubini i Chapman su se nekoliko puta sreli te su se sprijateljii na Facebooku, iako Roubini tvrdi da prijateljstvo s Facebooka nije prešlo u ništa konkretno.

Teoretičari zavjere koji vole vjerovati u zle ruske namjere mogu lako stvoriti scenarij u kome je Roubini pao kao žrtva kremaljske “klopke s medom” te bio ucjenom ili na neki drugi način od fatalne Anne potaknut da daje katastrofalne prognoze o budućnosti svjetske ekonomije, učinivši tako “običnu” recesiju globalnom katastrofom koja bi potkopala liberalni, demokratski i kapitalistički Zapad i omogućila da na ruševinama “slobodnog svijeta” zavladaju autoritarni režimi s Istoka.

Čemu služi Facebook: Pronašla otetu djecu

U posljednje vrijeme se uz Facebook vezuju razne horor-priče – bilo da je u pitanju PR fijasko vezan uz probleme privatnosti korisnika, bilo da su u pitanju kriminalci i psihopati koji ga koriste da bi nedužnim ljudima uništili živote. Kada se tome pridodaju hrvatska iskustva vezana uz uglavnom bijedan efekt Facebook grupa na stvarni život (pogotovo u pitanju nekakvih političkih promjena), postavlja se pitanje čemu, zapravo, služi Facebook.

Jedan od mogućih odgovora – koji će rastućoj armiji skeptika biti tek jedan izuzetak koji potvrđuje pravilo – bit će i ova tragična obiteljska priča iz SAD. Žena iz grada San Bernardino u Kaliforniji je zahvaljujući Facebooku nakon 15 godina uspjela pronaći svoje dvoje djece, otete od strane bivšeg supruga Faustina Utrere. Riječ je o sinu i kćeri, koji sada imaju 16 i 17 godina, a čije je profile pronašla na Facebooku. Ono što je u cijeloj priči žalosno jest to da je ona stupila u kontakt sa svojom djecom, ali ona, nakon što su cijeli život provela s ocem, ne žele da joj se vrate.O svemu je izvješteno državno odvjetništvo San Bernardina koje je protiv Urtere najavila kazneni progon zbog otmice, a čiji predstavnik Kurt Rowley tvrdi kako ovakva otkrića prije 15 godina, kada nije bilo društvenih mreža, nisu bila moguća.

Kako Facebook služi u borbi protiv kriminala

Poklonici Facebooka se u posljednje vrijeme suočavaju s nizom senzacionalnih priča o tome kako njihova društvena mreža postaje sredstvom za raznorazne, pa i one najizopačenije zloupotrebe. Srećom, povremeno u medije “procuri” priča koja pokazuje drugu stranu medalje, odnosno Facebook sredstvo koje zna na vrlo efikasan način kriminalce i slične problematične osobe staviti na njihovo mjesto.

Protagonistica jedne takve priče jest zasad još anonimna žena iz Martinsburga u američkoj državi Pennsylvaniji, koja je prilikom dolaska u svoj dom primijetila da je netko razbio prozor njene spavaće sobe i otuđio dva dijamantna prstena u vrijednosti od 3500 dolara.

Nesretna žena je, međutim, primijetila i da joj je osobno računalo upaljeno i spojeno na Internet. Daljom pretragom je otkrila da je na računalu otvorena web-stranica Facebooka, ali ne na njeno, nego na ime izvjesnog Jonathana G. Parkera.

Nakon što je o svom otkriću izvijestila Ured šerifa Okruga Berkeley, vlasti su locirale te uhapsile 19-godišnjeg Jonathana G. Parkera iz mjesta Fort Loudon. Dalja istraga je otkrila da je dotični živio u okolici neposredno prije nemilog događaja, odnosno da je noć prije jednom svom prijatelju predložio da zajedno sudjeluju u provali.

Parker je, pretpostavljaju istražitelji, za vrijeme provale upalio žrtvino računalo kako bi se logirao na Internet i provjerio vlastiti status na Facebooku. Predanost popularnoj društvenoj mreži – čak i u situaciji u kome bi većina ljudi preferirala “nizak profil” – ga je dovela u pritvor gdje sjedi uz kauciju od 10.000 dolara, a prijeti mu zatvorska kazna od 10 godina.

Twitter i Facebook bili žrtve DDOS napada

Twitter je danas bio tri sata van pogona zahvaljujući DDOS napadu nepoznatih hakera. Reakcije na ovaj, dosada najteži napad u povijesti tog popularnog mikroblogerskog servisa, su bile prilično zanimljive. Biz Stone, suosnivač Twittera, je ovo nazvao “inače predivnim danom”, a Wired piše kako “se svijet neće prestati kretati zbog Twitterovog kvara”, ali da će se posljedice osjetiti.

Inače, danas je slične probleme potvrdio i Facebook. I taj je servis bio pod DDOS napadom, ali je izdržao – umjesto da bude van pogona, samo je bilo usporeno logiranje.

Teoretičari zavjere će najvjerojatnije prstom pokazati na Iran, s obzirom na ulogu Twittera u propaloj iranskoj “zelenoj revoluciji”.

MySpace kreše 30 posto zaposlenih

MySpace – nekoć društvena mreža svih mreža, kulturni fenomen 21. stoljeća, kuga zbog čije gladi s bandwithom su padali računalni sustavi američkih škola i fakulteta i, last but not least, još jedan dragulj u kruni Ruperta Murdocha – danas je objavio kako će otpustiti preko 30 posto radne snage.

Jonathan Miller, direktor za nove digitalne medije u Murdochovoj tvrtci Newscorp, izjavio je kako je “MySpace postao prevelik za ‘stvarnost današnjeg tržišta'”.

A ta stvarnost nije nimalo ugodna za Newscorp čija je internetska uzdanica malaksala u srazu s novim konkurentom Facebookom, kao i Twitterom. U svibnju je tako Facebook u SAD imao nešto više posjeta od MySpacea, dok je nadmoć Facebooka na globalnom planu još dojmljivija – u travnju 307 milijuna prema MySpaceovih 123 milijuna.