Kategorija: Politika

Glas za Keruma je glas za demokraciju

Preostalo je vrlo malo vremena do početka izborne šutnje pred drugi krug lokalnih izbora. Na njih imam namjeru izaći, isto kao što ću na njima iskoristiti istu onu opciju ka0 i prije 14 dana. Ništa što sam vidio ili čuo u prethodna dva tjedna nije me natjeralo da pretjerano zažalim zbog svoje odluke u prvom krugu. A to znači da ću biti dosljedan i podržati Željka Keruma za gradonačelnika Splita.

I sada, kao i prije četrnaest dana, držim da suprotan ishod od onog koji bi se temeljio na mom izboru (kao i, ako je suditi po anketama, izboru većine građana Splita) ne bi predstavljao tragediju za Split. Naprotiv, Ranko Ostojić je vrlo dobar kandidat koji bi mogao učiniti dosta dobrih stvari ako postane gradonačelnik. Stvar koja me je priječila da mu dam glas jest moja procjena da bi Kerum – zbog cijelog niza subjektivnih i objektivnih okolnosti – mogao učiniti daleko više.

Glavna prednost koju Kerum ima u odnosu na Ostojića jest to što će kao gradonačelnik imati daleko veći legitimitet. Nijedan gradonačelnik u povijesti Splita nije bio neposredno izabran na slobodnim, tajnim, višestranačkim izborima na kojima je postojalo opće pravo glasa za sve građane obaju splove.  Kerum će, za razliku od Ostojića, biti izabran zato što se zove Željko Kerum, odnosno to će biti glavni razlog zbog koga će dobiti glasove. Ostojić, nasuprot tome, većinu svojih glasova može prikupiti isključivo na temelju tri slova koja se nalaze iza njegovog imena na glasačkom listiću. Njegovi glasači će se opredijeljivati isključivo po stranačkom, odnosno ideološkom kriteriju. Ostojić bi tako – bez obzira na svoju biografiju ili karakter – mogao dobiti isti onakav broj glasova kao Ivan Kuret da je kojim slučajem iza njegovog imena stajala slova “HDZ”, isto kao što je Kuret vjerojatno mogao računati na drugi krug da je bio kandidat SDP-a.

I ta tri slova su, zapravo, jedini razlog zbog kojih će mnogi glasati protiv Keruma u nedjelju. Splitski tajkun nije im ne diže živce zbog toga što je “bahati primitivac” i  “seljačina”, odnosno bezdušni i pohlepni kapitalist,  koliko zbog prozaične činjenice da drugoj najvećoj stranci u Hrvatskoj oduzima vlast nad drugim najvećim gradom u Hrvatskoj. I to se dešava upravo u trenutku kada je od prošlih parlamentarnih izbora još uvijek grogiranom SDP-u potreban nekakav opipljiv lokalno-regionalni “skalp” . I zbog toga se na Keruma krenulo izuzetno žestoko, pa i prljavo, potežući, implicitno ili eksplicitno, njegovo “vlaško” porijeklo kao glavni argument kojim bi mu birači “urbanog”, “građanskog”, “normalnog” Splita trebali zapriječiti Banovinu. A takvi argumenti, koji su u svojoj biti rasistički, u najmanju ruku izgledaju licemjerno kada dolaze iz jedne navodno prilično napredne i prosvijećene stranke kao kao što je SDP.

Ostojić bi vjerojatno bio dobar gradonačelnik, ali se – u najmanju ruku – nije pokazao najspretnijim političarem kada je u pitanju kampanja. Umjesto da birače osvaja svojim neospornim kvalitetama, dozvolio je sebi da se upusti u negativnu kampanju, pa se tako od svih njegovih manje pamte parole i programi o budućem Splitu, a više nesretna fraza “poglavica Bijeli prah”. Kerum, koji je, pak, i ranije pokazivao da posjeduje prirodni politički talent, je tu frazu iskoristio kao savršen izgovor da se ne upušta u sučeljavanja i debate te tako stavlja na uvid svoju intelektualnu inferiornost u odnosu na svog protivnika. Iskoristivši grešku svog protivnika, Kerum je pokazao kako postoje slučajevi kada vrhunsko obrazovanje, elokventnost, privlačan fizički izgled i druge kvalitete koje se za obično vezuju za uspjeh u suvremenoj politici ponekad nisu ni potrebne.

