RECENZIJA: Bijela kraljica (The White Queen, 2013)

Igra prijestolja bi bila vjerojatno gledanija da nije potencijalnih gledatelja kojima savršeno odgovara sadržaj te serije, ali jednostavno nemaju strpljenja čekati desetljeće da im HBO dostavi nekakav suvisli kraj. Srećom, rješenje tog problema je pronađeno još prije nekoliko stoljeća u Engleskoj. Naime, George R. R. Martin je inspiraciju za zaplete i likove svojeg epskog ciklusa pronašao upravo u povijesti Britanskog Otočja, a najviše u jednoj od njenih najživopisnijih i najkrvavijih epizoda – Ratovima ruža u 15. stoljeću. U disfunkcionalnim vladarima, neopisivoj otkrutnosti, izopačenom seksu, spektakularnim bitkama, bizantinski složenim dvorskim spletkama i bespoštednoj borbi feudalnih klanova za vlast, kao i nešto (u tadašnjim izvorima navođene) magije (mada bez zmajeva i zombija) ne može se ne prepoznati kristalno jasan predložak za najpopularniju TV-seriju današnjeg vremena. Potencijali za eksploataciju tih događaja kroz fikciju su, doduše, prepoznati odavno, pa im, između ostalih, i Shakespeare duguje ciklus svojih povijesnih drama s kojima se stekao slavu na londonskim pozornicama. Njegovim tragom je suvremeno doba krenula Philippa Gregory, izuzetno popularna autorica povijesnih romana čija je knjiga Bijela kraljica iz 2009. godine postala bestseler, a potom dobila nekoliko nastavaka koji su 2013. postali predložak za desetodijelnu miniseriju.

Naslovni lik, koga tumači švedska glumica Rebecca Ferguson, je Elizabeth Woodville, plemkinja čija je obitelj tradicionalno podržavala kralja Henryja VI i dinastiju Lancaster. Zaplet počinje 1464. godine, nekoliko godina nakon što je njena strana bila poražena, muž poginuo, a vlast preuzela dinastija York na čelu s mladim kraljem Edwardom IV (Max Irons). Kada je slučajno sretne, kralj je opčinjen njenom ljepotom, te, je usprkos toga što je od njega starija, pripada taboru njegovih neprijatelja i kao kći pučanina ima za tadašnje standarde skandalozno skromno porijeklo, odlučuje potajno odvesti pred oltar. Kada tu odluku objavi na dvoru, tim je potezom oduševljena Elizabethina mnogoljudna obitelj čiji se pripadnici mogu sada nadati novcu, utjecaju i zvučnim titulama. Za većinu dvorjana i pristaša dinastije York je to skandal, ali je najviše pogođen Edwardov najbolji prijatelj i suradnik, Richard Neville (George Frain), vojvoda od Warwicka, kome su u značajnoj mjeri poremećeni dinastijski planovi koje je imao za svoje dvije kćeri – stariju Isabel (Eleanor Tomlinson) i mlađu Anne (Faye Marsay). Sve to iz prikrajka promatra Lady Margaret Beaufort (Amanda Hale), udovica velmože poginulog na strani Lancastera, koja je, za razliku od Elizabeth, ne krije neprijateljstvo prema dinastiji York, a u sebi duboko vjeruje da će njen mladi sin Henry Tudor jednog dana postati kralj.

Serija je napravljena u koprodukciji BBC-ja i Starza, pri čemu potonje sugerira kako će gledatelji dobiti popriličnu dozu eksplicitnog nasilja, seksa i golotinje. Tih sadržaja ima, iako daleko ispod standarda koje je Starz bio uspostavio sa Spartacusom, pa tako, između ostalog na svoje mogu doći svi oni koje je zanimalo kako Jeremyjev sin Max i danas u hollywoodskim A-produkcijama prilično aktivna Ferguson izgledaju bez odjeće. Međutim, sve to, kao što bi i trebalo biti, dolazi u drugi plan, jer je gledateljima mnogo zanimljiviji prikaz jednog od najfascinantnijih poglavlja britanske prošlosti, kao i još fascinantniji način kako se ono prikazuje kroz prizmu povijesnog revizionizma i feminističkih tumačenja koja desetljeća krvoprolića nastoje objasniti kroz suprotstavljene ambicije nekoliko snažnih žena. Problem je, doduše, u tome da sve te žene nisu jednako zanimljive, odnosno da je Woodville nakon udaje za Edwarda svedena na drugu violinu, pa Ferguson, mada joj je ova serija omogućila nastavak uspješne međunarodne karijere, baš i nema prilike razviti svoj lik. Taj je zadatak daleko bolje obavila Marsay kao ispočetka naivna i dobrodušna tinejdžerica koju će spletkama izazvane traume pretvoriti u beskrupuloznu manipulatoricu. Još je impresivnija Amanda Hale u ulozi žene koja je od svih dvorskih dama primjetno ružnija i opterećena fanatizmom, ali je njen nastup toliko upečatljiv da bi se, u stvari, mogla nazvati pravom protagonisticom serije. Kod Bijele kraljice je isto tako zanimljivo što se revizionistički pristup ogleda i u castingu, pa je tako budući kralj Richard III, zahvaljujući Shakespeareu poznat kao jedan od najodvratnijih zlikovaca u povijesti svjetske književnosti, u seriji prikazan kao duboko osjećajan i čovjekoljubiv patriot motiviran iskrenom željom za dobrobit svojih podanika te ga tumači Aneurin Barnard, poznat kao anonimni protagonist Dunkirka.

