RETRO-RECENZIJA: La Cucaracha (1998)

uloge: Eric Roberts, Joaquim de Almeida, Tara Crespo, Victor Rivers,
 James McManus
 glazba: Martin Davich
 scenarij: James McManus
 režija: Jack Perez
 proizvodnja: Filmwave, SAD, 1998.
 distribucija: UCD
 trajanje: 95'

Walter Poole (Roberts) je Amerikanac kojemu je dojadio uredski posao te je otišao u Meksiko kako bi započeo novi zivot kao pisac. Barem je to bio njegov plan prije nego što je postao žrtvom pljačke, a nakon čega sav preostali novac troši na pivo u provincijskoj krčmi. Kada mu jednog dana u tu krčmu dođe sunarodnjak Louis Graves (McManus), Poole ga nastoji impresionirati pričom o tome kako je ubojica koji se skriva od ruke zakona. Na njegovo veliko iznenađenje, Graves ne samo što u to povjeruje, nego ga je spreman unajmiti  kao profesionalnog ubojicu za račun svog sefa, lokalnog velikaša Josea Guerrasa (de Almeida). Guerrasov mladi sin je silovan i ubijen od strane izvjesnog Herberta Ortege (Rivers), koji se od te optužbe uspio obraniti na sudu, ali Guerras svejedno želi istjerati pravdu, na ovaj ili onaj način. Poole sumnja u tu priču, ali bi mu 100.000 US$ honorara dobro došlo, pa pristaje preuzeti posao. No, kao što to obično biva, stvari će krenuti krivo i Poole ostati obogaljen, ali će njegov život pronaći novi smisao, ovaj put u osveti.

Za razliku od niza mnogih “nezavisnih” niskobudžetnih filmova, La Cucaracha se američkom kritičarskom establishmentu svidjela zbog toga sto prilično eksplicitno odaje homage Blagu Sierra Madre i sličnim klasicima čiji su junaci Amerikanci “zagljavljeni” južno od Rio Grande. No, scenarist James McManus i režiser Jack Perez su ipak daleko ispod razine Johna Hustona i sličnih veličina koje su im bile uzor. La Cucaracha, doduše, ima dovoljno zanimljivih obrata da gledatelju prikuje pažnju u prvoj polovici filma, a izvrsna glumačka ekipa na čelu s uvijek potcijenjenim Ericom Robertsom, napravila je od ovog filma prilično efektnu karakterološku studiju. No, pred kraj film gubi ritam, zaplet postaje sve nevjerojatniji, a i gledatelj počinje gubiti strpljenje, tako da kraj dolazi upravo u trenutku kada je za La Cucarachu to bilo najpotrebnije. Iako će teško ući u filmske antologije, La Cucaracha je zanimljiv filmić koji je zaslužio svoje mjesto na policama naših videoteka.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Bez alibija (No Alibi, 2000)

uloge: Dean Cain, Lexia Doig, Eric Roberts, Petter Stebbings, Terry
 Simpson, Melissa Di Marco, Richard Chevolleau, Larry Day
 glazba: Marty Simon
 scenarij: Ivan Kane & John Schaeffer
 režija: Bruce Pittman
 proizvodnja: Studio Home Entertainment, Kanada, 2000.
 distribucija: Europa
 trajanje: 103'

Bob Valenz (Cain) je mladi njujorški japi čijim je radoholičarskim vrijednostima sušta suprotnost njegov brat Phil (Stebbings), koji nastoji dobro živjeti s malo rada. Philu se snovi naizgled ostvaruju kada se jedne večeri docepa gomile novaca koja mu ne pripada. No, na njegovu veliku nesreću novac je bio u posjedu okrutnog kriminalca Vica Haddocka (Roberts) koji neće prezati od ničega da bi ga vratio. Da stvar bude gora, Haddock je pomiješao dvojicu braće pa upravo Bob postaje metom njegovog podmuklog plana. Ključni element tog plana je Haddockova lijepa suradnica Camille (Doig) čiji je zadatak da s Bobom započne ljubavnu vezu ne bi li izmamila informacije o skrivenom novcu.