Izbor Keruma za gradonačelnika bi stoga pokazao da je suvremena Hrvatska, barem u tom jednom – za neke kontroverznom – detalju blizu ideala demokracije prema kojima svatko ima pravo ne samo birati, nego i biti izabran. Kerum, kao osoba bez uobičajenih obrazovnih i ideoloških kvalifikacija, odnosno stranačke infrastrukture koja stoji za hrvatskog političara, time uspostavlja nove demokratske standarde i ruši nevidljive barijere na isti način  na koji je to prije nekoliko mjeseci u SAD učinio Obama.

Da li će se takav neoubičajen izbor građanima Splita obiti o glavu? Na to je pitanje nezahvalno dati odgovor prije nego što Kerum dođe na vlast. Takav izbor predstavlja rizik, ali rizik uvijek predstavlja nerazdvojni sastojak svake demokracije.

Sud potvrdio zabranu istospolnih brakova u Kaliforniji

Vrhovni sud Kalifornije je sa 6 glasova “za” i 1 glasom “protiv” donio presudu kojom se potvrđuje rezultat prošle godine održanog referenduma kojim su u toj državi zabranjeni – prije toga odlukom istog suda legalizirani – istospolni brakovi. Sud je, međutim, koristeći činjenicu da referendumski prijedlog po tom pitanju nije bio dovoljno jasan, također donio odluku da će 14.000 istospolnih brakova sklopljenih prije izglasavanja referenduma ostati valjano.

To je solomonsko rješenje bilo očekivano od većine pravnih stručnjaka. Presuda je, inače, donesena po tužbi koje su podnijele kalifornijske gay organizacije, tvrdeći kako famozni Prijedlog 8 predstavlja tako drastično mijenjanje kalifornijskog Ustava da ga se moralo izglasati po kvalificiranom postupku, odnosno uz dvotrećinsku većinu u kalifornijskoj skupštini (gdje većinu, naravno, drže gay-friendly liberalni demokrati kojima tako nešto ne pada na pamet), a ne samo većina birača. Većina komentatiora je, pak, držala da se Vrhovni sud ipak neće usuditi direktno ići protiv najdemokratskije i najneposrednije izražene volje građana Kalifornije. U tom smislu su davane i izjave od strane samih sudaca.

Time je, barem privremeno, završena saga koja se ispočetka iskazala kao neočekivana posljedica kandidature Baracka Obame za američkog predsjednika, a kasnije izazvala pravljenje crnih lista u Hollywoodu, vandaliziranje objekata Mormonske crkve i javno razapinjanje Miss Kalifornije.

Hoće li ga Jelena srediti?

Što zbog vrućine, što zbog umora, što zbog uobičajenog nedostatka inspiracije, splitska gradonačelnička kampanja je posljednjih dana pomalo izgubila na intenzitetu. Zato je najveći događaj postao u svim drugim okolnostima opskuran intervju koji je Jelena Rozga, kandidatkinja Kerumove liste za Gradsko vijeće Splita. Na temelju teksta se, kako navodi većina hrvatskih medija, “bi se dalo naslutiti” kako nekadašnja balerina i pjevačica grupe Magazin očekuje da u Kerumovoj gradskoj upravi postane pročelnica za kulturu.

Takva izjava je, naravno, došla kao mana s neba za anti-kerumovski orijentirane komentatore koji traže krunski dokaz za tezu o tome da bi Kerum na čelu Splita predstavljao propast zapadne civilizacije. Imenovanje Rozge za splitsku ministricu kulture će se tako opisivati isto onako kako su antički povjesničari opisivali vladavinu ludog rimskog cara Kaligule koji je svog omiljenog konja Incitata imenovao senatorom.

Cijela afera – pogotovo ako se “napumpa”, a to će splitski i drugi mediji svakako učiniti – bi mogla Kerumu stvoriti probleme u nedjelju, odnosno Ranku Ostojiću i njegovom bloku omogućiti da dodatno mobilizira svoje glasačko tijelo pod parolom “domovina u opasnosti”, odnosno da imaju dužnost spriječiti “najgore poniženje u povijesti Splita”. Zato je i Kerumov glasnogovornik Krešimir Macan hitno reagirao podsjetivši kako Rozga uopće nije izabrana u Gradsko vijeće, odnosno “kako najvjerojatnije ni sama ne zna razliku između vijećnika, pročelnika i podrške”, pa je “najvjerojatnije došlo do zabune”.

Ta intervencija se ne doima previše spretnom i čini se da je afera “Rozgagate” Kerumu ipak nanijela određenu štetu. Ostaje, pak, pitanje da li će ta šteta biti nenadoknadiva ili dovoljna da preokrene drugi krug. Naime, vrlo je vjerojatno da je većini birača, uključujući i one koji će najave o Rozginom angažmanu navode kao ključni razlog za glas Ostojiću, kultura zapravo zadnja rupa na svirali. Nije nimalo teško pretpostaviti da uvjerljiva većina svih onih koje Rozga užasava kao splitska ministrica kulture ni pod mukama ne bi bili u stanju imenovati njenu sadašnju prethodnicu, usprkos toga što dotična dama – bivša rock-kritičarka Tamara Visković – među upućenima prima brojne pohvale, i što su joj TBF-ovci svojevremeno odali homage s pjesmom Sredi ih, Tamara.

