RECENZIJA: Put rata (2011)

War Horse (film)
(izvor: Wikipedia)
PUT RATA
(WAR HORSE)
uloge: Jeremy Irvine, Emily Watson, Peter Mullan, Toby Kebbel, Niels Arestrup
scenarij: Richard Curtis & Lee Hall
režija: Steven Spielberg
proizvodnja:  Touchstone, SAD, 2011.
trajanje:  146'

Stevena Spielberga mnogi smatraju velikim majstorom današnjeg Hollywooda, ali je malo njih koji bi mu dali titulu velikog umjetnika. Korijeni takvog stava bi se mogli pronaći još na samom početku njegove karijere, odnosno u 1970-ima kada ga se smatralo svojevrsnim stranim tijelom među tada razvikanim redateljskim zvijezdama Novog Hollywooda. Za razliku od svojih revolucionarno raspoloženih vršnjaka, Spielberg je pokazivao za tadašnje ukuse preveliku oslonjenost na staroholivudsku tradiciju, kao i inzistiranju nad prevladanim obiteljskim i konzervativnim vrijednostima. Četiri desetljeća kasnije Spielberg bi argumente za takav stav mogao dati svojim najnovijim filmskim epom Put rata, ostvarenjem koje izgleda kao da je moglo biti snimljeno 1940-ih ili 1950-ih.

Film se temelji na Ratnom konju, popularnom romanu za djecu britanskog književnika Michaela Morpurga koji je prije nekoliko godina adaptiran u lutkarsku predstavu koja je predstavljala veliki hit na brodvejskim i londonskim pozornicama. Radnja započinje u engleskoj grofoviji Devon prije otprilike sto godina, u vrijeme kada idilični pejzaži kriju ne baš tako idiličan život za siromašne zakupce zemlje kao što je Ted Narracot (Mullan). Njegovim problemima je pridonijelo piće, ali i tvrdoglavost zahvaljujući kojoj je za svoje imanje kupio mladog pastuha umjesto teglećeg konja. Njegov sin Albert (Irvine) se, međutim, odmah zbližava s konjem, daje mu ime “Joey” i uspije ga izdresirati za obavljanje najtežih poljoprivrednih poslova. Albertova sreća je kratkog vijeka jer se financijski problemi, ali i izbijanje Prvog svjetskog rata urote da bi ga razdvojili od Joeya. Konj je otkupljen od britanske vojske i poslan na u Francusku; Albert je, pak, odlučan da će ga vratiti, čak i ako to znači da će i sam prijaviti u vojsku i pokušati ga tražiti na bojištima koje gutaju živote milijuna ljudi i životinja.

Priča o prijateljstvu adolescenta i plemenite životinje koju na kušnju stavlja jedna od najvećih katastrofa svjetske povijesti je, s obzirom na potencijal za manipuliranje osjećajima gledateljima, lako privukla Spielberga. Kao jednog od najvećih anglofila u Hollywoodu ga je privuklo i to što je Put rata velikim dijelom smješten u ruralnu, industrijskom revolucijom netaknutu “staru dobru Englesku”, nalik na onu koja je svoj idealizirani odraz pronašla u Tolkienovom Shireu. Ipak, “staromodnost” Puta rata se najviše može vidjeti u Spielbergovom stilu koji se trudi biti što konvencionalniji u onom staroholivudskom smislu; dok je originalni roman zbivanja opisivao iz perspektive samog Joeya, a kazališna predstava koristila revolucionarne lutkarske trikove da bi ga oživjela, Spielberg se drži oprobanih narativnih tehnika, ali i režije koja odaje utjecaj klasičnih vesterna Johna Forda, pri čemu se posebno ističe završna scena.

Usprkos toga što često pleše na rubu patetike i “ljige”, i usprkos toga što se scenarij Leeja Halla i Richarda Curtisa na trenutke čini nedovoljno kompaktnim, Spielbergu ovo ipak predstavlja jedno od boljih ostvarenja, barem u ovom dijelu karijere. Jedan od razloga bi mogla biti i identifikacija s četveronožnim protagonistom; kao i Joey, i američki režiser je suočen sa novim svijetom u kome je bezlična tehnologija ostavlja sve manje prostora za “staru školu”, a filmsko majstorstvo se u doba CGI i PR kampanja čini isto onako anakronističkim kao nekoć veličanstveni konjički juriši u doba tenkova i mitraljeza. Kada se, pak, u ova cinična vremena snimi ovakav film “iz srca”, to je događaj koji zbilja zaslužuje publiku.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Muškarci koji mrze žene (2011)

The Girl with the Dragon Tattoo, Old Street ro...
(izvor: chrisjohnbeckett)
MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE
(THE GIRL WITH THE DRAGON TATTOO)
uloge: Daniel Craig, Rooney Mara, Stellan Skarsgaard, Christopher Plummer, Joely Richardson
scenarij: Steve Zaillian
režija: David Fincher
proizvodnja:  Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  158'

 

Mnogi bibliofili danas padaju na koljena čim čuju riječi “Stieg Larsson”. Mnogi filmofili isto tako padaju na koljena kada čuju riječi “David Fincher”. Kada je, pak, u pitanju ekranizacija romana Stiega Larssona koju režira David Fincher, trebalo bi biti još više padanja na koljena, zar ne? Sudeći po filmu Muškarci koje mrze žene, temeljenom na prvoj knjizi iz Larssonove “Millennium trilogije”, odgovor na to pitanje baš i neće biti najpozitivniji.

