Jedan od razloga zašto autor ovih redova ne voli da ga se etiketira kao ljevičara, desničara, konzervativca ili liberala jest u tome što sve te etikete sa sobom povlače povezanost s nekakvim svjetonazorom i ideologijom, obično daleko jednostavnijom, očiglednijom i “čistijom” od tako kompliciranog i teško dokučivog fenomena kao što je stvarni svijet. Svemu tome treba dodati i povijesna iskustva koja sugeriraju da nema tako plemenite i očigledno korisne ideje koja ne može u svojoj primjeni dovesti do stražarskih tornjeva, bodljikave žice i noćnih vožnji kamionom do najbliže jame ili jarka. Neke od tih plemenitih i dobrih ideja imaju potencijal čak dovesti do uništenja ljudske vrste ukoliko ih dovoljno ljudi shvati previše ozbiljno ili budu primjenjivana u praksi sa dosljednošću kakvu propovijedaju njihovi najgrlatiji pobornici.
Među takve ideje svakako spada anarhoprimitivizam – jedna od najekstremnijih, ali i dosljednijih varijanti među današnjom šminkerskom bien pensant elitom danas tako popularnog i neupitnog pokreta za zaštitu okoline. Ako se prihvati stav da moderni čovjek, odnosno njegove aktivnosti, predstavljaju glavni, odnosno jedini uzrok zagađenja, nestanka šuma, širenja pustinje, upropaštavanja netaknute prirode, topljenja ledenjaka, izumiranja polarnih medvjeda i drugih katastrofa koje prijete budućnosti života na ovom planetu, onda se kao jednostavno rješenje tog problema nameće uklanjanje čovjeka. Iako, doduše, postoje pojedinci i organizacije koje se zalažu za to ekstremnu opciju, neki borci za zaštitu prirode imaju nešto umjereniji stav, pa kao glavnim uzrok sveg zla na svijetu ne smatraju ljudsku vrstu kao takvu, nego tek aktivnosti koje su ih u posljednjih 10.000 godina skrenuli s pravog puta – tj. civilizaciju i sva ona dostignuća koja su dovela do toga da se ugljični monoksid ubacuje u atmosferu.
Dakle, čovjek ne treba nestati, nego se tek treba vratiti u svoje “prirodno” stanje, odnosno živjeti u “harmoniji s prirodom”. A što, dakako, prema zagovornicima te ideje, ne mora samo po sebi biti loše. Naime, sve zlo koje postoji u današnjem svijetu – zagađenje, otuđenje, depresija, represija i nasilje – je isključivo posljedica “neprirodnih” i “kancerogenih” institucija države, ali i tehnologije. Dakle, rješenje je u povratku prirodi, odnosno povratku utopijskim ruralnim zajednicama gdje će ljudi živjeti neopterećeni zakonima i nametnutim pravilima, duhovno obogaljeni bezvrijednim televizijskim programom, crnčili da bi se zaradilo za nekakve beskorisne gadgete ili trovani GMO-hranom i cjepivima koja izazivaju autizam. Umjesto toga će se živjeti sretno i slobodno, uz prirodnu hranu, okruženi netaknutom florom, faunom i “čistim” prirodnim resursima koji će pružati jednostavnu, ali ugodnu egzistenciju.
Naravno, kao i kod mnogih drugih utopija, većina bien pensanta koji se za njih zalaže pokazuje relativno malo entuzijazma da ih pokuša primijeniti u praksi. Taj se problem najčešće, kao i kod mnogih ideologija i pokreta u prethodnim stoljećima, rješava selektivnim tumačenjem daleke prošlosti na način da postane nekakvo utopijsko zlatno doba. U slučaju anarho-primitivista to bi trebala biti neolitička Europa, odnosno vrijeme kada njeni stanovnici nisu bili opterećeni problemima koji nastaju sa postojanjem države, civilizacije i urbane tehnologije. Naravno, relikti te prošlosti, kao mumija zlosretnog Ötzija, sugeriraju da to doba, barem u jednom slučaju, nije bilo u skladu s nekakvim eko-pacifističkim idealima; zapravo oni su daleko bliži Hobbesovoj viziji predcivilizacijskog čovjeka čiji je život u pravilu bio “ružan, nasilan i kratak”.
To, dakako, ne spriječava dio najdosljednijih i najhrabrijih da anarhoprimitivističku utopiju pokušaju ostvariti u praksi. U jednom takvom slučaju su rezultati, barem ako je vjerovati recenziji knjige u kojoj se iz prve ruke opisuje takav pokušaj, bili, najblaže rečeno, razočaravajući. Kao i mnogo puta dosad, ispostavilo se da utopijske ideje teško preživljavaju susret sa stvarnošću. Pogotovo kada se za Majku Prirodu ispostavi da nije onako brižan i blagonaklon roditelj kao u crtićima u Bambiju, kao i da na kraju balade život bez stvari kao što su toaletni papir, sapuni, deterdženti i topla voda za tuširanje ipak izgleda bitno lošiji nego onaj u kome su ta dostignuća civilizacije dostupna.
Na kraju balade se najfanatičniji zagovornici ideje o nekakvom Povratku prirodi moraju suočiti s dvije alternative – ili biti dosljedni do točke u kojoj će za njenu primjenu snositi darwinovske posljedice ili prihvatiti stav da prapovijesni lovci-sakupljači možda i nisu bili kreteni kada su počeli orati zemlju, podizati stalne nastambe, dijeliti rad i organizirati se u plemena i države.