Stoga se ipak može očekivati kako će već za sedam dana cijela priča o Jeleni Rozgi i splitskoj kulturi biti posve nevažna i zaboravljena epizoda. Tko na biralištu bude protiv Keruma, to će uraditi zbog odranije stvorenih predrasuda, a ne zbog opskurnog intervjua koji je takve predrasude samo mogao potvrditi.

Honolulu održao prve online-izbore u SAD

Prošli tjedan je grad Honololu u američkoj državi Havaji dovršio prve izbore na kojima nisu bila otvorena birališta. Vijeća mjesnih zajednica Honolulua su izabrana tako što su se birači o kandidatima izjasnili telefonom ili preko Interneta koristeći posebne šifre. To su prvi takvi izbori održani u SAD, a jedini razlog zbog koga su održani na najnižoj razini jest taj da zakoni države Havaji još uvijek nalažu da se izbori za gradska vijeća, gradonačelnika kao i državne organe, vode na tradicionalni način koji ostavlja evidenciju na papiru.

Honolulu, dakako, nije otkrio toplu vodu niti će se zbog ovog SAD moći hvastati kao pionir demokracije 21. stoljeća. Estonija već duže vrijeme sve svoje izbore obavlja elektronskim putem.

Ono što je posebno zanimljivo u ovoj priči jest da bi se ovaj presedan mogao primjenjivati sve češće, ali ne zbog želje za stvaranjem moderne demokracije koliko nekih sasvim prozaičnih razloga. Izborna komisija Honolulua je, naime, izbore odlučila provesti isključivo “preko žice” zbog toga što je gradski budžet bio jedna od žrtava globalne recesije. Tako su sredstva za održavanje izbora srezana s 240.000 US$ na 180.000 US$. Bryan Mick, jedan od dužnosnika gradske uprave koji je vodio projekt, tvrdi da će izbori po novoj metodi koštati samo 80.000 US$.

Ako je to istina, lako je zamisliti kako će se – u ova recesijska vremena prilično poguban – argument o tome da je demokracija “preskupa” moći suzbijati uvođenjem novih tehnologija koji upražnjavanje demokratskih prava čine neposrednijim i jednostavnijim. Potraje li recesija, možda će kao jednu od posljedica imati procvat neposredne Internetske demokracije, odnosno glas “preko žice” bi mogao kompenzirati neke od antidemokratskih trendova – npr. porast ekstremističkih stranaka – koji se obično vezuju za ova loša ekonomska vremena.

Revolucija koju je pojeo “hrvatski san”

To da će studentska revolucija završiti onako kako je završila teško da je ikoga moglo iznenaditi. To da će završiti upravo sada, a pogotovo nakon dolaska Slavoja Žižeka koji je revolucionarima dao verbalnu podršku se, s druge strane, moe shvatiti kako svojevrstan šok.

A možda i ne bi trebalo biti iznenađenje, s obzirom da je Žižek rekao da su “preblagi”, odnosno da trebaju “primijeniti pravu dozu nasilja”.  Možda su upravo te magične riječi bile te koje su od tog “veličanstvenog projekta” učinili još jedan debakl “napredne”, “prosvijećene”, “europske” Hrvatske, ništa manji od onih kakve se svako malo doživljava na biralištima.

Naime, Žižek je mlade i nadobudne revolucinare podsjetio da sve velike revolucije i društvene promjene traže daleko više fizičkog i mentalnog napora od salonske rasprave, pomodnih parola i slike Che Guevare na majici. A ulaganje fizičkog i mentalnog napora je, pak, upravo ono što se zahtjevima za besplatno studiranje namjeravalo izbjeći. O spremnosti na nešto “žešće” stvari – udisanje suzavca, pendrek po glavi ili vožnja u kombiju eskadrona smrti – je moglo biti daleko manje govora.

Žižekove riječi su, podsjetivši na ne baš izvjesne, ali ne i potpuno isključene posljedice koje bi nastavak njihovog pothvata mogao imati, prosvjednicima učinile prihvatljivom alternativu kretanja “linijom manjeg otpora” koja se svodi na ponižavajući fijasko. Studenti će u režimskim krugovima, ali i šire postati predmet poruge. Sanaderova vlada je sada svjesna da se u opakim vremenima koja dolaze može bojati mnogo čega, ali definitivno ne i nekakvih studentskih protesta. Sanader možda čak i kao predsjedničkog kandidata svoje stranke instalira Dragana Primorca kako bi poniženje studenata i onih krugova koji su za njih navijali bude potpuno.

