RECENZIJA: Između svjetova (2011)

Twixt (film)
(izvor: Wikipedia)
IZMEĐU SVJETOVA
(TWIXT)
uloge: Val Kilmer, Bruce Dern, Elle Fanning, Ben Chaplin, Joanne Whalley, Ben Chaplin
scenarij: Francis Ford Coppola
režija: Francis Ford Coppola
proizvodnja: Pathe/Zoetrope, SAD, 2011.
trajanje: 88 '

Od svih kraljeva Novog Hollywooda danas se možda najmanje govori o Francisu Fordu Coppoli. Razlog za to bi mogao biti u banalnoj činjenici da su tvorca Kuma i Apokalipse konačno dohvatile godine, ali i u tome da je on već odavno sebe nametnuo kao instituciju te da njegov obiteljski brend uspješno nosi kći Sofia. To ne znači da stari majstor više ne snima filmove; stvar je u tome da su to filmovi koji iz nekog razloga ne izazivaju pažnju ikoga osim najzagriženijih filmofila. Nešto slično se zbilo s Twixt, horor-filmom koji se godinu dana nakon festivalske premijere u Torontu kod nas prikazuje pod naslovom Između svjetova, a koji, vjerovali ili ne, uopće nije prikazan u Americi.

Na samom početku film izgleda kao ekranizacija romana Stephena Kinga, što možda i nije teško očekivati, s obzirom da je protagonist, čiji lik tumači Val Kilmer, opisan kao nižerazredna verzija popularnog pisca. Hal Baltimore je specijalist za horor-romane o vješticama koji, pogođen kreativnom krizom, za život pokušava zarađivati potpisujući primjerke svojih knjiga u knjižarama. Tijekom jedne takve turneje dolazi u gradić čiji živopisni šerif Bobby La Grange (Dern) u Baltimoreu vidi idealnog partnera da ostvari vlastite književne ambicije. U zamjenu za suradnju na sljedećem romanu, Baltimoreu nudi dragocjenu inspiraciju u obliku aktualnog slučaja morbidnih ubojstva koje upravo istražuje. Baltimorea istraga dovede do još mračnijih događaja iz gradske prošlosti, a u čijem rasvjetljavanju će mu pomoći duhovi koje sreće u snovima.

Coppola, nakon što je odavno na polju filma ostvario sve što se može ostvariti u svijetu filma, sebi može dozvoliti ono što je većini njegovih kolega u današnjem Hollywoodu gotovo nezamislivo – snimati filmove “za svoju dušu”, bez ikakvog vanjskog komercijalnog pritiska niti potrebe da osvaja zlatne kipiće. Tako se može reći da je pod stare dane ponovno ostvario ideal autorskog filma kome je težila njegova novohollywoodska generacija. U slučaju Između svjetova se eksplicitno osobni karakter filma odražava i u tome što je kao inspiracija Coppoli, prema vlastitom svjedočenju, poslužio san “podmazan” bocom rakije. Pretakanje tog iskustva u cjelovečernji film, s druge strane, daje još jedan primjer umjetničkog djela čije stvaranje čini zadovoljstvo umjetniku, ali daleko manje ili nikakvo zadovoljstvo publici.

To ne znači da Između svjetova nema nikakvu vrijednost; neki dijelovi filma se doimaju maštovitima, originalnima i prilično efektnima, a posebno se ističe scena u kojoj se dekonstruira jedno od najpoznatijih djela američke književnosti. Filmofile će prilično zabavljati pronalaženje niza citata i homagea koje je Coppola posvetio svojim kolegama i uzorima. Oni zauzimaju široki raspon od Lyncha i njegovog Twin Peaksa, klasičnog trilera Noć lovca pa sve do eksploatacijskih filmova, poput Demencije 13 koju je sam Coppola napravio za Rogera Cormana na samom početku svoje karijere. Film se osvrće i na stvarni život, pa tako Kilmer i njegova bivša supruga Joanne Whalley tumače stvarne supružnike, a jedan od pozapleta se tiče i obiteljske tragedije nalik na onu koja je Coppolu pogodila u stvarnom životu.

Sve je to, međutim, od male koristi čim gledatelj postane svjestan da je Coppola, u nastojanju da film učini “drukčijim” zanemario potrebu da Između svjetova predstavljaju suvislu cjelinu. Kako film ide prema svom kraju, to se sve više čini kako je velikog majstora izdala inspiracija, odnosno da ne zna kako ga završiti. Kada do kraja dođe, on je zbrzan, neuvjerljiv i razočaravajući. Treba se nadati kako se ista stvar neće moći reći za Coppolinu filmografiju.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Alex Cross (2012)

ALEX CROSS
uloge: Tyler Perry, Matthew Fox, Edward Burns, Rachel Nichols, Jean Reno
scenarij: Marc Moss & Kerry Williamson
režija: Rob Cohen
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje: 102 '

Znameniti vestern Sedmorica veličanstvenih sadrži scenu u kojoj se priča o kauboju koji se skinuo gol i skočio među kaktuse. Nesretnik je kasnije na pitanje zašto odgovorio sa “Činilo mi se kao dobra ideja u tom trenutku”. Danas se, pak, čini da bi nešto slično mogli izjaviti producenti filma Alex Cross.

Riječ je o ekranizaciji romana Cross Jamesa Pattersona, dvanaestog iz serije o washingtonskom psihologu i detektivu Alexu Crossu. Taj je lik već ranije došao na velike ekrane u obliku Morgana Freemana, koji je prije desetak i više godina nastupio u filmovima Kolekcionar i Paukova zavjera. S obzirom da se danas u Hollywoodu reciklira sve i svašta, došao je red i na Pattersonovog junaka, čija je saga dobila “reboot”, temeljen na romanu čija radnja daje priliku da se opiše njegovo porijeklo i početak karijere. Freeman je, dakako, danas za tu ulogu prestar, pa njegov mladi alter ego tumači Tyler Perry. Usprkos doktorske titule i reputacije intelektualca, Alex Cross na početku filma ureduje na ulicama Detroita kao član elitnog policijskog tima zaduženog za hvatanje najopasnijih kriminalaca. Među njih spada i profesionalni ubojica s nadimkom Picasso (Fox), čiju profesionalnost kompromitira preveliko uživanje u poslu, posebno kada on uključuje mučenje bespomoćnih žrtava. Cross kao vrhunski detektiv zaključi da su mete zločinca direktori multinacionalne korporacije, te uspije spriječiti jedno smaknuće. Picasso je, međutim, uspio pobjeći, ali je odlučan ne samo da dovrši svoj zadatak, nego da se na okrutan način osveti Crossu koji ga je ponizio.

