Oznaka: ekologija

Povratak prirodi? Ne, hvala

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jedan od razloga zašto autor ovih redova ne voli da ga se etiketira kao ljevičara, desničara, konzervativca ili liberala jest u tome što sve te etikete sa sobom povlače povezanost s nekakvim svjetonazorom i ideologijom, obično daleko jednostavnijom, očiglednijom i “čistijom” od tako kompliciranog i teško dokučivog fenomena kao što je stvarni svijet. Svemu tome treba dodati i povijesna iskustva koja sugeriraju da nema tako plemenite i očigledno korisne ideje koja ne može u svojoj primjeni dovesti do stražarskih tornjeva, bodljikave žice i noćnih vožnji kamionom do najbliže jame ili jarka. Neke od tih plemenitih i dobrih ideja imaju potencijal čak dovesti do uništenja ljudske vrste ukoliko ih dovoljno ljudi shvati previše ozbiljno ili budu primjenjivana u praksi sa dosljednošću kakvu propovijedaju njihovi najgrlatiji pobornici.

Među takve ideje svakako spada anarhoprimitivizam – jedna od najekstremnijih, ali i dosljednijih varijanti među današnjom šminkerskom bien pensant elitom danas tako popularnog i neupitnog pokreta za zaštitu okoline. Ako se prihvati stav da moderni čovjek, odnosno njegove aktivnosti, predstavljaju glavni, odnosno jedini uzrok zagađenja, nestanka šuma, širenja pustinje, upropaštavanja netaknute prirode, topljenja ledenjaka, izumiranja polarnih medvjeda i drugih katastrofa koje prijete budućnosti života na ovom planetu, onda se kao jednostavno rješenje tog problema nameće uklanjanje čovjeka. Iako, doduše, postoje pojedinci i organizacije koje se zalažu za to ekstremnu opciju, neki borci za zaštitu prirode imaju nešto umjereniji stav, pa kao glavnim uzrok sveg zla na svijetu ne smatraju ljudsku vrstu kao takvu, nego tek aktivnosti koje su ih u posljednjih 10.000 godina skrenuli s pravog puta – tj. civilizaciju i sva ona dostignuća koja su dovela do toga da se ugljični monoksid ubacuje u atmosferu.

Dakle, čovjek ne treba nestati, nego se tek treba vratiti u svoje “prirodno” stanje, odnosno živjeti u “harmoniji s prirodom”. A što, dakako, prema zagovornicima te ideje, ne mora samo po sebi biti loše. Naime, sve zlo koje postoji u današnjem svijetu – zagađenje, otuđenje, depresija, represija i nasilje – je isključivo posljedica “neprirodnih” i “kancerogenih” institucija države, ali i tehnologije. Dakle, rješenje je u povratku prirodi, odnosno povratku utopijskim ruralnim zajednicama gdje će ljudi živjeti neopterećeni zakonima i nametnutim pravilima, duhovno obogaljeni bezvrijednim televizijskim programom, crnčili da bi se zaradilo za nekakve beskorisne gadgete ili trovani GMO-hranom i cjepivima koja izazivaju autizam. Umjesto toga će se živjeti sretno i slobodno, uz prirodnu hranu, okruženi netaknutom florom, faunom i “čistim” prirodnim resursima koji će pružati jednostavnu, ali ugodnu egzistenciju.

Naravno, kao i kod mnogih drugih utopija, većina bien pensanta koji se za njih zalaže pokazuje relativno malo entuzijazma da ih pokuša primijeniti u praksi. Taj se problem najčešće, kao i kod mnogih ideologija i pokreta u prethodnim stoljećima, rješava selektivnim tumačenjem daleke prošlosti na način da postane nekakvo utopijsko zlatno doba. U slučaju anarho-primitivista to bi trebala biti neolitička Europa, odnosno vrijeme kada njeni stanovnici nisu bili opterećeni problemima koji nastaju sa postojanjem države, civilizacije i urbane tehnologije. Naravno, relikti te prošlosti, kao mumija zlosretnog Ötzija, sugeriraju da to doba, barem u jednom slučaju, nije bilo u skladu s nekakvim eko-pacifističkim idealima; zapravo oni su daleko bliži Hobbesovoj viziji predcivilizacijskog čovjeka čiji je život u pravilu bio “ružan, nasilan i kratak”.