A, zapravo, “napredni” i “prosvijećeni”  studenti su ovim protestom – koji je propao čim je postao”dosadan” i “nezanimljiv” – pokazali kako se, zapravo, ne razlikuju od istih onih prostačkih masa koje sanjaju “hrvatski san” o kruhu bez motike, odnosno slavi, bogatstvu i lagodnom životu koje se bez problema može steći cjelodnevnim boravkom u kladionicama, dilanjem, kupovinom umjetno “napumpanih” dionica državnih tvrtki ili nastupom u reality showovima.

Pucati Sanaderom na Keruma – i opet promašiti

Odluka Gradskog izbornog povjerenstva, a nakon toga i Radio Dalmacije i HRT-a da ne emitiraju spot Ranka Ostojića u kojem se citiraju riječi Ive Sanadera u svrhu mobiliziranja glasača protiv Željka Keruma je ništa drugo do još jedan izraz sluganskog mentaliteta, “ziheraštva” i sklonosti “netalasanju”. Barem isto onako kao što je Ostojićeva odluka da Keruma pokuša tući preko Sanadera izraz očaja i konceptualne nedosljednosti.

Ako su članovi Gradskog izbornog povjerenstva i medijski cenzori mislili da time spriječavaju Ostojića da stekne političke bodove, očito je da žive na nekom planetu koji se ne zove Zemlja. Naime, dotična afera će samo donijeti dodatni publicitet gradonačelničkoj utrci a – s obzirom na Youtube i Internet – malo je vjerojatno da bi ikakve zabrane spriječile da dotični spot ugleda svjetlo dana.

Međutim, teško da bi spot – čak i da je bio emitiran – uspio zaustaviti ono što u ovom trenutku izgleda kao vrlo izgledna šetnja Željka Keruma do gradonačelničke fotelje. Naime, njime Ostojić sebi skače u usta i demantira ono što je bilo lajtmotiv njegove kampanje – da je glas za Keruma u stvari glas za HDZ.

Postavlja se pitanje što su Ostojić i njegovi izborni stratezi – koji, po svemu sudeći, rade lošiji posao od Kerumovih – htjeli s ovim dobiti. Na svoju stranu pridobiti HDZ-ove birače? Maksimalno mobilizirati vlastito biračko tijelo koje ionako ne vjeruje ičemu što izlazi iz Sanaderovih usta? Sugerirati desno orijentiranom dijelu Kerumovog glasačkog tijela da u drugom krugu ipak slijede vođu hrvatske desnice?

Niti jedan od tih ciljeva su u ovom trenutku čini ostvarenim ili dostižnim. Po svemu sudeći je u pitanju konceptualni kaos, odnosno improvizacija nalik na priču o “poglavici Bijelom prahu” koja je možda na prvi mah iznervirala Keruma, ali zato SDP-ovu kampanju učinila previše negativnom, pretvorivši je u cirkus u kome se kandidati svađaju koliko su vlasi kose dali na toksikološku analizu.

Svađa oko “bijelog praha” i kose sve više sliči na “briljantnu” ideju, odnosno plakat kojom je HNS pred parlamentarne i predjsedničke izbore 1992. godine izlijepio Hrvatsku i na kojoj je uz sliku psa stajalo “Gladan sam ko pes. Bum glasal za HaEnEs”. HDZ je na taj plakat nimalo suptilno odgovorio sa plakatom na kojem je također stajala slika psa ali i tekst “Hrvat sam. Nisam pes. Ne bum glasal za HaEnEs”. Taj “pseći rat” je završio s predvidljivom pobjedom HDZ-a, a HNS se rastao od pozicije glavne opozicijske stranke te je prepustio HSLS-u.

Zapravo, kako stvari stoje, Ostojićeva kampanja u drugom krugu sve više podsjeća na drugi krug Budišine predsjedničke kampanje 2000. godine. Iskustva iz prethodnih okršaja govore da će SDP-ov kandidat morati učiniti nešto drastično želi li izbjeći isti rezultat. A vrlo je moguće da je za takav zaokret danas prekasno.

Osramoćeni zastupnici britanskog Parlamenta – pred samoubojstvima?

