RECENZIJA: Grešnici (The Sinner, sezona, 1, 2017)

U eri koju se često opisuje kao Zlatno doba televizije, publika je preplavljena kriminalističkim dramama različite kvalitete. Usred te zasićenosti, 1. sezona serije Grešnici ističe se kao jedan od intrigantnijih naslova u žanru, odvajajući se nekonvencionalnim pristupom formuli “tko je to učinio”. Umjesto da postavlja pitanje *tko* je počinio zločin, serija postavlja daleko zanimljivije pitanje: *zašto*? Ova preokrenuta očekivanja, u kombinaciji s izvrsnim glumama i jezivom atmosferom, omogućuju *Grešnicima* da se istaknu u prepunom polju.

Serija je adaptacija romana Die Sünderin (Grešnica) njemačke autorice Petre Hammesfahr iz 1999. godine. Producirao ju je USA Network, a međunarodno je distribuirao Netflix. Adaptacija premješta radnju iz Njemačke u sjeverni dio države New York, što se pokazuje iznimno učinkovitim u prikazivanju potrebne osjećaja izolacije i skrivene tame. Prvotno zamišljena kao samostalna mini-serija, neočekivani kritički i komercijalni uspjeh serije potaknuo je mrežu da proširi koncept u kontinuiranu seriju.

Radnja se usredotočuje na Coru Tannetti (Jessica Biel). Cora se čini kao neupadljiva mlada majka koja vodi miran, bezbrižan život sa svojim suprugom Masonom (Christopher Abbott) i njihovim malim sinom. Tijekom običnog izleta na jezero, Cora neobjašnjivo napada i više puta ubode mladića po imenu Frankie Belmont (Eric Todd), ubijajući ga pred brojnim svjedocima. Čin je besmislen, brutalan i potpuno nekarakterističan za nju – ili se tako čini. Slučaj je dodijeljen detektivu Harryju Ambroseu (Bill Pullman). Za razliku od kolega koji vide očiti slučaj ubojstva, Ambrose postaje opsjednut razumijevanjem Corinih motiva. Njegova istraga postupno otkriva zamršenu mrežu potisnutih sjećanja, vjerskog fundamentalizma i obiteljske traume koja seže u Corino djetinjstvo. Narativna struktura koristi nelinearno pripovijedanje, a fragmentirani flashbackovi polako otkrivaju strašnu istinu o tome što se dogodilo Cori prije mnogo godina u seoskoj kući, uključujući tajanstvenog muškarca i njezinu kronično bolesnu sestru Phoebe (Nadia Alexander). Sporednu glumačku postavu čine Carrie Coon kao Vera, žena povezana s Corinom prošlošću, i Dohn Norwood kao detektiv Dan Leroy, Ambroseov pragmatični kolega koji služi kao kontrast detektivovim nekonvencionalnim metodama.

Uspjeh prve sezone potaknuo je produkciju još tri sezone, emitirane između 2018. i 2021. Svaka sljedeća sezona usvojila je antologijski format, s Ambroseom kao jedinim stalnim likom koji istražuje novi slučaj. Ovaj strukturalni pristup ima značajne sličnosti s originalnom danskom verzijom serije Ubojstvo (Forbrydelsen), koja je također bila usredotočena na jednog detektiva dok se rotira kroz različite misterije. Antologijski model omogućuje kreativnu obnovu uz zadržavanje interesa publike kroz poznatu prisutnost omiljenog protagonista. Pullmanov Ambrose – ekscentričan, proganjan i obuzet gotovo patološkom potrebom da razbije ljude koje susreće – pruža čvrstu sidrenu točku za različite iteracije serije.

