RETRO-RECENZIJA: Velika laž (Le placard, 2001)

uloge: Daniel Auteil, Gerard Depardieu, Thierry Lhermitte, Michelle
 Laroque, Michel Aumont, Jean Rochefort, Alexandra Vandernoot,
 Stanislas Crevillen, Armelle Deutsch
 glazba: Vladimir Cosma
 scenarij: Francis Veber
 režija: Francis Veber
 proizvodnja: Gaumont/Canal Plus/TF1, Francuska, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 81'

Francois Pignon (Auteil) je skromni, samozatajni i potpuno nezamjetljivi službenik u tvornici kondoma kojeg je zbog tih osobina prije dvije godine napustila supruga Christine (Vandernoot), a sada ga zbog iste stvari čeka otkaz. Uvjeren kako više nema zbog čega živjeti, sprema se izvrsiti samoubojstvo ali će ga u tome spriječiti njegov novi susjed Belone (Aumont), bivši industrijski psiholog koji ima genijalnu ideju kako Pignonu spasiti posao. Pignon će jednostavno morati “izaći iz ormara”, tj. priznati da je homoseksualac. To što Pignon nije homoseksualac nije bitno – nekoliko kompjuterski “uređenih” fotografija poslanih na adresu tvrtke je dovoljno da njen direktor Kopel (Rochefort), plašeći se protesta gay organizacija, odluči Pignona zadrzati na poslu. No to nije jedina posljedica Pignonovog “priznanja” – Santini (Depardieu), mačistički šef personala i trener tvrtkinog ragbi-tima se odjednom uplašio da ce biti otpušten zbog svoje homofobije, pa brže-bolje nastoji pokazati svoju navodno tolerantnu i osjećajnu prirodu ponekad previše eksplicitnim izrazima pažnje prema Pignonu. Za Pignonova sina Francka (Crevillen) njegov dotada dosadni otac odjednom postaje “cool” heroj, ali nekima je Pignonova gay priroda ipak sumnjiva. Prije svega gospođica Bertrand (Laroque), Pignonova šarmantna kolegica koja koristi prilično drastične metode ne bi li provjerila njegovu seksualnu orijentaciju.

Francis Veber je francuski filmaš specijaliziran za komedije, od kojih su mnoge doživjele americki remake, ukljucujuci najpoznatiju – Kavez luđaka iz 1978. godine, u kojoj je protagonist bio homoseksualac prisiljen da se izdaje za heteroseksualca. U današnjim “politički korektnim” vremenima taj je koncept okrenut naopako, ali je teško očekivati da će ovaj film imati holivudski remake. Razlog je u tome što usprkos navodnoj prosvijećenosti i toleranciji prema manjinama ljudi i dalje ostaju licemjeri i da je jedan vid diskriminacije zamijenio drugu, a to je nešto što holivudski gay lobby ne želi priznati. Veber s tim lobijem, barem u ovom slučaju, nije imao posla, ali Velika laž svejedno odaje dojam filma u kojem humoristički i satirički potencijal nije do kraja iskorišten. Štosevi su relativno brzo potrošeni i, iako smiješni, nisu urnebesni, pa se na trenutke film čini predugim usprkos nominalne kratkoće. Ipak, dojam spašava više nego izvrsna glumačka ekipa među kojom dominiraju veterani i ugledna imena francuskog glumišta, uključujući sjajnog Depardieua, a za Daniela Auteila, specijaliziranog za drame (Kraljica Margot) ovo je prilično uspješan izlet u vode komedije. Fanovi TV-serije Highlander će također imati prilike vidjeti Alexandru Vandernoot u ulozi Pignonove supruge, isto kao sto će ljubitelji francuske kinematografije vidjeti mnoga poznata lica. Iako daleko ispod svojih potencijala, Velika laž predstavlja šarmantnu, zabavnu komedijicu koja će još jednom pokazati zašto je francuska kinematografija u proteklom desetljeću bila rudnik ideja za holivudske scenariste.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Resident Evil (2002)

uloge: Milla Jovovich, Michelle Rodriguez, Eric Mabius, James Purefoy,
 Martin Krewes, Colin Salmon, Pasquale Aleardi, Heike Makatsch,
 Michaela Dicker, Liz May Brice, Indra Ove
 glazba: Marco Beltrami & Marylin Manson
 scenarij: Paul W.S. Anderson
 režija: Paul W.S. Anderson
 proizvodnja: New Legacy/Constantin Film, SAD/Njemačka, 2002.
 distribucija: UCD
 trajanje: 100'