Nedavna najava Michaela Martina, predsjednika britanskog Doma zastupnika, kako će 21. lipnja napustiti svoju funkciju, po svemu sudeći, neće biti jedina posljedica skandala koji je izazvalo otkriće Daily Telegrapha o sistematskoj zloupotrebi dnevnica i drugih troškova među zastupnicima jednog od najstarijih i najuglednijih institucija zapadne demokracije.

Barem se takav dojam može steći nakon što se konzervativna zastupnica Nadine Dorries – koja je, slično kao i brojne kolege iz vladajuće Laburističke stranke, razotkrivena kao korisnik javnih troškova u privatne svrhe – požalila na “atmosferu linča” i “makartističkih progona” u svom blogu. Taj bi progon, tvrdi Dorries, mogao njene kolege potaći na samoubojstva.

Dorries je na blogu – koji trenutno nije dostupan – napisala kako je atmosfera u Westminsteru, gdje se nalazi Parlament, teška da strah od samoubojstava mnoge tjera da provjeravaju članove koji ne dođu na sjednicu.

Dorries nije dobila izraze suosjećanja od strane svog kolege i stranačkog šefa Davida Camerona – kojemu ankete već godinu dana pripisuju gotovo izvjesni dolazak na vlast. Cameron je javno reagirao na njene navode rekavši kako se, “naravno osjeća zabrinutost”, ali i da bi Dorries trebala daleko više brinuti o svojim biračima koji – pogotovo u vremenima recesije – nemaju baš previše razumijevanja za rastrošne i bahate parlamentarce koji lagodno žive na račun sve siromašnijih poreznih obveznika.

Hrvatski birači, za razliku od britanskih, se ne moraju brinuti da će zbog nekakvog skandala s bogaćenjem na račun poreznih obveznika ostati bez svojih cijenjenih zastupnika. Vladajući HDZ kao oličenje tradicionalnih katoličkih vrijednosti je saborske klupe napunio osobama za koje je samoubojstvo grijeh, dok moderni i progresivni SDP odbacuje koncept časti kao za Hrvatsku neopravdani otpadak iz feudalne prošlosti.

Američki Senat zasad odlučio Guantanamo ostaviti otvorenim

Da je predizborna obećanja lakše davati nego ispunjavati svjedoči i prvi potez američkog predsjednika Baracka Obame, koji je usprkos svoje globalne popularnosti, od danas prilično daleko od realizacije. Obama je, naime, kao svoju prvu odluku po dolasku u Bijelu kuću potpisao ukaz kojim se do siječnja sljedeće godine ima zatvoriti kontroverzni zarobljenički logor u Guantanamu, koji je za mnoge u svijetu simbol nepravde, zlostavljanja, kršenja ljudskih prava i svega najgoreg što je “resilo” režim Obaminog prethodnika.

Međutim, zahtjevi da se Guantanamo zatvori, i to smjesta, u pravilu nisu davali odgovor na jedno zaboravljeno, ali važno pitanje – što sa zatvorenicima. Naime, iako je među njima nesumnjivo bilo nedužnih ljudi koji su iza rešetaka Guanatanama zaglavili greškom, bilo je i onih koji svojim likom i terorističkim (ne)djelom savršeno odgovaraju razlozima zbog kojih je ta institucija i osnovana. Statistike, uostalom, govore kako je otprilike između četvrtine i petine  svih zatvorenika puštenih iz Guantanama – najčešće zbog nedostatka dokaza – poslije ubijena ili uhvaćena prilikom pokušaja izvođenja terorističkih akcija.

A čak i pod pretpostavkom da su zarobljenici “naučili lekciju”, ostaje pitanje gdje ih smjestiti nakon zatvaranja Guantanama. Puštanje na slobodu, odnosno slanje u matične države, u nekim slučajevima jednostavno ne dolazi u obzir. Naime, u nekim državama – kao što su Kina ili Sirija – tretman dotičnih ljudi od strane vlasti je daleko gori od svega što se moglo zamisliti u Bushovim kazamatima, pa isti oni humani principi zbog kojih se Guanatanamo zatvara nalaže da SAD za dotične ljude pronađe alternativni smještaj.

E, tu se onda manifestirao fenomen koji je od 1970-ih u svijetu poznat po skraćenici NIMBY, što se može grubo prevesti kao refren nekoć popularnog eksjugoslavenskog sitcoma “I ja volim pozorište… Ali ne u svojoj kući”. Naime, nijedna od evropskih država, koja je bacala drvlje i kamenje na Busha zbog nehumanog tretmana zatvorenika, nije našla za shodno da guantanamskim “anđelčićima” pruži gostoprimstvo.  Jedina je to pristala, i to s debelim financijskim poticajem, Albanija – u slučaju šest ujgurskih muslimanskih separatista koje bi u NR Kini čekao streljački stroj pred zidom.

