“Manje je više” je izraz koji je prilično teško staviti u istu rečenicu sa suvremenim Hollywoodom, a još teže kada su u pitanju filmovi o superherojima. Takvi su slučajevi, po prirodi stvari prilično rijetki, i mogu se pronaći prije svega kod onih superherojskih sagi koje su toliko monumentalne da njihovi tvorci sebi mogu dozvoliti luksuz u pokojem naslovu naprave nešto nalik na eksperiment ili, češće zbog sebe nego zbog publike, pokušaju na ekranu nešto novo. Takav primjer, između ostalih pruža i jedna od najimpresivnijih hollywoodskih tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Iako u tim filmovima gotovo sve mora biti “veće od života”, u slučaju filma Ant-Man iz 2015. godine se krenulo sasvim drugim putem, te je publika dobila marvelovski film koji bi se, barem u kontekstu cijele sage o superherojima, mogao nazvati minimalističkim.
Protagonist, čiji lik tumači Paul Rudd (također jedan od članova scenarističkog odbora), je Scott Lang, elektroinženjer koji se našao na pogrešnoj strani zakona te zbog toga završio u kaznionici San Quentin. Po izlasku na slobodu se suočava s time da zbog robijaške prošlosti ne može dobiti niti zadržati posao, a dodatno ga muči i to što više ne može viđati dražesnu malenu kći čija je majka (Greer) počela živjeti s policajcem (Canavale). U takvim okolnostima mu nije teško popustiti nagovaranju svog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera” (Peña) da se vrati kriminalu i opljačka jednu vilu. Kao jedini plijen, pak, pronalazi neobično odijelo za koje se ispostavi da onoga tko ga nosi može smanjiti na veličinu mrava. Još veće iznenađenje je i to da je pljačku u stvari bio “namjestio” vlasnik vile, znanstvenik Hank Pym (Douglas) koji je desetljećima ranije izradio i nosio to odijelo. Langu je povjeren zadatak da se, koristeći to isto odijelo, infiltrira u sjedište tvrtke koju vodi Pymov bivši i beskrupulozni štićenik Darren Cross (Stoll), te sabotira tehnologiju smanjivanja za koju Pym sumnja da bi se mogla zloupotrijebiti s tragičnim posljedicama.
Ant-Man, vjerojatno najmanji od svih superheroja u Marvelovom stripovskom (a samim time i filmskom) univerzumu, se po prirodi stvari nije mogao natjecati sa svojim daleko većim i impozantnijim kolegama. Zbog toga je i prvi film iz njegove mini-franšize jednostavno malen. Zbivanja su gotovo u potpunosti ograničena na jedan grad (San Francisco), umjesto spašavanja svijeta se zaplet svodi na jednu jedinu, iako spektakularnu pljačku, a umjesto orgije destrukcije na ulicama gledatelje fascinira inače banalan svijet koga minijaturizirani protagonist mora promatrati iz drukčije i zastrašujuće perspektive, odnosno u situaciji gdje mu od kapi vode i kućnih ljubimaca prijeti opasnost. U filmu nema čak ni prilike za uobičajeno inzistiranje na CGI-efektima, te je najviše truda uloženo u rekreiranje mrava koje zahvaljujući Pymovim neuro-manipulacijama služe kao Ant-Manova pomoćna vojska. Sve je to, s druge strane, dalo priliku da se film malo više posveti likovima. Tu se Ant-Man ističe time da je njegov protagonist, ne samo u doslovnom smislu, “mali čovjek”, odnosno za razliku od većine drugih marvelovskih superheroja, priča o njegovom nastanku ima socijalnu komponentu. Neki drugi dijelovi scenarija, prije svega ljubavni podzaplet s Pymovom kćeri i suradnicom Hope Van Dyne (koju glumi Evangeline Lilly), nisu najbolje napravljeni. Usprkos toga što ne krije svoj konfekcijski karakter i neiskorištenih scenarističkih prilika, režija Peytona Reeda je sasvim solidna te popravlja opći dojam. Zbog svega toga se Ant-Man može preporučiti kao osvježenje svima onima koji su osjećaj zamor od Marvelove serije.
ANT-MAN
uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Corey Stoll, Bobby Canavale, Michael Peña, Michael Douglas, Judy Greer
scenarij: Edgar Wright, Joe Cornish, Adam McKay, Paul Rudd
režija: Peyton Reed
proizvodnja: Marvel Films/Walt Disney Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 5/10
Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.
Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (Olsen) i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.
Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.
OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen,
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.
OCJENA: 4/10
Ako je nekome u modernom svijetu teško, onda su to konzervativci koji žele promovirati tradicionalne obiteljske vrijednosti u popularnoj kulturi. Jedan od primjera koji pokazuje koliko je njihov zadatak težak bi mogao pružiti Otok s blagom, pustolovni roman škotskog književnika Roberta Louisa Stevensona koji uživa status jednog od najpoznatijih djela književnosti za djecu i omladinu. Njegova najnovija – i, s obzirom na raspon pažnje kod najmlađih generacija vjerojatno i najpoznatija – inkarnacija, međutim, dolazi u obliku TV-serije Crna jedra, koja, samim time što ju je producirala TV-mreža Starz, sugerira da je Stevensonov predložak dobio tretman koji bi se, najblaže rečeno, mogao nazvati “serijom za odrasle”.
Njeni tvorci, Jonathan E. Steinberg i Robert Levine, doduše, Stevensonov roman nisu ekranizirali neposredno, nego serija služi kao njegov svojevrsni prednastavak, smješten okvirno nekoliko desetljeća prije njegove radnje. U pitanju je “zanimljivo” i kao izvor drame prilično zahvalno razdoblje, barem kad je riječ o Karibima. 1715. godine je uzgoj šećerne trske i drugih u Europi nepoznatih poljoprivrednih kultura svakoga s nešto zemlje, robova i poduzetničkog duha mogao učiniti tajkunom, ali su također vječno gladne riznice europskih vladara tjerale velesile da ratuju oko kontrole nad tamošnjim otocima i kolonijama. Tako stvoreni kaos su iskoristili još poduzetniji pojedinci u obliku pirata, koji će upravo tada doživjeti svoje zlatno doba. Jedan od njih je kapetan Flint (Stephens), iskusni pomorac koji se čini dalekovidnijim od svojih kolega i zna da se vremena mijenjaju te da će Engleska, nedavno sa Škotskom povezana u Ujedinjeno Kraljevstvo, početi stvarati Britanski Imperij i pri tome zavoditi red i mir na svjetskim morima. Flint, kao i mnogi drugi kriminalci, sanja o tome da svoju karijeru okonča jednim velikim poslom koji će ne samo njega nego i posadu učiniti dovoljno bogatim da ostatak života provedu kao mirni i ugledni građani. Priliku za to pruža “Urca de Lima”, španjolski galijun koji u maticu zemlju iz Novog svijeta prevozi basnoslovno bogatstvo. Njegovo uspješno presretanje, međutim, ovisi o informacijama koje je ukrao poduzetni mornar John Silver (Luke Arnold). U međuvremenu se Flint mora pozabaviti i s logističkim pripremama za svoj pothvat, pri čemu ključnu ulogu igra bahamski otok New Providence, koga su pirati prije nekoliko godina zauzeli i u njemu stvorili nešto nalik na nezavisnu državu. Tamo je glavni autoritet Eleanor Guthrie (Hannah New), vlasnica lokalne trgovine koja zahvaljujući ocu i drugim obiteljskim vezama piratima služi kao glavna posrednica pri preprodaji opljačkane robe.