Odluka o angažmanu Tylera Perryja je jedna od bizarnijih u današnjem Hollywoodu, s obzirom da je riječ o komičaru koji je, usprkos prvog mjesta na Forbesovoj listi najbolje plaćenih američkih zabavljača, uglavnom nepoznat izvan američkih granica. Perry svoj uspjeh prije svega duguje seriji obiteljskih komedija o Afroamerikancima koje najviše vole gledati upravo Afroamerikanci, a sve usprkos optužbi da promoviraju rasne stereotipove. Možda je Perryju motiv za ovu sve samo ne zahvalnu ulogu bilo nastojanje da pokaže da može raditi i nešto drugo. Teško da je u tome uspio, jer njegov lik u Alexu Crossu najbolje funkcionira u obiteljskim scenama; čim se radnja makne iz doma Crossovih, pa Perry mora dočarati vrhunskog detektiva ili pomahntitalog osvetnika, nedostatak talenta, čak i bez neumitnih usporedbi s Freemanom, se pretvara u mučenje. Ništa bolji slučaj nije ni s gotovo neprepoznatljivim Matthewom Foxom, čiji trud u nastojanju da dočara poremećenog ubojicu izgleda dostojan “Oscara”, ali je isto tako kompromitiran njegovom klišejiziranošću i neuvjerljivošću.

Rob Cohen se na prvi pogled činio dobrim izborom za režisera, s obzirom da je njegov rad na Brzi i žestoki pokrenuo prilično uspješnu franšizu. S druge strane, u njegovoj filmografiji je bilo više promašaja nego uspjeha, pa ne čudi da je i Alex Cross, barem kada su u pitanju prve kritike, završio kao “ćorak”. Velikim dijelom je za to zaslužna njegova režija, pogotovo u konfuznoj sceni završnog obračuna, ali se isto tako moraju navesti i ograničenja nimalo nadahnutog scenarija Marca Mossa i Kerryja Williamsona, gdje se klišeji – od naizgled nezaustavljivog ubojice do “iznenadnog” obrata na samom kraju – redaju intenzitetom primjerenijim parodiji nego ozbiljnom trileru. Alex Cross je, s obzirom na prirodu i količinu nasilja, prilično neugodan film za osjetljivije gledatelje, ali se Cohen pobrinuo da ono bude prikazano u skladu s licemjernim cenzorskim standardima današnjeg Hollywooda. Ono što će gledatelje možda najviše iziritirati jesu kratke scene, poput one s Giancarlom Espositom u epizodnoj ulozi, koje sugeriraju da Alex Cross mogao biti daleko bolji. Na pitanje koliko odgovor bi mogao dati novi nastavak, ali se on s Perryjem u glavnoj ulozi ne čini baš vjerojatnim.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 23. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Koriolan (2011)

Coriolanus (film)
(izvor: Wikipedia)
KORIOLAN
(CORIOLANUS)
uloge: Ralph Fiennes, Gerald Butler, Vanessa Redgrave, Brian Cox, Jessica Chastain
scenarij: John Logan
režija: Ralph Fiennes
proizvodnja: Lonely Dragon/Weinstein Company/BBC Films,  V. Britanija, 2011.
trajanje: 118 '

Među bogatim opusom Williama Shakespearea se uz popularne drame nalaze i one koje to nisu. U njih spada Koriolan, čija se relativna rijetkost na pozornicama tradicionalno tumači nedostatkom inspiracije pred kraj Bardove karijere, ali i stavovima o demokraciji koji su možda bili “in” početkom 17. stoljeća, ali danas definitivno nisu “politički korektni”.

Shakespeare bi se na takve optužbe mogao braniti time da je svoj tekst temeljio na povijesnoj anegdoti koja opisuje događaje iz još dalje prošlosti.  Radnja Koriolana je, naime, smještena na početak 5. stoljeća pr.Kr. kada je Rim umjesto svjetskog imperija bio tek sićušni grad-država na obalama Tibra. Kao takav predstavlja primamljivu metu ratobornim susjedima, uključujući Volščane na čelu s vojskovođom Aufidijem (Butler) koji sanja o tome da osvoji i uništi Rim. U tome bi vjerojatno i uspio da se u redovima rimske vojske ne nalazi daroviti časnik Gaj Marcije (Fiennes), koji gotovo sam-samcat nanosi poraz volščanskoj vojsci i osvaja strateško uporište Corioli. Zbog toga mu rimski Senat daje počasni nadimak “Koriolan” (Coriolanus) i kao takav postaje najizgledniji kandidat za mjesto konzula. Problem za prekaljenog ratnika je, pak, u potpunom nedostatku političkog talenta, a još više u dubokom prijeziru prema plebejskim masama o kojima mu ovisi izbor. Zbog toga je njegova konzulska karijera unaprijed osuđena na propast; lukavi plebejski tribuni ne samo što okreću birače protiv njega, nego isprovociraju verbalni ispad nakon čega će biti proglašen neprijateljem naroda i prognan iz Rima. Odbačen od grada za koga je godinama prolijevao krv i riskirao život, bijesni Koriolan se za takvo poniženje odluči osvetiti prelaskom na stranu Volščana.

