RETRO-RECENZIJA: Rock Star (2001)

uloge: Mark Wahlberg, Jennifer Aniston, Timothy Spall, Jason Flemyng,
 Dagmara Dominczyk, Jason Bonham, Dominic West, Jeff Pylson, Zakk
 White, Matthew Glave
 glazba: Trevor Rabin
 scenarij: John Stockwell
 režija: Stephen Herek
 proizvodnja: Warner, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 105'

I dok nas je Christopher Crowe u Koraku do slave pokusao uvjeriti kako su “seks, droga i rock’n’roll” najobičniji mit, te da se rock-idoli čak ni u razuzdanim 70-tim nisu razlikovali od sudionika konvencije kalvinističke mladeži, dotle Rock Star Stephena Hereka nastoji ipak dati odgovor na pitanje zašto je nekoć gotovo svaki adolescent sanjario o tome da postane pjevačem rock-banda. 80-tih godina Chris Cole (Wahlberg), pitsburški stručnjak za fotokopirne urešaje, još uvijek sanja taj san, i u tome ga podupiru i roditelji i vjerna djevojka Emily (Aniston). Ali, zasada se najbliže približio slavi kao frontman “Blood Pollutiona”, garažnog banda čiji se repertoar sastoji od obrada megapopularne grupe “Steel Dragon” čiji je Chris najfanaticniji poklonik. Stjecajem okolnosti “Steel Dragon” će napustiti njihov pjevač Bobby Beers (Flemyng), te Chris dobija poziv za audiciju za upražnjeno mjesto. Chris uspije impresionirati članove grupe te dobiva posao, nakon čega započinje njegovih pet minuta slave te život u sjaju i luksuzu o kojem je samo mogao sanjati. Ali, sve veće kolicine alkohola, droge i “grupika” ga polako udaljavaju ne samo od Emily, nego i od vlastitog identiteta, pa će Chris nakon odredenog vremena morati razmišljati o tome da li mu se ovakav način zivota isplati.

Iako je inspiriran istinitom prilom o grupi “Judas Priest” koja je svojevremeno za svog novog pjevača odabrala anonimnog fana, Rock Star je bio ispljuvan od kritike i ignoriran od publike. A to svakako nije zaslužio, jer Rock Star pod spretnom režijskom palicom Stephena Hereka ne samo sto uspješno rekonstruira 80-te, nego funkcionira i kao na trenutke prilično zabavna komedija. Scenarij Johna Stockwella također vješto balansira izmedju glorifikacije i satire rock-kulture 80-tih, a Mark Wahlberg je sa svojim imageom “običnog decka u neobičnoj situaciji” više nego uvjerljiv u ovoj ulozi (iako će mnogi pronaci prevelike sličnosti s Kraljem pornića). I ostatak glumačke ekipe je na visini, pogotovo Timothy Spall kao road- manager (kojeg se sjećamo po ulozi bubnjara u Stari momci dobro praše). Rock Star treba pohvaliti i zbog toga što prilično realistično pokazuje što se događa u privatnom životu rock-zvijezda, te sa količinama seksa i golotinje predstavlja poprilično osvjezenje u sve puritanskijem Hollywoodu. Na žalost, negdje na sredini Rock Star se iz komedije pretvara u mrtvački ozbiljnu dramu koja počinje propovijedati o negativnim stranama slave i pozitivnim stranama običnog zivota, da bi se eskaliralo u melodramaticnoj završnici. No, svemu tome usprkos, Rock Star je prilično zanimljiv i zabavan filmčić koji ce zadovoljiti čak i one koji nisu heavy metal fanovi ili osjećaju preveliku nostalgiju za 80-tim.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Billy Elliot (2000)

uloge: Jamie Bell, Julie Walters, Gary Lewis, Jean Heywood, Stuart Wells,
 Mike Elliot, Nicola Blackwell, Billy Fane, Colin MacLachlan, Joe Renton,
 glazba: Steven Warbeck
 scenarij: Lee Hall
 rezija: Stephen Daldry
 proizvodnja: BBC/Working Title/Studio Canal, Britanija/Francuska, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 111'