Za ostatak guantanamskih uznika – kojih je oko 240 – ne postoje nimalo veće oduševljenje u samim SAD. Gotovo da nema političara koji je spreman svojim biračima objasniti zašto su zatvorenici koje se smatra najopasnijim na svijetu morali pronaći utočište u njihovom izbornom okrugu ili državi. I tu uopće nije važno je li riječ o članovima Bushove Republikanske ili Obamine Demokratske stranke.

O tome možda najbolje svjedoči rezultat današnjeg glasanja u Senatu gdje više nego komotnu većinu imaju demokrati i to oni koji, poput Obame, pripadaju lijevoj i liberalnoj frakciji. Od 100 senatora je samo njih 6 dalo podršku zakonu kojim bi se financiralo zatvaranje Guantanama. Čak 90 se tome usprotivilo.

Protivljenje je izrazio i Robert Muller, direktor FBI, rekavši kako bi dolazak osumnjičenih terorista na matični američki teritorij izazvao sigurnosne probleme. Nešto kasnije je i Obamin glasnogovornik Robert Gibbs rekao kako je odluka o zatvaranju Guantanama bila “ishitrena”.

Sanader (zasad) neće biti spasitelj splitske “civilizacije”

Danas u Saboru su se – barem nakratko – rasplinule nade mnogih splitskih intelektualaca i ljevičarski raspoloženih komentatora da će premijer Ivo Sanader u iznenadnom napadu državničke mudrosti kao deus ex machina spasiti Split “sudbine gore od smrti” – pobjede Željka Keruma u drugom krugu gradonačelničkih izbora.

Sanader je, odgovarajući pitanje SDP-ovog gradonačelničkog kandidata i saborskog zastupnika Ranka Ostojića o padu prometa u hrvatskim trgovinama, iskoristio priliku da istome “čestita na rezultatima lokalnih izbora”, ali i iznese predviđanje da ti rezultati ipak neće 31. svibnja uroditi pobjedom. Taj je šeretski odgovor dosad najjasniji signal HDZ-ovim glasačima da u drugom krugu neće morati na biralištima začepljivati nos i i po direktivi svog stranačkog vođe uslijed “viših interesa” zaokruživati ime “jugokomunjare” Ostojića.

A taj scenario – ako se u obzir uzmu iskustva sa sklapanjima lokalnih vlasti u Hrvatskoj – i nije bio u domeni znanstvene fantastike. Zapravo, njime se može objasniti vidljiva nervoza koju je Kerum ispoljio shvativši da će ipak morati u drugi krug te se tako izložiti riziku da mu “neprincipijelna koalicija” HDZ i SDP iščupa gradonačelničko mjesto iz ruku.

Zapravo, taj scenario se doimao čak i prilično uvjerljivim ako se u obzir uzme naslov u Slobodnoj Dalmaciji koji je najavljivao konačni obračun u kome “Ostojić s HDZ-om ruši Keruma“. A još je uvjerljivija bila najava sada već bivšeg gradonačelnika Ivana Kureta koji svojim glasačima ostavlja “da po vlastitoj savjesti” odluče hoće li dati glas Kerumu ili Ostojiću.

Koji bi bili motivi Sanaderu da svojoj stranci priredi takvo poniženje? U pitanju je prije svega pragmatična računica. Spit je, što se HDZ-a tiče, isto onako izgubljen kao Zagreb, Rijeka i Osijek. Podržati Keruma bi samo značilo spriječiti da Split preuzme SDP – i ništa više. Već u sljedećem izbornom ciklusu bi malo spretniji esdepeovac mogao učiniti ono što u ovom promiče Ostojiću. A ništa ne garantira da će Kerum kao poslovni čovjek – ako “nanjuši” da će mu to donijeti više koristi – poput svog kolege Jambe skrenuti lijevo i šurovati sa SDP-om. Dakle, Ostojić na čelu Splita i ne bi predstavljao onakvu blamažu za HDZ kao što se čini na prvi pogled.

Tu su, dakako, i dugoročne računice koje se ne tiču direktno Splita. Već sada Nacional špekulira da se Sanader, ohrabren dobrim rezultatima na lokalnim i regionalnim izborima, odlučio natjecati za predsjednika Republike sljedeće godine. Taština mu vjerojatno priječi da se u tu pustolovinu upusti ako nije siguran da će tu formalnost srediti još u prvom kurgu. A za takav pothvat je neophodno odmah osigurati glasove koji u normalnim okolnostima idu centru i ljevici.