Nezahvalnog zadataka da ovu nepopularnu dramu prenese na veliki ekran se dohvatio Ralph Fiennes, ugledni britanski glumac kome je Koriolan predstavljao nešto poput životne misije. Gotovo desetljeće nakon što ju je postavio na londonskoj pozornici, odlučio je, dijelom motiviran financijskim razlozima, adaptirati na način koji danas postaje sve uobičajeniji za Shakespearove tekstove – prenošenjem radnje u moderno doba. Fiennesu je najbliži ekvivalent svijet zaraćenih italskih državica i plemena predstavljao Balkan, pa je film snimljen u Srbiji i Crnoj Gori sa oružjem, opremom, uniformama, ikonografijom i pokojom dokumentarnom snimkom koja publici s ovih prostora evocira sjećanja na “dobre stare” devedesete. Scenarist John Logan, poznat po “Gladijatoru”, učinio je dobar posao u adaptaciji stoljećima starog teksta, pa tako beogradska Skupština uspješno “glumi” rimski Senat, a “kićene” Shakespearove replike izgovaraju politički komentatori u BBC-jevim studijima. Možda je najdojmljivije kako je antička bitka uvjerljivo “transformirana” u kaos modernog ratovanja u urbanoj džungli, tako slična prizorima Vukovara i Sarajeva.

Fiennes, koji je oko sebe okupio vrhunsku glumačku ekipu uglavnom može biti zadovoljan onim što je napravio, iako je u svemu tome učinio fatalnu grešku povjerivši naslovnu ulogu samom sebi. Njegov Koriolan s obrijanom glavom malo previše podsjeća na Lorda Voldemorta, kao i na svojevrsnu karikaturu pukovnika Kurtza iz “Apokalipse danas”. A još veći problem je predstavljao i Shakespearov predložak, odnosno činjenica da je naslovni junak zapravo prilično antipatičan i da se prosječna publika, barem ona koja uključuje prostačke mase koje toliko prezire, teško može poistovjetiti s njegovom tragičnom sudbinom. Koriolan ne funkcionira ni kao negativac, odnosno u ovom filmu jednostavno nema pozitivaca – to nisu ni ljigavi rimski demagozi, a ni krvoločni Volščani. Najbliže tome je Koriolanova obitelj, ali je na nju Fiennes obratio premalo pažnje. Kada film dođe do svog predvidljivo tragičnog kraja, za naslovnog junaka će malo tko mariti.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Looper (2012)

Looper 07
Emily Blunt (izvor: GabboT)
LOOPER
uloge: Bruce Willis, Joseph Gordon-Levitt, Emily Blunt, Jeff Daniels, Piper Perabo
scenarij: Rian Johnson
režija: Rian Johnson
proizvodnja: FilmNation, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Putovanje kroz vrijeme je jedan od najpopularnijih motiva znanstvene fantastike, ali i obično ne baš previše zahvalan kada su u pitanju SF-filmovi. Složenost cijelog koncepta se čini prevelikom za prosječne hollywoodske filmaše, pa filmovi na tu temu obično završe kao razočaranje. S druge strane, kada se vremenskim putovanjima priđe kako treba, rezultati znaju biti izuzetno dobri, o čemu svjedoče žanrovski klasici kao što su “Terminator” i “Dvanaest majmuna”. Scenarist i režiser Rian Johnson, čiji se film “Looper” nedavno pojavio u našim kinima, je očigledno sebi zadao cilj da dosegne tako visoke standarde.

Radnja filma je smještena u 2044. godinu, svijet koji na prvi pogled ne izgleda bitno drukčiji od današnjeg. Tehnologija je ostvarila određeni napredak, ali su desetljeća ekonomske krize učinila svoje, te većina stanovništva grca u siromaštvu, često prisiljena lutati ili prolijevati krv za svakodnevnu koricu kruha. U takvim okolnostima je razumljivo da mnogi mladi ljudi, poput protagonista Joea Simmonsa (Gordon-Levitt), put do boljeg života vide jedino u kriminalu. Njegovu karijeru pomaže i to da kriminal postoji u bliskoj budućnosti, odnosno da su upravo kriminalci pronašli praktičnu primjenu tada pronađenom vremenskom stroju. Ličnosti koje treba “ukloniti” se jednostavno šalju u prošlost, gdje ubojice ili “looperi” poput Joea brišu i njih i sve tragove njihovog postojanja. Joe uživa u dobrom životu, sve dok se ne ispostavi kako je dobio zadatak likvidirati ostarjelu verziju samog sebe (Willis).

Johnson je još u svom hvaljenom prvijencu “Brick” – film noiru smještenom u srednjoškolski milje – pokazao spremnost za uhvatiti se u koštac s neobičnim konceptima. U slučaju “Loopera” je zadatak izgledao još teži, jer je žanrovske i komercijalne parametre, odnosno inzistiranje na akciji i sličnim atraktivnim sadržajima, trebalo pomiriti sa intrigantnim idejama kao što su djedov paradoks, i to na način koji neće vrijeđati gledateljsku inteligenciju. U tome je Johnson imao pomoć izuzetno kvalitetne glumačke ekipe.  Mladi Gordon-Levitt koji se posljednjih godina profilira u jednog od najzanimljivijih američkih glumaca iskoristio je jednu od rijetkih prilika da briljira kao zvijezda. Međutim, pun pogodak predstavlja angažman Brucea Willisa, kojemu očito leže filmovi o vremenskom putovanju; nakon  “Dvanaest majmuna” je napravio dobar posao i u “Odrastanju”, filmu sa prilično sličnim konceptom gdje je njegov lik bio suočen sa samim sobom kao osmogodišnjim dječakom. Willis i njegov mladi kolega u “Looperu” izvrsno funkcioniraju kao jedan od najatipičnijih, ali najzanimljivijih tandema u povijesti kinematografije; Gordon-Levitt je zahvaljujući šminki i protezama, ali i vještom “skidanju” manira, više nego uvjerljiv kao pomlađena verzija Willisa. Odnos dva lika, koji jedan prema drugom osjećaju bliskost, ali i duboko neprijateljstvo zbog drukčijih iskustava i na njima temeljenih životnih stavova, je vrlo dobro razrađen.