Billy Elliot bi se najlakše mogao opisati kao Skidajmo se do kraja za “muškarce koji upražnjavaju alternativni životni stil”.  Slično kao i film koji mu je poslužio za uzor, Billy Elliot ima radnju smještenu u sumorni industrijski pejzaž sjeverne Engleske napučen sve siromašnijom radničkom klasom. Godine 1984. lokalni rudari su u velikom štrajku, nastojeći obraniti svoja socijalna prava pred najezdom Margaret Thatcher. Među njima je i Jackie Elliot (Lewis), čiji 11-godišnji sin Billy (Bell) treba održati obiteljsku “macho” tradiciju i trenirati u lokalnom boks-klubu. Ali, stjecajem okolnosti, mali Billy se odjednom počne interesirati za balet i kada ga gđa Wilkinson (Walter) počne podučavati, ispostavlja se da je u pitanju veliki talent. Billy sve to mora raditi u najvećoj tajnosti, jer otac i stariji brat Tony (Draven) ne mogu zamisliti da bi im se vlastita krv mogla odati hobiju nedostojnom pravog muškarca, a, da stvar bude gora, za njegovog najboljeg prijatelja Michaela (Wells) se ispostavi da prema njemu gaji nešto više od prijateljskih osjećaja.

Mnogi su kritičari Billyja Elliota nazvali remek- djelom i sigurnim kandidatom za “Oscara”, što manje govori o kvalitetu filma koliko o snazi holivudskog gay-lobija i “političke korektnosti” koja je mnoge spriječila da spomenu mnoge nedostatke ovog filma. Iako je režiser Stephen Daldrey napravio vise nego solidan posao za filmskog početnika, iako ponovno imamo sjajnu ekipu britanskih glumaca, te iako su plesne scene vrlo dobro režirane, Billy Elliot u svojoj suštini predstavlja ništa drugo do iskorištavanja dobro poznate saharinske formule i kretanja stazama koje su davno utabali Skidajmo se do kraja i Flashdance.

No, ono što je možda najproblematičnije kod ovog filma jest seksualni i politički kontekst. Prije svega je riječ o kameri koja pokazuje tijelo 13- godisnjeg Bella na način koji bi, da je riječ o nekome kao Julia Stiles ili Kirsten Dunst, autora filma odveo u zatvor, a film u bunker iz kojeg ga ne bi iskopali stotinu godina. No, s obzirom da je riječ o “politicki korektnom” saharinskom fimu, Daldrey (koji je, inače, deklarirani homoseksualac) s time nije imao problema. Za svaki slučaj je on ubacio posve nepotrebni lik Michaela kako bi, prvo pokušao razbiti stereotipe o baletanima kao homoseksualcima, da bi, na kraju, pokazujući kako Billy odbija ljubavne nasrtaje male Debbie (Blackwell), pitanje njegove seksualne orijentacije ipak ostavio otvorenim.

Konačno, Billy Elliot u prikazu surove stvarnosti rudarskog štrajka 1984. godine pokazuje arogantni stav tipičan za Blairovu “trećeputašku” ideologiju koja klasne razlike i siromaštvo smatra ničim drugim do “ostacima prošlosti”,  a “alternativne životne stilove” smatra jedinim mogućim iskazom moderne prosvijećenosti i društvene odgovornosti. Radnička klasa koja se borila za nekakva socijalna prava je imala tu nesreću da, za razliku od buržuja, nema razumijevanje za “različitost” pa nije bolje ni zaslužila nego da izgubi u sukobu s Margaret Thatcher i tako utre put Blairu i njegovoj družini koja će im poslije prodati “thatcherizam s ljudskim likom”. Tako su trećeputaškim “ljevičarskim” vladama homoseksualni brakovi i zaštita prepelica u Burkini Faso važniji od kriminala, nezaposlenosti i besperspektivnosti u radničkim četvrtima i provinciji. Billy Elliot stoga sam po sebi nije važan, ali će budućim povjesničarima dati dobar odgovor na pitanje kako su se to odjednom “naprednoj” Evropi dogodile pojave kao Haider i Le Pen.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 10. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zlatni dečki (Wonder Boys, 2001)