Piratski žanr bi, s obzirom da sadrži akciju, pustolovinu, egzotične kostime i lokacije, na prvi pogled trebao biti prilično atraktivan filmskim i televizijskim producentima. S druge strane, troškovi rekonstrukcije drevnih jedrenjaka, a i logističke i tehničke poteškoće koje donosi snimanje na moru, odnosno komercijalni rizici poput onih koji su u slučaju Otoka boje krvi uništili hollywodski studio Carolco, su razlogom zašto je piratskih priča danas relativno malo na velikim i malim ekranima. Tim se žanrom mogu zabavljati jedino megastudiji poput Disneya koji u slučaju Pirata s Kariba ima novaca za bacanje, odnosno Starz kojemu je piraterija na početku 18. stoljeću služi tek kao vremensko-prostorni okvir za mnogo jednostavniju formulu kojom konzumentima kablovske televizije nudi eksplicitni seks i nasilje. Iako se ne može reći da Crna jedra, snimana na lokacijama u Južnoj Africi, loše izgledaju, prva sezona jasno sugerira da će pomorske bitke biti sporedan dio sadržaja. Gotovo sva radnja se događa ne na moru, nego na New Providenceu, gdje je stvoren fiktivni mikrozmos živopisnih likova i podzapleta koje su mnogi kritičari uspoređivali s Milchovim Deadwoodom. Usporedbama će pomoći i to što Crna jedra, kao i ta serija, uz fiktivne likove – kako one iz Stevensonovog originala i one koje su stvorili sami autori – sadrži i stvarne povijesne ličnosti, među kojima se ističu impozantni piratski kapetan Charles Vane (Zach McGowan), njegov slatkorječivi pomoćnik Jack Rackham (koga tumači prilično raspoloženi Toby Schmitz) te Anne Bonney (Clara Paget), jedna od rijetkih žena-pirata koja je ušla u povijesne knjige.
S obzirom da je riječ o Starzovoj seriji, prikaz života u New Providenceu ne može proći bez sadržaja koji su se ne tako davno zvali “slobodniji”, pa je jedan od najupečatljivijih likova prostitutka Max (Jessica Parker Kennedy) koju s vremena na vrijeme imamo priliku vidjeti u “rođendanskom kostimu”, relativno veliki dio radnje se odvija u bordelu, a tu je, dakako, i standardna eksplicitna lezbijska scena među glavnim likovima. Slično kao i Starzov Spartacus, i Crna jedra eventualne feminističke napade zbog seksističke eksploatacije nastoji spriječiti tako što muški glumci također izvjesne dijelove svoje anatomije stavljaju na uvid publici koje to zanima.
Mnogo vrjednija stvar kod Crnih jedara, barem onom dijelu publike koja voli malo “dublje” sadržaje, jest prilično uspješan odgovor scenarista na pitanje kako ispuniti osam epizoda piratske serije u kojoj, zapravo, ima malo piratskih bitaka. On je pronađen u izuzetnoj brizi za povijesne i druge detalje vezane uz neke praktične probleme koje donosi piratska djelatnost i način života. To se odnosi na to da pirati mogu očekivati relativno brzu i laku zaradu, ali samo ako pristanu na izuzetno velike rizike od pogubljenja ili sakaćenja, uz istovremeno kušanje pomorskog “kruha sa sedam kora” gdje kapetan nad njima ima gotovo apsolutnu vlast. S druge strane, Crna jedra pružaju i zanimljiv uvid u to kako su pirati stvorili vlastiti društveno-politički sustav koji bi neki suvremeni promatrači mogli nazvati socijalizmom i demokracijom, ali i kako ekonomski aspekt njihove djelatnosti, odnosno potreba za samoorganizacijom može biti zanimljiv libertarijancima.
Sve to, međutim, ne bi funkcioniralo da producenti Crnih jedara nisu okupili prilično raznoliku, ali talentiranu i prilično raspoloženu glumačku ekipu. Toby Stephens, jedan od prinčeva britanskog glumišta, je impozantan u ulozi nominalnog protagonista rastrzanog između plemenitih ideala i moralno dvojbenih postupaka. Luke Arnold je prilično zanimljiv u ulozi slatkorječivog antiheroja, dok impozantni Zachary MacGowan uspijeva zasjeniti čak i nominalne protagoniste. Jessica Parker Kennedy je, pak, u prilično nezahvalnoj poziciji da je publika više pamti po “egzotičnom” izgledu i golotinji, dok Toby Schmitz (koji se također u jednoj sceni pojavljuje gol) od scenarista opskrbljen daleko živopisnijim replikama. Najveće otkriće serije predstavlja Hannah New, koju bi se moglo smatrati svojevrsnom nasljednicom Keire Knightley, a stariji ljubitelji žanra proglasiti najljepšom i najkarizmatičnijom piratskom princezom od vremena kada je Carol Andre tumačila lik Lady Marianne u Sandokanu. Najimpresivniji nastup pruža karakterni glumac Mark Ryan u ulozi Flintovog pomoćnika Gatesa, vjerojatno jedinog lika u cijeloj seriji za koga se može reći da posjeduje nešto nalik na savjest.
Prva sezona, koja je prilično ekonomično bila svedena na osam epizoda, završava na današnjim ljubiteljima TV-serija prilično iritantan način, odnosno sa svojevrsnim deus ex machina cliffhangerom koji, zapravo, i neće predstavljati neko posebno iznenađenje publici upoznatoj sa Stevensonovim predloškom. Podzaplet vezan uz puritansku Flintovu ljubavnicu (čiji lik tumači južnoafrička glumica Louise Barnes) se također prije čini “sapunskim” uloškom u žanrovski čistu priču. Usprkos svim tim nedostacima, Crna jedra zaslužuje zadržati pažnju gledatelja barem za još jednu sezonu.
“Ozbiljnim” umjetničkim filmovima se danas često zamjera da su se žanrovski ograničili na oblast “čiste” drame. Razlog za to se može pronaći u tome da se u pohodima na prestižne festivalske i druge nagrade prečesto igra na “sigurno”, odnosno da se svode na glumačka “dajte mi Oscar” prenemaganja ili nekakav politički angažman u skladu sa svjetonazorskim parametra hollywoodske salonske ljevice. Stoga ne iznenađuje da će svaki film koji se od tog recepta odmakne s malo više naglaska na estetiku ili skretanjem u druge žanrovske vode privući pažnju, a nekad čak i iznenaditi s nagradama. Jedan takav primjer pružaju Noćne životinje, drugi naslov u filmografiji američkog modnog dizajnera Toma Forda, koji je prošle godine osvojio Veliku nagradu žirija na venecijanskoj Mostri.
Film se temelji na Tony and Susan, romanu Austina Wrighta iz 1993. godine. Radnja započinje u Los Angelesu gdje Susan (Adams), vlasnica prestižne umjetničke galerije od svog bivšeg muža Edwarda (Gyllenhaal) primi rukopis njegovog najnovijeg romana. Film potom radnju Edwardovog romana, čiji je protagonist Tony (koga također tumači Gyllenhaal), mirni i skromni čovjek koji jedne noći ima nesreću da se zajedno s obitelji vozi cestom u zabiti zapadnog Teksasa upravo u trenutku kada se na njoj nađe grupa lokalnih nasilnika. Ono što počinje kao naizgled sitni incident pretvara se u verbalno zlostavljanje, prijetnje, a na kraju i otmicu. Tony se stjecajem okolnosti oslobodi da bi nedugo potom doznao da su mu supruga (Fisher) i kći (Bamber) bile zvjerski mučene, silovane i ubijene. Mučen grižnjom savjesti, Tony se nakon godinu dana vraća na mjesto zločina kako bi policijskom detektivu Andesu (Shannon) pomogao da uhvati počinitelje. Radnja paralelno prikazuje kako čitanje romana izaziva sve veću neugodu kod Susan, koja se sjeća kako je prije dvadeset i više godina započela strastvenu vezu s mladim, idealističkim, ali siromašnim Edwardom suprotno željama svojih bogatih roditelja.
Noćne životinje svoj “art” status potvrđuju složenom narativnom strukturom, odnosno korištenjem tehnike “priče u priči”, dodatno usložnjenje kroz Susanine flashbackove. S druge strane, od “art” svijeta odmak predstavlja to što se Edwardov roman u žanrovskom smislu smješta u “komercijalni” svijet “krimića”, i to onih koji svojom prilično jednostavnom podjelom na dobre i loše momke, odnosno isto tako “jednostavnim” metodama istjerivanja pravde izgleda kao da pripada eksploatacijskim B-ostvarenjima 1970-ih i 1980-ih. Ford je, pak, uložio izuzetan trud da cijeli film izgleda upečatljivo, iako u uvijek pitanju nisu prizori koji će gledateljima biti privlačni. To uključuje kako uvodnu špicu sa prizorom gotovo čudovišno gojaznih golih plesačica (za koji se kasnije ispostavi da predstavlja umjetnički performans u Susanioj galeriji), tako i scenu u kojoj jedan od likova gol golcat na otvorenom obavlja veliku nuždu. Upravo to, gotovo larpurlarističko inzistiranje na “cool” vizualnoj estetici, predstavlja glavni nedostatak filma, jer često nepotrebno skreće pažnju s prilično intrigantnih likova i dva zapleta koji se međusobno prožimaju.