Johnsona valja pohvaliti i zbog toga što nastoji, koliko god je to moguće, biti dosljedan mračnoj viziji svijeta u kome su, između ostalog, striptizete toliko siromašne da sebi ne mogu priuštiti silikonske umetke. Takav stav je, pak, mnogo vidljiviji i kroz eksplicitno nasilje i krvoproliće, ali i kroz postupke protagonista koji krše neke od hollywoodskih tabua. Johnson, možda previše uplašen da bi time od sebe otjerao publiku, kao svojevrsno sidro negdje u drugoj polovici filma uvodi “normalni” lik samohrane majke. Iako nju tumači uvijek raspoložena i ovdje prilično efektna Emily Blunt, od tog trenutka “Looper” postaje nešto konvencionalniji film gdje s klišejima dolaze i prva razočaranja. Međutim, bez obzira na njih, ovo ostvarenje predstavlja jedan od najboljih SF-filmova u posljednje vrijeme, na vrlo dobrom putu da postane “Blade Runner” ili “Matrix” našeg doba.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Bez zakona (2012)

BEZ ZAKONA
(LAWLESS)
uloge: Shia LaBeouf, Tom Hardy, Guy Pearce, Mia Wasikowska, Jason Clarke, Mia Wasikowska
scenarij: Nick Cave
režija: John Hillcoat
proizvodnja: Filmnation Entertainment/The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 115 '

Da su putovi do pakla popločani najboljim namjerama svjedoči ono što Amerikanci ponekad nazivaju “plemenitim eksperimentom”, a ostatak svijeta pozna kao Prohibiciju. Pokušaj da se alkoholizam iskorijeni zakonskom zabranom je umjesto ozdravljenja nacije doveo do spektakularne eksplozije kriminala, korupcije i nasilja, ali i također dao inspiraciju filmašima, umjetnicima i književnicima koja traje do današnjih dana. Jedan od njih je i Matt Bondurant, koji je 2008. godine izdao povijesni roman temeljen na životu svog djeda i njegova dva brata. Ta je knjiga četiri godine kasnije adaptirana u igrani film Bez zakona.

Radnja se zbiva godine 1931. u okrugu Franklin, zabačenom, planinskom području na jugu države Virgina gdje je lokalno stanovništvo potrebe za alkoholom oduvijek zadovoljavalo kroz domaću radinost. Zahvaljujući Prohibiciji, dotada siromašni seljaci i njihove planinske pecare odjednom postaju vrijednim izvorom “tekućeg zlata” za vječno žedne gradove. Među žiteljima koji su uspješno iskoristili tu priliku se ističu tri brata Bondurant – Forrest (Hardy), Howard (Clarke) i Jack (LeBeouf). Njih trojica su preživljavanjem prvog svjetskog rata i španjolske gripe stekli reputaciju besmrtnika, a krijumčarenjem alkohola i mali poslovni imperij s lokalnom trgovinom. Korumpirane državne vlasti, pak, žele svim krijumčarima na silu nabiti “harač”, a kada ga tvrdoglavi Bonduranti odbiju platiti, protiv njih je poslan sadistički policajac Charley Rakes (Pearce).

Čak i da premijeru nije imao u Cannesu, Bez zakona bi se, s obzirom na ugledna imena uključena u produkciju, mogao smatrati jednim od ambicioznijih projekata koji se nalaze na našem kino-repertoaru. Režiju je potpisao australski filmaš John Hillcoat, poznat po filmu Cesta, a scenarij napisao Nick Cave, rock-glazbenik poznat kao autor brojnih pjesama, koje se, između ostalog, bave kriminalom i drugim oblicima društvene patologije. Kada se svemu tome doda prilično dojmljiva glumačka ekipa, očekivanja su bila velika. I, kao u mnogo slučajeva dosad, Bez zakona ta očekivanja nije ispunio, učinivši ga još većim razočaranjem.

Glavni problem filma je bilo kako Prohibiciju kao relativno dugotrajan i složen povijesni proces – koga, na primjer, Carstvo poroka uspješno “muze” već treću godinu – utrpati u format cjelovečernjeg filma, a da se izbjegnu klišeji. Hillcoat i Cave to pokušavaju riješiti tako inzistiraju na autentičnoj “ruralnosti” mjesta i vremena radnje; ti su napori kompromitirani time što alt.country pjesme iz soundtracka zvuče previše moderno i anakronistički. Drugi problem je u tome što se od publike očekuje da navija za likove koji su svojim etnokulturnim identitetom – neobrazovani, ruralni i potencijalno zadrti WASP-ovi – izvor sveg zla u današnjem hollywoodskom “kanonu”, kao i time da ih njihova profesija čini identičnim negativcima koje se u filmovima 1980-ih tamanilo kao muhe. Taj se problem pokušava riješiti tako da se događaji opisuju iz perspektive najmlađeg, najmanje nasilnog i najciviliziranijeg brata Jakea, kao i da se njihova “meka”, humana strana iskazuje kroz dvije ljubavne priče – Jakeovu s buntovnom kćeri menonitskog svećenika koju tumači Mia Wasikowski, i Forrestovu sa bivšom čikaškom plesačicom koju tumači Jessica Chastain. Iako su ti podzapleti objema glumicama dale priliku da još jednom demonstriraju svoj talent (a Chastain po prvi put pokaže i svoje gole grudi), film su na kraju bespotrebno razvodnili i produžili, učinivši ga dosadnim.