uloge: Michael Douglas, Tobey Maguire, Frances McDormand, Robert
 Downey Jr., Katie Holmes, Rip Torn, Richard Knox, Jane Adams, Michael
 Cavadias, Richard Thomas, Alan Tudyk
 glazba: Christopher Young
 scenarij: Steven Kloves (po romanu Michaela Chabona)
 režija: Curtis Hanson
 proizvodnja: Paramount/BBC/MTC /Toho-Towa,
 SAD/Britanija/Njemačka/Japan, 2000.
 distribucija:
 trajanje: 111'

Bondovi u posljednjih par desetljeća su nas naučili da je kvalitet filma obrnuto proporcionalan kvalitetu glavne pjesme iz filma. Stoga je “Oscar” za Dylanovu pjesmu “Times Have Changed” ukazivao na to da će Zlatni dečki uglednog scenarista i režisera Curtisa Hansona (Ruka koja njiše kolijevku, L.A. povjerljivo) predstavljati razočaranje. S druge strane, na razočaranje nije ukazivala glumačka ekipa na čelu s Michaelom Douglasom u za njega prilično atipičnoj ulozi Gradyja Trippa, sada već sredovječnog šezdesetosmaša-intelektualca koji zarađuje za život kao profesor književnosti na pitsburskom koledžu. Dotični je svojevremeno stekao slavu s jednim romanom, ali sada ima velikih problema dovršiti drugi, kojeg piše već nekoliko godina. No, to nije njegov jedini problem – u istom danu ga napusti žena, a Sara (McDormand), supruga njegovog šefa s kojom ima ljubavnu vezu mu saopći kako je trudna. Da stvar bude gora, istog vikenda se održava knjizevni festival na kome će ga njegov agent Crabtree (Downey) pritiskati zbog romana kojeg još nije dovrsio. No najveće probleme će mu zadati njegov student James Leer (Maguire), dečko kojeg osim istinskog književnog talenta rese i patološke karakterne osobine. Zlatni dečki na prvi pogled predstavljaju film koji se ističe od holivudskog prosjeka – zaplet je realističan, tema ce biti draga intelektualno nastrojenoj publici, likovi i njihove preokupacije su realistično prikazani (pogotovo šezdesetosmaška generacija), a nema ni jeftinih trikova kao sto su zahodski humor, nasilje i seks (čak i seks-bombica Katie Holmes ne uspijeva u svojoj namjeri da napravi “hopa cupa” s profesorom). Gluma je također visš nego dobra, što je pogotovo slučaj s Douglasom, koji se ne srami tumačiti gubitnika koji stalno puši travu i po kući šeta u ogrtaču kojeg je nosila njegova bivša supruga. Douglasu su dobro društvo mladi Tobey Maguire kao problematičan mladac, kao i Downey kao uspaljeni homoseksualac (zlobnici bi rekli da je Downey za to inspiraciju mogao pronaći u nekim svojim nedavnim životnim iskustvima u objektima zatvorenog tipa). Ali, već negdje pred kraj gledatelji postaju svjesni kako je prilika bila propuštena. Kao i mnogo puta dosada, ispostavlja da je dobra književnost loš predložak za film – mnogi likovi i motivi koji su bili temeljito obrađeni na desetinama stranica teksta ostaju nedorečeni, a i završnica je previše holivudska da realistički ugođaj gotovo cijelog filma ne bio potpuno uništen bljutavim hepi endom tokom epiloga. Zbog svega toga možemo zaključiti da je naslovna pjesma bila u pravu. Vremena su se uistinu promijenila, pa čak ni režiser nečeg takvog kao sto je L.A. povjerljivo ne predstavlja garanciju kvalitete.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Osveta (Collateral Damage, 2002)

uloge: Arnold Schwarzenegger, Elias Koteas, Francesca Neri, Cliff Curtis,
John Leguizamo, John Turturro, Lindsay Frost, Miguel Sandoval,
glazba: Graeme Revell
scenarij: David Griffiths (sinopsis: Ronald Roose & David Griffiths)
režija: Andrew Davis
proizvodnja: Warner, SAD, 2002.
distribucija: Intercom Issa
trajanje: 108'