 

Radnja filma je smještena u Švedsku a nominalni protagonist je Mikael Blomqvist (Craig), istraživački novinar ljevičarskog časopisa kome je članak o mutnim poslovima utjecajnog švedskog financijera donio presudu za klevetu. Suočen s mogućim krajem karijere, Blomqvist nevoljko pristaje na ponudu ostarjelog industrijalca Henrika Vangera (Plummer) da mu pod krinkom pisanja biografije pomogne riješiti četiri desetljeća star misterij – nestanak voljene nećake Harriet, za koju sumnja da je postala žrtvom ubojice iz vlastite obitelji. Istraga, koja razotkriva mnoge mračne obiteljske tajne koje sežu iz doba drugog svjetskog rata, postaje toliko složena da je Blomqvistu potrebna pomoć. Ona stiže u obliku Lisbeth Salander (Mara), mlade biseksualne hakerice čiji pirsinzi, tetovaže i sociopatsko ponašanje kriju vrhunske istraživačke sposobnosti, ali i spremnost da bez razmišljanja koristi ekstremne mjere u ekstremnim situacijama. Takvih situacija je bilo dosta u Lisbethinom životu, ali će ih biti još više kada se zajedno s Blomqvistom bude približila razotkrivanju izopačenog zločinca kome Harriet možda nije bila jedina žrtva.

 

Fincher je još s Klubom boraca dokazao kako itekako zna ekranizirati književne bestselere. Problem sa Larssonovom “Millennium trilogijom”, kada je u Fincher u pitanju, jest u tome što je ideja o njenoj ekranizaciji već ranije nekom pala na pamet, i to Larssonovim sunarodnjacima i njihovim nordijskim susjedima. Ona je sprovedena u djelo, a u slučaju prvog filma, koga je režirao danski redatelj Nils Arden Oplev, je ne samo oduševio kritiku, nego je i sa 100 milijuna dolara zarade širom svijeta postao jednim od komercijalno najuspješnijih filmova u povijesti švedske kinematografije. Kada se uzme u obzir da je švedski film snimljen tek prije dvije godine, postavlja se jedno zanimljivo pitanje – da li je američka, odnosno holivudska verzija uopće bila potrebna.

 

Sami po sebi, Fincherovi Muškarci se teško mogu nazvati lošim filmom. Kao što se i moglo očekivati, besprijekorno su režirani, pri čemu je Fincher maksimalno koristio švedske lokacije i zimsko vrijeme kako bi stvorio mračnu atmosferu. Rooney Mara, koja je mnogima zapala u oko malom ulogom fatalne Zuckerbergove djevojke u Društvenoj mreži, uložila je neporeciv trud da što vjernije prikaže lik Lisbeth Salander, ali i da pri tome izgleda što drukčije od Noomi Rapace kojoj je ta uloga u švedskom originalu dala status međunarodne zvijezde.

 

Problem za Finchera je, međutim, u tome što su publika na koju računa  upravo poklonici Larssonove proze, a za mnoge od njih je prilično vjerojatno da su već vidjeli švedsku verziju. Scenarij Stevea Zailliana je predstavljao prilično vjernu adaptaciju, pa tako svatko tko je vidio švedsku verziju ovdje neće vidjeti ništa novo. Neumitne usporedbe će, bez obzira na Fincherovu vještinu, prednost dati originalu.  Jedan od razloga je i u manjoj autentičnosti, odnosno likovima koji engleski govore s nepotrebnim švedskim naglaskom. S izuzetkom Mara, ni glumačka postava nije bila osobito dobra; to se, na primjer, odnosi na prilično nezainteresiranog Daniela Craiga, ali i Stellana Skarsgaarda čiji status Šveđanina među anglo-američkom ekipom čak i onima manje upućenima telegrafira rasplet. Muškarci, stoga, bez obzira na svoju raskoš i zanatsku “ispeglanost” predstavljaju ništa drugo do još jedan nepotrebni holivudski remake.

 

OCJENA: 6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Sherlock Holmes: Igra sjena (2011)

Sherlock Holmes: A Game of Shadows
(izvor: Wikipedia)
SHERLOCK HOLMES: IGRA SJENA
(SHERLOCK HOLMES: A GAME OF SHADOWS)
uloge: Robert Downey Jr., Jude Law, Noomi Rapace, Jared Harris, Kelly Reilly
scenarij: Kieran & Michele Mulroney
režija: Guy Ritchie
proizvodnja:  Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  128 '

Koliko je opala kvaliteta američke filmske industrije najbolji svjedoče slučaj Sherlocka Holmesa od prije dvije godine. Iako jedno od rijetklih ugodnih iznenađenja iz Hollywooda, ostvarenje Guya Ritchieja, zapravo, nije bilo posebno dobar film; njegov uspjeh je samo u tome što je autor, ponovno oživotvorivši najpoznatijeg detektiva na svijetu, obavio zanatski korektan posao i tako ljubitelje Holmesa lišio frustracija koje muče poklonike drugih slavnih likova. Nešto slično bi se moglo reći i za ovogodišnji nastavak – ne naročito bolji, ali zasigurno ne i lošiji od prethodnika, što ga samim time čini boljim od prosjeka holivudske produkcije.

Novi film, čiji je podnaslov Igra sjena, za radnju ima ono što je sugerirao njegov prethondik – sraz Sherlocka Holmesa (Downey) sa svojim najpoznatijim i najopasnijim neprijateljem, profesorom Moriartyjem (Harris). Ekscentrični londonski detektiv, koji je godinama nastojao raskrinkati zlikovca čije su intelektualne sposobnosti gotovo jednake njegovima, na samom početku dobija i nekoliko osobnih motiva za obračun s “Napoleonom zločina”. Jedan od njih se tiče i njegovog vjernog pomoćnika dr. Watsona (Law), koji se upravo oženio, ali i postao Moriartyjeva meta, pa umjesto medenog mjeseca sa suprugom Mary (Reilly), mora Holmesa pratiti u Pariz. Tamo njih dvojica uz pomoć romske gatare Simze (Rapace) pokušavaju osujetiti Moriartyjev plan da bombaškim atentatima izazove rat među europskim velesilama.

Guy Ritchie ovaj put nije otkrivao toplu vodu te Igra sjena po svom stilu prilično podsjeća na prethodnika. To, dakako, uključuje inzistiranje na Holmesu kao akcijskom junaku umjesto intelektualcu, pa je film prepun scena eksplozija i tučnjava. Tome su pridodane i pucnjave koje se svojom količinom čine primjerenijima žanru “špageti” vesterna, pogotovo s obzirom na korištenje u vrijeme radnje tek izumljenog automatskog oružja.

