Oznaka: Brad Pitt

RECENZIJA: Svjetski rat Z (2013)

SVJETSKI RAT Z
(WORLD WAR Z)
uloge: Brad Pitt, Mireille Enos, James Badge Dale, Daniella Kertesz
scenarij: Matthew Michael Carnahan, Drew Goddard & Damon Lindelof
režija: Marc Forster
proizvodnja: Paramount/Skydance/Hemisphere/GK Films/Plan B, SAD, 2013.
trajanje: 116 '

Kada je u pitanju današnji Hollywood, nema takve stvari kao negativni publicitet. Barem su se tome nadali Paramountovi PR-majstori prije premijere filma “Svjetski rat Z”. Ekranizacija istoimene bestseler-knjige Hala Brooksa je tako mjesecima pohodila naslovnice ne zbog naročito atraktivne i originalne teme niti glavne zvijezde, koliko zbog vijesti o izuzetno napornom i problematičnom snimanju. To se prvenstveno odnosilo na odluku producenata, zgroženih reakcijama test-publike, da u škart bace završnu trećinu već dovršenog filma te da se snime novi materijal, a što je, po zlim jezicima, cijenu filma diglo na basnoslovnih 400 milijuna dolara.

No, čak i bez takvih komplikacija je “Svjetski rat Z” predstavljao jedan od ambicioznijih hollywoodskih projekata, s obzirom da predstavlja pokušaj da se danas izuzetno popularni koncept zombi-apokalipse iskoristi ne samo za ljetni blockbuster, nego i film koji pokušava prikazati kako bi takva zbivanja trebala izgledati na globalnoj razini. Za tako nešto je potreban protagonist s motivom i resursima da se kroz njegovu perspektivu upoznamo s razmjerima i drugim detaljima globalne kataklizme. Toj svrsi služi Gerry Lane (Pitt), bivši istražitelj UN s bogatim iskustvom rada u kriznim žarištem, a koje će prvo primijeniti kako bi vlastitu obitelj zaštitio na samom početku izbijanja zombi-epidemije, a potom nakon što ga svjetska organizacija (ili ono što je od nje ostalo) pošalje na opasnu misiju kako bi na nekoliko svjetskih lokacija pokušao doznati uzrok pošasti i, što je još važnije, načine kako je zaustaviti.

Čak i bez komplikacija sa dva završetka, “Svjetski rat Z” ima jedan ozbiljan problem zbog kojeg bi ga oni malo iskusniji gledatelji dočekali sa skepsom. Naime, s obzirom da je riječ o ljetnom blockbusteru, pohlepni studiji su film o zombi-apokalipsi nastojali prodati obiteljskoj publici, te su ga zato “srezali” na cenzorski rejting PG-13. U praksi to znači da se može prikazati destrukcija cijelih gradova i država, odnosno smrt desetina, tisuća, a možda i milijuna ljudi, ali se pri tome mora paziti da ne bude prolivena kap krvi. Nasilje se tako prikazuje izdaleka, u mraku, a o univerzalnom receptu za permanentno rješavanje pojedinačnog zombi-problema – hicu u glavu – ima tek govora, ali ne i praktične demonstracije. Čak i potencijalno “najjača” scena u filmu, u kojoj protagonist svom partneru spašava život na efikasan, ali izuzetno brutalan način, je upropaštena time da je u kritičnom trenutku kamera namjerno skrenuta negdje drugdje. Publika naviknuta na televizijske standarde zombi-krvoprolića u “Živim mrtvacima” će se osjećati prevarenima, a da se o fanovima igrica kao što su “Day Z” i “Dead Island” i ne govori.

Najveći problem filma je ipak konceptualne prirode. Predložak, koji je apokalipsu prikazivao kroz svjedočenja velikog broja različitih likova uz dosta implicitnog humora, satire i komentara na suvremena zbivanja, nije baš najzahvalniji za obradu u konvencionalnom cjelovečernjem blockbusteru. Njegova ekranizacija je stoga trebala biti ili u obliku televizijske mini-serije ili pseudodokumentarca. Međutim, švicarski režiser Marc Forster i scenaristički odbor su se odlučili upravo za potpuno konvencionalni pristup, gdje se zbivanja prikazuju s mrtvačkom ozbiljnošću. I protagonist je konvencionalan u onom najgorem hollywoodskim smislu riječi; nije dovoljno što on mora biti heroj koji će vlastoručno spasiti svijet, nego ga se mora prikazati i kao savršenog obiteljskog čovjeka, odnosno film opteretiti sa scenama u kojima brižna Mireille Enos sjedi i čeka vijesti o mužu koji se na drugom kraju planeta mora boriti s hordama zombija. Brad Pitt se hrabro nastoji nositi sa scenarističkim nedostacima nastojeći taj lik učiniti simpatičnim, i kada je “Svjetski rat Z” gledljiv, to je uglavnom zbog njega. Ti trenuci su, na žalost, uglavnom iskorišteni već u traileru, pa se na ovaj film predstavlja veliku ali propuštenu priliku.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Igra pobjednika (2011)