Osveta je uobičajeno kretenski prijevod hrvatskih distributera za izraz koji doslovno znači “popratna steta”, a koji je u posljednje desetljeće predstavljao Pentagonov odgovor za sva neugodna pitanja u vezi zločina počinjenih nad bespomoćnim civilima po Iraku, Somaliji, Afganistanu i Srbiji. Mnogi su se pitali kako bi Amerikanci reagirali da im netko vrati barem dio onoga sto su učinili tim nesretnim nacijama, i prije par mjeseci smo dobili taj odgovor. Osama bin Laden, pak, nije koristio izraz “popratna šteta” i u tom smislu je pokazao manje smisla za ironiju od negativaca u ovom filmu – kolumbijskih ljevičarskih gerilaca ciji je vođa El Lobo (Curtis) digao u zrak kolumbijski konzulat u Los Angelesu i usput ubio ženu i dijete glavnog junaka, vatrogasca Gordona Brewera (Schwarzenegger). No to je manje-više jedina prednost zapleta Osvete nad stvarnim životom. U neumitnoj usporedbi filma sa događajima koji su nešto prije pola godine uzdrmali temelje suvremenog svijeta, Osveta je imala nesreću da više nego ijedan drugi film predstavlja oličenje svega sto je loše u suvremenom Hollywoodu. Nije tu riječ samo o uobičajenom američkom šovinizmu i vrijeđanju inteligencije gledatelja. Glavni junak je skromni vatrogasac koji ne samo sto uspijeva preživjeti usred građanskim ratom napaćene zemlje o kojoj, inače, nema pojma, nego još negativce rasturi onako kako to u stvarnom životu nisu mogli niti “Zelene beretke”, Rangeri, SEAL-ovi i SAS. Doduše, scenarij Davida Griffithsa na trenutke pokušava pokazati nešto malo vise razumijevanja za uzroke terorizma u suvremenom svijetu, pa su tako uz kolumbijske ljevičare kao negativci pokazani i pripadnici desničarskih “eskadrona smrti”,  a i CIA je pokazana daleko mračnijom institucijom nego što se to Hollywood usudio učiniti za vrijeme reaganovskih 80-tih. No, sve su to najsitnije naznake koje su u u raspletu filma zagubljene, poput nekoliko prilično zanimljivih sporednih likova (koje tumače Turturro i Leguizamo) čiji su najsvjetliji trenuci najvjerojatnije ostali zagubljeni na montažnom stolu. Ono što je nama ostalo jest Schwarzenegger koji u šestom desetljeću života sve teže može glumiti nepobjedivi stroj za rasturanje negativaca. A i finale je prilično žalosno – negativci se ponovno pokazuju kao totalni kreteni, a i njihova superspektakularna teroristička akcija je jad i bijeda u usporedbi s onim sto su priredile njihove kolege u stvarnom životu. Na žalost, zbog ove morbidne koincidencije Osveta (čija je premijera bila odgođena par mjeseci) će biti pamćena daleko više nego što to objektivno zaslužuje.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 8. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Kad se stranci pojave (When Strangers Appear, 2001)

uloge: Radha Mitchell, Barry Watson, Josh Lucas, Kevin Anderson, Johnny
 Blick, Eryn Wilson, Michael Lowe, Steven Ray, Dra McKay, Seraphine
 Rochery
 glazba: Roger Mason
 scenarij: Scott Reynolds
 režija: Scott Reynolds
 proizvodnja: Beyond Films, SAD/Australija, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 98'