Sve te scene, međutim, uglavnom funkcioniraju kao dio zaokružene cjeline, i to prije svega zahvaljujući kvalitetnom scenariju bračnog para Kierana i Michele Mulroney koji je radnju čvrsto ukotvio u univerzum Arthura Conana Doylea, odnosno temeljio na priči koju će poklonici slavnog detektiva lako prepoznati. Gledateljima se, također, pruža prilika da osim viktorijanske Engleske pogledaju i kontinentalnu Europu u doba Belle epocquea, bilo da je riječ o pariškim operama i otmjenim restoranima, bilo sumornim industrijskim gradovima carske Njemačke. Ton filma je, pak, daleko ozbiljnijiji i mračniji u odnosu na prethodnika; tome pridonosi i povijesni kontekst, odnosno spoznaja da protagonist, u najboljem slučaju, može tek odgoditi apokalipsu koja se uistinu dogodila; gledatelji u filmu također mogu prepoznati i odjeke današnjih naslovnica, bilo da je riječ o terorizmu ili eskalaciji svađa među europskim vladama.

Robert Downey Jr., iako svjestan da nikada neće nadmašiti Jeremyja Bretta u tumačenju naslovnog lika, doima se prilično raspoloženim, a isto se može reći i za ostatak glumačke ekipe. Igra sjena se također može pohvaliti i vrlo dobrim negativcem u obliku Jareda Harrisa, čiji je lik prikazan više nego dostojnim protivnikom Holmesu i na fizičkom i na intelektualnom planu. S druge strane glavni ženski lik nije najbolje iskorišten; švedska glumica Noomi Rapace, koja se kao Lisbeth Salander proslavila u originalnoj Millennium trilogiji, svedena je na peti kotač i, zapravo, zasjenjena od mnogo životnije epizodistice Kelly Reilly. Humor u nekim scenama, pogotovo onima gdje Stephen Fry tumači Sherlockovog brata Mycrofta, se doima preisforsiranim. Usprkos toga, Igra sjena zaslužuje preporuke kao primjer da se i više od jednog stoljeća star predložak može iskoristiti na svjež, zabavan i kvalitetan način.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Nemoguća misija: Protokol duh (2011)

ΠΡΩΤΟΚΟΛΛΟ ΦΑΝΤΑΣΜΑ: Ghost protocol
(izvor: dullhunk)
NEMOGUĆA MISIJA: PROTOKOL DUH
(MISSION IMPOSSIBLE – GHOST PROTOCOL)
uloge: Tom Cruise, Jeremy Renner, Paula Patton, Simon Pegg, Michael Nyqvist
scenarij: Aaron Nemec & Josh Applebaum
režija: Brad Bird
proizvodnja:  Paramount, SAD, 2011.
trajanje:  132 '

 

Sumrak filmskih zvijezda je jedan od najzanimljivijih, ali najmanje spominjanih trendova suvremenog Hollywooda. Svima, osim najzagriženijim fanovima, je jasno da lice s plakata danas predstavlja sve manje važni razlog zbog koga se pune kino-dvorane, pa je lako zamisliti kako bi Harry Potter postao hit i bez Daniela Radcliffea, Sumrak bez Kristen Stewart, a Avatar bez Sama Worthingtona. U nekim slučajevima lice s plakata može više naškoditi nego koristiti; kao jedan od primjera se navodi Nemoguća misija III, čiji se komercijalni podbačaj često tumačio gafovima Toma Cruisea, dotad neupitnog nositelja popularne franšize. Cruise je u svemu tome nešto naučio, odnosno barem se takav dojam može steći na temelju novog nastavka Nemoguća misija: Protokol duh.

 

Na samom početku filma Ethan Hunt (Cruise), vrhunski operativac američke supertajne službe IMF, čami u moskovskom zatvoru. Odatle ga u riskantnoj akciji izbavljaju dvoje njegovih kolega – lijepa Jane Carter (Patton) i tehničar Benji Dunn (Pegg). Hunt je oslobođen samo zato što jedino on može izvesti opasnu operaciju prikupljanja informacija unutar samog Kremlja. Taj pothvat, međutim, završi katastrofalno krivo, odnosno spektakularnom eksplozijom za koju je okrivljen upravo IMF-ov tim. Američka vlada, nastojeći izbjeći nuklearni rat, pokreće tzv. “protokol duh” te se odriče se IMF-a. Hunt i njegov tim, kome se stjecajem okolnosti priključio obavještajni analitičar Bradnt (Renner), nastoje preživjeti, raskrinkati zlikovce koji su im “smjestili” te spriječiti nuklearnu apokalipsu.

 

Cruise, koji je u franšizi sudjelovao kao producent, je zajedno sa svojim kolegom J. J. Abramsom došao do zaključka da četvrti nastavak filma zahtijeva promjene, i to one koje će istovremeno biti prilagodba suvremenom dobu i povratak korijenima, odnosno formuli originalne TV-serije s kraja 1960-ih. U tom smislu je najzanimljiviji i potencijalno najriskantniji potez bio angažman Brada Birda za režiju; riječ je o filmašu koji je izgradio zavidnu reputaciju, ali u domeni animiranog filma. Njegov igrani debi, pak, pokazuje da se rizik isplatio; akcija teče prilično tečno, a vješto se koriste egzotične lokacije za niz dojmljivih scena.

 

Druga, daleko važnija promjena u odnosu na ranije filmove je u tome što, kao i u seriji IMF djeluje kao tim, a ne kao “one man show”. To znači da je Cruise gotovo ravnopravan s ostatkom glumačke ekipe, bilo da je riječ o ženi-razbijaču Pauli Patton, komičaru Simonu Peggu ili Jeremyju Renneru (za koga se čak špekulira da bi mogao naslijediti Cruisea kao nositelj franšize). Scenarij Andrea Nemeca i Josha Applebauma, pak, također dobro koristi suvremene događaje kako bi zaplet filma učinio aktualnim, a pojedine scene uvjerljivim. Također je ostvarena i dobra ravnoteža između akcije, humora i “ozbiljnih” sadržaja, odnosno između ljudskih likova i raznih “cool” gadgeta koji bi se također mogli nazvati protagonistima.