Ono što Grešnike čini posebno osebujnima je njihova atomsfera. Unatoč američkom okruženju, serija posjeduje neosporno europsku senzibilnost, evocirajući tradiciju nordijskog noira. Kinematografija preferira prigušene palete i prirodno osvjetljenje, stvarajući vizualnu sumornost koja odražava psihološku tamu narativa. Tempiranje je namjerno umjereno, dajući prednost unutarnjem svijetu likova u odnosu na proceduralni zamah. Prisutan je prožimajući osjećaj egzistencijalne tjeskobe, tajni koje trule ispod naizgled mirnih površina. Okruženje malog grada, s njegovom klaustrofobičnom društvenom dinamikom i institucionalnom samozadovoljnošću, podsjeća na rad skandinavskih autora poput Henninga Mankella i Stiega Larssona. Ova transatlantska estetska fuzija rezultira nečim uistinu jedinstvenim: američkom kriminalističkom dramom koja izgleda kao da je nastala iz fjordova Norveške ili ulica Kopenhagena.

Ako serija ima slabost, ona se povremeno ogleda u oslanjanju na određene melodramatične izmišljotine. Razrješenje Corine misterije, iako emocionalno zadovoljavajuće, zahtijeva donekle velikodušno suspendiranje nevjerice u pogledu mehanike potiskivanja sjećanja i slučajnosti. Međutim, takve kritike djeluju pomalo malodušno kada se usporede s značajnim postignućima serije. Bielina izvedba – sirova, ranjiva i fizički posvećena – donijela joj je zaslužene nominacije za Emmy i Zlatni globus. Pullman, s druge strane, stvara detektiva kakvog nema na televiziji: nespretnog, seksualno nekonvencionalnog i obdarenog čudnim, klimavim integritetom koji postupno otkriva neočekivane dubine.

OCJENA: 7/10

RETRO-RECENZIJA: Vojni udar (Ignition, 2001)

uloge: Bill Pullman, Lena Olin, Colm Feore, Nicholas Lea, Michael
 Ironside
 glazba: Yves Langlois & Richard Gregoire
 scenarij: William Davies
 rezija: Yves Simoneaux
 proizvodnja: CFT/Hilltop, Kanada/SAD, 2001.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 94'

Conor Gallagher (Pullman) je federalni šerif koji je zbog prevelike sklonosti različitim tabletama ostao bez žene i kćeri, a ni karijera mu ne stoji baš najbolje. Tako je za kaznu dobio naizgled rutinski posao tjelohranitelja federalne sutkinje Faith Matheson (Olin) kojoj, navodno, desni ekstremisti prijete smrću. Mathesonova ne može organski podnijeti Gallaghera, ali će njih dvoje ubrzo shvatiti da prijetnja po Mathesonovu ne samo što nije ozbiljna, nego je jedini način da je otklone taj da otkriju motiv atentatora. Njihova privatna istraga će ih odvesti do najviših vojnih i političkih krugova u Washingtonu, koji neće birati sredstva da ušutkaju sutkinju zbog toga što je u jednoj naizgled beznačajnoj parnici nabasala na dokaze koji upućuju na zavjeru na najvisem nivou.

Scenarij Williama Daviesa američkoj publici možda izgleda neobično inovativan zbog svoje teme, ali hrvatska publika neće imati problema prepoznati neke slične situacije iz zapleta (a nakon napada u New Yorku i Washingtonu će se ovaj film gledati sasvim drugim ocima). No, usprkos rutinerskih elemenata (usamljeni junak koji se od progonjenog pretvara u progonitelja i sl.) Vojni udar je zanatski dobro urađeno ostvarenje. Prije svega se to ima zahvaliti vancouverskim lokacijama (koje će prepoznati nostalgično raspoloženi fanovi Dosjea X), kao i vrlo dobroj glumačkoj ekipi (mđju kojima će ženskom dijelu “x-fila” najpoznatije lice biti Nicholas Lea alias Krycek). Iako je rasplet predvidljiv, opušteni Pullman se dobro snalazi u svojoj ulozi, a akcijske scene su vrlo dobro režirane, uz prilično dojmljivi finale. Sve u svemu, Vojni udar predstavlja kvalitetni žanrovski proizvod koji se može preporučiti kao neobavezna vikend-zabava.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Špijunske igre (Spy Games, History Is Made at Night, 1999)