Najbolji dojam, pak, ostavlja gotovo neprepoznatljivi Guy Pearce kao ulickani “urbani” negativac upitne seksualnosti, čija zloća uz eksplicitni prikaz nasilja rješava sve nedoumice za koga bi publika trebala navijati. Razvodnjenost radnje zaplet, bez obzira na njegovu naoko “šokantnu” nekonvencionalnost, ipak čini anti-katartičnim. Bez zakona tako završava kao još jedan, možda plemenit, ali zasigurno neuspjeli eksperiment.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Dredd (2012)

Dredd
Dredd (izvor: CKSR)
DREDD
uloge: Karl Urban, Olivia Thirlby, Lean Headey, Wood Harris, Domhnall Gleeson
scenarij: Alex Garland
režija: Pete Travis
proizvodnja: DNA Films, V. Britanija/Južna Afrika, 2012.
trajanje: 98 '

Tvrditi da je hollywoodski remake uvijek lošiji od originala danas zvuči isto kao i tvrdnja da sunce izlazi na istoku. Međutim, u nekim prilično rijetkim slučajevima se znaju prošvercati primjeri koji i takve neupitne istine dovode u pitanje. Jedan od njih je i Dredd, iako u najužem smislu riječi ne predstavlja remake nego tek drugu po redu ekranizaciju popularnog britanskog SF-stripa Sudac Dredd. Tvorcima ovog ostvarenja (koji, zapravo, i ne pripadaju hollywoodskom mainstreamu), taj zadatak i nije bio naročito težak, s obzirom da je prethodna filmska inkarnacija Dredda iz 1995. godine u obliku Sylvestera Stallonea i Disneyevoj produkciji uglavnom opravdano pala u zaborav.

Radnja je smještena u 22. stoljeće kada je Zemlja opustošena nuklearnim ratom, a preživjelo stanovništvo prisiljeno živjeti u prenapučenim mega-gradovima kojima caruju siromaštvo, droga, nasilje i kriminal. Jedinu metodu održavanja kakvog takvog zakona i reda predstavljaju Suci – institucija koja u sebi objedinjava policiju i pravosuđe, odnosno čiji pripadnici imaju zakonske ovlasti pogubiti prijestupnike na licu mjesta. Jedan od Sudaca je Dredd (Urban), kome pretpostavljeni daju zadatak terenske procjene novakinje po imenu Anderson (Thirlby). Naizgled rutinski posao istrage trostrukog ubojstva u orijaškom neboderu se zakomplicira kada se ispostavi da je povezano sa “Slo-Moom”, drogom koja kod korisnika usporava doživljaj stvarnosti i čiju proizvodnju i distribuciju kontrolira krvoločna i beskrupulozna Ma-Ma (Headey). Dredd i njegova neiskusna partnerica zbog toga umjesto lovaca postaju lovina, progonjeni od horde kriminalaca sposobne da desetke tisuća stanara drži u strahu.

Novi Dredd, čiji je scenarij napisao Alex Garland, hvaljeni suradnik Dannyja Boylea, predstavlja trijumf jednostavnosti. Za razliku od gotovo svih filmova o stripovskim superherojima, on radnju nije opteretio s pričom o njegovom podrijetlu, a za uvođenje futurističkog svijeta je bilo dovoljno par rečenica u početnoj naraciji. Umjesto toga je prikazan tek jedan dan u Dreddovom životu, a nije bilo potrebe ni za ljubavnim podzapletima ili komedijaškim pomoćnicima koji bi samo odužili film.

Garlandov koncept funkcionira bez obzira na to što se Garland tijekom snimanja često svađao s režiserom Peteom Travisom, poznatom po potcijenjenom trileru Točka prednosti. Vjerojatnije je da su se svađe ticale sadržaja, a ne stila, jer Travisova režija odgovara Garlandovoj minimalističkoj viziji. Budući megalopolis uopće ne izgleda futuristički, ali to film zapravo čini uvjerljivijim, s obzirom da je u distopiji koju prikazuje teško očekivati neki naročiti tehnološki progres. Radnja je manje-više ograničena na jednu lokaciju (zbog čega su neumitne usporedbe s Umri muški i indonežanskom Racijom), a jedina vizualna atrakcija jest korištenje 3D tehnologije. Ona najviše dolazi iz izražaja kada se akcijske i scene nasilja prikazuju iz perspektive osoba pod utjecajem “Slo-Moa”, te gledatelji imaju prilike vidjeti fascinantne detalje krvoprolića i destrukcije.

Jednostavnost koncepta se odrazila i na jednostavnost karakterizacije, pa se glumačka postava baš i nije morala pretjerano truditi. Olivia Thirlby, čiji je lik najbliži “normalnom” gledatelju, je tu napravila dobar posao, isto kao i Lena Headey, koju je očito zabavljalo tumačiti lik negativke potpuno različite od Cersei Lannister. Karlu Urbanu, čije je lice sve vrijeme pokriveno kacigom, preostalo je tek da imitira glas Clinta Eastwooda. Tu kao svojevrsno “strano tijelo” i naznaka “nedotjeranosti” filma odskače tek nedovoljno oblikovani lik teroriziranog hakera koga tumači Domhnall Gleeson.

Usprkos toga, moglo bi se reći da Dredd, barem u kontekstu svog žanra predstavlja jedno od ugodnijih iznenađenja današnjeg kino-repertoara.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Divljaci (2012)

Blake Lively
(izvor: EyesOnFire89)
DIVLJACI
(SAVAGES)
uloge: Blake Lively, Aaron Johnson, Taylor Kitsch, Benicio Del Toro, Salma Hayek, John Travolta
scenarij: Shane Salerno, Don Winslow, Oliver Stone
režija: Oliver Stone
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 131 '

Čak i u doba kada je Kaliforniju ekonomska kriza pogodila teže od većine ostalih američkih saveznih država, malo koje mjesto izgleda tako ugodno za život kao živopisni primorski grad Laguna Beach. A malo koji način zarade za život u takvom raju izgleda tako ugodan kao posao koji su osmislili protagonisti filma Divljaci –  nadareni botaničar Ben (Johnson) i njegov prijatelj, mladi ratni veteran Chon (Kitsch). Njih dvojica su uspjeli uzgojiti novu sortu indijske konoplje od koje se pravi daleko kvalitetnija “trava”, te izgraditi široki i efikasni sustav distribucije svog proizvoda. Harmoničan odnos dvojice prijatelja i poslovnih partnera upotpunjuje prekrasna djevojka Ophelia “O” Sage (Lively) koju ravnopravno dijele. Ona, međutim, postaje i sredstvo pomoću koje će meksički narko-kartel nastojati preuzeti njihovu operaciju; nakon što Ben i Chon odbiju “prijateljsku” ponudu o poslovnoj suradnji, “O” otmu kartelovi operativci na čelu s okrutnim Ladom (Del Toro) te dvojicu prijatelja prisiljavaju da donose teške i neugodne odluke kako bi joj spasili život.