 

Ono gdje je Protokol duh zapeo jest nedovoljno dobro definirani, odnosno zapravo posve bezlični negativac. Švedski glumac Michael Nyqvist, široj javnosti poznat kao novinar u originalnoj ekranizaciji Larsonnove Millenium trilogijr, je posve mlak i neuvjerljiv kao tvorac demonskog plana. Francuska manekenka Lea Seydoux je, usprkos jednodimenzionalnosti i hladnoće lika, nešto efektnija kao plaćeni ubojica. Najbolji dojam je ipak ostavio indijski glumac Anil Kapoor (TV-voditelj u Milijunašu s ulice) u komičnoj ulozi bogatog plejboja.

 

Iako je Protokol duh u svojoj suštini tek korektno napravljena holivudska akcijada, u ovo doba, kada prosječna kvaliteta američkog filma stalno opada, je to više nego dovoljno. Stoga se može preporučiti čak i onima koji su prema njegovoj zvijezdi posve ravnodušni.

 

OCJENA: 6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Igra pobjednika (2011)

Moneyball Movie
(izvor: pursuethepassion)
IGRA POBJEDNIKA
(MONEYBALL)
uloge: Brad Pitt, Jonah Hill, Philip Seymour Hoffman, Kerris Dorsey, Chris Pratt
scenarij: Steven Zaillian & Aaron Sorkin (po knjizi Michaela Lewisa)
režija: Bennett Miller
proizvodnja:  Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  133 '

Domaći distributeri su napravili pravu stvar kada su teško prevodivi Moneyball “prekrstili” u Igra pobjednika. Naslov u mnogo čemu odgovara temi – bejzbolu. Sport populariziran u vojsci Sjevera u američkom građanskom ratu, a potom u novostvorenoj srednjoj klasi industrijskih gradova Istočne obale, pokazao se pobjedničkom formulom i za Hollywood. Američki filmaši štancaju filmove o bejzbolu bez obzira na to što ostatak svijeta teško shvaća njegova komplicirana pravila. Razlog je prije svega u tome što bejzbol ima veći dramaturški potencijal i filmičnost od drugih sportova. Sve to se, međutim, ne može vidjeti u ostvarenju Bennetta Millera.

Igra pobjednika se temelji na istinitim događajima, odnosno na bestseler-knjizi Michaela Lewisa koja se, između ostalog, bavila sezonom 2002. godine MLB tima Oakland Athletics. Radnja filma, pak, započinje na kraju prethodne sezone kada Athleticsi gube polufinale Američke lige od New York Yankeesa. Taj poraz teško pada menadžeru Brianu Beaneu (Pitt), posebno zato što zna da drugi klubovi raspolažu s više novca od Athleticsa, kao i boljim igračima; u novu sezonu će se, pak, ući sa još lošijim kadrovima i financijama. U nastojanju da nekako pokuša riješiti taj problem, Beane upoznaje mladog ekonomista Petera Branda (Hill) koji mu nudi radikalno rješenje – angažman slabijih i manje poznatih igrača, ali kojima opskurne i od bejzbolskog establišmenta ignorirane statistike pokazuju da bi mogli imati bolje rezultate od razvikanih zvijezda. Beane prihvaća Brandov sistem, ali se mora suočiti s otporom svojih skauta, kao i trenera Arta Howea (Hoffman), koji odbija momčad voditi i sastavljati po novim zamislima.

Scenarij za Igru pobjednika su napisali Steven Zaillian i Aaron Sorkin, koji, barem sudeći po Schindlerovoj listi i Društvenoj mreži, znaju kako od naizgled prozaičnih stvarnih događaja praviti uzbudljive filmske drame. Režija je, pak, povjerena Bennettu Milleru koji je, kao i u svom prethodnom filmu Capote, pokazao da mu osjećaj za ritam nije jača strana i kome se najvjerojatnije mora “zahvaliti” to da Igra pobjednika gledateljima izgleda daleko duža od svojih dva sata. Miller nije bio ni prvi izbor za redatelja; projekt je prvotno povjeren Stevenu Soderberghu, ali se njegova ideja da kombinira igrane i dokumentarne tehnike nije svidjela producentima te je zamijenjen. Umjesto toga se išlo “na sigurno”, odnosno na klišeje, uključujući i iritantno predvidljive scene koje prikazuju Beaneovu obitelj, ubačene valjda samo zato da se i najciničnijeg gledatelja uvjeri da je protagonist “dobar momak” za koga valja navijati.

Brad Pitt, koji tumači protagonista, se doima prilično raspoložen s obzirom da ovaj put ne lovi “Oscara”, odnosno glumi normalnu i prosječnu osobu. Dobar posao je napravio i Jonah Hill u za njega prilično neuobičajenog ulozi skromnog, samozatajnog tehnokrata. Njihova interakcija na samom početku filma, kada se protagonist upoznaje s radikalnim idejama svog budućeg suradnika, odnosno kada obojica pokušavaju u njihovu vrijednost uvjeriti skeptične kolege, predstavlja najbolji dio filma. Primjena tih ideja u praksi je, međutim, loše prikazana. Dijelom je to zbog toga što Miller nije znao kako cijelu jednu sportsku sezonu ugurati u cjelovečernji format, a dijelom zato što priča o ikonoklastu Beaneu u stvarnom životu nije završila kao tipičan holivudski sportski film. Događaji su, pak, bili previše svježi u sjećanju gledatelja – barem onih koji prate bejzbol – da bi se taj problem riješio “kreativnim” pristupom povijesti, pa završnicu karakterizira neuspjeli i nimalo katartički “spin” koji bi trebao služiti kao nadomjestak za klasični hepi end. Neuspjeh Igre pobjednika (koja je, istini za volju, imala dobre kritike) se može objasniti i time da klišejiziran pristup ikonoklastičkim pojedincima i temama obično nije dobra ideja.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Teksaška polja smrti (2011)

Texas Killing Fields
(izvor: Wikipedia)
TEKSAŠKA POLJA SMRTI
(TEXAS KILLING FIELDS)
uloge: Sam Worthington, Jeffrey Dean Morgan, Jessica Chastain, Chloë Grace Moretz
scenarij: Don Ferranone
režija: Ami Canaan Mann
proizvodnja:  Infinity Media/QED, SAD, 2011.
trajanje:  105 '

Kada je u pitanju kadrovska politika, Hollywood se ne doima bitno drukčijim od nekih nama bliskih prostora. U američkoj filmskoj industriji se, naime, može dalje dogurati ako netko posjeduje talent i utjecajne roditelje nego ako posjeduje jedino talent. Posljednji takav primjer predstavlja Ami Canaan Mann, kći slavnog režisera Michaela Manna, čiji se najnoviji film Teksaška polja smrti nekako uspio nacrtati na posljednjem festivalu u Veneciji. Sudeći po onome što su u prilici vidjeti naši kino-gledatelji, vjerojatnije je da je uprava festivala za taj dodatak programu bila motivirana prezimenom na špici, a manje kvalitetom samog filma.