Početkom 21. stoljeća američkom, pa dobrim dijelom i svjetskom, ekonomijom dominira korporacija “Kišobran” čiji se proizvodi nalaze u 90 % američkih kućanstva. Ono što domaćice, pa ni većina zaposlenih u korporaciji, ne znaju jest to da je “Kišobran” svoj profit duguje prije svega genetskim i biokemijskim istraživanjima koja i ne moraju imati civilne svrhe. Jednog dana netko ispusti epruvetu sa smrtonosnim T-virusom i skoro odmah nakon toga ce nekih petstotinjak znanstvenika, tehničara i službenika biti brutalno likvidirano. Da bi otkrila što se to dogodilo, u “Košnicu” dolazi skupina specijalaca, kojima se pridruzila Alice (Jovovich), agentica osiguranja kojoj je izbrisano pamćenje. Ubrzo će zbog toga gorko zažaliti jer se ispostavi da je T-virus sve osoblje pretvorio u gladne zombije, a kompjuter zvan “Crvena kraljica” (Dicker) čini sve ne bi li specijalce spriječio da izađu iz “Košnice” i tako prenesu zarazu na povrsinu. Da stvar bude gora, tu je još i opaki mutant koji će zagorčati i skratiti život svima onima koji su nekako uspjeli preživjeti sva ta iskušenja.

Može se reći da Paulu Andersonu (koji se odnedavno potpisuje kao “Paul W.S. Anderson” kako ga ne bi zamijenili s autorom Kralja pornića) dobro leži žanr od kojega bi svaki drugi filmaš bježao kao vrag od tamjana – ekranizacije video-igara. Nakon Mortal Kombata je na red dosao Resident Evil, video-igra koja je prije nekih šest godina popularnost stekla prvenstveno dotada neviđenom kolicinom krvoprolica. Anderson u svom scenariju nije nastojao previše oplemeniti osnovni koncept – natjerivanje sa zombijima po mračnim hodnicima – te svi oni koji očekuju neku važnu poruku ili kompleksnu karakterizaciju mogu slobodno početi tražiti neki drugi film. S druge strane, sama izvedba tog koncepta je na visini – berlinski studiji su savršeno poslužili za stvaranje klaustrofobičnog ugođaja, a par akcijskih scena je Andersonu dalo priliku da oda svojevrsni homage klasicima horora i SF- a, prije svega Romerovim filmovima o zombijima. Našlo se mjesta i za podsjećanje na Aliense, odnosno lik Vasquez koju prilicno efektno evocira Michelle Rodriguez, nama poznata po ulozi u Brzima i žestokima. No, gledateljima će vjerojatno najdulje u sjecanju ostati Milla Jovovich, koja nakon briljantnog nastupa u inače razočaravajućoj Ivani Orleanskoj još jednom pokazuje kako ne samo da ima glumačkog talenta, nego da može biti punokrvna akcijska heroina. S druge strane, jasno je da je ovaj film u rukama nekog iole ambicioznijeg režisera mogao biti daleko bolji. Tako mu nedostaje humora, a i talent negdašnje “Vivine” voditeljice Heike Makatsch je potrošen na bezveznu epizodnu ulogu. Ono što filmu daje pozitivnu ocjenu, barem kada je o muškoj publici riječ, jest to da se gore spomenuta gđica Jovovich u ne malom broju scena pojavljuje gotovo bez odjeće i tako Resident Evilu daje onaj kvant “trash” kvaliteta zbog kojeg se uživa u lošim filmovima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 5. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Titus (1999)

uloge: Anthony Hopkins, Jessica Lange, Harry J. Lennix, Alan
 Cumming, Laura Fraser, Colm Feore, Angus MacFadyen, Jonathan
 Rhys-Myers, Matthew Rhys, Osheen Jones
 glazba: Elliott Goldenthal
 scenarij: Julie Taymor (po tragediji Tit Andronik Williama
 Shakespearea)
 režija: Julie Taymor
 proizvodnja: Overseas Group/Urania, SAD/Italija, 1999.
 distribucija: VTI
 trajanje: 162'

Iako je pod utjecajem antiameričke kulturne intifade i pomodarstva pseudotalibanskih snobova danas moderno tvrditi kako će Amerika propasti jer im se kultura svodi na promicanje nasilja i iskorištavanje najnižih ljudskih strasti, povijest tvrdi sasvim drukčije. Nasilje je bilo dijelom kulture, čak i one masovne, još davno u prošlosti, čak među nacijama koje se smatraju dugovječnijima, uljuđenijima i humanijima od bivših britanskih kolonija. Lijep primjer za to je opus Williama Shakespearea, odnosno njegova tragedija Tit Andronik. Dotično djelo, koje predstavlja Shakespeareov spisateljski debi, smatra se najgorim dijelom Bardovog opusa, a mnogi ugledni kritičari kroz stoljeća su je nazivali bezvrijednom komercijalom čija se radnja ne svodi na ništa drugo do larpurlartističko i potpuno besmisleno nasilje. Shakespearovi suvremenici, pak, nisu dijelili kritičarsko misljenje – upravo zato što je bila najkrvavija i najnasilnija, ta je drama od svih Shakespeareovih drama bila najpopularnija i najizvođenija te je upravo pod utjecajem Tita Andronika masovno krvoproliće postalo zaštitni znak britanske drame u 17. stoljeću. Stoga bi mnogi pomislili da je Titus, filmska verzija iz 1999. godine, probleme s američkim cenzorskim odborom MPAA imala zbog količine i prirode nasilja na ekranu. No, nije tako – nepodnošljivi rejting NC-17 je skinut tek nakon što je režiserka Julie Taymor iz filma izbacila scene seksa i golotinje.