Ford je daleko uspješniji kao filmski pripovjedač, odnosno uspijeva gledatelje pričvrstiti uz ekrane zahvaljujući likovima koji su impresivni, čak i kada na prvi pogled izgledaju poput klišeja. To uključuje i Tonyja kao hitchcockovski arhetip “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, Edwarda kao mladog i naivnog idealista, Andesa kao “tvrdog” policajca sklonog starozavjetnoj školi kaznenog prava. I, dakako, svemu tome pomaže prilično raspoložena glumačka ekipa, među kojom se možda najviše ističe Aaron Taylor-Young, relativno mladi glumac specijaliziran za uloge ljepotana, a koji ovdje tumači jedan od najogavnijih primjeraka ljudskog roda koji se u posljednje vrijeme moglo vidjeti na ekranima (i koji je za taj nastup, na iznenađenje mnogih, nagrađen Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu). Ford je također dobar kada iz nekih, naizgled sitnih i nepotrebnih detalja – Susanine neispavanosti, uznemirenosti i gubitka dodira sa stvarnošću – vješto vuče veze između događaja u njenom (“stvarnom”) svijetu i onih u Edwardovom romanu. Iako njegov sadržaj gledateljima ne pruža ugodno iskustvo, Noćne životinje predstavljaju jedan od rijetkih primjera vrhunske filmske vještine te će gledateljima, čak i onima koji nisu filmofilski “nabrijani”, ostati u sjećanju davno nakon što se zaborave mnogi drugi razvikani osvajači prestižnih nagrada.
NOĆNE ŽIVOTINJE
(NOCTURNAL ANIMALS)
uloge: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Aaron Taylor-Young, Isla Fisher, Armie Hammer, Laura Linney, Andrea Riseborough, Michael Sheen, Ellie Bamber
scenarij: Tom Ford
režija: Tom Ford
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 8/10
Opći porast kvalitete današnjih TV-serija se prije može objasniti jednostavnom kvantitetom nego nekim posebno nadahnutim pokretom da se publici servira nešto bolje od onoga što su imali prilike vidjeti dosad. Ta ista hiperprodukcija je također zaslužna što će mnoge od serija, često usprkos trudu njihovih tvoraca, početi sličiti jedna na drugu, a čak i neke koje bi trebale predstavljati veliki novitet ili neki poseban događaj, jednostavno kod gledatelja izazivaju “deja vu” efekt. To se, između ostalog, dogodilo i Amazonu nakon što je lansirao Bosch, prvu dramsku seriju u vlastitoj publici.
Serija se temelji na seriji popularnih romana Michaela Connellyja, američkog književnika koji već više od dva desetljeća uživa reputaciju jednog od najuspješnijih autora kriminalističkog žanra, ali čiji su opus hollywoodski producenti ignorirali kao mogući materijal za ekranizaciju (s izuzetkom Eastwoodove Krvne slike i Cijene istine s Matthewom McConaugheyem u glavnoj ulozi). Naslovni protagonist je Hyeronimus “Harry” Bosch, policijski detektiv koji se u dva desetljeća službe nagledao svega na ulicama Los Angelesa, a još prije toga kao stekao brojne emocionalne ožiljke zbog smrti majke-prostitutke i odrastanja po domovima. Na samom početku prilikom pokušaja hapšenja ubije osumnjičenika za serijska ubojstva, a incident dvije godine kasnije postaje predmetom građanske parnice koja će Boschu baciti u nemilost pretpostavljenih te donijeti neželjenu pažnju medija i općenito mu otežati obavljanje posla. Bosch će se s time suočiti već prilikom prve nove istrage, nakon što pronalazak jedne kosti ukaže na moguće ubojstvo dječaka koje se zbilo prije dvadeset godina. U istragu se upetlja Raynard Waits (Jason Gedrick), uhvaćeni serijski ubojica koji iz zatvorske ćelije počne tvrditi da je upravo on počinitelj, a u što Bosch počne sumnjati.
Iza serije je stajao Eric Overmyer, jedan od najiskusnijih televizijskih scenarista i producenata, poznat, između ostalog, po bliskoj suradnji sa Davidom Simonom na Žici. U Boschu se utjecaj toga može prepoznati ne samo po korištenju glumaca koji su se tamo istaknuli (Jamie Hector i Lance Reddick tumače likove Boschovog partnera i politički “podmazanog” zapovjednika), nego i po strukturi. Prva sezona od deset epizoda se ne bavi pojedinačnim slučajevima po epizodama, nego scenarij kombinira radnju nekoliko Connellyjevih romana u međusobno povezanu cjelinu, pa se tako nekoliko slučajeva međusobno isprepliće. Overmyer je takvu strukturu nastojao iskoristiti kako bi što detaljnije oslikao Boschov karakter, kao i kroz druge likove opisao milje u kojem živi, odnosno gdje je svakodnevna borba protiv uličnih baraba samo dio borbe, te kako se mora nositi s predatorskim medijima, korupcijom, birokracijom i političkim intrigama.
Neumitne usporedbe sa Žicom će, međutim, biti izrazito na štetu Boscha. Dok Simonova serija dan-danas izgleda kao nešto posebno, Overmyerova se jednostavno guši u klišejima, uključujući neke za koje se vjerovalo da su ostali zakopani u 20. stoljeću. To uključuje kako samog protagonista kao okorjelog, “tvrdog” policajca čije nasilne ali zato efikasne metode borbe protiv kriminala izazivaju jaz s birokratiziranim pretpostavljenima; Bosch, nadalje, u najboljoj tradiciji Miami Vicea, sebi može priušiti luksuz izvan domašaja običnih smrtnika u obliku vile sa spektakularnim pogledom na Los Angeles (iako su se, doduše, scenaristi pobrinuli da se za to gledateljima pruži koliko-toliko uvjerljivo objašnjenje). Svemu tome na kraju treba dodati iritantni motiv serijskog ubojice koji s policijskim detektivom ulazi u sukob osobne prirode. Neugodni “deja vu” dojam dodatno naglašava angažman mnogih inače dobrih glumaca koje publika iz ovih ili onih razloga nije bila vidjela desetljećima i čija se poznata lica doimaju da su, poput mnogih detalja scenarija, u novu Amazonovu seriju zalutala iz davno prošlih vremena.
Prema tvorcima Boscha bi, s druge strane, bilo nepošteno reći da nisu uložili nikakav trud, isto kao i da je casting potpuno promašen. To se prije svega odnosi na Titusa Wellivera, jednog od najupečatljivijih karakternih glumaca u Hollywoodu, koji je sjajno iskoristio priliku da tumači glavni lik. Svojevrsno otkriće predstavlja Annie Wersching kao prilično atipična policajka koja s protagonistom stupa u ljubavnu vezu koja će biti završena na za hollywoodske filmove i serije atipičan način. Isto se može reći i za odnos protagonista s adolescentskom kćeri koju tumači prilično darovita Madison Lintz. Možda najprijatnije iznenađenje dolazi pred sam kraj serije, kada se ispostavi da su njeni tvorci konvencionalni obračun predvidjeli za pretposljednju epizodu, a nakon čega se radnja u posljednjoj epizodi raspliće na nešto manje spektakularan, ali daleko realističniji način. Time je stvoreno dovoljno manevarskog prostora za poboljšanja u drugoj sezoni. Amazon je svoj veliki ulazak u produkciju dramskih serija mogao učiniti dalekom gorim.
U vrijeme kada je za izraz “zlatno doba televizije” zaslužna donedavno nepojmljiva količina od 500 originalnih igranih TV-serija godišnje na američkim TV-kanalima ne iznenađuje da neke od njih izgledaju ili pokušavaju izgledati kao kopije hollywoodskih blockbustera, odnosno eksploatirati iste one trendove koji su donosili profit na kino-blagajnama. To se, između ostalih, može reći i za prilično iritantni trend distopijsko-postapokaliptičkog SF-a namijenjenoga omladini, u kojima, iz ovih ili onih razloga, upravo tinejdžeri dobivaju zadatak spašavati svijet. Taj se trend na male ekrane prelio u obliku The 100, TV-serije temeljene na seriji romana Kass Morgan. To je štivo, po svemu sudeći, ostavilo vrlo dobar dojam na vodstvo mreže CW, s obzirom da je serija lansirana samo nekoliko mjeseci nakon što se originalni roman bio našao u knjižarama. Dosad su snimljene tri sezone, a gledateljima sa ovih prostora je dostupna preko servisa Netflix.