Ako to nije bilo jasno nakon promašenog i nepotrebnog nastavka Wall Streeta, ovaj bi film trebao uvjeriti publiku kako su godine konačno dohvatile Olivera Stonea, te kako nekoć najradikalniji i najkontroverzniji američki filmaš danas proizvodi konfekcijska ostvarenja koje je sve teže razlikovati od opusa njegovih manje razvikanih kolega. Divljaci, temeljeni na romanu Dona Winslowa, koji je zajedno sa Stoneom i Shaneom Salernom napisao scenarij, su gledatelje trebali privući prije svega svojom, barem za Amerikance, aktualnom temom – eskalacijom neopisivog nasilja među zaraćenim narko-kartelima u Meksiku i odrazom tih zbivanja s druge strane granice. Nekakve angažiranosti, koja bi se inače očekivala od Stonea, ovdje nema; nigdje se ne spominje “rat protiv droge”, koga se Stone dohvatio tek u promotivnim intervjuima. Recesija se spominje tek u jednoj rečenici, a umjesto toga Kalifornija je prikazana kao raj na zemlji, mjesto sunca, prekrasnih plaža i “komada”, ali i nadasve progresivne, “cool” i pametne “ekipe” koja čak i narko-biznis obavlja uspješnije, uljuđenije i civiliziranije od nekakvih tamnoputih primitivaca dolje na jugu. Stoneovo ljevičarstvo je, valjda, jedini razlog zašto dežurni utjerivačke političke korektnosti u ovom filmu nisu uspjeli pronaći rasističke natruhe.

Divljaci predstavljaju razočaranje i zbog toga što se, zapravo, ne doimaju naročito originalnim, odnosno što predstavljaju ne baš najsretniji miks već desetljećima korištenih scenarističkih ideja – od “menage a troisa” koga je prikazao još Truffaut u Julesu i Jimu, preko uzgajivača “trave” kao pozitivnog oličenja poduzetničkih vrijednosti, što je korišteno u bezbroj komedija. U stilskom smislu, Stone ne donosi ništa naročito; psihodelične inspiracije su ishlapile, a najveći otklon od konvencija je naracija “O” koja, ne baš uvjerljivo, sugerira da živa neće dočekati kraj filma. Čak se i ta “nekonvencionalna” završnica doima kao ne samo jeftinim, nego i očajničkim trikom režisera u posljednji trenutak želi biti “drukčiji od drugih”.

Divljake gledljivima čini prije svega glumačka ekipa, iako svi njeni članovi nisu bili iste sreće. Blake Lively se tako mora nositi s nezahvalnim likom razmažene glupače koja svoje dečke uvlači u nevolju; Aaron Johnson i Taylor Kitsch su nešto bolji kao stereotipovi pacifističkog neo-hippieja i tvrde “macho” vojničine. Sama pojava Salme Hayek kao narko-bosa Divljake pretvara u parodiju meksičke telenovele koja se više ne može shvatiti ozbiljno. S druge strane, nastup proćelavog Johna Travolte kao korumpiranog agenta DEA je poslovično zabavan, ali ipak zasjenjen Beniciom Del Torom koji očigledno uživa u ulozi psihopatskog ubojice. Krajnji je dojam ipak da su se svi ti talenti daleko bolje mogli iskoristiti negdje drugdje.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 18. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Red Tails (2012)

Red Tails
Red Tails (izvor: Wikipedia)
RED TAILS
uloge:  Terrence Howard, Cuba Gooding Jr., Nate Parker, David Oyelowo, Tristan Wilds, Daniela Ruah
scenarij: John Ridley & Aaron McGruder
režija: Anthony Hemingway
proizvodnja: Lucasfilm/20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 128 '

Prije nekoliko godina je afroamerički režiser Spike Lee digao kuku i motiku povodom filma Zastave naših očeva, odnosno činjenice da među tisućama statista koji glume američke snage u napadu na Iwo Jimu nema nijednog crnca. Režiser Clint Eastwood je na to imao spreman, iako današnjim Amerikancima ne baš tako ugodan odgovor – film je nastojao biti autentičan, odnosno nije bježao od toga da su SAD u vrijeme “dobrog” antifašističkog rata bile pod režimom institucionalnog rasizma, uključujući segrerirane vojne postrojbe. Tada su crnci i u uniformi, kao i u civilu, bili u podređenom položaju, a za što je najbolji primjer odbijanje vojne vrhuške da ih prihvati kao pilote. Zrakoplovna postrojba čije je ljudstvo uspjelo savladati te predrasude je predmet ratnog filma Red Tails koji se odnedavno prikazuje u našim kinima.

Radnja počinje 1944. u Italiji gdje djeluje 332. lovačka grupa, sastavljena od pilota iz “eksperimentalnog” programa “zrakoplovaca iz Tuskeegeja”. Postrojba je opremljena zastarjelim letjelicama i prisiljena obavljati rutinske i ponižavajuće zadatke kao što je patroliranje duboko u savezničkoj pozadini, a jedinu pravu borbu njen zapovjednik, pukovnik Bullard (Howard), vodi u Pentagonu, nastojeći spriječiti njeno ukidanje. Njegovo lobiranje, kao i strahoviti gubici koji američke bombarderske snage trpe od njemačkih lovaca, vojno vodstvo konačno uvjere da crnim pilotima pruže priliku za pravu akciju. Nju predstavlja savezničko iskrcavanje kod Anzija, gdje Bullardove snage uspješno brane mostobran od njemačkih zračnih napada. 332. grupa nakon toga dobiva moderne aparate tipa “Mustang” i zadatak zaštite “letećih tvrđava” pri napadima duboko u teritorij okupirane Europe; pri tome se počinju isticati kako novom, efikasnijom taktikom, tako i po bojanju repova u crveno zahvaljujući čemu će steći svoj nadimak.