Radnja se odvija u Rimu negdje u 4. stoljeću n.e. Ostarjeli i proslavljeni rimski general Tit Andronik (Hopkins) se nakon desetogodišnjeg rata protiv divljih Gota vraća u Rim kao pobjednik, dovodeži sa sobom zarobljenike, uključujući gotsku kraljicu Tamoru (Lange). Andronika je pobjeda skupo kostala – od dvadeset pet sinova, poginulo je njih dvadeset, pa Andronik, u skladu s drevnim običajima, mora umiriti njihove duhove žrtvovanjem Tamorinog najstarijeg sina. Nedugo potom Rim se našao na rubu građanskog rata, kojeg će Andronik spriječiti tako što odbije od Senata ponuđenu carsku krunu i legalistički prizna kao novog suverena mladog i dekadentnog Saturnija (Cummings). To će vrlo brzo zažaliti, jer će Saturnije, uvrijeđen odbijanjem od strane Titove kćeri Lavinije (Fraser), utjehu pronaći upravo u Tamori. Gotska kraljica, a sada rimska carica, će svoj položaj iskoristiti da uz pomoć svog crnog ljubavnika Arona (Lennix) pripremi opaku spletku nakon koje će Andronik doživjeti nevjerojatnu bol i poniženja. To je, sve, naravno, samo početak niza krvavih događaja u kojima će perverzno nasilje eskalirati do neopisive razine.

Slično kao i mnogi filmasi koji su se u posljednje vrijeme latili Shakespearea, i Julie Taymor u svojoj adaptaciji pokazuje sklonost prema povijesnom anakronizmu, patako uz klasične rimske mačeve, šljemove, toge i slične artefakte koegzistiraju automobili, megafoni, jazz, video-igrice, vatreno oružje te navijački rekvizititi “Lazija” i “AS Rome”. Za Taymoricu to nije neobično, s obzirom na njene kazališne korijene, odnosno “Tonyja” kojeg je bila dobila za brodvejsku adaptaciju Kralja lavova. No, upravo su ti kazališni korijeni glavni problem ovog filma – Taymorici nedostaje filmsko iskustvo da zanimljive sličice (pri čemu se uz sjajnu fotografiju Luciana Tovolija, scenografiju Dantea Ferretija i Goldenthalovu glazbu koriste rimske zgrade iz Mussolinijevog razdoblja, odnosno pulska Arena) sastavi u neku koherentnu cjelinu. Zbog toga nadrealistički ugođaj stvoren miješanjem različitih era s vremenom postaje iritantan. To se možda najviše vidi u početnoj sceni u kojoj Taymorova uvodi lik dječaka za kojeg će se tek negdje na polovici filma ispostaviti da je riječ o Andronikovom unuku. Čak ni u izboru glavnog glumca Taymorova nije imala previše sreće – Hopkins kao da u liku Andronika svjesno parodira Hannibala Lectera. S druge strane je Jessica Lange pogođena kao Tamora, Alan Cumming (recepcioner iz Oči širom zatvorene) je sjajan kao tankoćutni imperator, a Harry J. Lennix je sjajan kao karizmatični hipernegativac. Kada se sve zbroji i oduzme, Titus je daleko od Almereydinog Hamleta i sličnih modernih shakespearovskih adaptacija, ali i ovakav predstavlja prilično uspješno sredstvo za upoznavanje širokih masa s djelom velikog Barda.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 29. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Ubojstvo po brojevima (Murder by Numbers, 2002)

uloge: Sandra Bullock, Ben Chaplin, Ryan Gosling, Michael Pitt, Agnes
 Bruckner, Chris Penn, R.D. Call, Tom Verica
 glazba: Clint Mansell
 scenarij: Tony Gayton
 režija: Barbet Schroeder
 proizvodnja: Warner/Castle Rock, SAD, 2002.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 120'

Talibanski i pseudotalibanski dušobriznici koji SAD nazivaju carstvom zla i proriču neumitnu propast te ugnjetavačke tvorevine često kao dokaz svojih teza navode to što se nemoral iz Hollywooda, video-igrica i Interneta prelio u umove najmlađih i natjerao ih da čine opačine dosada nezabilježene u povijesti, npr. ubijanje svojih školskih kolega iz čiste zabave. No, malo podsjećanje na povijest im ne bi škodilo, jer godine 1924. dvojici tinejdžera po imenu Leopold i Loeb stvari kao “Doom”, “Quake” i Marylin Manson nisu stajali na raspolaganju, pa su svejedno likvidirali bespomoćnog dječaka samo zato da bi vidjeli kako je to ubiti čovjeka (i dodatno se zabavljati pokušavajući ostati nekažnjeni). Taj je slučaj dosada inspirirao već nekoliko filmaša, među kojima i Hitchcocka u njegovom klasičnom filmu Konopac iz 1948. godine. Posljednji od filmova koji je u slučaju Leopolda i Loeba našao inspiraciju je Ubojstvo po brojevima, djelo Barbeta Schroedera, francusko- njemačkog režisera koji je na privremenom radu u Hollywoodu već bio prikupio par “Oscara” (Reversal of Fortune).