Uvodne scene filma Kad se stranci pojave sugeriraju zaplet manje primjeren trileru koliko jednom drugom filmskom žanru. Beth (Mitchell) je mlada i privlačna vlasnica restorana koja se na smrt dosađuje u oregonskoj zabiti. Monotoniju odjednom prekida dolazak šarmantnog mladica po imenu Jack (Watson) kojemu je Beth spremna ponuditi specijalitete kuće čak i ako je dotični tanak s novcem, ali… Prije nego što je u stanju nastaviti flert, u Bethinu zalogajnicu dolaze tri tipa sumnjivog izgleda. Jack tvrdi da ga progone, dok njihov vođa Peter (Black) Beth nastoji objasniti kako mu je Jack brat, obolio od paranoidne shizofrenije. Beth ne zna kome vjerovati, a u međuvremenu se u okolici zaredaju okrutna umorstva. Bethi od pomoci nije ni lokalna policija, čiji ju je pripadnik Bryce (Anderson) svojevremeno silovao. Kad se stranci pojave je prilično zanimljivo niskobudžetno ostvarenje mladog novozelandskog režisera Scotta Reynoldsa u kojem on pokazuje sposobnost da od prilično jednostavnog koncepta i naizgled banalnih situacija napravi punokrvni i intrigantni triler. Na žalost, pred kraj Reynoldsu popušta inspiracija i finale mora biti predvidljivi (i prilično neuvjerljivi) obračun na benzinskoj pumpi. Srećom, simpatična Radha Mitchell (Planet tame) zna svoj posao, a i ironični epilog na odjavnoj špici će dosta popraviti dojam o ovom filmčiću koji je ništa drugo nego prilično zabavna stilska vježba.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 7. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Amelie (Le fabuleux destin d’Amélie Poulain, 2001)

uloge: Audrey Tatou, Matthieu Kassovitz, Rufus, Yolande Moreau, Artus de
 Penguern, Urbain Cancelier, Dominique Pinon, Isabelle Nanty, Claire Maurier, Clotilde
 Mollett, Lorella Cravotta, Flora Guiet
 glazba: Yann Tiersen
 scenarij: Guillaume Laurant (sinopsis: Jean-Pierre Jeunet)
 režija: Jean-Pierre Jeunet
 proizvodnja: UGC/Canal Plus/FR3/MMC, Francuska/Njemačka, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 122'

Jean-Pierre Jeunet je francuski režiser vecini filmofila poznat po svojim zaslugama za torpediranje filmske sage o Alienu (Alien: Uskrsnuće). Prije svog holivudskog fijaska Jeunet je pak stvorio reputaciju među art-publikom zahvaljujući neobičnim ali i prilično mračnim filmovima kao što su Delicatessen i Grad izgubljene djece. Jeunet je nakon svega odlučio otvoriti novu stranicu u svojoj karijeri te je snimio Amelie, punokrvnu romantičnu komediju o istoimenoj povučenoj konobarici (Tatou) s Monmartrea koja stjecajem okolnosti odlučuje pomagati ljudima oko sebe da riješe svoje probleme. Kao što to obično bude u takvim situacijama, Amelie je najmanje u stanju pomoći samoj sebi, pogotovo na ljubavnom planu, te će joj trebati dosta vremena i napora da konačno priđe mladom Ninu (Kassovitz). Ova romantična komedijica je prilično iznenadila art-snobove na kanskom festivalu, pa Amelie nije završila u službenoj konkurenciji. Nerazumijevanje kulturnog establishmenta je, pak, nadoknađeno oduševljenjem francuske publike, kao i političke kreme, uključujući predsjednika Chiraca i premijera Jospina, koja je nahvalila film i dovela do toga da isti uđe u uži izbor za “Oscara” na stranom jeziku. Iako Amelie predstavlja prilično neobično “evropsko” i “umjetničko” izdanje ovog u Hollywoodu hipereskploatiranog žanra, iako se šarmantna Audrey Tatou i niz izvrsnih karakternih glumaca itekako trude svoje likove učiniti što zanimljivijim publici i iako Jeunet još jednom koristi priliku da pokaže vrhunsko režijsko umijece, Amelie savršenošžću forme nikako ne može sakriti nedostatak sadržaja. Jeunet je na kraju toliko zaljubljen u svoje kadrove da je dopustio da film traje barem pola sata duže nego sto je trebalo. Ipak, usprkos toga što najvjerojatnije neće ući u filmske antologije, Amelie će gledateljima ipak izmamiti smiješak na licu. A to je, možda i najvažnije.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 7. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dvorište smrti (The Killing Yard, 2001)