To, dakako, ne spriječava dio najdosljednijih i najhrabrijih da anarhoprimitivističku utopiju pokušaju ostvariti u praksi. U jednom takvom slučaju su rezultati, barem ako je vjerovati recenziji knjige u kojoj se iz prve ruke opisuje takav pokušaj, bili, najblaže rečeno, razočaravajući. Kao i mnogo puta dosad, ispostavilo se da utopijske ideje teško preživljavaju susret sa stvarnošću. Pogotovo kada se za Majku Prirodu ispostavi da nije onako brižan i blagonaklon roditelj kao u crtićima u Bambiju, kao i da na kraju balade život bez stvari kao što su toaletni papir, sapuni, deterdženti i topla voda za tuširanje ipak izgleda bitno lošiji nego onaj u kome su ta dostignuća civilizacije dostupna.

Na kraju balade se najfanatičniji zagovornici ideje o nekakvom Povratku prirodi moraju suočiti s dvije alternative – ili biti dosljedni do točke u kojoj će za njenu primjenu snositi darwinovske posljedice ili prihvatiti stav da prapovijesni lovci-sakupljači možda i nisu bili kreteni kada su počeli orati zemlju, podizati stalne nastambe, dijeliti rad i organizirati se u plemena i države.

Gdje je nestala nafta?

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Izreka da se povijest ponavlja – prvo kao tragedija, potom kao farsa – mogla bi se primijeniti i na istjecanje nafte u s uništene platforme u Meksičkom zaljevu. Ono što je samo prije nekoliko dana nazivano najvećom ekološkom katastrofom u povijesti sada izgleda kao “mućak”, odnosno sva sila ekologa i drugih stručnjaka je umjesto borbe protiv naftne mrlje sada suočena s jednim malo prizemnijim problemom – odgovorom na pitanje gdje se sva ta procurena nafta sada nalazi.

Time u svojoj reportaži priznaje da je misterij najvećim dijelom proizašao iz banalne činjenice da je istjecanje nafte bilo prenapuhano od medija i ekoloških grupa. U usporedbi s istjecanjem nafte iz Exxon Valdeza na Aljasci istjecanje nafte u Meksičkom zaljevu se sada čini daleko manjim problemom. Vjeruje se da su naftu “sredili” mikrobi kojima, za razliku od Aljaske, gode tople vode Meksičkog zaljeva.

Iako u ovim stvarima treba uvijek biti oprezan, čini se da je – slično kao i kod islandskim vulkanom izazvane avio-apokalipse i histerije izazvane ptičjom gripom – u pitanju bilo još jedno medijsko “senzibiliziranje” javnosti. Oni malo stariji će se vjerojatno sjetiti da je jednu sličnu kataklizmu trebao izazvati “milenijski bag”. Gotovo sve katastrofe koje su mediji predviđali se, pak,  nisu dogodile ili su se događale na mjestima i na način na koji nitko nije očekivao. Stoga treba, barem zasad, odahnuti po pitanju Meksičkog zaljeva, ali se isto tako zapitati kada će se medijima dogoditi isto što i dječaku koji je vikao “evo vuka”.

Za vulkan i za potrese je krivo, naravno, globalno zatopljenje

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Potres na Haitiju je, nakon cunamija 2004. godine, bio prvi događaj u kojem je u jednom relativno kratkom vremenu stradalo više stotina tisuća ljudi. Taj kataklizmički događaj je, dakako, potakao suvremene medije da za svako najbanalnije podrhtavanje tla bogu iza nogu koriste oznake “prijelomne vijesti”. I, naravno, bilo je za očekivati da će se borci protiv globalnog zatopljenja – uzdrmani Climategateom, fijaskom u Kopenhagenu i rekordno hladnom zimom – uhvatiti za potrese kao za slamku, koja je u međuvremenu narasla u “neoborivi dokaz” Lovelockove Gajine hipoteze.

Tu hipotezu – prema kojoj je Zemlja živi organizam, a ljudi nametnici koja dotična nastoji ukloniti raznoraznim klimatskim i geološkim katastrofama – je sada prihvatio CNN, barem u vidu komentara koji je napisao književnik Alan Weisman, poznat kao autor knjige Svijet bez nas. Weisman tvrdi da globalno zatopljenje izaziva potrese i vulkane i to tako što njime izazvano otapanje ledenjaka “naglo smanjuje pritisak na Zemljinu koru”, odnosno izaziva trajnu geološku nestabilnost.