Protagonisti ovog filma su dvojica 17-godišnjih srednjoškolaca koji žive u kalifornijskom gradiću San Benito. Justin Pendleton (Pitt) je introvertirani intelektualac koji misli da jedini način na čovjek koji može iskusiti pravu slobodu od društvene represije leži u zločinu. Richard Haywood (Gosling) je razmaženo bogataško dijete kojeg boli ona stvar za filozofiju, ali mu se praktična primjena Justinovih ideja čini strasno zabavnom. Stoga se njih dvojica udruže i odluče uložiti svoje intelektualne i financijske sposobnosti kako bi počinili savrseno ubojstvo. Nakon sto su u knjigama i na Internetu proučili forenzičke vještine i tehnike kriminalističke istrage, slučajno odabiru žrtvu i pažljivo pripremaju zločin, osiguravši ne samo vlastite alibije nego i idealnog sumnjivca u liku školskog domara i honorarnog dilera Raya (Penn). Kada se ubojstvo dogodi, istragu vodi Cassie Mayweather (Bullock), iskusna i sposobna detektivka koja pod krinkom profesionalke krije traume iz mladosti. Njen mladi partner Sam Kennedy (Chaplin) relativno brzo pronalazi dokaze koji bi zaključili istragu, ali se za Cassie to čini predobro da bi bilo istinito. Umjesto toga ona počinje obracati pažnju na dvojocu tinejdžera, koji, pak, u dosadnoj policajki vide novi izazov vlastitim intelektualnim sposobnostima. Započinje psihološka igra u kojoj će klincima dodatni uteg predstavljati suparništvo zbog djevojke Lise Mills (Bruckner).

Na prvi pogled, Ubojstvo po brojevima se čini prilično osvježavajućim trilerom, jer se razbijaju neka žanrovska pravila. Prije svega, Schroeder, sasvim u skladu s danas već zaboravljenim hitchcockovskim principima, ne drži gledatelje u neizvjesnosti oko identiteta zločinaca. Unaprijed se zna tko je i kako počinio ubojstvo, te se napetost stvara oko toga da li i kako će se on iz njega izvući nekažćnjeno. Pri tome Schroeder pokazuje dosta vještine u korištenju trilerske podloge za zanimljivu karakterološku studiju. Druga stvar koja prijatno iznenađuje jest odluka Sandre Bullock, negdašnje kraljice romantičnih komedija, da glumi za sebe prililno atipični dramski lik i da ga, stoviše, učini maksimalno antipatičnim. Vješti scenarist je čak konačno jednom stvorio i uvjerljivi izgovor za to što lik kojeg tumači Bullockica ne smije pokazati prsni kos u erotskim scenama. Ubojstvo po brojevima se također može pohvaliti i vrlo dobrom glumačkom ekipom, pri čemu valja istaći mlade snage – pogotovo Goslinga i Pitta u uvjerljivim, ali i zastrašujućim ulogama mladih psihopata.

Na žalost, nisu svi bili na visini zadatka, sto se posebno može reći za Chaplina koji je dosegao keanureevesovske standarde umrtvljenosti tumačeći Bullockinog patnera. Gaytonov scenarij je, također, bez neke velike potrebe natovario Bullockinom liku traume iz prošlosti i tako razvodnio film koji bi bio daleko bolji da mu se radnja potpuno koncentrirala na dvoje ubojica. Dodatni problem je i nedosljednost scenarija – gotovo cijeli film se sugerira kako bi odnos Pendletona i Haywooda mogao biti homoerotske naravi, ali Gayton i Schroeder se ne usušuju to eksplicitno prikazati, bojeći se, valjda, moćnog holivudskog gay lobija koji nalaže da gay likovi moraju biti isključivo pozitivci. No, najozbiljniji nedostatak Ubojstva po brojevima jest u tome sto Schroeder na kraju krajeva ne može pobjeći od holivudskih klišeja i ovaj dramu završiti akcijskom završnicom, unaprijed telegrafiranom u prologu filma koji vjerno ilustrira Čehovljeva pravila o napunjenoj puški u prvom cinu. To je zbilja šteta, jer je Ubojstvo po brojevima mogao biti izuzetan film, a ovako je samo dobar.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Blizina (Proximity, 2001)

uloge: Rob Lowe, Jonathan Banks, Kelly Rowan, Terence "T.C." Carson,
 Joe Santos, Mark Boone Junior, David Flynn, James Coburn, Scott Plate,
 Patrick Mahoney Jr., Jack Sender, Rick Williams
 glazba: Stephen Cullo
 scenarij: Ben Queen & Scott Ruane
 režija: Scott Ziehl
 proizvodnja: Zinc Pictures, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 86'