Radnja filma je inspirirana stvarnim događajima u Teksasu, a sam naslov potječe od velike močvare u okolici Houstona koja predstavlja omiljeno odlagalište leševa za tamošnje ubojice. “Polja smrti” se nalaze na granici područja Texas Cityja, za čiju policiju kao detektivi rade dvojica protagonista. Stariji od njih dvojice je Brian Heigh (Morgan), bivši njujorški policajac i obiteljski čovjek, čije se javno ispovijedanje katoličanstva čini neobičnim njegovom mlađem partneru Mikeu Sounderu (Worthington), domaćem dečku koji, pak, ima problema s temperamentom. Njihove vještine će, pak, na kušnju staviti okrutni serijski ubojica za koga Heigh vjeruje da operira na području pod njihovom nadležnošću; Sounder, pak, nevoljko ulazi u istragu, dijelom i zbog toga što bi zbog nje morao ponovno sretati bivšu suprugu Pam (Chastain) koja radi u policiji susjednog grada. Istraga, međutim, za obojicu dobije osobnu dimenziju kada im nepoznati ubojica počne slati poruke, odnosno kada potencijalnom metom zločinca postane djevojčica Anne (Meretz) koju detektivi nastoje zaštititi od problematične majke-prostitutke.

Iako se na prvi pogled čine tek još jednom varijacijom na već izlizanu temu serijskih ubojica, Teksaška polja smrti su projekt koji je imao ozbiljnih potencijala. Motiv koji je ocu redateljice poslužio za Lovca za ljude, jedan od njegovih najboljih (iako neopravdano potcijenjenih) ostvarenja, mogao se obogatiti i s “južnjačkom gotikom”, odnosno egzotičnim mjestom i atmosferom koja zbivanja u filmu čini mračnijim nego što bi to inače bio slučaj. Scenarij Dona Ferranonea je, pak, svemu mogao dati i određenu dozu realizma; zlo koje prijeti protagonistima je, zapravo, prilično banalno, ali istovremeno i lišeno holivudskih klišeja. Isto se može reći i za banalnu, ali opet neuobičajenu završnicu.

Najveći dio tih potencijala je, međutim, ostao tragično neiskorišten. To je dijelom posljedica nedostataka samog scenarija, koji mnoge motive, podzaplete i likove nije sastavio u čvrstu cjelinu, ali najveću odgovornost snosi redateljica. Ami Mann se, po svemu sudeći, zagubila prenoseći scenarij na ekran, pa su gledatelji najvećim dijelom zbunjeni te im treba vremena da pohvataju sve “konce” ove složene priče. Teksaška polja smrti zbog toga često izgledaju kao nespretno sastavljeni kolaž različitih filmova.

Najmanju krivicu za neuspjeh ovog filma, pak, snosi prilično raznorodna, ali i izuzetno dobro raspoložena glumačka ekipa. Tu su jednako dobre mlada Chloe Meretz, u posljednje prilično hiperaktivna Jessica Chastain te gotovo neprepoznatljiva Sheryl Lee. Dobar posao je napravio i Jeffrey Dean Morgan, iskoristivši rijetku priliku za glavnu ulogu. I za Sama Worthingtona se mora priznati da se trudio, iako će i ovaj put biti jasno da je uspjeh Avatara imao vrlo male veze s njegovim glumačkim talentom.

Iako su prilično neuspješno ostvarenje, Teksaška polja smrti su istovremeno i jedan od najzanimljivijih neuspjeha na našem kino-repertoaru. Kao rijetko koji drugi naslov će dati jasan uvid u depresivnu spoznaju da Hollywood, kada kumovsko-obiteljske kriterije pretpostavi stručnosti i talentu, nema bitno drukčije rezultate od nekih drugih institucija.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Taoci (2011)

TIFF TRESPASS-20110914
(izvor: Heather McCall)
TAOCI
(TRESPASS)
uloge: Nicolas Cage, Nicole Kidman, Ben Mendelsohn, Liana Liberato, Cam Gigandet
scenarij: Eli Richburg & Karl Gajdusek
režija: Joel Schumacher
proizvodnja:  Millennium Films, SAD, 2011.
trajanje:  91'

Steven Seagal. Kevin Costner. George Lucas. Mel Gibson. Tom Cruise. Što je njima svima zajedničko? To da su ne tako davno bili holivudska božanstva, a sada su predmet sprdnje, sažaljenja, mržnje nekadašnjih poklonika ili svega toga zajedno. Toj družini se komotno može priključiti i Nicolas Cage, “oskarovac” čiji je nedavni nedostatak izbirljivosti kod filmskih projekata rezultirao nizom katastrofa koje su torpedirale njegovu raniju reputaciju. Kada se Cage ispred kamere postavi zajedno s Nicole Kidman – za koju se također čini da su najbolji dijelovi karijere iza nje – a ispred kamere stoji Joel Schumacher, osoba koja je Warner Bros. natjerala da ponovno stvara Batmanovu franšizu, možda i ne iznenađuje da njegov najnoviji projekt, triler Trespass (preveden kao Taoci) završio gotovo bez kino-distribucije u Sjevernoj Americi i s kritikom koja ga je dočekala na nož.