Radnja započinje u relativno neodređenoj budućnosti, nepuno stoljeće nakon termonuklearnog rata koji je opustošio Zemlju i uništio civilizaciju. Njen jedini ostatak predstavljaju potomci ljudi koji su se u tom trenutku bili zatekli u orbitalnim postajama te od njih napravili golemu “Arku”. Čovječanstvo je tako preživjelo, no, zbog ograničenog prostora i resursa su uvedeni drakonski zakoni gdje se za svaki prekršaj izriče smrtna kazna. Jedini izuzeti od nje su maloljetnici, a što kancelar Jaha (Isaiah Washington) koristi kako bi grupu od 100 njih poslao u samoubilačku istraživačku misiju na površini Zemlje, za koju se ne zna da li je na njoj uopće moguć život. Kada se grupa prisilnih kolonista uspije spustiti na Zemlju, ispostavi da je na to odgovor na to pitanje pozitivan, ali ih svejedno čeka neravnopravna borba za preživljavanje. Osim što se moraju suočiti s donedavno nezamislivim problemima kao što su glad, žeđ, hladnoća, u novom i nepoznatom svijetu na njih vrebaju smrtonosna mutirana stvorenja, ali i potomci preživjelih ljudi koji na neobične došljake gledaju kao neprijatelje. Clarke Griffin (Eliza Taylor) i Bellamy Blake (Bob Morley), koji su se stjecajem okolnosti nametnuli kao vođe, se također moraju nositi i s unutarnjim sukobima unutar družine, dok se istovremeno na “Arci” ispostavlja da je pohod stotine adolescenata bio očajnički potez.
The 100 bi se mogla najkraće opisati kao svojevrsna “dizel” serija, s obzirom da joj treba dosta vremena da počne “raditi” te što će, prije svega u prvih nekoliko epizoda, od gledatelja, pogotovo onih zahtjevnijih, tražiti dosta strpljenja. Tada je prilično teško izbjeći dojam kako je riječ o prilično jeftinoj i nimalo produhovljenoj kombinaciji Izgubljenih i Battlestar Galactice, a kao stalni podsjetnik na te – od The 100 definitivno bolje – serije će poslužiti neka poznata lica iz glumačke ekipe poput Kate Vernon i Alessandra Julianija (koji su u Galactici tumačili Elen Tigh i poručnika Gaetu) te Henryja Iana Cusicka (koji je u Izgubljenima tumačio Desmonda Humea). Iritantni osjećaj deja vua će biti pojačan i korištenjem time što se kao lokacija koriste atraktivne, ali i ljubiteljima kultnih SF-serija možda i predobro poznate šume u okolici Vancouvera. Stvar u kojoj se The 100 razlikuje od njih je, pak, u korištenju mlađarije za protagoniste, ali, pogotovo na početku, su ti likovi prikazani kao ne samo nezreli, nego i neinteligentni i kriminalno neodgovorni, te gledatelj s vremenom zaželi da ih dočeka ista sudbina kao i slične likove u Petku 13. i sličnim ostvarenjima “slasher” žanra.
The 100 počne sličiti na ozbiljnu seriju tek kada se gledateljima ta želja počne ispunjavati, i to na način koji se donedavno teško mogao zamisliti na televiziji, a pogotovo serijama koje su, makar nominalno, namijenjene mlađoj publici. Nakon nekoliko epizoda se naslovna stotina počne rapidno smanjivati, i to u pravilu metodama koje uključuju primjenu hladnog oružja i prilično eksplicitno prolijevanje krvi; oni koji prežive su, često izloženi teškim ozljedama, pa i mučenjima. Do kraja sezone su likovi prisiljeni donositi neke teške i prilično neugodne odluke vezane uz preživljavanje, te da nema par obaveznih i ultraklišejiziranih ljubavnih podzapleta The 100 bi prije sličio na klasične SF-akcijade poput Mad Maxa, Aliensa i Predatora umjesto nekakve tinejdžerske melodrame.
Oni gledatelji koji budu strpljivi će, između ostalog, biti nagrađeni prilično dobrom glumom. Iako se na prvi pogled čini da postavom dominiraju kadrovi odabrani zbog lijepog izgleda (što se, dijelom i zbog “plus size” parametara, ne može reći za australsku glumicu Elizu Taylor), kod njih se može zapaziti talent ili barem priličan trud da svojim nastupom pokušaju kompenzirati nedostatke u scenariju. A i sami scenaristi su obavili herojski pothvat, barem ako je vjerovati književnim recenzijama koje tvrde da je predložak bio neopisivo gori. Iako prva sezona završava ne baš najuvjerljivijim cliffhangerom, gledatelji koji su The 100 dotle ukazali povjerenje imaju razloga vjerovati da bi u sljedećim sezonama serija mogla biti bitno bolja.
Za 2016. će se, barem još neko vrijeme, govoriti kao jednoj od najgorih ili najokrutnijih godina. S tom će se ocjenom slagati poklonici Ratova zvijezda, s obzirom da je prema njima bila posebno okrutna. Ne samo što su se u prethodnih 365 dana morali zauvijek rastati od nekih, u svim drugim slučajevima opskurnih, ali njima prilično dragih imena vezanih uz popularne likove iz originalne serije, nego im je najveća okrutnost priređena na samom kraju. To se prije svega odnosi na Rogue One, film koji je trebao predstavljati svojevrsni novi početak franšize, odnosno trenutak kada se ona prvi put počela izvlačiti iz skuta svog tvorca Georgea Lucasa i odlaziti na mjesta na koja on nije išao. Iako će hollywoodske i druge knjigovođe taj film, barem ako je suditi po izvještajima s kino-blagajni, proglasiti trijumfom, oni pravi i najokorjeliliji “warseri” će ga proglasiti tragedijom. I to, da stvar bude gora, iz razloga koji zapravo nemaju previše veze s njegovom općom kvalitetom. Riječ je o spletu okolnosti zbog kojih će dijelu publike Rogue One, a prije svega njegova završna scena, izuzetno teško pasti, te ono što je mogao biti jedan od najboljih filmova iz serije učiniti jednom od najvećih trauma.
Rogue One je zamišljen kao prvi od tzv. epizodnih filmova Ratova zvijezda, odnosno onih čiji sadržaj nije čvrsto vezan uz unutarnju kronologiju sage. Radnja je smještena između završetka prednastavaka (treće epizode Osveta Sitha, 2005) ili, preciznije, neposredno prije početka originalne trilogije (četvrte epizode Nova nada, 1977), te se, zapravo, u njoj prikazuje ono što je sam uvod Lucasovog filma naveo u svojoj rečenici – kako su obavještajci Pobunjeničkog saveza uspjeli dobaviti tajne dokumente Imperija zahvaljujući kojima je u Novoj nadi uništeno njeno naizgled neuništivo superoružje Zvijezda smrti. Uvodne scene pokazuju kako je za to, zapravo, zaslužan njen tvorac, genijalni znastvenik Galen Erso (Mikkelsen), koji je za Imperij radio protiv svoje volje i u svoje životno djelo namjerno ugradio skrivenu “Ahilovu petu”. Ključ za njeno otkrivanje bi trebala dobiti njegova kći Jyn (Jones) koja se, stjecajem okolnosti, poveže s pobunjeničkim obavještajcem Casianom Andorom (Luna) i njegovim droidom K2-SO (Tudyk). Put ih odvodi na buntovni planet Jhedu, gdje će prvi put imati prilike vidjeti destruktivne mogućnosti Zvijezde smrti, ali i svojoj družini priključiti prebjegloj imperijalnog pilota Bodhija Roka (Ahmed), slijepog redovnika-mačevaoca Chirruta Imwea (Yen) i plaćenika Bazea Malbusa (Wen). Nastojanje da se dočepaju planova će ih nagnati da ih pokušaju ukrasti iz imperijalnog stožera na planetu Scarif, što je pothvat za koji je svima jasno da se previše ne razlikuje od samoubojstva.
