Sljedećih nekoliko tjedana možemo očekivati da će hrvatski mediji povremeno izvještavati o izborima za Europski parlament, prvima na kojima će hrvatski birači biti u prilici poslati zastupnike na puni mandat od pet godina. Iako će biti onih koji će taj događaj komentirati još uvijek ushićeni važnošću tog presedana i potvrdom kako je Hrvatska ispunila sve svoje političke ciljeve iz prethodnih četvrt desetljeća, za očekivati je da će javnost kampanju i njen ishod dočekati s poražavajućom ravnodušnošću. O razlozima bi se moglo dugo naklapati, ali se oni svode na umor i razočaranje onime što je dosada nudio licemjerni, nesposobni i korumpirani hrvatski establishment, kao i shvaćanjem da sudjelovanjem na izborima – koji tom establishmentu trebaju dati demokratski legimitiet – postaju njegovi suučesnici. To važi i za Europski parlament, bez obzira što to tijelo teoretski ima više ovlasti i više načina da određuje život prosječnog Hrvata od Hrvatskog sabora; prosječni birači ga politiku EU ili ne razumiju ili je shvaćaju kao svojevrsni produžetak, ili tek De Luxe izdanje hrvatske političke kaljuže.

To, međutim, neće spriječiti raznorazne avanturiste, oportuniste, romantične idealiste i redikule  da se prije 25. svibnja upuste u pokušaj da izmijene unaprijed određeni scenario prema kojoj hrvatska izborna sapunica smije imati samo dva glavna lika – HDZ i SDP. To će, po svemu sudeći, završiti kao još jedan juriš na vjetrenjače, iako se ove zime špekuliralo da  bi se upravo kroz europske izbore mogla ponuditi nekakva alternativa, bilo slijeva, bilo zdesna, bilo u centru kroz nekakvu “treću opciju”.

U cijeloj toj priči je najviše publiciteta izazvala novoosnovana ekološka stranka OraH, za koju se u anketama – koje, s obzirom na u medijima prigodno zaboravljena iskustva iz prethodne godine, valja uzeti s velikim zrnom soli – navodi da može računati na oko 6 % glasova, odnosno da je trenutno treća najpopularnija stranka u Hrvatskoj. Komentatori koji su se “uhvatili” na taj rezultat su to tumačili dijelom likom i djelom osnivačice Mirele Holy, koja se otkačila od omraženog premijera Milanovića i koja njeguje “alternativni” hipsterski imidž, ali najviše njenom inicijativom da se legalizira marihuana. Prema većini tumačenja, upravo je ta “hrabar” čin, odnosno činjenica da je Holy prva saborska zastupnica i bivša ministrica koja se zalaže za tu mjeru zaslužna što su ORaH kao svoju opciju prepoznali svi birači koji su mladi, “hip” ili željni makar simboličnog raskida s hrvatskom političkom žabokrečinom.

Na pitanje koliko sve to ima značenja, koliko je ORaH zapravo snažna i relevantna stranka je odgovor relativno brzo stigao. Najsnažnija reakcija na prijedlog Mirele Holy je stigla odakle je nitko po uvriježenom mišljenju nije mogao očekivati. Ne od HDZ-a koji je posljednje desetljeće “SDP-ovom dekriminalizacijom droge” plašio malu djecu niti od socijal-konzervativaca Željke Markić koji su se proslavili prošlogodišnjim referendumom, nego na Twitteru od strane Dragutina Lesara. Čelnik laburista je indirektno napao tu inicijativu zapitavši se otvaraju li se legalizacijom konzumacija lakih droga vrata za legalizaciju prostitucije. Na to je, pak, žestoko reagirala feministička aktivistica Sanja Sarnavka  ustavši u obranu Mirele Holy, ustvrdivši da legalizacija indijske konoplje “kao lijeka” i legalizacija oblika socijalne patologije kao prostitucija nisu jedna te ista stvar.

Cijela stvar je na kraju završila kao bura u čaši vode, koja će biti prigodno zaboravljena, kao i mnoge druge stvari koje se “izvale” u predizbornim kampanjama. Međutim, postavlja se pitanje zašto je Lesar tako naglo krenuo na Holy. Da li je razlog u tome njegov socijalni konzervativizam ili iskrena briga da će legalno “duvanje” hrvatsku djecu i omladinu odvesti na krivi put? Teško. Čini se vjerojatnijim da su razlozi za taj mini-obračun vezani uz neke, po oba stranačka čelnika, neugodne aritmetičke činjenice vezane uz predstoječe europske izbore.

Hrvatska, za razliku od prethodne godine kada ih je slala 12,  u Bruxelles i Strassbourg šalje 11 zastupnika. To, između ostalog, znači da je realni izborni prag da bi se neka kandidatska lista mogla probiti u Europski parlament nešto viši, odnosno da laburisti, koji su prošle godine na jedvite jade uspjela uvaliti Nikolu Vuljanića, sada imaju daleko teži zadatak da to mjesto sačuvaju. Posljednja stvar koja Lesaru i njegovoj stranci u ovom trenutku treba jest neka nova, “hip”, “cool” i razvikana stranka koja bi privlačila glasove svih onih koji očajnički žele nekakvu alternativu postojećoj vlasti i etabliranoj opoziciji – a što su Hrvatski laburisti, u nedostatku bilo čega opipljivijeg, do pojave ORaH-a predstavljali. Stoga preventivni udar na Holy ne iznenađuje.

U ovom trenutku, pak, bez obzira na to što se često govori o procjenama PollWatcha, se čini izglednim da će euroizbori, kao i svi dosad, biti obilježeni rekordno niskom izlaznošću, što, dakako, pogoduje dvjema najbolje novčano i organizacijski “potkoženim” strankama. Zapravo, prilično je lako zamisliti da će, s obzirom da će na birališta jurišati armije discipliniranih stranačkih aktivista i klijentelističkih “uhljeba”, odnosno vjernih birača  pavlovljevski uvjetovanih ustaško-partizanskim i sličnim hrvatskim političkim “evergrinima”, cijela priča završiti tako da HDZ i SDP osvoje svih 11 mjesta. Odnosno da će te dvije stranke biti jedini pravi pobjednici sukoba između Lesara i Holy.

A da je takav porazni ishod prilično vjerojatan, može se iščitati i iz najnovijeg poteza Holyne stranke. Jučer je veliki publicitet kandidatu njene stranke, 19-godišnjem maturantu Mihaelu Peklaru, koji se našao na šestom mjestu kandidacijske liste. Ono što je u nastupu mladog kandidata najzanimljivije nije toliko u njegovoj mladosti, nego time što unaprijed priznaje da nema nikakvih izgleda biti izabran, “ali da mu je cilj potaknuti mlade da se bave politikom”. Taj nastup, kome bi se mogla u ironičnom tonu dodati Coubertainova izreka “da je važno sudjelovati” je njemu na samom početku političke karijere nabio stigmu gubitnika, a posredno i njegovoj stranci. Guranje unaprijed otpisanih kandidata  – ma koliko na prvi pogled izgledali “hip” i “cool” – birače će umjesto izlaska na izbore prije podsjetiti na  bolnu stvarnost hrvatskog (a i europskog) izbornog sustava. Možda je u pitanju loše osmišljen PR potez, a možda i odraz podsvjesne spoznaje ORaH-ovih čelnika o vlastitim izgledima. U svakom slučaju, ako Peklar i uspije ostvariti nekakvu političku karijeru, to vjerojatno neće dugovati svom nastupu na euroizborima, kao što ni ORaH, ako uspije ugurati zastupnika u Europski parlament, to neće dugovati Peklaru.