Cage u filmu tumači lik Kylea Millera, trgovca dijamantima čija se radoholičarska predanost poslu isplatila, barem ako je suditi po luskuznoj kući gdje će odigrati najveći dio radnje. Građevinu koja bi dovela slinu na usta mnogim tajkunima i koja još nije u potpunosti dovršena je, pak, djelomično projektirala njegova supruga i arhitektica Sarah (Kidman). Međutim, nije sve savršeno u tom raju; Sarah se osjeća zapostavljeno, a tinejdžerskoj kćeri Avery (Liberato) nije problem da, kao tipična buntovnica, prkosi roditeljima i iskrade se iz kuće radi tulumarenja sa svojim razmaženim vršnjacima. Međutim, svi ti problemi postaju ništavni kada se Kyle i Sarah suoče s bandom maskiranih razbojnika koja im upadne u kuću i traži šifru od sefa gdje vjeruju da Kyle drži dijamante. Kyle, međutim, odbija dati šifru, jer je uvjeren kako će nakon toga on i žena biti smaknuti. Umjesto toga pokušava pregovarati sa razbojničkim vođom (Mendelsohn) koji će uz uobičajene prijetnje i mučenja svoju žrtvu pokušati slomiti i psihološkim manipulacijama.

“Normalna” obitelj koju kriminalci kao taoce zatoče u vlastitom domu je motiv koji filmaši koriste dugo vremena, te se teško može očekivati da scenarij debitanta Karla Gajduseka ponudi nešto posebno originalno. Taoci nimalo ne bježe od klišeja koji služe za dramske obrate – bilo da su to razotkrivene obiteljske tajne, bilo da je to heterogenost motiva i karaktera članova razbojničke bande. Također se obilato koristi i princip Čehovljeve “puške na zidu”, odnosno naizgled nepotrebni detalji koji će protagonistima dobro poslužiti prilikom frenetičnog raspleta. Gledatelji koji u scenariju budu tražili odraz današnje ekonomske krize, odnosno kritiku života iznad vlastitih mogućnosti, vjerojatno će je pronaći, iako to ni Gajduseku ni Schumacheru vjerojatno nije bila namjera.

Schumacher nikada nije pokazivao neku naročitu sklonost suptilnosti, ali ovaj put se pobrinuo da film – koji bi se komotno mogao adaptirati i kao kazališna predstava – izgleda spektakularno, uključujući poslovično korištenje kadrova snimljenih iz helikoptera. Taocima je, pak, dosta pomogla fotografija Andrzeja Bartkowiaka koja ih čini drukčijim od većine današnjih filmova. Schumacher je, s druge strane, pokazao iznenađujuće dobar smisao za ekonomičnost. Taoci su kratak film, upravo onako koliko trebaju biti, što omogućava frenetični tempo, a gledateljima razvoj radnje objašnjavaju spretno ubačeni flashbackovi.

Prijatno iznenađenje predstavlja i Cage, koji se ovaj put uglavnom suzdržao od iritantnog preglumljivanja; ta je dužnost, pak, prepuštena Jordani Spiro kao ženskoj članici razbojničkog tima. Ekranom, s druge strane, dominira australski glumac Ben Mendelsohn u ulozi kriminalca sasvim drukčijeg od onoga koga je tumačio u Animal Kingdom. Međutim, to što su Taoci nešto bolji od svoje reputacije je manje rezultat kvalitete filma koliko toga da su njegovi tvorci bili svjesni svojih ograničenja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 29. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Sumrak Saga: Praskozorje 1. dio (2011)

English: Taylor Lautner, Kristen Stewart and R...
Taylor Lautner, Kristen Stewart i Robert Pattinson (izvor: Wikimedia Commons)
PRASKOZORJE 1. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART 1)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Peter Facinelli, Ashley Greene
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2011.
trajanje:  117'

Postoje filmovi koje kritičari mrze, postoje filmovi koje kritičari mrze iz dna duše i postoji serija filmova Sumrak sage. Tri godine koje su prošle od prvog Sumraka nisu mnogo poboljšale opću reputaciju franšize, a blagonaklonost neće izazvati ni to da je na red za ekranizaciju došao posljednji od četiri romana Stephenie Meyer. Producenti su se, naime, ugledali na filmsku seriju o Harryju Potteru te je tako Praskozorje podijeljeno na dva dijela koja će u kina doći u razmaku od godinu dana, učinivši tako filmsko iskustvo Sumraka nešto dužim i, za one koji ga ne vole, mnogo napornijim.

Radnja započinje događajem koji bi u tradicionalnim holivudskim filmovima predstavljao sretan završetak – vjenčanjem dvoje protagonista. Nakon što je njihova ljubav uspjela preživjeti brojna iskušenja, gimnazijalka Bella Swan (Stewart) i vampir Edward Cullen (Pattinson) svoju vezu krune spektakularnom ceremonijom nakon koje slijedi medeni mjesec u Brazilu. Tamo će brak, na Bellino inzistiranje, biti konzumiran iako ju je muž upozorio da fizički odnos s vampirom može biti poguban po ljudsko biće. Ubrzo nakon toga Bella iznenada shvati da je trudna. Njeno dijete je, pak, ljudsko-vampirski hibrid koji se hrani tijelom vlastite majke, te dr. Carlile (Facinelli), vampirski liječnik i Edwardov mentor, mora koristiti svoje vještine ne bi li spasio Bellin život. Vijest o tajanstvenom stvorenju u Bellinom tijelu pak uznemiri lokalno pleme vukodlaka koji odlučuju ukloniti taj problem, čak i po cijenu sukoba s Cullenovim vampirskim klanom. Jacob Black (Lautner), mladi vukodlak koji je oduvijek bio zaljubljen u Bellu, morat će učiniti sve da spriječi katastrofu.