Da je Rogue One predstavlja apokrif Ratova zvijezda može se vidjeti na samom početku, kada fanove serijala više neće dočekati uobičajeni uvod u obliku slova koja se vrte na ekranu. Oni s malo više sluha će, pak, brzo shvatiti kako im nedostaje prepoznatljiva glazbena podloga Johna Williamsa, iako se njegova zamjena Michael Giacchino trudi oponašati njegov stil. Međutim, najvažnija promjena u odnosu na prethodnih sedam filmova sage se odnosi na scenarij, odnosno na žanrovsko određenje. Elementi melodrame, dječačke pustolovine i političke alegorije su u formuli zamijenjeni sastojcima koji su, kao što je to naveo cijeli niz kritičara, daleko bliži “čistom” ratnom filmu. Tvorci sinopsisa – John Knoll i Gary Whitta (poznat po scenariju za postapokaliptičnu Knjigu iskupljenja i rad na video-igri Gears of War) – su se fokusirali gotovo isključivo na to prikažu kako su pobunjenici dobili planove o Zvijezdi smrti i to pod pretpostavkom da se to zbilo na spektakularno nasilan način. Zbog toga Rogue One sadrži najviše scena borbe u cijeloj seriji, da bi sve kulminiralo prilično impresivnim završnim obračunom koji se istovremeno odigrava i u svemiru i na površini planeta. Iako će neki kao uzor pronaći žanrovske klasike kao što su Topovi Navarone, daleko više utjecaja bi se pronašlo u nešto kasnijim, oporijim i mračnijim ostvarenjima kao što su Dvanaest žigosanih, pa i ne čudi što mnogi upravo ovaj film nazivaju onime što je zlosretni Odred otpisanih trebao biti. Mračni karakter, zapravo, i ne bi trebao čuditi, s obzirom da je zbog narativne kohezije Rogue One morao biti lišen konvencionalnog hepi enda, odnosno da svaki gledatelj upoznat s Novom nadom zna da, ma što protagonisti učinili, neće spriječiti neke apokaliptične događaje koji počinju nedugo nakon što je radnja ovog filma završila. Scenarij Chrisa Weitza i Tonyja Gilroya se ne ustručava na to podsjetiti gledatelje, pružajući im prizore zastrašujuće destrukcije koja blijedi čak i u usporedbi s daleko spektakularnijom kataklizmom u Sila se budi. A tu je, dakako, i odnos prema protagonistima, čije je odsustvo u sljedeća tri nastavka sage prilično lako objasniti time da su šanse za njihovo preživljavanje završetka bliže onima u djelima Georgea R.R. Martina nego J.R.R. Tolkiena.
Te likove tumači po imenima prilično impresivna glumačka ekipa koja, slično kao i prethodni redovni nastavak, inzistira na rasnoj raznolikosti, mada bi oni ciničniji prisustvo hongkonške zvijezde Donnieja Yena i njegovog kineskog kolege Jianga Wena mogli objasniti željom da se osigura kinesko tržište, bez kojega danas svaki hollywoodski studio može staviti ključ u bravu. Među njima se najviše ističe Yen, i to prije svega zahvaljujući demonstraciji borilačkih vještina nalik na one iz japanskih filmova o Zatoichiju, koji su tvorcima poslužili kao prilično očigledan uzor. Ostatak obavlja posao koji bi se u najboljem slučaju mogao nazvati solidnim, a to uključuje i Felicity Jones, možda najljepše od svih lica koje je krasilo plakate u cijeloj povijesti sage. Slično se može reći i za Garetha Edwardsa, režisera koji se prije toga istakao Godzillom, projektom koji pokazuje njegov talent za prikaz spektakularne destrukcije, ali i nemogućnost da prevlada scenarističke nedostatke. A oni su, kao što je to prečesto slučaj, najveći problem ovog filma.
Za Rogue One se mogu naći navodi da je bio podvrgavan scenarističkom dotjerivanju, a argumenti za to se mogu pronaći i u samom filmu koji se u nekim dijelovima čini nedovršenim. Možda se to najviše može vidjeti u slučaju Sawa Gerrere, pobunjeničkog vođe koga tumači uvijek sjajni Forest Whitaker, a koji je opisan kao “ekstremist”, mada se u filmu ne vidi po čemu bi se on, zapravo, trebao razlikovati od protagonista i drugih “umjerenih pobunjenika”. Te, i druge scenarističke “rupe”, međutim, će obično pasti u drugi plan. Gledatelji koji se po prvi puta sreću s univerzumom Ratova zvijezda će biti zabavljeni, dok će okorjeli fanovi biti oduševljeni nizom opskurnih referenci na najpoznatije likove i događaje iz sage. To se odnosi kako na pojavu Dartha Vadera, tako i lik imperijalnog guvernera Grand Moff Tarkina koga, zahvaljujući čudesima modernog CGI-ja utjelovluje Peter Cushing usprkos toga što je bio preminuo daleke 1994. godine. Sličan postupak je primijenjen i na jedan lik koji se pojavljuje u samoj završnoj sceni, koja je, međutim, bila izuzetno gorka svima onima koji su vidjeli 28. prosinca 2016. godine. Rogue One je jedno od boljih ostvarenja Ratova zvijezda, ali i primjer kako “čaša meda ište čašu zuči”.
ROGUE ONE: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA
(ROGUE ONE: A STAR WARS STORY)
uloge: Felicity Jones, Diego Luna, Ben Mendelsohn, Donnie Yen, Mads Mikkelsen, Alan Tudyk, Riz Ahmed, Jiang Wen, Forest Whitaker
scenarij: Chris Weitz & Tony Gilroy
režija: Gareth Edwards
proizvodnja: Lucasfilm/Walt Diseny Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 7/10
Otimači izgubljenog kovčega, film koji bi mnogi nazvali najboljim u Spielbergovoj filmografiji, velikim dijelom je nastao kao nastojanje da se ožive i modernim tehnikama obrade pustolovni serijski B-filmovi koji su obilježili klasični Hollywood. Stoga i ne bi trebalo predstavljati iznenađenje da je i Robert Zemeckis, jedan od Spielbergovih najuspješnijih sljedbenika, odlučio to zlatno doba iskoristiti kao izvor inspiracije za svoj najnoviji projekt. S druge strane, na temelju dosadašnjih iskustava se može zaključiti kako moderno oživljavanje i prerađivanje drevnih filmskih klasika ne mora uvijek završiti uspješno, i da od fijaska nisu imuni čak ni najugledniji i najnadareniji autori. Jedan takav primjer bi mogao pružiti upravo najnoviji Zemeckisov film, kombinacija melodrame i špijunskog trilera koja se u našim kino-dvoranama pojavila pod naslovom Tajna veza.
Scenarij za film je napisao Steven Knight, inspiriran anegdotom o navodno istinitom događaju iz doba Drugog svjetskog rata. Radnja počinje 1942. godine u Maroku, koji se tada nalazio pod vlašću kvislinškog režima Višijske Francuske. Glavni lik je Max Vatan (Pitt), kanadski zrakoplovni oficir koji se priključio britanskoj Upravi za specijalne operacije (SOE) te se padobranom spušta u pustinju odakle će se uputiti u Casablancu. Tamo dolazi u kontakt s Marianne Beausejour (Cotillard), pripadnicom pokreta otpora i sa njom se priprema za misiju likvidacije predstavnika nacističke Njemačke u gradu. S obzirom da je za misiju preuzeo identitet francuskog inženjera, pri čemu Marianne “glumi” njegovu suprugu, partnerica veliki dio vremena provodi nastojeći mu pomoći da se što bolje pripremi za svoju ulogu. Napetost i svijet da je malo vjerojatno da će iz svega oboje izaći živi s vremenom učini svoje, te se Max i Marianne zaljube jedno u drugo. Misija završava ne samo uspješno, nego oboje agenata se izvuku na sigurno te odluče svoju vezu okruniti brakom. Godinu dana kasnije Max je i dalje radi za SOE, ali u londonskom uredu, dok se Marianne brine za njihovu malu kći. Maxu, međutim, pretpostavljeni sugeriraju da Marianne možda i nije ono za što se predstavlja, a nakon čega je Max prisiljen započeti vlastitu istragu, ali se suočiti s time da ga čekaju neke prilično neugodne odluke.