uloge: Bill Pullman, Irene Jacob, Bruno Kirby, Glenn Plummer, Udo
Kier, Andre Oumansky, Feodor Atkine, Janne Kinuunen, Linda Gyllenberg,
Jevgeni Haukka, Marcia Diamond
glazba: Courtney Pine
scenarij: Jean-Pierre Gorin & Patrick Amos (sinopsis: Patrick Amos)
rezija: Ilkka Järvi-Laturi
proizvodnja: Heikon Media/Scala Productions/IMA Productions/Smile
Entertainment, Njemacka/Britanija/Francuska/Finska, 1999.
distribucija: UCD
trajanje: 95'

Hladni rat je završio ali CIA i njen ruski ekvivalent, čija je skraćenica danas SVR, svejedno za svaki slucaj drže dežurne operativce u svakom kutku svijeta, uključujući Helsinki. Agent CIA-e Harry Howe (Pullman) i njegova ruska kolegica Nataša Skrjabina (Jacob) tamo nemaju špijunirati išta osim jedno drugo, pa su se s vremenom tako dobro upoznali da je njihov odnos prešao u ljubavnu vezu. Njihovu idilu, pak, pokvari dolazak tajanstvene video-vrpce u Helsinki na kojoj se nalazi porno-film sa skrivenom kodiranom porukom koja će primatelju omogućiti kontrolu nad svijetom. Naravno, i CIA i SVR će se nastojati dočepati vrpce po svaku cijenu, pa će zbog toga Harry i Nataša doći u neugodnu situaciju u kojoj moraju birati između dužnosti prema domovini i osjećaja koje gaje jedno prema drugom.

Finski režiser Ilkka Järvi-Laturi nije potpuna nepoznanica hrvatskoj publici zahvaljujući na HRT-u emitiranoj crnoj komediji Mrak u Tallinu, za koju se naknadno ispostavilo da predstavlja prilično neugodno iznenađenje od strane jedne od najotkačenijih i najkulerskijih evropskih kinematografija. No, u slučaju Špijunskih igara, Järvi-Laturi, opskrbljen kvalitetnim evropskim glumcima i visokim budžetom, pokazuje svoj talent vješto kombinirajući špijunski triler i romantičnu komediju, uz istovremeni ironični odmak koji predstavlja svojevrsnu parodiju oba žanra. Prilično kompliciran, a istovremeno tanak i ne baš uvjerljiv zaplet ipak ostavlja dosta mjesta za nekoliko dobrih scena kao i dosta humora kojeg ima i u prilično nekonvencionalnoj i krvavoj završnici. Bill Pullman se, kao i obično, dobro snalazi u ulozi šarmera koji istovremeno, kada zatreba, može postati hladnokrvni ubojica, a atraktivna Irene Jacob, heroina Kieszlowskijevih filmova, očigledno se dobro zabavlja u komičnoj ulozi. No, najugodnije iznenađenje od svih je crni glumac Glenn Plummer (Showgirls, Čudni dani) kojeg ovdje ni rođena majka neće prepoznati bez njegove rastafarijanske frizure, i koji je prilično efektan u ulozi pedantnog CIA-inog birokrata. No, najatraktivniji element ovog filma svakako su autentične lokacije Helsinkija koji će svojom egzotičnom arhitekturom, opuštenom atmosferom i glazbenom scenom kojom dominira jazz možda uspjeti osvojiti čak i one gledatelje kojima zašećerene parodije posthladnoratovskih trilera previše i ne leže.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Kriv (The Guilty, 1999)