 

uloge: Alan Alda, Morris Chestnut, Rose McGowan, Lindsay Owen Pierre,
 Dean Patrick Flemyng, Tyron Benskin, Christopher Heyerdahl, Tony Nardi
 glazba: Patrice Rushen
 scenarij: Benita Garvin
 rezija: Euzhan Palcy
 proizvodnja: Paramount/Showtime, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 110'

Za današnje generacije Attica ne znači ništa drugo nego repliku iz Lumetovog Pasjeg popodneva, ali prije trideset godina to se ime po svojem zlu glasu moglo mjeriti s Watergateom i Vijetnamom. Godine 1971. u Attici, kaznionici u saveznoj državi New York, pretežno crni zatvorenici su digli ustanak protiv brutalne uprave i uzeli nekoliko desetaka bijelih čuvara kao taoce. Nakon četiri dana bezuspješnih pregovora guverner Nelson Rockfeller je na njih poslao Nacionalnu gardu što je rezultiralo masakrom. Tri godine nakon tih događaja (koje je John Frankenheimer prije par godina prikazao u Pobuni u zatvoru Attica), oni su dobili svoj sudski epilog koji je predmet kablovskog TV-filma Dvorište smrti. Ugledni odvjetnik Ernie Goodman (Alda) nevoljko pristaje preuzeti obranu Shanga (Chestnut), crnog zatvorenika koji je bio jedan od kolovođa pobune i kojemu vlasti po svaku cijenu žele “prišiti” optužbe za brutalna umorstva. Goodman se prilikom procesa mora suočiti ne samo s prljavom taktikom svojih sudskih protivnika i vlastitim sve ozbiljnijim zdravstvenim problemima, nego i nepovjerenjem svog klijenta kojeg je život bio naučio da od bijelaca i njihove pravne države očekuje sve najgore. Dvorište smrti je tipični rutinerski TV-proizvod nastao na osnovu istinitih događaja, kojeg krasi vrlo dobra gluma (pogotovo u slučaju Alana Alde) ali i prilična predvidljivost te slijepo držanje klišeja američke sudske drame. Dvorištu smrti je dodatni problem i to što u nastojanju da sve svede na sudsku dramu nije dovoljno pažnje obratio socio-političkom kontekstu Amerike ranih 70-tih. Zbog toga Dvorište smrti ne zaslužuje išta više od prolazne ocjene, te se može preporučiti samo onima koji ne znaju kako bi drukčije proveli dva sata.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Inferno (1999)

uloge: Jean-Claude Van Damme, Danny Trejo, Gabrielle Fitzpatrick, Pat
 Morita, Vincente Schiavelli, Jaime Pressly, Larry Drake, Paul Koslo, Jeff
 Kober, Priscilla Pointer
 glazba: Bill Conti
 scenarij: Tom O'Rourke
 režija: John G. Avildsen
 proizvodnja: Lomax, SAD, 1999.
 distribucija: Niko
 trajanje: 96 '