Serija je bila namijenjena prije svega britanskoj publici, te će zbog ležernosti kojom se dva desetljeća radnje sažimaju u desetak sati, predstavljati određen problem gledateljima u ostatku svijeta, barem onima nedovoljno upućenim u povijest Engleske ili Shakespeareov opus. U nekim scenama se, pak, ne može sakriti prilično skroman budžet, pa se tako neke od najkrvavijih i najspektakularnijih bitaka rekonsturiraju kao sitne obiteljske tučnjave po belgijskim šumama. Usprkos svega toga, Bijela kraljica zaslužuje preporuke, čak i za one koji nisu toliko opsjednutim odgovorom na pitanje kako je Igra prijestolja izgledala u stvarnom životu.

OCJENA: 7/10

Oglasi

Ni BBC više nije…

Mnoge suze – krokodilske i one prave – koje se danas proljevaju oko zle sudbine HRT-a, a pogotovo nakon novog zakona o ograničavanju reklamiranja u TV-programu državne televizije, će biti praćene uobičajenim žalopojkama o tome kako će Hrvatska danas biti daleko od standarda na koje je Britance navikao BBC. A možda ta daljina ne mora uvijek biti loša, barem ako je suditi po ovoj horor-priči koju prenosi Daily Telegraph. Naime, radio-program BBC je, nastojeći što detaljnije izvještavati o kontroverzi koju izazivaju planovi konzervativno-liberalne koalicije za povećanje fakultatskih školarina, objavio intervju s Mikeom Crockartom, zastupnikom Liberalnih demokrata za Zapadni Edinburgh. Crockart je zaprijetio da će dati ostavku ukoliko njegova stranka i njen vođa, vicepremijer Nick Clegg, pristanu na planove konzervativnog premijera Davida Camerona o povećanju školarina.

Međutim, ubrzo se otkrilo da Crockart uopće nije zastupnik u parlamentu, nego građevinski radnik s istim imenom. BBC je priopćenjem priču objasnio “tehničkom pogreškom”, ali je šteta već učinjena. Jedna od najpouzdanijih medijskih kuća je pala na istu onu “foru” s kojom se svojevremeno ismijavala Sarah Palin. Ili sličnu onoj kojom zbog koje se koda nas rugalo samozvanim opinion makerima.

Ova priča je još jedan prilog tezi da će globalizacija – umjesto da blagodati i standarde napredne zapadne civilizacije donese u zabačene kutke svijeta – poput sovjetske “uravnilovke” sniziti nekoć visoke standarde profesionalnosti uglednih medijskih kuća.

BBC preko “Doctor Whoa” htio srušiti Margaret Thatcher?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Margaret+Thatcher&iid=2976259″ src=”2/8/b/7/Margaret_Thatcher_470e.jpg?adImageId=10290041&imageId=2976259″ width=”234″ height=”156″ /]

Margaret Thatcher se može pohvaliti titulom jednog najvećih državanika 20. stoljeća, ali će je povijest pamtiti i kao gotovo nepresušan izvor inspiracije brojnih glazbenika, filmaša i drugih umjetnika, koji su neka od najboljih i najutjecajnijih djela stvorili nastojeći izraziti nezadovoljstvo njenom politikom. U svemu tome je najzanimljivije da su neki to činili i s novcem koje je dotična prikupljala od poreznih obveznika. Ili se barem takav dojam može steći nakon priznanja nekih od autora kultne BBC-jeve SF-serije Doctor Who.

Sebastian McCoy, tumač Doktorove uloge, te Alex Cartmel, glavni scenarist, su izjavili kako su epizode te serije emitirane 1988/89. bile napisane s namjerom da kritiziraju Margaret Thatcher, odnosno da s nizom “implicitnih” poruka potaknu britanski narod na “Tardis revoluciju” kojom će premijerka biti izbačena iz Downing Streeta. U tu je svrhu napravljen zaplet na koloniji Terra Alpha kojom tiranski vlada vanzemaljka po imenu Helen A (koju je tumačila Sheila Hancock) i eksploatira robove u rudnicima. Njen kraj su predstavljala pobuna robova, za koju su autori kasnije rekli da je inspirirana velikim rudarskim štrajkom sredinom 1980-ih. U jednoj od epizoda je, pak, Doktorov lik izgovorio propovijed protiv nuklearnog oružja temeljenu na propagandnim materijalima CND, pacifističke organizacije koja je bila među najžešćim protivnicima Margaret Thatcher. Još je eksplicitniji bio pod BBC-ovom licencom izdan dječji roman o Doctor Whou pod nazivom Turlough and Earthlink Dilemma, u kojemu je glavni negativac bio diktator po imenu Rehctat – što je bilo lako prepoznati kao ime “Thatcher” napisano obrnuto.