KRIV
(THE GUILTY)

uloge: Bill Pullman, Devon Sawa, Gabrielle Anwar, Angela Featherstone,
Joanne Whalley, Darcy Belsher, Jaimz Woolvett, Ken Tremblett, Gilian
Barber, Duncan Fraser, Bruce Harwood
scenografija: Douglas Higgins
kostimografija: Jori Woodman
fotografija: Tobias A. Schliessler
montaza: Alison Grace
glazba: Debbie Wiseman
scenarij: William Davies (po knjizi Simona Burkea)
rezija: Anthony Waller
proizvodnja: J&M Entertainment, SAD/Britanija/Kanada, 1999.
distribucija: Discovery
trajanje: 108 '

Callum Crane (Pullman) je superuspješni odvjetnik cija je blistava karijera upravo okrunjena imenovanjem za federalnog suca. No, njegovoj svijetloj buducnosti prijeti to sto je prilikom jedne uredske zabave popio previše i zbog toga sebi dozvolio da siluje uredsku tajnicu Sophie Lennon (Anwar). Djevojka ga zbog toga odluci ucijeniti – ili ce odustati od imenovanja ili ce o svemu obavijestiti policiju i medije. U medjuvremenu, mladi Nathan Corrigan (Sawa), koji je upravo odsluzio sest mjeseci zatvora zbog kradje automobila, saznaje kako mu je pravi otac nitko drugi nego Crane. Stjecajem okolnosti, prva osoba koja ce mu pomoci u potrazi bit ce mlada Tanya Duncan (Featherstone), za koju se ispostavi da je Sophiena cimerica. Kada se Nathan konacno odluci upoznati sa ocem, ono sto je trebao biti dirljivi obiteljski susret pretvara se u poslovni sastanak – Crane, ne znajuci da ima posla s vlastitim sinom, mladicu kriminalne proslosti nudi kuvertu u kojoj se nalazi predujam za ubojstvo i fotografija buduce zrtve. Sokirani Nathan odluci niti ne otvoriti kuvertu, ali njegov najbolji prijatelj Leo (Volveet) ima ozbiljnih problema s utjerivacima dugova i nikakvi ga skrupuli nece sprijeciti da ih na brzinu rijesi.

Zaplet ovog filma se temelji na tolikoj količini slučajnosti da bi netko pomislio da je riječ o parodiji. No, KRIV je ništa drugo nego holivudski remake prilično dobre britanske mini-serije s Michaelom Kitchenom u naslovnoj ulozi (a koju smo imali prilike vidjeti na HRT-u prije nekoliko godina). Iako su remakeovi obično prilično lošiji od originala, britanski režiser Waller je uspio očuvati sve najvažnije sastojke – tako hladne vancouverske lokacije predstavljaju dobar ekvivalent jednako hladnoj Britaniji iz originala, a vise nego solidna glumačka postava se u stanju nositi sa svojim britanskim kolegama. Prije svega je tu riječ o Billu Pullmanu, karakternom glumcu poznatom po ulozi Bushovog kolege u DANU NEZAVISNOSTI. Pretplaćen na uloge anđeoskih pozitivaca ili komedijaša, Pullman predstavlja prilično osvježenje kao ljigavi negativac za čije postupke ipak imamo nešto razumijevanja. To, s druge strane, ne uspijeva Gabeli Anwar čiji lik i nije bas najbolje definiran. Uz vrlo dobrog Devona Sawu (Stan iz istoimenog Eminemovog spota) i šarmantnu Angelu Featherstone nadvise valja pohvaliti izvrsnog epizodista Volveeta, koji se u posljednje vrijeme specijalizirao za uloge tipova iz polusvijeta. Ljubitelji američkih SF-serijaće isto tako imati prilike vidjeti Brucea Harwooda koji je u DOSJEIMA X i LONE GUNMENIMA tumačio lik Byersa. No, usprkos Wallerovom trudu KRIV ipak odaje svoje holivudske karakteristike u završnici, koja je dosta različita od britanskog originala. A i podzaplet s Craneovim brakom nije bio bas najpotrebniji. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, KRIV je prilično efektan i profesionalno napravljen trilercickojicegledatelje držati prikovane uz ekran sve do samog kraja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.