Tajna veza je premijeru imala u onome što se za PR mašineriju činilo najboljim mogućim trenutku. Njegova glavna zvijezda je upravo raskidala brak sa svojom dugogodišnjom družicom Angelinom Jolie, a pri čemu su tabloidi kao jedan od mogućih razloga navodili to da je Pitt ljubakanje s Cotillard nastavio i nakon gašenja kamera. Takve glasine i nagađanja, međutim, nisu bili od neke velike pomoći Tajnoj vezi, koja se baš i nije najbolje provela ni kod publike ni kod kritike. Kod kritičara je najčešća zamjerka bila ta da je Zemeckis pokušao napraviti svojevrsni polu-remake kultnog hollywoodskog hiperklasika Casablanca, kojemu se odaje počast ne samo kroz mjesto radnje, nego i pojedinim detaljima radnje, uključujući melodramatično finale na aerodromu. Time je sebi stvorio problem jer će neumitne usporedbe sa Curtizovim filmom u pravilu ići na njegovu štetu.
Prva stvar koja pri tome zapada u oči je strukturne prirode. Tajna veza se zapravo sastoji od dva filma, pri čemu je prvi dio, koji se odigrava u egzotičnoj i temeljito rekonstruiranoj Casablanci, gradu stjecajem okolnosti lišenom neposrednih ratnih događanja, mnogo atraktivniji, dijelom i zato što funkcionira kao konvencionalna akcijska pustolovina u kome dvoje protagonista tamane njemačke okupatore i domaće izdajnike kao Bata Živojinović u najboljim danima. Drugi dio, u kome se moraju suočiti sa izazovima obiteljskog života u sumornoj i bombardiranoj metropoli, se, pak, svodi na mnogo suhoparniji “whodunnit”, odnosno pred gledatelje stavlja jednostavnu dilemu koju će uspjeti razriješiti prije protagonista čak i ako ne raspolažu detektivskim vještinama Sherlocka Holmesa. I kada nakon neumitnog melodramatskog finala bude slijedio predvidljivo ultrasentimentalni epilog, gledatelji koji su htjeli nešto kao Casablancu će biti razočarani. Razočaranje će biti još veće, jer je u film uložen ne baš maleni trud, te je teško izbjeći dojmu da mu je zapravo malo falilo da bude nešto posebno. To se ne odnosi toliko na Pitta i Cotillard, koji nisu Bogart i Bergman, i kojima na kraju balade ipak nedostaje zajedničke “kemije”. Mnogo se intrigantnijim čini izuzetna briga o banalnim, ali fascinantnim detaljima, poput nastojanja da se rekonsturiraju autentične letjelice poput “Avro Lancastera” i “Westland Lysandera”, odnosno kao dio soundtracka koristi znameniti francuski evergrin “J’attendrai” Rine Ketty. A isto tako se zanimljivim čini i Zemeckisovo korištenje motiva rata kao doba kada su se zbog stalne prijetnje smrti tradicionalne društvene norme bacale kroz vjetar, pa si može priuštiti da u Tajnoj vezi Lizzy Caplan tumači lik protagonistove sestre i kolegice koja održava otvorenu lezbijsku vezu. No, to se na kraju svodi tek na digresiju, odnosno ustupak normama današnjeg “političkog korektnog” Hollywooda. Neki hrabriji, buntovniji ili razigraniji filmaš bi od svega toga mogao napraviti pravi spektakl poput Paula Verhoevena u Crnoj knjizi. Zemeckis je svoju priliku propustio.
TAJNA VEZA
(ALLIED)
uloge: Brad Pitt, Marion Cotillard, Jared Harris, Matthew Goode, Lizzy Caplan
scenarij: Steven Knight
režija: Robert Zemeckis
proizvodnja: Paramount, SAD, 2016.
trajanje: 124 min.
OCJENA: 5/10
Kada se danas govori o Zlatnom dobu televizije, teško je izbjeći, često nezahvalne, usporedbe sa Zlatnim dobom Hollywooda. A to uključuje i studije koji se, zasluženo ili ne, ističu kao svojevrsne institucije tih razdoblja. U nama bližem slučaju to je HBO, američka tvrtka koja je među prvima prepoznala potencijale novog kablovskog medija i, razbijajući ograničenja sadržaja i forme, s vremenom stvorila brend koji će s oduševljenjem prihvatiti svi frustrirani konfekcijom i cenzurom u kino-dvoranama i na konvencionalnom TV-mrežama. U tome, doduše, danas više nije sam, ali time što je prokrčio put za AMC, Netflix i druge studije, odnosno time sebi može priuštiti da izbaci 100 milijuna dolara ili druge donedavne nezamislive svote na pilot ili gotove sezone TV-serije se ističe u mnogo čemu na isti način na koji se u zlatna hollywoodska vremena MGM, poznat po svojim raskošnim mjuziklima i filmskim epovima “većim od života” isticao među drugim poslovnim carstvima losanđeleske tvornice snova. Stoga ne iznenađuje što se povijest pobrinula da se pronađe poveznica između ta dva entiteta, i to u obliku jedne od najskupljih, najiščekivanijih, najambicioznijih i najprestižnijih TV-serija ove godine.
Westworld, koji se velikim dijelom reklamirao i kao svojevrsna zamjena za Igru prijestolja, HBO-vu zlatnu koku koja, usprkos megapopularnosti, ima daleko manje epizoda ispred nego iza sebe, je svoj začetak imao prije nepunih pola stoljeća kao cjelovečernji film nastao upravo u produkciji MGM-a. A to je dobar povod za isto tako neumitne usporedbe između njegove filmske i televizijske inkarnacije (pri čemu se ne treba računati kratkotrajna, brzo ugašena i vjerojatno brže zaboravljena TV-serija Beyond Westworld iz 1980. godine), odnosno jasan prikaz kako su se stvari bitno promijenile od 1973. godine. Pri čemu, dakako, najviše u oči upada kako je MGM, za razliku od HBO-a, svoj Westworld napravio u trenucima kada su njegovi najbolji dani bila iza njega, pa je Michael Crichton svoj režijski debi bio prisiljen raditi sa zapravo prilično malenim budžetom. To se, između ostalog, odrazilo i kroz relativno kratko trajanje, jednostavnu priču i likove, ostavivši film koji dobro funkcionira sam po sebi, ali se upravo zbog svoje jednostavnosti čini izuzetno dobrim temeljem za remakeove. To je, uostalom, prepoznao i sam Crichton iskoristivši osnovni koncept za mnogo poznatiji i uspješniji Jurski park. Stoga ne bi trebalo previše iznenaditi što je i HBO došao zaključaka da se upravo taj izvor može iskoristiti za spektakl sličnog kalibra.
Koliko je Westworld zahvalan materijal za remake svjedoči i to što je HBO-va verzija koristi Crichtonov originalni scenarij na način da ga gotovo u nijednom detalju ne mijenja. Opet se gledatelje dovodi u svijet neodređene, i uvjetno rečeno, bliske budućnosti u kojoj je korporacija pod imenom Delos razvila tehnologiju za proizvodnju robota izgledom, ponašanjem i drugim detaljima gotovo identični ljudima. I ta tehnologija svoju praktičnu primjenu pronalazi kroz zabavni park na temu Divljeg zapada gdje posjetiteljima roboti pružaju usluge u rasponu od dječačkih igara kauboja i Indijanaca, preko seksa do ispunjavanja najmračnijih fantazija. Naravno, sve do trenutka kada stvari u parku krenu katastrofalno krivo te se androidi svoju fizičku i drugu superiornost iskažu tako što iznenada počnu masakrirati goste.
Jonathan Nolan, koji je zajedno sa suprugom Lisom Joy osmislio seriju, je imao i lagan i težak zadatak. S jedne strane Crichton mu je svojim predloškom ostavio izuzetnu slobodu da odgovori na pitanja “kako” i “zašto” se u zlosretnom Delosovom parku dogodilo ono što se dogodilo. S druge strane je relativno jednostavnu priču u trajanju od sat i pol vremena trebalo rastegnuti na najmanje 10-12 sati, ubaciti malo “jače” likove, intrigantnije podzaplete, i “dublje” sadržaje, i sve to uz završnicu koja bi od svega načinila kakvu-takvu zaokruženu cjelinu, a istovremeno pružila i cliffhanger dovoljno za drugu sezonu. Bračni par u tome nije u potpunosti uspio, ali je savršenstvo bilo teško očekivati od projekta napravljenog s toliko visokim očekivanjima.