George Lucas, na čiji su opus bili značajno utjecali filmovi o zrakoplovcima drugog svjetskog rata, je film o 332. grupi pokušavao snimiti još od 1988. godine. Međutim, čak ni njegov utjecaj nije uspio razbiti nesklonost hollywoodskih studija za potencijalno skupi spektakl bez uloga za bijele zvijezde. Na kraju je nakon više od dva desetljeća bio prisiljen film platiti iz vlastitog džepa, a u međuvremenu je na istu temu snimljen TV-film u produkciji HBO. Lucasov novac se u Red Tails doima najbolje potrošenim na prilično dojmljive i realistične scene zračnih borbi, pri čemu se dobro snalazi Andrew Hemingway, režiser koji je prije toga uglavnom radio na televiziji.

Na žalost, čim se radnja spusti na tlo, s njome se spušta i kvaliteta filma. Glavni razlog za to je izuzetno loš scenarij Johna Ridleya i Aarona Magrudera, ispunjen klišejima, replikama i crno-bijelom karakterizacijom nakon kojih Mirko i Slavko zvuče kao književna klasika. U njega je utrpan i obavezni romantični podzaplet, odnosno veza obješenjačkog pilota (Oyelowo) s Talijankom (Ruah), a čije su socijalne i druge implikacije sasvim ignorirane; podzaplet sa zarobljenim pilotom (Wilds) koji bježi iz njemačkog logora je još besmisleniji, i doima se kao prepričavanje daleko boljih filmova. Nasuprot toga, ono što bi možda bilo zanimljivije od rutinerske akcije –mukotrpna politička borba s kojom su crni piloti izborili pravo da se u zraku bore za svoju zemlju – uopće nije iskorištena u scenariju. Dojam dodatno kvari i anakronistička glazba inače talentiranog Terencea Blancharda, koja Red Tails čini sličnim TV-filmu nego punokrvnom hollywoodskom spektaklu.

Lucasu teško da se mogu osporiti dobre namjere, ali one ipak nisu bile dovoljne da se ova, relativno nepoznata, epizoda američke vojne povijesti obradi na zbilja kvalitetan način.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 11. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Bourneovo naslijeđe (2012)

Jeremy Renner
Jeremy Renner (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
BOURNEOVO NASLIJEĐE
(THE BOURNE LEGACY)
uloge: Jeremy Renner, Rachel Weisz, Edward Norton, Louis Ozawa Changchien, Oscar Isaac
scenarij: Tony Gilroy & Dan Gilroy
režija: Tony Gilroy
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

 

Kada je prije više od tri desetljeća objavio Bourneov identitet, Robert Ludlum se mogao pohvaliti s jednim od najuspješnijih, ali i najutjecajnijih špijunskih romana. Zaplet o vrhunskom obavještajcu pogođenom amnezijom je kasnije korišten mnogo puta, a za što je možda najbolji primjer znameniti belgijski strip XIII. Kada je na red došla hollywoodska filmska adaptacija, iskustvo je ukazivalo da osnovna ideja neće biti najbolje iskorištena. Istini za volju, slično bi se moglo reći i za Ludluma, koji je kao glavnog negativca uzeo Carlosa, stvarnu ličnost koja je u njegovo vrijeme bila vodeća svjetska babaroga, a danas je ne pretjerano aktualan zatvorenik. Filmska trilogija, čiji je glavni scenarist bio Tony Gilroy, je tu ulogu povjerila korumpiranim i beskrupuloznim dužnosnicima CIA-e. Taj stari hollywoodski klišej je dobro funkcionirao u doba Bushovog rata protiv terorizma, i Gilroy ga koristi i u filmu koji franšizu o Jasonu Bourneu nastavlja i nakon odlaska glavne zvijezde Matta Damona.

 

Radnja Bourneovog naslijeđa počinje upravo kada Bourneov ultimatum završava, odnosno u trenutku nakon što je odmetnuti agent CIA-e Jason Bourne raskrinkao tajni program ilegalnih likvidacija i izazvao sveopći skandal u Washingtonu. Bojazan da bi se mogle raskrinkati slične prljave rabote drugih vladinih agencija dijeli i pukovnik Eric Byer (Norton), čiji je zadatak prekid svih “problematičnih” tajnih programa i “čišćenje” svih dokaza o njihovom postojanju. To, između ostalog, uključuje i Aarona Crossa (Renner), tajnog operativca koji se u vrijeme izbijanja skandala nalazi na vježbi u planinama Aljaske. Nakon što je uspio preživjeti spektakularni pokušaj likvidacije, Cross dolazi u Maryland, gdje u biokemijskom laboratoriju radi dr. Marta Shearing (Weisz), znanstvenica zadužena za preparate koje su primali Cross i njegovi kolege. Njih dvoje se udružuju kako bi preživjeli, te su prisiljeni otići na drugi kraj svijeta.

 

Slično kao i u prethodna dva filma, Gilroyev scenarij osim naslova nema ništa zajedničkog s romanima o Jasonu Bourneu; potreba da se uvede novi glavni lik koji će zamijeniti Bournea je, pak, omogućila malo više kreativne slobode. Ona je uglavnom dobro iskorištena, i scenarij je jedan od najboljih elemenata Naslijeđa, barem ako se zanemari to da će film biti dosta nerazumljiv svima koji nisu gledali prethodna tri nastavka. Cross je, zapravo, mnogo kompleksniji i zanimljiviji lik od Bournea, a veteran Renner ga, za razliku od Damona, prikazuje sa dosta humanosti i simpatija. Relativno mladoliki Norton također izgleda kao osvježenje u usporedbi ostarjelim WASP-ovskim negativcima iz prethodnih filmova. Čak se i Rachel Weisz dobro nosi s nezahvalnom ulogom, a dobra je stvar što njen lik nije opterećena neuvjerljivom romansom s protagonistom.