William Conroy (Lowe) je bivši clevelandski profesor kojemu je sklonost mladim studenticama, alkoholu i brzoj vožnji donijela razvod braka i šest godina zatvora za ubojstvo iz nehata. U zatvor u kojem izdržava kaznu u proteklih godinu dana mđju zatvorenicima je zabilježen neobično veliki broj samoubojstava i nesreća s tragičnim ishodom. Barem tako tvrdi Conroyev mnogo iskusniji prijatelj Cole (Williams), ali Conroy na to ne obraća pažnju. Sve se mijenja kada jedne noći Cole izvrši samoubojstvo u sumnjivim okolnostima. Kada Conroy svoje sumnje saopći zatvorskoj upravi na čelu s Cliveom Plummerom (Santos), oni mu savjetuju da sve zaboravi. Nešto kasnije, prilikom naizgled rutinskog privođenja komisiji za uvjetni otpust, Conroy s užasom shvaća da se s te vožnje neće vratiti živ. Stjecajem okolnosti, Conroy uspijeva pobjeći i počinje se skrivati u Clevelandu. Tamo nastoji pronaći odgovore na pitanje zašto ga namjeravaju ubiti i tko stoji iza serije ubojstava zatvorenika. Istraga ga dovodi do Jima Corcorana (Coburn), predsjednika organizacije koja okuplja žrtve nasilnih zločina.

Blizina na prvi pogled izgleda kao film s ambicijama iznad prosječnog američkog “bekača”. Scenarij za glavni motiv zapleta koristi potencijalno intrigantni odnos zločina i kazne, a glavni junak je za promjenu netko kome ne biste dali ruku vlastite kćeri. Pri tome je vrlo zgodno to sto dotičnog glumi Rob Lowe, negdašnja teen zvijezda koja je svojevremeno dobila reputaciju “zločestog dečka” videokamerom zabilježenim grupnim seksom s mladim obožavateljicama. Cleveland sa svojim lokacijama predstavlja osvježenje, isto kao i pouzdani epizodisti Joe Santos (Prljavi igraju prljavo) i Jonathan Banks (Policajac s Beverly Hillsa) u ulogama negativaca. Na žalost, vrlo brzo se vidi kako Lowe nije shvatio ovu ulogu ozbiljno, a slično se može reći i za scenariste koji su od svega napravili rutinersku akcijadu. Tako se sve svodi na pucnjave, jurnjave, tučnjave, neuvjerljivi stjecaj okolnosti i još neuvjerljiviji idiotizam negativaca koji će dovesti do predvidljivog hepi enda. Ali, sumnjam da će do tog trenutka itko mariti za ovaj konfekcijski proizvod.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Ljudi u crnom 2 (Men in Black II, 2002)

uloge: Tommy Lee Jones, Will Smith, Rosario Dawson, Lara Flynn
 Boyle, Tim Blane, Johnny Knoxville, Rip Torn, Tony Shalhoub, Patrick
 Warburton, Jack Kehler, David Cross, Colombe Jacobsen-Derstine
 glazba: Danny Elfman
 scenarij: Robert Gordon & Barry Fanaro (po stripu Lowella
 Cunninghama)
 režija: Barry Sonnenfeld
 proizvodnja: Columbia/Amblin, SAD, 2002.
 distribucija: Continental
 trajanje: 88'

Prije četvrt stolječa se na planet Zemlju spustila delegacija planeta Zarthe kako bi spriječila da Svjetlost Zarthe padne u ruke zlih Kylothianaca. No, Ljudi u crnom – supertajna služba američke vlade koja se brine o vanzemaljcima koji posječuju Zemlju -odbila je preuzeti takvu odgovornost i Svjetlost Zarthe je poslana na drugi planet. No, nakon četvrt stoljeca zla Kylothianka Serleena postaje uvjerena kako je Svjetlost Zarthe na Zemlji te se spušta u blizini New Yorka i, prerušena u seksi- model (Boyle), započinje potragu za relikvijom. Te aktivnosti dovode opstanak Zemlje u opasnost, ali su Ljudi u crnom, uključujući njihovog najboljeg operativca -Agenta J (Smith), nemoćni. Jedini im može pomoći njihov bivši kolega i mentor Agent K (Jones), ali je problem u tome što su mu obrisali sjećanje i on sada živi idiličnim životom poštanskog službenika, ni ne sluteći kako je jednom spašavao Zemlju od najgoreg šljama u galaksiji. Agent J će bez obzira na to učiniti sve kako bi Agenta K podvrgao “deneuralizaciji”, čak i kada se Serleena dočepa tih uređaja u sjedištu Ljudi u crnom.