Najprimjetnija razlika novog u odnosu na stari Westworld, odnosno kreativna odluka koju su Nolanovi donijeli, tiče se promjene perspektive. U filmu su se zbivanja pratila isključivo iz ljudske perspektive, dok se u seriji uvodi perspektiva samih androida ili, kako ih Delosovi tehničari zovu “domaćina”. Oni više nisu tek obični strojevi, nego je nastojanje da ih se učini što sličnijim ljudima dovelo do toga da dobiju sjećanja, a s vremenom razviju i nešto nalik na svijest te počnu postavljati pitanja o pravoj prirodi i svrsi svoga postojanja, čiji će odgovor dovesti do završnice koju sugerira u trailerima i tokom serije često navođen Shakespeareov citat o “nasilnim užicima koje dovode do nasilnih svršetaka”. A kada se, i to prilično eksplicitno, pokaže kako su svi oni bili izloženi godinama i desetljećima manipulacije, nasilja i zlostavljanja, a gledatelji istovremeno budu izmanipulirani da u njima vide ili ljudska bića ili novu razinu evolucije, neumitni ustanak se čini opravdanim.
Za to je, pak, potrebno prikazivati stvari i s ljudske strane, odnosno koristiti ljudske likove. To uključuje posjetitelje parka, koji, barem na prvi pogled, igraju trećerazrednu ulogu. Tandem nominalnih protagonista iz filma je dobio svoj ekvivalent u likovima Williama (sjajni Jimmi Simpson) kao čovjeka koji prvi put posjećuje park i osjeća vidnu nelagodu u usporedbi sa svojim mnogo iskusnijim prijateljem i budućim šurjakom Loganom (Ben Barnes) koji je mnogo opušteniji i ne osjeća nikakve komplekse kada se prepušta, često nasilnim, užicima koji su mu na raspolaganju. Mnogo se upečatljivijim čini odluka da televizijska verzija dobije i vlastitu verziju glavnog negativca koji svoje moralno određenje sugerira i sa crnom odjećom; za razliku od filmskog Yula Brynnera koji je bio robot, u slučaju televizijske verzije je to čovjek, odnosno posjetitelj čiji oblik zabave predstavlja sadističko iživljavanje nad bespomoćnim robotima koje će tek s vremenom dobiti oblik nekakve potrage za “labirintom”, odnosno posljednjom, završnom atrakcijom parka koja se čini jednako beznandnom poput potrage “domaćina” za smislom.
Mnogo se zanimljivijim za zaplet, također na prvu loptu, čini prikaz aktivnosti “iza scene”, odnosno svakodnevnica radnika i uprave parka, prisiljenih da svakodnevno paze da gostima ne padne dlaka s glave, odnosno da prate svaki pokret “domaćina” i stalno ih popravljaju i ponovno stavljaju u promet. Nolan i Joy su ovdje unijeli još jednu značajnu promjenu u odnosu na original – osim samih “šljakera” s dna hranidbenog lanca, tj. tehničara i zaštitarske ekipe, tu su i direktori Delosa, ali i tvorac samog parka Robert Ford. Njega tumači uvijek pouzdani Anthony Hopkins, i to tako dobro da nije jasno je li riječ o hladnom sociopatu koji uživa u patnjama “domaćina” poput Hannibala Lectera, poludjelom geniju, kvazibožanskoj figuri koja zapravo iskreno brine o dobrobiti svoje mehaničke djece ili kombinaciji svega toga. Hopkinsov je nastup, pak, u velikoj mjeri zasjenjen Jeffreyjem Wrightom koji je izvrstan u ulozi Fordovog prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Bernarda Lowea, čiji je radoholičarski životni stil posljedica osobne tragedije. Na toj razini, međutim, Westworld ima i određene nedostatke, prije svega zbog toga što Delosovo osoblje uključuje nekoliko likova koji nisu dovoljno dobro razrađeni, i čija je sudbina na samom kraju iritantno nejasna.
Mnogo ozbiljniji problem za Westworld je isti onaj koji je pogodio i originalni film. Prvi dio – u kome se gledatelji upoznaju sa svijetom i likovima – je previše razvučen i scene se ponekad ponavljaju, čak i onda kada to – za razliku od prikaza toga da “domaćini” moraju tisuće puta prolaziti scenarij Beskrajnog dana – nije baš najopravdanije. Dodatnu zbrku neće izazvati samo iskrivljenost perspektive “domaćina”, izazvana time da su sami podložni stalnom brisanju i promjeni sjećanja, nego i to da se radnja odvija u nekoliko različitih vremenskih razdoblja, pa za pojedine scene nije jasno da li se događaju u sadašnjosti, prošlosti ili predstavljaju nečiju halucinaciju i lažno sjećanje. Tek negdje od pete epizode stvari počinju dolaziti na svoje mjesto te se prva sezona počinje rasplitati konvencionalnim ritmom, iako još uvijek ne i na konvencionalni način. Upravo tada se može najviše osjetiti i autorski pečat, bilo da je riječ o referencama na klasične vesterne, bilo o liku frustriranog britanskog scenarista (Simon Qauterman) unajmljenog od Delosa da stvara “priče” u kojima glume “domaćini”, a koji se može shvatiti i kao svojevrsni Nolanov autoironični komentar na sam kreativni proces Westworlda.
Većina gledatelja će, međutim, od detalja daleko više pažnje staviti na ono što je već duže vremena HBO-v zaštitni znak – eksplicitni seks i golotinja. Tu se televizijska verzija čini daleko slobodnijom od filmske, što je u mnogo čemu potvrda ironičnog obrata situacije iz 1973. godine u kojem su ljubitelji “slobodnijih” sadržaja morali ići u kino-dvorane dok ih na malim ekranama nisu mogli zamisliti (a danas je sasvim drukčije). Neki od tih sadržaja se čine nepotrebnim i eksploatacijskim, a što se prije svega može reći za antiklimaktičku i zapravo potpuno nepotrebnu scenu orgije u meksičkom gradiću, čiji je jedini smisao bio da se seriji da nekakav “zločesti” publicitet. S druge strane, u seriji ima daleko više golotinje, a ona je ovaj put, čak bi se moglo reći, i opravdana; to se odnosi na “domaćine” koje je iza scene daleko lakše popravljati i održavati ako nemaju ništa na sebi, a u jednoj od scena čak i jedan lik nastoji to opravdati na način koji se može protumačiti kao preventivni odgovor autora serije puritanskim kritičarima. Međutim, različite klauzule odgovora i različite razine sramežljivosti glumačke ekipe u nekim trenucima znaju razbiti iluziju; tako Evan Rachel Wood, koja tumači lik “domaćinske” protagonistice Dolores, zahvaljujući strateškom kadriranju, snimanju s leđa i drugim trikovima ostavlja daleko više prostora za maštanje od njene norveške kolegice Ingrid Bolsø Berdal, koja u liku “domaćinske” razbojnice Armastace svoju najimpresivniju akcijsku scenu odrađuje u rođendanskom kostimu (samo malo oskudnijem od PG-13 izdanja u nedavnom Herkulu).
Taj impresivni prizor Westworld svojim gledateljima pruža u završnoj epizodi koja je, usprkos tome i brojnim drugim detaljima, svojevrsno razočaranje. Prije svega se to odnosi na iritantni “cliffhanger” koji pitanje krajnje sudbine pojedinih likova, za koje bi se inače moglo pretpostaviti da će stradati, ostavlja previše otvorenim. Isto se može reći za inače od Thandie Newton izvrsno odglumljeni lik Maeve, za koji nije jasno ima li ili nema slobodnu volju i čiji su postupci, isto kao i raspologanje gotovo božanskim moćima na samom kraju neobjašnjivi. A ni Delosova sigurnosna ekipa koja u oružanom okršaju s “domaćinima” iskazuje streljačke “vještine” Imperijalnih jurišnika iz Ratova zvijezda nije nešto čime bi se Westworld može dičiti. Barem kada su u pitanju zagriženi geekovi koji vole obraćati pažnju na sitne detalje i od njih u pauzama emitiranja epizoda stvarati maštovite teorije o obratima u zapletu, a pri čemu su se one najpopularnije pokazale ispravnima. Svemu usprkos, Westworld je ipak dovoljno dobro režiran i vrlo dobro odglumljen te je gledateljima pružio više nego dovoljno zabave da opravda drugu sezonu. Na nju će se, kako stvari stoje, čekati sve do 2018. godine, nešto duže nego što je to običaj kod drugih TV-serija. No, kada su u pitanju HBO i tako ambiciozan projekt, duža pauza koja bi omogućila ulaganje više truda i mogućnosti uklanjanja pogreška se čini opravdanim.