Inferno je još jedan primjer kako knjigu ne treba suditi po koricama. Naime, domaća (i svjetska) kritika je ovaj film pokopala samo zato a) što je originalno bio snimljen kao “direct to video” (iako je kod nas došao cak u kina) i b) što u njemu glavnu ulogu tumači belgijski filmski tabator Jean- Claude Van Damme. Neki od kritičara su se čak zgražali što je režiju potpisao jedan nekoć tako ugledan režiser kao John G. Avildsen (Rocky, Karate Kid). No, oni koji ovom filmu budu prišli bez nekih predrasuda će se prilično ugodno iznenaditi već na samom početku, jer je glavni protagonist prilično atipičan za vandamovske akcijade. Naime, Eddie Lomax (Van Damme) je bivši vojnik toliko mučen svojom krvavom proslošću da je odlučio izvrsiti samoubojstvo. Ali prije toga se mora oprostiti od Johnnyja (Trejo), svog ratnog druga i najboljeg prijatelja koji živi u okolici pustinjskog gradića na američkom Jugozapadu. Na putu ga presretne skupina lokalnih đikana koja će mu ukrasti motocikl. Eddie je sada promijenio prioritete i odlučuje vratiti motocikl te svoje destruktivne sklonosti usmjerava prema siledžijama i njihovim narko- krijumčarskim sponzorima, pri ćemu će pomoc dobiti od strane lokalnog življa kojima je dosta terora. Naravno da scenarij nije previše originalan, te da je prepun klišeja i predvidljivosti. Naravno da Van Damme nije glumac Olivierovog kalibra. Ali u ovakvom filmu to i nije važno; Van Dammeove nedostatke će nadoknaditi moćna gomilica vrsnih epizodista, a i Van Dammeov stil glume se čini primjerenim za lik kojeg tumači. Sama priča i likovi su gotovo nadrealni, a na trenutke morbidni humor i bizarni likovi lokalnih žitelja kao da su ispali iz Lynchovog filma. No, Avildsen se nema namjere natjecati s art-filmašima; Inferno svoju inspiraciju crpi iz klasika kao što su Yojimbo, špageti-vesterni i niskobudžetne tras-bum akcijade iz 70-tih godina (čiji je zaštitni znak bio vječni negativac Paul Koslo, koji se ovdje pojavljuje u maloj ulozi šefa motociklisticke bande). Avildsen se očito dobro zabavljao, napunivši film svim onim sto nedostaje prosječnom holivudskom filmu u današnjim uškopljenim “politlčki korektnim” vremenima – nasiljem i seksom, pa zahvaljujući formuli “ševa šora šega” Inferno predstavlja trash-poslasticu koju nijedan ljubitelj B-filma ne smije propustiti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Bolničarka Betty (Nurse Betty, 2000)

uloge: Renee Zellweger, Morgan Freeman, Chris Rock, Greg Kinnear,
 Aaron Eckhart, Tia Texada, Crispin Glover, Pruitt Taylor Vince, Kathleen
 Wilhoite, Elizabeth Mitchell, Susan Barnes, Harriet Harris, Sung Hi Lee
 glazba: Rolfe Kent
 scenarij: John C. Richards & James Flamberg (sinopsis: John C. Richards)
 režija: Neil La Bute
 proizvodnja: Gramercy/Propaganda/IMF, SAD/Njemacka, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 110'

Neil La Bute je američki filmaš koji uživa veliki ugled zahvaljujuci svojim ultra-crnim komedijama In Company of Men i Your Friends and Neighbors. Naravno, te filmove kod nasmo vidjeli, a ni Bolničarka Betty se ne bi pojavila u našim kinima da Renee Zellweger nije dobila par nagrada za glavnu ulogu, odnosno John C. Richards i James Flamberg “Zlatnu palmu” za scenarij. Usprkos velikoj pompi, film je relativno neprimjetno prošao u našim kinima, a sada na DVD-u imamo prilike vidjeti i zašto. Naime, iako se Bolničarka Betty reklamira kao urnebesna komedija koja ismijava brisanje granice stvarnosti i mašte u suvremenom, medijima kontroliranom svijetu, ona to ipak nije. Glavna junakinja je Betty Sizemore (Zellweger), kućanica iz Kansas Cityja opsjednuta sapunjačom “Razlog za život”, odnosno njenim protagonistom, Georgeom McCordom alias dr. Davidom Ravellom (Kinnear). Za njenog muža Dela (Eckhart) se ispostavi ne samo da je preljubnik, nego da je i upetljan u sumnjive poslove koji će ga stajati ne samo života, nego i izvjesnih dijelova anatomije. Stjecajem okolnosti, Betty je bila svjedokom tog procesa i šok ce je baciti s onu stranu duševnog zdravlja. Uvjerena kako je “Razlog za život” stvaran, a ona sama bivša supruga dr. Ravella, Betty kreće put Los Angelesa gdje se nalazi fiktivna bolnica u kojoj njen junak radi. U međuvremenu, Charlie (Freeman) i Wesley (Rock), profesionalne ubojice odgovorne za smrt njenog supruga, uvjerene su kako se upravo u njenom automobilu nalazi heroin zbog kojeg su počinili zlocin te odlučuju tražiti širom Amerike. Iako se tu i tamo nađe pokoji smiješni trenutak, Bolničarka Betty je previše ozbiljna da bi se mogla nazvati komedijom. Jednostavno, nakon što smo imali prilike vidjeti brutalni trenutak umorstva, Le Buteov pokušaj ubacivanja humora više ne funkcionira i kvazikomično finale je sve nego katartično. Ono sto spašava ovaj film jesu prije svega izvrsne glumačke izvedbe, pri čemu Renee Zelwegger, jednoj od najvećih komičarki današnjeg Hollywooda, savršeno društvo čini Morgan Freeman u jednom od svojih najdirljivijih izdanja. Na žalost, to nije dovoljno da Bolničarka Betty ne završi kao jedno od neugodnijih iznenađenja na našem video-tržištu.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Odjednom princeza (The Princess Diaries, 2001)