Za razliku od svog prethodnika koji je ljeti 1997. priredio poprilično iznenađenje porazivši Spielbergove dinosaure, Ljudi u crnom 2 predstavljaju jos jedan argument u prilog Cravenove teze o tome da “nastavci smrde”. I sam Bary Sonnenfeled je svojevremeno toga bio svjestan i odbijao moljakanje producenata da se upusti u tu pustolovinu. No, katastrofa zvana Divlji Zapad ga je natjerala da promijeni mišljenje, zbog čega će vjerojatno zazaliti. I dok je prije pet godina kombinacija SF-parodije, “buddy buddy” komedije i orgije specijalnih efekata još kako-tako funkcionirala, ovdje se gotovo od samog početka vidi da je riječ o sviranju u odavno ispuhane diple, a neumitne usporedbe s originalom su gotovo u svemu porazne po Ljude u crnom 2. Nakon šarmantnog kvazidokumentarnog prologa s Peterom Gravesom (Ima li pilota u avionu?) slijedi vise nego očita reciklaža originalnog zapleta, a specijalni efekti su takvi da “deja vu” osjećaj kod gledatelja tek na trenutke zatomljuje poneki geg. Čak pas koji govori izgleda kao “posuden” od Vražjeg Nickyja. Ni glumci se nisu istakli – Tommy Lee Jones je prilično nezainteresiran, ni Smith nije nešto posebno. Najveće je razočaranje ipak Lara Flynn Boyle, negdašnja femme fatale Twin Peaksa koja ovdje nije ni do koljena Lindi Fiorentino iz originala, a Rosario Dawson sluzi samo za ukras u besmislenom romantičnom podzapletu. Na kraju se ispostavlja da je kratkoća filma – za današnje holivudske standarde prilično brzih 88 minuta (uključujući 8 minuta ispisa ekipe za specijalne efekte na odjavnoj špici) – jedna od najvećih vrlina filma. A to, bez obzira na par svijetlih trenutaka, ne sluti na dobro ako vam je cilj to vrijeme provesti uživajući u kvalitetnoj holivudskoj zabavi.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zakletva (The Pledge, 2001)



uloge: Jack Nicholson, Robin Wright-Penn, Aaron Eckhardt, Tom
 Noonan, Benicio Del Toro, Patricia Clarkson, Sam Shepard, Costas
 Mandylor, Harry Dean Stanton, Mickey Rourke, Vanessa Redgrave,
 Helen Mirren
 glazba: Klaus Badelt & Hans Zimmer
 scenarij: Jerzy Kromolowski & Mary Olson (po romanu Friedricha
 Duerrenmatta)
 rezija: Sean Penn
 proizvodnja:, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 124'

Jerry Black (Nicholson) je detektiv-veteran odjela za umorstva policije grada Renoa u Nevadi i slijedeći dan bi trebao ići u mirovinu. Stjecajem okolnosti posljednje sate svoje policijske karijere će provesti istražujući slučaj silovanja i okrutnog umorstva male djevojčice. Nakon što je stravičnu vijest prenio roditeljima, majci djevojčice se zaklinje da će pronaći počinitelja. Iste večeri u stanicu privode sumnjivca u liku Tobyja Jaya Wadenaha (Del Toro), retardiranog Indijanca kojeg će Blackov mladi i ambiciozni kolega Stan Krolak (Eckhart) natjerati da prizna, a ovaj nedugo potom priznanje potvrditi samoubojstvom. Za policiju je slučaj završen, ali ne i za Blacka, koji nastavlja istraživati u privatnom aranžmanu i ubrzo dolazi do zaključka kako je umorstvo djelo serijskog ubojice koji je još na slobodi i vreba novu žrtvu. Opsjednut slučajem, Black se seli u mali grad gdje kupuje benzinsku stanicu, a ubrzo u lokalnom baru upoznaje simpatičnu konobaricu Lori (Wright-Penn). No, umjesto Lori više ga zanima njena mala kći koja po izgledu i godinama savršeno odgovara profilu žrtava. Black zato odlučuje curicu iskoristiti kao mamac i nakon određenog vremena pronalazi i sumnjivca u liku lokalnog propovjednika Garyja Jacksona (Noonan).

Zakletva je četvrta po redu ekranizacija istoimenog romana kojeg je 50-tih godina napisao švicarski književnik Friedrich Duerrenmatt (a u našim videotekama je prije par godina bila treća po redu verzija Hladna svjetlost dana s Richardom E. Grantom u glavnoj ulozi). Iako zaplet sugerira klasičnu kriminalističku priču, ovaj film žanrovski pripada domeni psihološke drame, što i ne čudi s obzirom da iza kamere stoji poznati glumac Sean Penn, koji je u svoja dva režijska uratka (Indian Runner, Čuvar prijelaza) pokazao sklonost prikazivanju likova koje muče jezivi obiteljski ili psihološki problemi. U ovom slučaju to je opsjednutost, koju je savršeno dočarao Jack Nicholson, glumeći lik u početku dobrog i savjesnog policajca koji s vremenom počinje gubiti vezu sa stvarnošću, odnosno vlastiti eticči kompas. Nicholson, za razliku od Čuvara prijelaza, ovdje nije preglumljivao, a Penn je također imao i vrlo dobru ekipu uglednih glumaca, od kojih su mnogi, kao Mickey Rourke i Harry Dean Stanton, pristali na pojavljivanje koje traje samo par minuta. Pennu je također pomagala sjajna fotografija Chrisa Mengesa, koja je zajedno s elegičnom glazbom Badelta i Zimmera stvorila krajnje depresivnu atmosferu. Na žalost, Penn kao režiser nije znao postaviti pravi ritam – Zakletva se s dva sata čini predugom, a završnica je opet isforsirana i nedovoljno jasna. Iako dovoljno kvalitetan film da zasluži nešto vise od prolazne ocjene, Zakletva ipak predstavlja razočaranje za sve one koji su očekivali bog-zna-kakvo remek-djelo, a više nego neugodni ton ga čini nepreporučljivim svima onima koji su skloni depresiji.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Atentat na Reagana (The Day Reagan Was Shot, 2001)