Moneyball Movie
(izvor: pursuethepassion)
IGRA POBJEDNIKA
(MONEYBALL)
uloge: Brad Pitt, Jonah Hill, Philip Seymour Hoffman, Kerris Dorsey, Chris Pratt
scenarij: Steven Zaillian & Aaron Sorkin (po knjizi Michaela Lewisa)
režija: Bennett Miller
proizvodnja:  Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  133 '

Domaći distributeri su napravili pravu stvar kada su teško prevodivi Moneyball “prekrstili” u Igra pobjednika. Naslov u mnogo čemu odgovara temi – bejzbolu. Sport populariziran u vojsci Sjevera u američkom građanskom ratu, a potom u novostvorenoj srednjoj klasi industrijskih gradova Istočne obale, pokazao se pobjedničkom formulom i za Hollywood. Američki filmaši štancaju filmove o bejzbolu bez obzira na to što ostatak svijeta teško shvaća njegova komplicirana pravila. Razlog je prije svega u tome što bejzbol ima veći dramaturški potencijal i filmičnost od drugih sportova. Sve to se, međutim, ne može vidjeti u ostvarenju Bennetta Millera.

Igra pobjednika se temelji na istinitim događajima, odnosno na bestseler-knjizi Michaela Lewisa koja se, između ostalog, bavila sezonom 2002. godine MLB tima Oakland Athletics. Radnja filma, pak, započinje na kraju prethodne sezone kada Athleticsi gube polufinale Američke lige od New York Yankeesa. Taj poraz teško pada menadžeru Brianu Beaneu (Pitt), posebno zato što zna da drugi klubovi raspolažu s više novca od Athleticsa, kao i boljim igračima; u novu sezonu će se, pak, ući sa još lošijim kadrovima i financijama. U nastojanju da nekako pokuša riješiti taj problem, Beane upoznaje mladog ekonomista Petera Branda (Hill) koji mu nudi radikalno rješenje – angažman slabijih i manje poznatih igrača, ali kojima opskurne i od bejzbolskog establišmenta ignorirane statistike pokazuju da bi mogli imati bolje rezultate od razvikanih zvijezda. Beane prihvaća Brandov sistem, ali se mora suočiti s otporom svojih skauta, kao i trenera Arta Howea (Hoffman), koji odbija momčad voditi i sastavljati po novim zamislima.

Scenarij za Igru pobjednika su napisali Steven Zaillian i Aaron Sorkin, koji, barem sudeći po Schindlerovoj listi i Društvenoj mreži, znaju kako od naizgled prozaičnih stvarnih događaja praviti uzbudljive filmske drame. Režija je, pak, povjerena Bennettu Milleru koji je, kao i u svom prethodnom filmu Capote, pokazao da mu osjećaj za ritam nije jača strana i kome se najvjerojatnije mora “zahvaliti” to da Igra pobjednika gledateljima izgleda daleko duža od svojih dva sata. Miller nije bio ni prvi izbor za redatelja; projekt je prvotno povjeren Stevenu Soderberghu, ali se njegova ideja da kombinira igrane i dokumentarne tehnike nije svidjela producentima te je zamijenjen. Umjesto toga se išlo “na sigurno”, odnosno na klišeje, uključujući i iritantno predvidljive scene koje prikazuju Beaneovu obitelj, ubačene valjda samo zato da se i najciničnijeg gledatelja uvjeri da je protagonist “dobar momak” za koga valja navijati.