Saga o Sumraku pokazuje koliko nekadašnja autorska teorija Novog Hollywooda ima malo veze s današnjom holivudskom praksom. Iza kamere su se dosad izmijenila četiri režisera, a sva četiri Sumraka sliče jedan na drugi i, s izuzetkom prvog koga je režirala Catherine Hardwicke, ne odaju nikakvu posebnu osobnost ili kreativnost. Bill Condon, koji se u svojoj filmografiji ima i ozbiljan lov na “Oscare” s Komadima iz snova, najzvučnije je od svih režiserskih imena, ali se usprkos reputaciji nije usudio dovesti u pitanje zadane parametre, uključujući nenadahnuti scenarij Melise Rosenberg koji ropski prati predložak. To znači i da ovo izdanje Sumraka ima isti problem koji su imala prethodna tri – očajni dijalozi te krajnje antipatični i isprazni likovi, uključujući dvoje glavnih protagonista. Dijelom zbog toga što njegov lik, za razliku od druga dva člana nekadašnjeg ljubavnog trokuta, pokazuje nešto nalik na emocije, Taylor Lautner se u usporedbi s Kristen Stewart i Robertom Pattinsonom ovdje doima kao reinkarnacija Marlona Branda.

Uz nezanimljive i uglavnom potrošene likove Praskozorje napornim čini i umjetno razvučeni zaplet, kao i to da je Condon potencijalno najintrigantnije događaje iz književnog predloška – konzumaciju ljubavne veze i njen (ne)očekivani rezultat – prikazao na banalan i krajnje nezanimljiv način. Pri tome kao izgovor ne mogu poslužiti čak ni vjernost konzervativnom svjetonazoru Stephenie Meyer niti cenzorsko-komercijalni obziri producenata ovisnih o adolescentskoj populaciji “twiharda”. Kada se svemu tome dodaju i razočaravajući specijalni efekti, gledateljima ostaje tek slabašna nada da su Condon i producenti svoje glavne adute sačuvali za završni dio sage. Tu nadu bi, pak, mogla ugasiti i spoznaja da se tvorci Sumraka dosad baš i nisu morali pretjerano truditi, odnosno da, ma koliko ovaj film bio loš, zapravo i ne predstavlja nikakvo razočaranje. Još više razloga za neugodu daju i vijesti da ova franšiza – oličenje svega što ne valja u današnjem Hollywoodu – postaje novi komercijalni model američke filmske industrije, pa tako na proljeće dolazi Hunger Games, ekranizacija omladinskog romana Suzanne Collins za koju se govori da je “novi Sumrak“. Bude li zbilja tako, i nakon Praskozorja će kritičarima padati mrak na oči.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 22. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Besmrtnici (2011)

BESMRTNICI 3D
(IMMORTALS)
uloge: Henry Cavill, Freida Pinto, Mickey Rourke, Stephen Dorff, Luke Evans
scenarij: Vlas Parlapanides & Charley Parlapanides
režija: Tarsem Singh
proizvodnja:  Relativity Media/Universal, SAD, 2011.
trajanje:  110'
Immortals 2011 Still - Henry Cavill
(izvor: crumpledMAG)

Povijest je ponovno pokazala smisao za šalu, barem kada je u pitanju najnoviji holivudski blockbuster. Besmrtnici, ostvarenje koje bi po svojoj prirodi trebalo predstavljati negaciju svega vezanog uz stvarni život, ima zaplet koji kao da je prepisan s današnjih naslovnica. Radnja je smještena u Grčku čiji su žitelji prisiljeni pretrpjeti neopisiva poniženja i stradanja, a sve zbog nedokučivih spletki udaljenih moćnika i gospodara univerzuma koji prijete apokaliptičnim bacanjem svijeta u vječnu tamu.

Naravno, scenarij braće Vlasa i Charleya Parlapanidesa nije u vidu imao sadašnjost, pa se tako umjesto Papandreoua, Merkel, Sarkozy, eurokrata i bankara kao protagonisti  pojavljuju likovi iz grčke mitologije. Glavni lik je Tezej (Cavill), skromni ali stameni seljačić čije je rodno mjesto postalo žrtvom osvajačkih hordi okrutnog kralja Hiperiona (Rourke) koji namjerava osvojiti ne samo cijelu Grčku, nego započeti rat protiv olimpskih bogova. Hiperion kao vojsku namjerava iskoristiti Titane zatočene u unutrašnjosti planine Tartar, koje su tamo smjestili Zeus (Evans) i drugi bogovi. Njih može osloboditi Epirov luk čiju lokaciju zna jedino svećenica-proročica Fedra (Pinto).

Motivi grčke mitologije su posljednjih godina prilično popularni u Hollywoodu, a što su ciničniji promatrači skloni protumačiti time da studijima donose gotove zaplete nalik na one o stripovskim superherojima, ali za koje ne moraju otkupljivati autorska prava. Njihovo oživotvorenje na velikom platnu, koje sada, kao i kod Besrmtnika, uključuje i obvezni 3D tretman, međutim, obično nije davalo previše dobre rezultate, pri čemu se ističe prošlogodišnji Sudar titana. I Besmrtnici će zbog toga kod gledatelja izazvati svojevrsni “deja vu” efekt, ali i zbog toga što po svom stilu, pogotovo u scenama borbi, ponekad podsjećaju na Snyderov 300. S druge strane, stil filma je prilično osoban i prepoznatljiv, a što se ima zahvaliti režiseru Tarsemu Singhu, poznatom po spotu Losing My Religion grupe R.E.M. Singh, koji za razliku od Snydera nije bio sputan stripovskim predloškom, svojoj je mašti pustio na volju, te je film prepun dojmljivih prizora, često inspiriranih renesansnim slikama, koji će daleko prije ostati u sjećanju od scena borbi. Tako se ističe i Singhova odluka da, u skladu s starogrčkim idejama o božanskoj prirodi ljepote, uloge olimpijaca dodijeli supermodelima, pa je tako Australki Isabel Lucas pripalo da tumači ulogu Atene, božice mudrosti. Singha se, također, može pohvaliti i zbog prilično domišljatog načina na koji je objasnio podrijetlo legende o labirintu i Minotauru, iako je ta scena jedna od najbrutalnijih i najnasilnijih u inače prilično nasilnom filmu.