uloge: Richard Dreyfuss, Richard Crenna, Colm Feore, Michael Greene,
 Holland Taylor, Kenneth Welsh, Leon Pownall, Robert Bockstael, Jack
 Jessop, Christian Lloyd
 glazba: Elizabeth Myers & John Trivers
 scenarij: Cyrus Nowrasteh
 režija: Cyrus Nowrasteh
 proizvodnja: Showtime, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 98 '

Ronald Reagan se danas smatra jednim od najvažnijih figura prošlog stoljeća, odnosno mudrim državnikom čija je administracija izvukla SAD iz ekonomske krize, utrla put pobjedi u hladnom ratu te donijela slobodu, demokraciju i prosperitet napaćenim narodima iza željezne zavjese. Ali taj zaključak bi teško donijeli oni koji su se 30.03. 1981. godine našli u Bijeloj kući, Pentagonu i drugim centrima moči u Americi. Dan je, naravno, započeo sasvim normalno – predsjednik (Crenna) je otišao u hotel “Hilton” odrćati rutinski govor, ne sluteći kako ga je izvjesni John Hinckley odabrao kao sredstvo za iskazivanje ljubavi prema Jodie Foster. Nakon što dotični ispali kobne hice, slijedećih 24 sata će američku vladu, naciju i ostatak svijeta staviti pred teška iskusenja, pogotovo s obzirom da se potpredsjednik Bush (Greene) u tom trenutku našao u avionu, daleko od Washingtona. I dok liječnicima u bolnici treba vremena da shvate da je predsjednik teško ranjen i da mu život visi o niti, dotle njegovi pomoćnici, savjetnici i ministri nastoje nekako sastaviti polupane lončiće i uvjeriti naciju kako je sve u redu. U tom trenutku Alexander Haig (Dreyfuss), ambiciozni ministar vanjskih poslova, vidi svoju priliku da kolegama konačno nametne autoritet i pokreće niz događaja koji će naciju dovesti na rub državnog udara, odnosno nuklearne kataklizme.

Temeljen na vjerodostojnim dokumentima i izjavama svjedoka, Atentat na Reagana predstavlja ne samo vrlo kvalitetnu dokudramu nego i izvrstan primjer kako je američka kablovska televizija superiorna filmskoj industriji. Scenaristu i režiseru Cyrusu Nowrastehu nije na raspolaganju stajao bog-zna-kakav budžet, ali je projekt zato privukao sjajnu glumačku ekipu na čelu s veteranom Dreyfussom koji će maestralno dočarati tragični lik Alexandera Haiga. Richard Crenna i Holland Taylor su također prilično uvjerljivi u ulogama bračnog para Reagan, nastojeći likovima dati humanu dimenziju i izbjeći bilo kakvu karikaturalnost. Nowrasteh također zna kako dočarati napetost, čak i ako je riječ o događaju koji se zbio prije više od dva desetljeća. Iako znamo što se desilo poslije, još uvijek je fascinantno vidjeti kako se čak i najmoćnija država na svijetu može naći na rubu ponora uslijed prilično prozaičnog spleta okolnosti, te da i ljudi s najboljim namjerama mogu učiniti kobne pogreske. Ono što je u cijelom filmu najzanimljivije jest to što iza svega stoji producentska kuća Olivera Stonea, kontroverznog filmaša poznatom po svom kritičkom stavu prema Reaganovoj administraciji, a koja je u ovom filmu prikazana gotovo sa sažaljenjem. Da je Nowrasteh bio malo discipliraniji u par kadrova, Atentat na Reagana bi bio remek-djelo, ali i i ovako predstavlja prilično ugodno iznenađenje u našoj video-ponudi.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Jesen u New Yorku (Autumn in New York, 2000)

uloge: Richard Gere, Winona Ryder, Vera Farmiga, Elaine Stritch,
 Anthony La Paglia, Sherry Stringfield, J.K. Simmons, Jill Henessy
 glazba: Gabriel Yared
 scenarij: Allison Burnett
 režija: Joan Chen
 proizvodnja: MGM, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 103'

Will Keane (Gere) je 48-godišnji vlasnik popularnog njujorškog restorana i nepopravljivi ženskar. Stjecajem okolnosti, njegova posljednja meta će postati 22-godišnja Charlotte Fielding (Ryder) s kojom započinje ljubavnu vezu. Ta je romansa već na samom početku opterećena problemom koji je mnogo ozbiljniji od činjenice da je Will više nego dvostruko stariji od svoje nove ljubavnice. Charlotte je, naime, teško bolesna i ne preostaje joj više od godinu dana života. U početku nespreman da se suoči s tom činjenicom, Will će s vremenom shvatiti da je zaljubljen u Charlotte te početi preispitivati svoj način života i odnos prema ženama.