Brad Pitt, koji tumači protagonista, se doima prilično raspoložen s obzirom da ovaj put ne lovi “Oscara”, odnosno glumi normalnu i prosječnu osobu. Dobar posao je napravio i Jonah Hill u za njega prilično neuobičajenog ulozi skromnog, samozatajnog tehnokrata. Njihova interakcija na samom početku filma, kada se protagonist upoznaje s radikalnim idejama svog budućeg suradnika, odnosno kada obojica pokušavaju u njihovu vrijednost uvjeriti skeptične kolege, predstavlja najbolji dio filma. Primjena tih ideja u praksi je, međutim, loše prikazana. Dijelom je to zbog toga što Miller nije znao kako cijelu jednu sportsku sezonu ugurati u cjelovečernji format, a dijelom zato što priča o ikonoklastu Beaneu u stvarnom životu nije završila kao tipičan holivudski sportski film. Događaji su, pak, bili previše svježi u sjećanju gledatelja – barem onih koji prate bejzbol – da bi se taj problem riješio “kreativnim” pristupom povijesti, pa završnicu karakterizira neuspjeli i nimalo katartički “spin” koji bi trebao služiti kao nadomjestak za klasični hepi end. Neuspjeh Igre pobjednika (koja je, istini za volju, imala dobre kritike) se može objasniti i time da klišejiziran pristup ikonoklastičkim pojedincima i temama obično nije dobra ideja.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Drvo života (2011)

slate
(izvor: jai Mansson)
DRVO ŽIVOTA
(THE TREE OF LIFE)
uloge: Brad Pitt, Jessica Chastain, Hunter McCracken, Sean Penn
scenarij: Terrence Mallick
režija: Terrence Mallick
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2011.
trajanje:  138'

Ako postoji naslov koji bi trebao predstavljati antitezu svega onoga što karakterizira filmsko ljeto, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, onda je to Drvo života. Ostvarenje koje je svoje anti-holivudske i anti-komercijalne vjerodajnice zaradilo Zlatnom palmom na kanskom festivalu konvencije razbija i prilično atipičnom reakcijom filmske kritike i malobrojne publike. Ona je bila podijeljena, a o čemu svjedoči da je premijera u Cannesu dočekana jednako snažnim aplauzom i zvižducima, a da publicitet ne bude potpuno pozitivan pobrinuo se i glumac Sean Penn s javnom kritikom filma u kome je sudjelovao.

Nekonvencionalnost ovog ostvarenja, s druge strane, teško da bi ikoga trebala iznenaditi s obzirom na reputaciju njegovog tvorca. Terrence Mallick se istovremeno smatra jednim od najdarovitijih, ali i najekscentričnijih američkih filmaša, čiji je perfekcionizam i inzistiranje na tome da mu filmovi budu što je moguće više osobni dovelo do toga da filmografija u trajanju od nepuna četiri desetljeća ima samo pet naslova.  A teško da bi se ijedan njegov film mogao nazvati osobnijim od ovog, s obzirom da Drvo života ima glavninu svoje radnje (uglavnom) smještenu u grad Waco u Teksasu 1950-ih, odnosno u isto mjesto i vrijeme gdje je Mallick proveo vlastito djetinjstvo.

Radnja započinje s obiteljskom tragedijom, kada protagonistovi roditelji – gospodin (Pitt) i gospođa O’Brien (Chastain) – doznaju da im je umro 19-godišnji sin. Taj je događaj ostavio snažan dojam na njegovog brata Jacka (Penn), koji traumu nije prebolio ni desetljećima kasnije, kao uspješni arhitekt. S njim se nije mogla nositi ni gospođa O’Brien koja postavlja pitanje Bogu zašto joj je uzeo sina, a što je uvod u dugu sekvencu stvaranja univerzuma koja će završiti rađanjem Jacka i njegova dva brata. Radnja potom prati život O’Brienovih pri čemu postaje jasno kako je majka gotovo djetinjasto privržena svojoj djeci i nastoji im pružiti što bezbrižnije djetinjstvo, dok otac svoju ljubav nastoji kombinirati sa strogim mačističkim odgojem. Kada se nađe na pragu adolescencije i kada mu otac zbog posla napusti dom, zbunjeni i sebi ostavljeni Jack (koga kao dječaka tumači Hunter McCracken) se prepušta sitnom vandalizmu i provalama, označivši tako prijelaz iz nedužnog djetinjstva u svijet odraslih.