Bez alibija je relativno nezapaženo prošla u nasim videotekama, a to se vjerojatno ne bi dogodilo da je bila distribuirana par mjeseci kasnije. Naime, ljubitelji SF-serije Andromeda vjerojatno ne bi propustili priliku vidjeti film u kojem njena glavna zvijezda Lexia Doig ne samo što tumači lik potpuno različit od artificijelne inteligencije koji joj je donio slavu, nego se u nekim prilično žestokim ljubavnim scenama pojavljuje bez odjeće. S druge strane, oni koji ne resi idolopoklonstvo prema djelu Genea Roddenberryja će se morati zadovoljiti s prilično rutinerskim kanadskim trilerčicčm B-produkcije. Likovi u filmu (s izuzetkom Camille) su jednodimenzionalni i neuvjerljivi, radnja je maskimalno predvidljiva, a dojam ne popravlja ni pomalo neuobilajena završnica. Iako se ovom filmu ne moze zamjeriti profesionalizam – kanadske lokacije i dalje uspjepno glume New York, a glumci su solidni (uključujući Erica Robertsa, koji se još nije umorio od glumljenja psihopatskih negativaca) – Bez alibija je ipak konfekcijski proizvod na kojeg ne valja trošiti vrijeme ako se zbilja nema raditi sto pametnije.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 24. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Utrka s vremenom (Race Against Time, 2000)

UTRKA S VREMENOM
(RACE AGAINST TIME)

uloge: Eric Roberts, Cary Elwes, Sarah Wynter, Chris Sarandon, Diane
Venora, Sean Devine, Cas Anvar
glazba: Don Davis
scenarij: Cary Solomon & Chuck Konzelman
rezija: Geoff Murphy
proizvodnja: TNT, SAD, 2000.
distribucija: Blockbuster
trajanje: cca 90′

Godine 2008. američki Vrhovni sud donosi presudu kojom se legalizira samoubojstvo, a da nitko nije u stanju predvidjeti njene krajnje posljedice. Deset godina kasnije multinacionalna korporacija “Lifecorps” obrće ogroman novac zahvaljujući tome što od siromašnih očajnika otkupljuje njihove organe zauzvrat im nudeći relativno pristojne sume dovoljne za godinu dana lagodnog života prije dobrovoljne eutanazije. Građevinskog radnika Jamesa Gabriela (Roberts) luksuz toliko ne zanima koliko život teško bolesnog sina, kojeg jedino može spasiti lijek koji je daleko iznad njegovih trenutnih financijskih mogućnosti. Očajni Gabriel odlučuje žrtvovati vlastiti život i potpisuje ugovor s “Lifecorpsom”, ali tako stečeni novac dolazi prekasno da bi spriječio sinovu smrt. Gabriel odlučuje odustati od cijelog posla, ali je već prekasno – ugovor korporaciji daje pravo da raspolaže s njegovim tijelom i zato je za Gabrielom poslan tim “skupljčca” na celu s okrutnim Burkeom (Elwes). Gabriel je prisiljen skrivati se od svemoćne korporacije, a jedinu mu pomoć pruža Alex (Wynter), lovac na ljudske organe ispočetka motiviran isključivo željom da vrijednu “robu” sačuva za sebe.

Snimljena za kablovsku televiziju, Utrka s vremenom ima dosta sličnosti s Freejackom, prije deset godina snimljenom SF-akcijadom u kojoj se običan čovjek u paklu distopijske budućnosti morao boriti za goli život. Stjecajem okolnosti oba je filma snimio novozelandski reziser Geoff Murphy koji ovaj put ograničenja kablovske produkcije i rutinerskog scenarija uspijeva nadići svojim profesionalizmom. Film ima prilično predvidljivu radnju i još predvidljiviji zaplet, likovi su dijelovi jasno prepoznatljive formule, ali Eric Roberts i Cary Elwes su prilično efektni u za njih prilično neobičnom rasporedu uloga (prvi je pozitivac, a drugi negativac). Utrka s vremenom također ima prilično zanimljiv vizualni stil, a ni ne baš najsjajnjiji specijalni efektni ne spriječavaju stvaranje futurističkog ugođaja koji je daleko uvjerljiviji nego u mnogim daleko razvikanijim i skupljim filmovima. Razlog je prije svega u prilićno dosljednoj viziji mračnog svijeta bliske budućnosti gdje je ultramaterijalistička logika suvremenog kapitalizma dovedena do svoje krajnje točke i gdje život pojedinca nema nikakve vrijednosti u usporedbi s profitom velikih korporacija. Zbog te vizije, koja hrvatskom gledateljstvu u svjetlu nekih nedavnih događaja i nije tako strana, Utrka s vremenom je simpatičan filmcić koji ce gledatelje ne samo zabaviti nego i natjerati na razmišljanje.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.