Jesen u New Yorku je mnogo bolji film nego što bi se to dalo zaključiti na temelju njegove reputacije (i činjenice da je američki distributer, plašeći se sramotnog komercijalnog fijaska, dotični film strpao u “siguran” termin), ali to ne znači da je u pitanju posebno dobar film. Scenarij Allison Burnett predstavlja kolekciju svih melodramatskih klišeja i najgore sentimentalne “ljige” koja se mogla zamisliti, a izbor glavnih glumaca predstavlja primjer katastrofalnog castinga. Dok Richard Gere još kako-tako može proći kao ljubimac žena, teško je zamisliti što je njegov lik mogao vidjeti u jednoj heroin chic “polovnjači” nalik na Winonu Ryder. Da stvar bude gora, oboje užasno loše glume i među njima nema nikakve romantičnih “fluida”. S druge strane, ekipa sporednih glumaca na čelu s uvijek pouzdanim Anthonyjem La Pagliom je solidno obavila posao, a Joan Chen, glumica poznata iz TV-serije Twin Peaks, se dobro snašla na svom prvom holivudskom zadatku iza kamere. Kamera Ghangwei Gua je dobro dočarala jesen u New Yorku te tako nedostatke sadržaja nadoknadila lijepim sličicama. No, kada se sve zbroji i oduzme, Jesen u New Yorku predstavlja film kojeg možete zaobići bez neke prevelike grižnje savjesti.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Freddy je popušio (Freddy Got Fingered, 2001)

uloge: Tom Green, Rip Torn, Marisa Coughlan, Eddie Kaye Thomas,
 Harland Williams, Anthony Michael Hall, Julie Hagerty, Drew
 Barrymore
 glazba: Mike Simpson
 scenarij: Tom Green & Derek Harvie
 režija: Tom Green
 proizvodnja: 20th Century Fox/New Regency, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 87'

Gord Brody (Green) je 28-godišnji neshvaćeni umjetnik koji sanja o tome kako će jednog dana biti uspješni autor animiranih filmova. Njegov prvi pokušaj da se probije u Los Angelesu završava neuspjehom i on se radi nalaženja inspiracije vraća roditeljskom domu, na užas svog oca Jima (Thorn) koji je uvijek inzistirao da Gord ostavi svoje umjetničke ambicije i poput svog mlađeg brata Freddyja (Williams) pronađe dosadni posao u banci. No, Gord umjesto posla pronalazi inspiraciju u ljubavnoj vezi sa simpatičnom, ali hendikepiranom djevojkom Betty (Coughlan), koja će mu dati poticaj da ostvari svoje snove. No, u međuvremenu će doći do neumitnog obračuna s ocem, kojeg jednom za svagda mora uvjeriti da mu dozvoli živjeti onako kako želi.

Iako pet dobijenih “Zlatnih malina” govore suprotno, Freddy je popušio predstavlja nešto malo vise od pokušaja da se eksploatiraju humoristički trendovi brace Farelly, odnosno popularnost MTV-jevog komičara Toma Greena. Naime, scenarij kojeg je Green napisao zajedno s Derekom Harviejem, očigledno inspiriran motivima iz knjige Mein Kampf Adolfa Hitlera, nastojao je progovoriti o dilemama modernog mladog čovjeka – da li slijediti svoj životni put ili dozvoliti da ga s njega skrene pritisak okoline, oličen u roditeljima, susjedima i sličnim nižim bižima koja ne mogu shvatiti novi evolucijski stupanj u razvitku homo sapiensa – prosječnog američkog tinejdžera. Na žalost, Green je prilikom ekranizacije tog svog potencijalnog remek-djela učinio fatalnu pogrešku time što je stao ispred i iza kamere, očito uvjeren kako se popularnost njegovog ranijeg hita Put do zrelosti ima zahvaliti isključivo njegovoj pojavi. To, u najmanju ruku, nije točno, u što će se uvjeriti svatko onaj tko pokuša izdržati 87 minuta filma u kojem Green pokazuje u ovom slučaju tragičnu nesklonost da reže ijedan kadar u kojem se pojavljuje njegov lik. Nastojeći izraziti sebe najbolje što može, Green je pokušao svoju poruku približiti humorom, očito nesvjestan kako mu zato nedostaje talent, te su potencijalno antologijske scene, umjesto smijeha izazivale mučninu. Zbog svega toga Freddy je popušio predstavlja jedan od onih rijetkih holivudskih proizvoda koji su u posljednje vrijeme pred hrvatskim gledateljima opravdali svoju reputaciju.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 2. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.