uloge: Anne Hatthaway, Julie Andrews, Heather Matarazzo, Mandy Moore,
 Caroline Goodall, Hector Elizondo, Robert Schwartzman, Eric von Detten,
 Patrick Fleuger, Sean O'Brian, Sandra Oh, Kathleen Marshall, Larry Miller
 glazba: John Debney
 scenarij: Gina Wendkos (po romanu Meg Cabot)
 režija: Gary Marshall
 proizvodnja: Walt Disney, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 115'

Jefferson i Robespierre se mogu okretati u grobu koliko god hoće, ali dva stoljeća republikanske propagande nisu odvikle djevojčice od toga da sanjaju o tome kako će jednog dana biti princeze. Upravo to se događa protagonistici filma Odjednom princeza, 15-godišnjoj Miji Therompolis (Hatthaway), učenici iz San Francisca koja živi s majkom, slobodnom umjetnicom Helen Thermopolis (Goodall). Naime, ispostavi se da je njen vanbračni otac nitko drugi do princ male evropske države po imenu Genovija, te da je Mia postala prijestonasljednicom. U San Francisco dolazi njena baka, kraljica Clarisse (Andrews), koja se odmah daje na posao kako bi zbunjenu i nesigurnu tinejdžericu pripremila za zahtjevan posao budućeg državnog poglavara. Ona će Miu ne samo naučiti aristokratskim manirama, nego će i njen izgled ružnog pačeta biti transformiran, čineći je odjednom najpopularnijom djevojkom u srednjoj školi. Kada se uzme u obzir da je riječ o Disneyevom filmu (koji je, štovise, dobio za današnji Hollywood prilično rijedak “G” cenzorski rejting) te da iza kamere stoji Gary Marshall (Zgodna žena), lako je očekivati da će ekran zračiti dijabetesom. Marshall, kao i scenaristica Gina Wendkos, nimalo ne iznevjeravaju takva očekivanja, te umjesto likova imamo kartonske predloške, a svaki događaj u filmu je maksimalno predvidljiv svakome onom kome su u djetinjstvu čitali “Pepeljugu” za laku noć. Srećom, tu i tamo Marshall dozvoli pokoji tračak originalnosti (poput lika Mijinog susjeda), a i glumačka ekipa na čelu s mladom Ann Hatthaway je dovoljno darovita i šarmantna da svojom izvedbom uspije izvući ovaj film iz gliba holivudskog mediokriteta. Najbolji posao je, dakako, obavila 65- godišnja Julie Andrews, koja usprkos dosta desetljeća na svojim plećima izgleda jednako šarmantno kao u doba kada je glumila junakinju Mary Poppins. Zbog svega toga, i nadasve pozitivnih vibracija kojima odiše ovaj film, Odjednom princeza predstavlja suvremenu bajku u kojoj mogu uživati čak i oni koji ne mogu zamisliti petak bez čitanja “Glorije”.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.