Iako je, s obzirom na notornu sklonost gledanja prošlosti kroz ružičaste naočale, prilično nezahvalno ijedno razdoblje nazivati “zlatnim dobom”, u slučaju kinematografije bi se to moglo reći za 1970-e. To bi još više mogli govoriti ljubitelji znanstvene fantastike, kojima je upravo ta zlosretna era, barem kada je u pitanju Hollywood, pružila cijeli niz ostvarenja koja će desetljećima uživati reputaciju neospornih klasika. Razlog za to bi se mogao pronaći u sretnom spletu okolnosti kada se staro hollywoodsko carstvo srušilo, a novi režim još nije bio dovoljno učvršćen, pa su autori, poput razvikanijh imena Novog Hollywooda bili manje sputani komercijalnim, cenzorskim i drugim ograničenjima te stvarali nove svjetove mnogo uvjerljivije od eksploatacijskog geta koji im je prethodio, i manje infantilne od infantilnih blockbustera Lucasa i Spielberga. Jedno od takvih klasičnih ostvarenja je Westworld, režijski debi uglednog književnika Michaela Crichtona, na ovim prostorima nekoć distribuiran kao Divlji zapad fantastike, a danas kao Stari Divlji zapad. Iako je u svoje vrijeme bio pokopan od strane “mainstream” kritike, a među geekovskom populacijom zasjenjen popularnošću nešto kasnijih Ratova zvijezda, taj film danas uživa reputaciju neospornog žanrovskog klasika. Tome ništa bolje ne svjedoči da je sama najava televizijskog remakea, odnosno istoimene HBO-ve serije bila dovoljna da se stvori nešto što bi se moglo nazvati najvećim televizijskim događajem 2016. godine.
Zaplet originalnog filma je smješten u neodređenu, ali relativno blisku budućnost, u kojoj je tehnologija dovoljno razvijena da se mogu proizvesti roboti, odnosno androidi koji su vanjskim izgledom i drugim osnovnim detaljima gotovo identični ljudskim bićima. To je, između ostalih, iskoristila korporacija Delos te izgradila zabavni park gdje su glavna atrakcija androidi koji gostima, spremnima da za to iskesaju (u vrijeme snimanja basnoslovnu) svotu od 1000 US$ dnevno, pružaju najrazličitije moguće usluge, bilo onih vezanih uz nasilje, bilo uz seks. Park se sastoji od tri različite tematske cjeline, a u jednu od njih, posvećenu Divljem zapadu, dolaze dvojica gostiju koji će služiti kao nominalni protagonisti – Paul Martin (Benjamin) i njegov prijatelj John Blane (Brolin). Dok se “uštogljeni” Paul, kome je to prvi posjet, tek treba prilagoditi svijetu gdje može činiti gotovo sve što želi bez ikakvih posljedica, mnogo iskusniji i opušteniji John bez kompleksa uživa u pustolovinama s obje strane zakona. U međuvremenu se iza scene počinje odvijati prava drama, jer ekipa tehničara koja održava park počinje bilježiti niz uznemirujućih incidenata vezanih neobjašnjivo ponašanje androida koji prestaju slušati zapovijedi i pratiti zadane programe, odnosno počinju iskazivati neprijateljstvo prema gostima.
Originalni Westworld se danas često gleda manje kao film, a više kao izvor, odnosno svojevrsna matrica koju su tokom kasnijih desetljeća koristila mnogo razvikanija ostvarenja. To uključuje kako Cameronov Terminator koji je koristio motiv čovjekolikog robota kao nezaustavljivog i neumoljivog ubojice, bilo Jurski park, koji se može shvatiti kao Crichtonova vlastita varijacija na temu futurističkog zabavnog parka gdje stvari krenu katastrofalno krivo. Gledajući iz današnje perspektive, odnosno kroz neumitne usporedbe s HBO-ovim prestižnim megaprojektom, stari Westworld izgleda poput sićušnog jajeta iz koga tek se tek nakon par desetljeća trebaju izleći tiranosaur koji će publiku ostavljati otvorenih usta. Tehnologija specijalnih efekata je za današnje standarde bila izuzetno primitivna, a stvar je dodatno pogoršalo to što je MGM, div Hollywooda u klasičnom razdoblju, tada prolazio kroz svoje veliko preseljenje u Las Vegas, odnosno njegovi glavešine bili spremni uložiti i za tadašnje standarde sitan novac. Sretna je okolnost za mladog i relativno neiskusnog Crichtona bila ta što su mu još uvijek na raspolaganju bili MGM-ovi studiji, stari kostimi i rekviziti koje se neposredno pred likvidaciju moglo “reciklirati”, odnosno koristiti za relativno jednostavno dočaravanje ne samo Divljeg zapada, nego i srednjovjekovne Evrope i antičkih Pompeja koji čine dodatne atrakcije Delosovog parka. Crichton, nesklon izmišljanju tople vode i nekakvim eksperimentima, je film režirao na “suhi” tehnokratski način i zbivanja bez nekih većih problema uspio srezati na nekih sat i pol vremena. Crichtonovo neiskustvo se možda najviše ogleda u tome što se, pogotovo u prvom dijelu, čini malo previše razvučen, te pustolovine dvojice glavnih junaka previše sliče na jeftini vestern. Tome ne pomaže ni iritantno korištenje slow motiona u scenama prilično eksplicitnog nasilja, koje izgleda kao kliše, a još iritantniji je puritanski standard prilikom prikaza scene seksa između Paula i robot-prostitutke, koji Westworld čini još jeftinijim, odnosno sličnijim tadašnjim maksimalno cenzuriranim televizijskim ostvarenjima.
Westworld je tada mnogo zanimljiviji u scenama koje prikazuju pozadinu zbivanja u parku, bilo da je riječ o svakodnevnom održavanju i timovima koje noću diskretno kupe “leševe” androida kako bi ih pokrpali, bilo o tehničarima čijeg šefa glumi vrlo dobri Alan Oppenheimer i koji raspravljaju o tada originalnim konceptima poput “infekcije” u složenim računalnim sustavima. Stvari postanu dobre tek kada počne “prava” akcija, odnosno androidi započnu svoju krvavu pobunu. To uključuje efektnu transformaciju Yula Brynnera, čiji je lik zlokobnog Revolveraša namjerno modeliran po liku pozitivca koga je bio tumačio u klasičnoj Sedmorici veličanstvenih, u zastrašujući stroj za ubijanje i jedan od najupečatljivijih ikona u povijesti žanra. Još se boljim čini odbacivanje klišeja, pa umjesto “macho” mužjaka Johna susret s Revolverašem preživljava bezazlena “beta” Paul, kome je potom povjereni zadatak koji će u kasniijim horor-ostvarenjima obavljati Završne Djevojke. Paulova borba za preživljavanje, u kojoj će umjesto brutalne sile morati koristiti mozak i domišljatost, Westworldu daje kvalitetu koja će ga učiniti klasikom, možda više i od pionirskog korištenja računalne pikselizacije za Revolveraševe subjektivne kadrove (slične onima u Predatoru). A i nekonvencionalna završnica, u kojoj junak umjesto izlaska iz parka i završetka noćne more tek iscrpljen staje kako bi počeo razmišljati o čemu mu se dogodilo je jedan veliki plus filma. To je značilo da se Crichton u svom ostvarenju nije ustručavao postavljati neka važna pitanja, a na koja su desetljećima kasnije brojni drugi filmaši, ponekad s impresivnim rezultatima, pronaći odgovor.
WESTWORLD
(DIVLJI ZAPAD FANTASTIKE / STARI DIVLJI ZAPAD)
uloge: Yul Brynner, Richard Benjamin, James Brolin
scenarij: Michael Crichton
režija: Michael Crichton
proizvodnja: MGM, SAD, 1973.
trajanje: 88 min.
OCJENA: 7/10
Draxblog VI 