Postoji velika vjerojatnost da će Weismanova teza o “Zemlji koja uzvraća udarac” naslijediti Goreovu Neugodnu istinu kao “znanstveno evanđelje” našeg doba.

Stara i ne tako dobra vremena

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Otkriće masovne grobnice u kojoj se nalaze posmrtni ostaci najmanje 500 prastanovnika današnje Njemačke, a koji ukazuju na nasilnu smrt i korištenje trupala u prehrambene svrhe jest događaj koji je izazvao određenu pažnju u hrvatskim medijima, ali ne onako intenzivnu kakvu izazivaju otkrića sličnih, iako nešto novijih grobnica. S jedne strane je to razumljivo – grobnica se nalazi u Njemačkoj, odnosno datira iz vremena kada nije bilo ni ustaša ni partizana, pa ne postoji način da se od svega toga napravi dobar predizborni “spin”.

Međutim, otkriće gomile kanibaliziranih kostiju iz kamenog doba bi se ipak moglo koristiti u političke svrhe, iako ne na hrvatskoj, odnosno parohijalističkoj razini. Naime, ova, kao i neke slične grobnice i artefakti iz tog razdoblja jasno pokazuju kako nostalgija za kamenim dobom – trend koji sve više dominira među ekstremnim, a s vremenom i onim srednjostrujaškim dijelom ekološkog pokreta – ima isto onoliko, ako ne još i bitno manje, opravdanja od onih koja koriste nostalgičari za nekadašnjim komunističkim poretkom.

Nostalgija za tim “dobrim starim” vremenima kada je čovjek uživao u harmonijj s prirodom, nesputan okovima civilizacije i nezagađen otpacima koje stvara tehnologija, zapravo nije nimalo nova. Nju se može prepoznati u nizu mitova o izgubljenom “zlatnom dobu”, pa i starozavjetnoj priči o Edenu. Ono što takve stavove – koji su se u 18. stoljeću iskristalizirali u pokret “povratka prirodi” i mit o “plemenitom divljaku” – danas čini daleko opasnijim nego prije jest taj da s obzirom na trendove urbanizacije sve manje ljudi koji iz vlastitog iskustva imaju prilike vidjeti ili barem naslutiti kako bi taj prirodni i “plemeniti” život izgledao u praksi. O tome koliko je teško pomiriti povijesnu realnost s arkadijskim mitom svjedoči da je čak i najiskusnijim i najprekaljenijim znanstvenicima trebalo nekoliko godina da od artefakata i trupla na znamenitog Otzieja sastave “politički nekorektnu”, ali forenzički besprijekornu priču o ultra-nasilnom krvavom obračunu među neolitskim stanovnicima Evrope.

Upravo zbog toga je pomalo ironično da se vijest o ovakvom otkriću pojavljuje pred početak samita u Kopenhagenu čiji bi željeni rezultat trebao biti masovno i sistematsko odricanje od tehnologije u svrhu dovođenja čovječanstva u harmoniju s prirodom. Ta plemenita zamisao bi, kao i mnoge druge u povijesti, bi kao svoju svoju krajnju posljedicu mogla budućim arheolozima donijeti artefakte nalik na onaj u Njemačkoj.

U Švedskoj zečeve zbog hladnoće koriste kao gorivo

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

[picapp src=”3/b/f/c/Rabbiting_1412.jpg?adImageId=5685648&imageId=3050588″ width=”234″ height=”183″ /]

Zima je dobro pritisla ove krajeve, sa snijegom koji je pao neočekivano rano. Ako je tako u južnim krajevima Evrope, može se zamisliti kako je tek nešto sjevernije. Recimo, u Švedskoj, gdje se problem pojačane potražnje za grijanjem rješava na domišljate, ali za neke ipak malo predrastične načine.

Tako Karlskroga, toplana u središnjoj Švedskoj, odnedavno kao pogonsko gorivo koriste ni manje ni više nego tisuće zečeva i kunića, odnosno njihovih trupala koji su preostali nakon masovnog kolinja u štokholmskom naselju Kungsholme, poznatom po gradskim parkovima.

U Stockholmu se takvo kolinje provodi svake godine, u nastojanju da se spriječi da populacija divljih zečeva previše naraste te tako opustoši parkove gdje ih imaju običaj ostavljati vlasnici kućnih ljubimaca. Ove godine je, usprkos svih nastojanja gradskih vlasti da se eliminira taj problem, broj ubijenih zečeva narastao na 6000. Nastojeći se riješiti leševa, gradske vlasti su ih odlučile iskoristiti kao pogonsko gorivo.