Drvo života je najosobniji, ali i najambiciozniji – a zlobnici će bez svake sumnje reći i najpretenciozniji – od svih Mallickovih filmova. Kroz priču inspiriranu vlastitim djetinjstvom teksaški filmaš nastoji dati odgovore na pitanja kao što su smisao života, i pri tome ne pokazuje neku preveliku suptilnost. Barem takav dojam daju sekvence koje opisuju nastanak univerzuma, početak i kraj života na Zemlji. Vizualno dojmljive i u velikoj mjeri slične legendarnoj Kubrickovoj Odiseji u svemiru (a i napravljene uz pomoć Douglasa Turnbulla, koji je 1968. bio jedan od Kubrickovih majstora za specijalne efekte) gledatelje će uglavnom učiniti zbunjenima a segment koji se zbiva u Teksasu 1950-ih učiniti nepotrebno prozaičnim. Time, kao i nekonvencionalnom ali prilično zbunjujućom naracijom protagonista, je Mallick u velikoj mjeri upropastio i inače izvrsni rad svojih glumaca među kojima se uz sjajnog Brada Pitta ističe i relativno nepoznata Jessica Chastain. Još više smetaju i scene ostarjelog Jacka, koje kao da su nasilno umetnute u film i zbog koje Drvo života izgleda još razvučenije i hermetičnije nego što bi to inače bio slučaj.

Mallick, koji je film dotjerivao godinama, možda se ipak trebao potruditi još koju godinu-dvije. Međutim, i ovako nesavršeno ostvarenje, čiji visoko postavljeni ciljevi nisu ispunjeni, predstavlja osvježavajuće različito i ponekad prilično ugodno iskustvo za publiku, barem onu koja je zahtjevnija i strpljivija nego obično. A s obzirom na more mediokriteta i klišeja u koje se pretvorila kino-ponuda, to može biti sasvim dovoljno.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Hollywoodska fikcija uvijek pobjeđuje istinu

Neugodna istina koju je Spikea Lee svojevremeno natuknuo svojom izjavom “Želite dobiti Oscar? Snimite film o Holokaustu” se sada parafrazirati u “Želite zaraditi novac na kino-blagajnama? Snimiti akcijsku crnu komediju o Holokaustu”. Takav se dojam se može steći nakon što su Nemilosrdni gadovi (Inglorious Basterds) preko vikenda zaradili37,6 mil. US$ na američkim kino-blagajnama, te tako omogućili Quentinu Tarantinu nakon dugo vremena sebe naziva hit-redateljem, a njegovim producentima braći Weinstein vrate dio magije kojom su krajem 1990-ih dominirali utrkama za Oscare.

Kritike filma u kojem se židovski pripadnici američke vojske brutalno osvećuju vodećim nacistima za Holokaust su uglavnom dobre, a pritužbe na – najblaže rečeno – maksimalno “kreativan” pristup povijesnim činjenicama – se doimaju kao glas vapijućeg u pustinji. Uspjeh Gadova je, pak, prilično zanimljivo usporediti s fijaskom Operacije Valkyrie koja je nastojala što vjernije prikazati neuspjeli atentat na Hitlera i pokušaj rušenja nacističke vlasti od strane vodećih njemačkih oficira. Dotični film ne samo da je stradao na kino-blagajnama (i ozbiljno uzdrmao reputaciju Toma Cruisea), nego je od strane velikog dijela holivudskog establishmenta dočekan s otvorenim neprijateljskom zbog navodno previše blagonaklonog stava prema Hitlerovoj vojnoj mašineriji.

U tom kontekstu se može tumačiti izjava Brada Pitta, koji je kao pravi holivudski “vojnik Partije”, nemilosrdno ispljuvao Valkyrie. Još je zanimljivija njegova izjava da se zbog Tarantina najvjerojatnije više neće snimati nijedan film o drugom svjetskom ratu jer je “sve što je moglo biti rečeno o tom žanru rečeno”.

S tako arogantnom izjavom se teško složiti. Da je Hollywood slične sugestije poslušao nakon Schindlerove liste možda bi bili pošteđeni za hrpu bofla, ali bi ostali bez Pijanista; da je Tom Hanks nešto slično rekao nakon Spašavanja vojnika Ryana i da su ga poslušali, možda sada ne bi bilo ni Gadova.

Srećom, čini se da Pittove sposobnosti predviđanja kulturnih i drugih trendova nisu na visini, barem ako je suditi prema njegovoj izjavi nakon snimanja Troje, kada je bio uvjeren da će uspjeh tog filma za godinu dana natjerati muškarce širom svijeta da nose suknje.