Singhova vještina, s druge strane, je samo donekle mogla kompenzirati ozbiljne nedostatke scenarija. Dok se prilično ležeran odnos prema antičkom predlošku može i shvatiti, dotle je neoprostivo kako su braća Parlapanides film napunili krajnje klišejiziranim likovima i situacijama. Henry Cavill, budući tumač uloge Supermana, tako daleko više pokazuje svoje tijelo nego neke posebne glumačke vještine u jednostavnom liku Tezeja. U slučaju Freide Pinto se, pak, impresivnijom čini scena u kojoj se pojavljuje pokrivena čadorom nego u kojoj – naravno, uz pomoć dublerke – pojavljuje gola. Lik lopova Stavrosa, koga tumači inače uvijek pouzdani Stephen Dorff, je potpuno nepotreban. Kao i obično, negativci su ti koji ovakve filmove čine zanimljivim, a za to se pobrinuo Mickey Rourke, očigledno dobro raspoložen za tumačenje krvožednog psihopata.

Ni on, međutim, neće spriječiti razočaranje koje gledateljima pruža završnica u obliku razvučene bitke koja reciklira slične scene iz drugih, daleko uspješnijih filmova, kao i konfuzni i nimalo katartički rasplet. Besmrtnici publiku ipak zaslužuju, makar kao demonstracija sjajnog, iako ne uvijek dobro korištenog talenta.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 15. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Avanture Tintina: Tajna jednoroga (2011)

AVANTURE TINTINA 3D: TAJNA JEDNOROGA
(THE ADVENTURES OF TINTIN: THE SECRET OF THE UNICORN)
uloge: Jamie Bell, Andy Serkis, Simon Pegg, Nick Frost, Daniel Craig
scenarij: Steven Moffat, Edgar Wright & Joe Cornish
režija: Steven Spielberg
proizvodnja:  Amblin/Nickleoden/Paramount/Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  110'
English: Steven Spielberg and effigy of Tintin...
Steven Spielberg i lutka s Tintinovim likom (izvor: Wikimedia Commons)

On je najugledniji, najutjecajniji i najmoćniji filmaš u Hollywoodu i njegova riječ je zakon, ali posljednjih godina se nemali broj filmofila počeo pitati “gdje je nestao Spielberg”. Pri tome se ne misli na kasnijeg Spielberga koji je u lovu na Oscare evocirao Holokaust, osuđivao robovlasništvo i mirio Izrael s Palestincima, nego na onog ranijeg Spielberga, tvorca Ralja, E.T.-ja i drugih filmova kojima je ovog ljeta njegov učenik J.J. Abrams odao počast filmom Super 8. Izgleda da je to pitanje počeo postavljati i sam Spielberg. Nakon što je nešto od svoje stare zabavljačke “magije” pokušao obnoviti s novim nastavkom Indiane Jonesa, ista mu je franšiza poslužila i kao posredna inspiracija za najnovije ostvarenje

Otimači izgubljenog kovčega, prvi film te serije, je prije tri desetljeća privukao pažnju Georgea Remija alias Hergea, belgijskog strip-crtača, koji je u pustolovinama Indiane Jonesa pronašao dosta sličnosti sa svojim slavnim likom Tintinom. Herge je kontaktirao Spielberga i uvjerio ga kako je upravo on idealna osoba da bi Tintina preveo na veliki ekran. Spielberg je na kraju to učinio, ali tek nakon što se razvila dovoljno dobra tehnologija za pretvaranje strip-likova u trodimenzionalne likove na filmu. Rezultat je ostvarenje koje su američki distributeri, znajući kako Tintin nije tako poznat s onu stranu Velike bare, u kina prvo poslali u Europi, gdje Hergeov strip uživa kult-status.

Spielberg se po prvi put u karijeri odlučio za režiju animiranog filma, pri čemu je korištena tzv. motion capture tehnika, odnosno živi glumci računalno transformirani u animirane likove. Jamie Bell tako tumači naslovni lik, mladog reportera koji zajedno sa svojim psom Čupkom putuje svijetom 1930-ih nastojeći riješiti razne misterije. Jednu od njih predstavlja tajanstvena maketa jedrenjaka koju je iz Tintinovog ureda ukrala banda kriminalaca na čelu s profesorom Saharinom (Craig). I sam Tintin se nađe u nevolji iz koje će ga izbaviti vječno pijani, ali dobronamjerni morski vuk kapetan Haddock (Serkis).

Ako je Spielbergu cilj bio eksperimentiranje s novim filmskim tehnikama, u Tintinu je u tome imao popriličnog uspjeha. Čak i gledatelji koji film budu gledali u dvije dimenzije će biti impresionirani načinom na koji je veliki holivudski majstor oživotvorio popularni strip, odnosno napravio likove koji su istovremeno igrani i animirani. Mnoge scene izgledaju uvjerljivo, a istovremeno i nezamislivo kada bi ih se pokušalo napraviti na “čistom” animacijom ili glumom. U tome se možda najviše ističu akcijske scene, u kojima Spielberg kao da želi dokazati da se s novom tehnologijom može nositi daleko bolje od svojih mlađih kolega, odnosno da je on još uvijek u stanju činiti ono što, na primjer, Michael Bay ne može i nikada nije mogao. Lijep primjer za to predstavlja scena jurnjave u marokanskoj kasabi koja će mladim nadobudnim filmašima nabiti komplekse i zbog toga što je cijela snimljena u jednom kadru.

Iako će mlađi gledatelji, kojima je ovaj film prvenstveno namijenjen, bez svake sumnje u njemu uživati, onima starijima će usporedbe s Indianom Jonesom – neumitne i zbog sličnog vremena radnje – opet izazvati žal za “dobrim starim” Spielbergom koji se negdje zagubio. Razlog se najviše može pronaći u scenarističkom predlošku koji je naslovnog junaka učinio uglavnom bezličnim i nezanimljivim. Ni glavni negativac, koga tumači Daniel Craig, ne izgleda pretjerano dojmljivo. Dojam na kraju spašava Andy Serkis, kojemu su računalni likovi postali specijalnost, i čiji lik vješto balansira između humora i patetike.

Tintin na kraju završava tako da ostavlja prostor za novi nastavak, koji bi trebao napraviti novozelandski CGI-čarobnjak Peter Jackson koji možda ima najbolje izglede za titulu “Spielberga poslije Spielberga”.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

← Back

Your message has been sent