Najlakši i najelegantniji način da Sanader sebi osigura Pantovčak – odnosno postane isto onako jedina alternativa za lijevu i lberalnu Hrvatsku kao i za “svoje” desničare – jest gesta zaustavljanja “barbarskog”, “istočnjačkog”, “primitivnog” i “balkanskog” Keruma koja je više nego dostojna jednog “dalekovidnog”, “vizionarskog” i “europskog” državnika kakvim se Sanader voli predstavljati. Pred njenom spektakularnošću bi odavno izblijedili “Hristos se rodi” i skidanje spomen-ploče Francetiću zbog koje je trenutni premijer nakratko sticao simpatije među krugovima koji inače “organski” ne mogu smisliti njegovu stranku.

Tako je u slučaju da Sanader svojom podrškom Ostojiću osigura gradonačelničko mjesto nije teško pretpostaviti koga bi za nekoliko mjeseci na predsjedničkim izborima javno podržali svi oni intelektualci koji su svoje sugrađane bili preklinjali da daju glas “svakome, samo ne Kerumu”. Uz takvu podršku je vrlo vjerojatno da bi Ivo Josipović, Neven Mimica ili još neki od bezličnih žrtvenih janjaca koje SDP namjerava lansirati kao svoje predsjedničke kandidate mogli računati na barem 10 % manje glasova nego u normalnim okolnostima – što znači ili Sanaderovu pobjedu u prvom krugu, ili po SDP ponižavajuće ispadanje iz drugog kruga u korist nekog kerumolikog populista.

Naravno, ne treba zaboraviti ni mogućnost da je u HDZ-ovom interesu da Ostojić – koji se često smatrao “velikom nadom” SDP-a – ostane zavezan za gradonačelničko mjesto u Splitu, umjesto da u Zagrebu gradi poznanstva i političku infrastrukturu koja bi ga jednog dana dovela na čelo te stranke, a možda i vlade. Ovako bi Ostojić ne samo radio nezahvalni posao gradonačelnika, nego bi i HDZ-ovcima pružao spektakl bratoubilačkog rata između milanovićevski raspoloženog gradonačelnika i bandićevski raspoloženog Marina Jurjevića.

Ipak, iako gore navedeni ima smisla, teško da bi se na njega trebalo kladiti. Prije svega se i najboljim igračima, pa i Sanaderu, preveliko kombiniranje uvijek može odbiti o glavu. Kerum je, osim toga, već sada postao fenomen kojem se bolje – barem na kraći rok – ne suprotstavljati. Protukerumovski savez HDZ i SDP bi Ostojiću donio, ali isto tako i odnio glasove, pa je bolje ništa ne riskirati. Zato je pretpostaviti da će kod Sanadera prevladati zdravoseljačka računica da mu je Kerum u ruci bolji ne samo od Kureta, nego i od Ostojića na grani.

Ako je HDZ problem, SDP definitivno nije rješenje

Od lokalnih i regionalnih izbora je proteklo više od 24 sata, objavljeni su svi manje-više relevantni rezultati te se – uzimajući u obzir drugi krug u vodećim gradovima – već sada može razdvajati “spin” od činjenica, odnosno donositi zaključci o dugoročnim trendovima.

A ti trendovi nisu previše ugodni po vodeću opozicijsku stranku. Usprkos najava o nekakvom velikom preokretu, velikih pomaka nije bilo. I HDZ i SDP su otprilike ondje gdje su bili 2005. ili 2007. godine. U situaciji kada se sve više osjeća globalna recesija, raste nezadovoljstvo studenata, prosvjeduju sindikati i studenti, a javnost sve narogušenija zbog neradne nedjelje i zabrane pušenja takav rezultat svaki objektivni promatrač ne može protumačiti drukčije nego kao pobjedu HDZ-a i poraz SDP-a.

Liberalni i lijevi dio hrvatske javnosti, koji se nadao kako će nedjeljni izbori biti indikator još jedne smjene vlasti na nacionalnoj razini, je vidno razočaran. Posebno ih boli činjenica da Milan Bandić – koji se smatra kriptohadezeovcem – usprkos redanja svakojakih afera po Zagrebu i razapinjanja od strane medija i intelektualaca, “rastura” po Zagrebu, odnosno dobiva 15 posto glasova više od liste na čijem je čelu bio njegov stranački šef Milanović. Možda je najkarakterističniji komentar Nevena Barkovića koji upravo te rezultate u Zagrebu vidi kao dokaz tvrdnji da su hrvatski birači “gubitnici”, odnosno da njima dominira “podanički mentalitet”. Jutarnji list, pak, te rezultate vidi kao naznaku budućih previranja, a možda i smjene na vrhu SDP-a, citirajući “ekstremnog bandićevca” koji se pita koliko izbora Milanović mora izgubiti da bi napustio mjesto predsjednika stranke.