Ova priznanja – uključujući i Cartmelovo da se “nadao kako će srušiti vlast” – daju za pravo Thatcheričinom doglavniku i vodećem konzervativnom političaru Normanu Tebbitu koji je BBC još 1980-ih optužio da predstavlja leglo “marksističke mafije”. Cartmelov scenaristički tim su, pak, činili “bijesni mladi ljudi” koji su bili rodbinski ili poslovno povezani s vodećim ličnostima britanske radikalne ljevice, uključujući marksističke filozofe ili socijalno orijentirane filmaše kao što je Ken Loach.

Njihovi napori, međutim, nisu urodili plodom. Do “Tardis revolucije” nije došlo, te je “Doctor Who” skinut s programa 1989. godine zbog slabe gledanosti.

S druge strane, sumnjam da je slaba gledanost glavni razlog zbog koga na HRT-u nikada nećemo vidjeti TV-serije gdje je glavni demonski negativac žena po imenu Rosok. Isto kao što je donedavno bilo iluzorno očekivati HRT-ove serije gdje bi oličenje zla bio bahati kradljivac vremenskih linija po imenu Redanas.

Antifašistički demonstranti napali sjedište BBC-a

[picapp src=”0/c/c/0/Protests_Are_Held_173c.jpg?adImageId=6400729&imageId=6880520″ width=”234″ height=”162″ /]

Nekoliko stotina antifašističkih demonstranata je danas napalo televizijski studio BBC-a u Zapadnom Londonu, nastojeći spriječiti dolazak Nicka Griffina, vođa ekstremno desne Britanske nacionalne stranke (BNP). Griffin, čija je stranka ove godine po prvi put osvojila zastupnike u Evropskom parlamentu, bi večeras po prvi put trebao gostovati u TV-emisiji Question Time. U njoj se tradicionalno pozivaju pozivaju predstavnici tri najjače stranke (Laburistička, Konzervativna, Liberalni demokrati) i po jedna osoba iz javnog života kako bi raspravljali o raznim političkim pitanjima.

Odluka o pozivanju Griffina je izazvala proteste kod strane velikog dijela lijeve i liberalne javnosti  s obzirom da se mnogi boje kako će se stranka – koja je nedavno tek sudskim nalogom prisiljena da iz statuta izbaci zabranu članstva za ne-bijele osobe – nastupom uz etablirane stranke legitimizirati.

Griffin se večeras uspio probiti u studio, a nekoliko desetaka osoba je izbačeno iz prostorija BBC-a nakon policijske intervencije. Demonstracije protiv Griffina su održane i u regionalnim centrima u još nekoliko britanskih gradova.

Nekoliko ministara u vladi Gordona Browna se javno založilo da se Griffinu zapriječi pristup BBC-ju, ali je premijer izjavio kako se neće miješati u uređivačku politiku najuglednije javne televizije na svijetu.

Zamjenik direktora BBC-a Marky Byford je, pak, branio odluku svoje kuće izjavivši kako BNP ima “pravo biti saslušan, njegovi stavovi preispitivani u raspravi a javnost na osnovu toga o njima donijeti zaključak”, te “da nije na BBC-u da provodi cenzuru”.

Ovakvih situacija u Hrvatskoj doglednoj budućnosti, pak, neće biti. Razlozi za to, na žalost, nisu oni zbog kojih bi se Hrvatska trebala pretjerano ponositi. Prvo, ekstremna desnica je daleko jača, pa njen eventualni dolazak na Prisavlje ne bi predstavljao problem. Drugo, manja je vjerojatnost da se prikupi toliko antifašističkih demonstranata da prave ovakve cirkuse. Treće, a što je najvažnije, javna televizija definitivno nema “cojones” za poteze koji su toliko kontroverzni, a opet neugodno u skladu s proklamiranim načelima o slobodi govora.

Javno-privatno suparništvo

James Murdoch, 36-godišnji sin australskog medijskog magnata Ruperta Murdocha i presumptivni nasljednik njegovog poslovnog carstva, nedavno je na edinburškom TV-festivalu održao govor u kojom baca drvlje i kamenje na BBC. Nezadovoljstvo kod Murdocha je izazvala nedavna odluka BBC-a da otkupi Lonely Planet, izdavačku kuću specijaliziranu za putopise, ali i praksa da se na BBC-jevim radio-programima svira isključivo glazba koju vole mladi, angažiraju najpopularniji izvođači, a BBC širi opseg svog poslovanja na “zastrašujući” način. Komercijalizacija BBC-ja nauštrb informativnih, kulturnih i obrazovnih sadržaja ne bi predstavljala problem za Murdocha da nije financirana novcem poreznih obveznika, odnosno da se zahvaljujući neograničenim sredstvima privatna konkurencija dovodi u neravnopravan položaj.

Zanimljivo je vidjeti kako su te žalopojke u mnogo čemu slične žalopojkama koje na račun HRT-a iznose predstavnici RTL Televizije i Nove TV. Barem u jednom smislu je Hrvatska dosegla Zapad.