Ta odluka, kao što se može pretpostaviti, nije baš najbolje sjela borcima za prava životinja, kao što je Anna Johanesson iz organizacije Vida kanniners värn. Ona tvrdi da izgleda da se ovim činom pomor zečeva nastoji “pretvoriti u industriju” te navodi primjer Helsinkija koji je problem zečeva u gradskim parkovima riješio špricanjem vegetacije po parkovima s tvarima koje izazivaju gubitak apetita.

Mnogima će ova vijest izgledati strašno, ali nekako se ne sjećam da su to strahote nalik na one kojima se plašilo svijet pozivajući u borbu protiv globalnog zatopljenja.

Spašavati Zemlju – zlatnim tuševima?

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Da li će podizanje ekološke svijesti širom svijeta imati željene posljedice, odnosno spasiti planet Zemlju od posljedica ljudskog zagađenja, je pitanje na koje odgovor može dati samo budućnost. Međutim, ono što je u cijeloj priči izvjesno jest da je taj proces potakao ogromne količine kreativne energije, pogotovo među onima koji nastoje tu svijest podići još više. Ponekad se u tome može i pretjerati, kao što je slučaj s ovim spotom brazilske ekološke grupe SOS Mata Atlantica koja nastoji spasiti amazaonsku prašumu.

Spot, za slučaj da to niste uspjeli shvatiti, sugerira kako bi svaki ekološki svjestan građanin malu nuždu umjesto u zahodu trebao obavljati za vrijeme tuširanja, jer se na taj način šteti voda kojom bi se inače ispirala zahodska školjka.

Ideja na prvi pogled izgleda čak i simpatično, ali ako se sprovede dosljedno može imati neke nepredviđene posljedice. Naime, ako je cilj uštedjeti što više vode, onda bi se kao kriminalno trošenje dragocjenih resursa Majke Zemlje moglo shvatiti i pojedinačno tuširanje. Onaj tko dosljedno želi spašavati Zemlju štednjom vode to mora činiti na taj način da organizira zajednička tuširanja, koja, dakako, uključuju i zajedničko obavljanje male nužde.

U slučaju ljubavnih i bračnih parova bi takva praksa, pak, mogla dovesti do namjernog ili nehotičnog prakticiranja nekih od nekonvencionalnih oblika razonode poznatih kao “zlatni tuševi”.

No, to je, opet daleko prihvatljivije nego neke druge, daleko drastičnije metode za spašavanje Zemlje koje se odnedavno (na sreću zasad samo) predlažu.

Spasiti planet bojanjem krovova u bijelo?

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Profesor Steven Chu, ministar energetike u administraciji američkog predsjednika Baracka Obame, inače dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, izazvao je poprilično pažnje svjetskih medija svojim nedavnim prijedlogom da se svuda po svijetu krovovi počnu bojati u bijelo. Svrha inicijative jest borba protiv globalnog zatopljenja – bijela boja reflektira toplinu Sunčevih zraka, pa se time kuće i zgrade manje zagrijavaju, što znači manje potrebe da se atmosfera truje i zagrijava s fosilnim gorivima koja bi trebala stvarati struju za klima-uređaje.

Na prvi pogled se čini da ta ideja ima smisla – čak i nekome, koji, poput autora ovih redova – nije u potpunosti uvjeren u “konsenzus” o skoroj apokalipsi izazvanoj globalnim zatopljenjem. Uvijek je bolje trošiti manje energije, postojalo globalno zatopljenje ili ne.

Međutim,. isto tako se dobro prisjetiti da to što je netko dobio Nobelovu nagradu ne znači da baš sve to dođe iz njegovih usta mora biti pametno (neki od nobelovaca su u svoje vrijeme bili pristaše Adolfa Hitlera, no bolje je ne zazivati Godwinov zakon u ovom postu).

Članak u Telegraphu koji se bavi nekim praktičnim aspektima primjene Chuove ideje je, pak, konzultirao Jakea Hackera, glavnog fizičara u građevinskoj tvrtki Arup. Hacker je rekao kako bi masovna primjena bijele boje na krovovima i zidovima velikih gradova mogla stvoriti “problem s odsjajem”, ali i podsjetio da se samo 1,5 posto površine Zemlje odnosi na gradove.