 

Gilroy, na žalost, pokazuje daleko manje vještine kao režiser. To se može vidjeti u flashbackovima koji se pojavljuju na pogrešnom mjestu i uglavnom zbunjuju gledatelje, ali posebno upada u oči u drugoj polovici filma. Tada je misterij o tome što se događa s likovima riješen i ostaje tehničko pitanje kako dovršiti priču. Gilroy to pokušava riješiti spektakularnom jurnjavom motociklima na zagušenim gradskim ulicama; međutim, ma koliko se trudio, on nije William Friedkin, i Bourneovo naslijeđe definitivno nije Francuska veza. Scena je preduga, ponavljajuća i, na kraju, prilično dosadna. Dojam o propuštenim prilikama izaziva i neiskorišteni, i na kraju posve suvišni lik ubojice koga glumi Louis Ozawa Changchien. Najiritantniji je sam kraj koji je namjerno ostavljen otvorenim kako bi se opravdao nastavak. Ako do njega dođe, Gilroyu bi bilo najbolje da posao iza kamere ostavi nekom drugom te tako omogući da preporođena franšiza ostvari svoj pravi potencijal.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

OCJENA: 4/10

 

RECENZIJA: Susjedi treće vrste (2012)

Ben Stiller photographed by Jerry Avenaim
Ben Stiller (izvor: Wikimedia Commons)
SUSJEDI TREĆE VRSTE
(THE WATCH)
uloge: Ben Stiller, Vince Vaughn, Jonah Hill, Richard Ayoade, Rosemarie DeWitt
scenarij: Jared Stern, Evan Goldberg & Seth Rogen
režija: Akiva Schaffer
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 102 '

Treći nastavak Nolanove sage o Batmanu nije jedini hollywoodski film koji je ove godine imao problema zbog nasilja u stvarnom životu. Nekoliko mjeseci prije premijere filmske komedije “Susjedska straža” je na Floridi došlo do incidenta u kojem je bijeli pripadnik susjedske straže George Zimmerman usmrtio crnog tinejdžera Trayvona Martina. Slučaj, koji je bio duboko podijelio američku javnost na rasnoj osnovi, potakao je producente da naslov filma promijene u “Straža”, ali je svejedno stvorio negativni publicitet koji će se odraziti i na publiku i na kritiku. U Hrvatskoj, međutim, takvih problema ne bi trebalo biti, s obzirom da se film distribuira pod naslovom “Susjedi treće vrste”.

Radnja je smještena u gradić u državi Ohio, gdje je protagonist Evan Trautwig (Stiller) na prvi pogled ostvario američki san – ima ženu, kuću i više nego pristojno plaćeni posao poslovođe u trgovačkom centru s dovoljno slobodnog vremena za bavljenje lokalnim aktivizmom. Sve se to mijenja kada zaštitar u Trautwigovom centru postane žrtvom okrutnog ubojice. Uvjeren kako policija ne čini ništa da bi rasvijetlila slučaj i zaštitila njegove sugrađane, Trautwig odlučuje organizirati dragovoljačku susjedsku stražu koja će noću patrolirati ulicama. Za njegovu incijativu, međutim, nema previše razumijevanja osim kod trojice koji se straži prijavljuju iz nimalo idealističkih motiva – Bob (Vaughn) je otac koji nastoji nadzirati kći-tinejdžericu; Franklin (Hill) je neprilagođeni gubitnik traumatiziran odbijanjem prijema u policiju; Jamarcus (Ayoade) je britanski imigrant uvjeren da će mu noćno patroliranje pomoći kod žena. Tako stvorena četvorka će biti prisiljena nadvladati međusobne razlike i neiskustvo kada se ispostavi da iza ubojstva stoje ni manje ni više nego vanzemaljci koji nastoje osvojiti Zemlju.

Susjedi treće vrste su prvotno zamišljeni kao “redovna” SF-parodija namijenjena prije svega tinejdžerskoj publici. Međutim, od projekta do konačne realizacije je prošlo nekoliko godina, tijekom kojih su se izmijenjali brojni glumci i članovi ekipe. Konačnu verziju scenarija su  potpisali Evan Goldberg i Seth Rogen, poznati kao tvorci hitova kao Superbad i Pineapple Express. Zahvaljujući njima su Susjedi dobili nešto stroži cenzorski rejting, a s njime i uglavnom iskorištenu mogućnost korištenja prostačkog rječnika, eksplicitnog nasilja, raznih tjelesnih tekućina, konzumacije psihoaktivnih stvari, pa čak i nešto seksa i golotinje. Sve to ovaj film čini prilično sličnim danas u Hollywoodu popularnim komedijama čiji su protagonisti odrasli muškarci koji se ponašaju poput razuzdanih adolescenata. Mnoge kritičare je ovaj film previše podsjetio na Mamurluk, pa su ga protumačili kao pokušaj da se ta sve više potrošena formula na umjetan i neuvjerljiv način usadi u scenaristički okvir SF-filma o vanzemaljskoj invaziji.

Dojam o ne baš uspjelom žanrovskom amalgamu u Susjedima se uistinu može stvoriti na temelju razlika u općem tonu i kvaliteti humora u pojedinim dijelovima filma. Međutim, dijelovi filma koji funkcioniraju su uistinu briljantni, a za to je velikim dijelom zaslužan režiser Akiva Schaffer, koji je raznorodnoj, ali prilično talentiranoj i raspoloženoj glumačkoj ekipi dozvolio da improviziraju vlastite replike. Gotovo svi glumci su ostavili dobar dojam – od vidno sredovječnog Stillera, preko Vaughna i starog Rogenovog suradnika Jonaha Hilla, pa do svjetskoj publici uglavnom nepoznatog britanskog komičara Richarda Ayoadea; s druge strane Rosemarie DeWitt nije imala sreće s prilično nezahvalnom ulogom Trautwigove supruge. Usprkos tome, Susjedi uglavnom uspješno ispunjavaju svoju svrhu te će publici, pogotovo onoj neopterećenoj američkim političkim kontekstom i uz njih vezanim kontroverzama, pružiti više nego dovoljno zabave.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 6/10