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, teško se oteti dojmu da je SDP ove izbore – isto kao i parlamentarne izbore 2007. godine – izgubio manje zbog HDZ-ove snage koliko zbog vlastite slabosti. Sanader se pred ove izbore daleko manje trudio nego na izborima za Sabor; kampanja je bila kratka, gotovo neprimjetna, a čak je i ritualno presijecanje vrpci na gradilištima donosilo više štete nego koristi. SDP-ovi pristaše mogu i dalje spominjati nepravedni tretman u medijima, financijsku prednost vladajuće stranke i manipulacije s biračima, ali je ovaj put daleko lakše prihvatiti tezu da je nešto zbilja trulo u vodećoj opozicijskoj stranci.

Moje je mišljenje da je glavni problem SDP-a u tome što je zbog Račanove intelektualne lijenosti, kratkovidnosti i gotovanstva – a čiji je Milanović više nego dostojni nasljednik – pristao na pravila političke igre u kojima se može smatrati unaprijed gubitnikom. Sanader je, pak, jučer na pitanje kako tumači pobjedu SDP-a u velikim gradovima dao vrlo jednostavno objašnjenje – “da HDZ dobiva svugdje, u Hrvatskoj bi postojalo jednoumlje”. Time je na najbolji mogući način opisao ulogu koju bi Milanovićeva stranka imati u sljedećih nekoliko desetljeća HDZ-ove vladavine – krpa koja bi trebala dati nekakav demokratski legitimitet institucionalnoj korupciji, krininalu i nesposobnosti karakterističnoj za jednostranačke režime nalik na one koji su Hrvatsku toliko “usrećili” u 20. stoljeću. I u tome SDP, dovoljno slab da nikada ozbiljno ne ugrozi HDZ, a dovoljno jak da služi kao komunistička babaroga preko koje će se mobilizirati vlastito glasačko stado, ima svoj presedan u Komunističkoj partiji Italije koja je iza drugog svjetskog rata na isti način služila vladajuće demokršćane, odnosno Zjuganovljenim komunistima koji danas isto tako servisiraju Putinovu režim u Rusiji.

Razlog zbog koga je SDP došao u tu situaciju je prije svega u nastojanju da se po svaku cijenu ispuni nekakav mitski politički centar, odnosno odlijepi od svoje ljevičarske prošlosti vezane uz komunizam i Jugoslaviju. U tome se uspjelo, čak i previše. SDP ne samo da više nije komunistička, nego ni socijaldemokratska stranka. Po svim najvažnijim stavkama svojih političkih platformi – društveno-ekonomsko uređenje, ulazak u EU i NATO, odnosi prema susjednim državama, odnos prema Haškom sudu, odnos prema pravosuđu, tretiranje kriminala, slanje vojnika u Irak i Afganistan – pa i metodama vladavine, SDP je, barem sudeći prema trećesiječanjskim iskustvima, a pogotovo nakon što je i Sanader svoju stranku okrenuo prema centru, postao indigo-kopija HDZ-a.

Što onda preostaje da bi se HDZ razlikovao od SDP-a, odnosno birači opredijeljivali za jednu ili drugu centrističku stranku? Preostaju plemenski i rodijački, odnosno pret-politički kriteriji, odnosno odgovor na pitanje koji je simbol glasačev pradjed nosio na kapi 1940-ih. SDP to nastoji “umiti” kroz prikazivanja sebe kao “urbane”, “prosvijećene”, “napredne” i “europske” (čitaj: partizanske) a HDZ-a kao “ruralne”, “primitivne”, “nazadne” i “balkanske” (čitaj: ustaške) Hrvatske. HDZ-u nimalo skloni Marinko Čulić je u svom komentaru priznao kako je to igra u kojoj SDP može samo izgubiti.

Nakon dva ozbiljna izborna šamara za SDP se prije ili kasnije mora ustanoviti da je car gol, odnosno da i glavna opozicijska stranka snosi svoj – i ne tako mali – dio odgovornosti za stanje u kome se našla Hrvatska. U pitanju nije samo par “kukolja u žitu” kao što je dežurni krivac Bandić, nego je u pitanju konceptualni problem. HDZ sa ovakvim SDP-om može računati na desetljeća lagodne – i sve bahatije – vlasti. Ako se, dakle, nastoji s vlasti mora skinuti korumpirani i nesposobni HDZ, to je nemoguće ako se prethodno u odavno zasluženu ropotarnicu povijesti ne pošalje “sestrinska stranka” koja se predstavlja kao njegova jedina alternativa.