Kategorija: Politika

Bombaš-samoubojica se raznio kraj Homeinijevog mauzoleja

Najave kako bi današnji dan – kada pro-Musavijevi demonstranti trebaju odbaciti poziv velikog vođe Alija Hamneija da ne izlaze na iranske ulice – trebao biti “vruć” su se, po svemu sudeći, obistinile. Vijesti o tome kako iranska policija i “Basiji” palicama, suzavcem i vodenim topovima razbijaju nekoliko tisuća demonstranata su zamijenjene vijestima o tome da se zbila eksplozija nigdje drugdje nego u mauozeleju gdje je pokopan ajatolah Ruholah Homeini, vođa islamske revolucije i osnivač Islamske Republike. Pozivajući se na državne medije, agencije javljaju da je eksploziju izazvao bombaš-samoubojica, te da je jedan od hodočasnika ranjen.

Ovakav razvoj događaja je, s jedne strane, i očekivan i neočekivan. Pristaše Musavija, pogotovo oni na Zapadu, će to nazvati “jeftinim trikom očajnih vlastodržaca”. S druge strane, s obzirom na gotovo božanski ugled koji Homeini uživa kod Iranaca – pri čemu ne treba zaboraviti da su i Musavi i Ahmadinedžad bili njegovi bliski suradnici – ovaj potez izgleda previše drastičan, odnosno moguće je zamisliti kako su anti-režimski ekstremisti, uključujući grupu Mudžahedin Halk, Kurde ili Azere, iskoristili zauzetost iranskih sigurnosnih službi kako bi izazvali još kaosa. O tome je čak govorila i Christianne Amanpour na CNN-u.

BBC-jev dopisnik iz Teherana, pak, u javljanju od 16:20 po hrvatskom vremenu javlja kako je Trg Enghelab u središtu Teherana – gdje bi se trebale održati demonstracije – pun vojske, policije, Revolucionarne garde, žandara i Basija, da je “nemoguće demonstrantima” tamo prići. “Ako demonstranti ne uspiju pronaći put do mjesta gdje bi mogli održati velike demonstracije, bit će poraženi”, zaključuje dopisnik.

Ovo me je podsjetilo na onu Machiavelijevu izreku o tome da su jedini uspješni proroci bili naoružani proroci. Ili, da parafraziramo jednog uglednog poslovnog čovjeka, dalje ćete doprijeti ako u ruci imati i Twitter i “tetejac” nego samo Twitter.

Hamnei čvrsto iza Ahmadinedžada

Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Islamske Republike Iran, na današnjoj molitvi petkom održanoj na Teheranskom sveučilištu je održao govor kojim otklanja sve sumnje u to da bi iranska vlast mogla uslišiti zahtjeve poraženog predsjedničkog kandidata Mir Hosein Musavija, odnosno poništiti ili ponoviti izbore čiji je – barem službeni – pobjednik Mahmud Ahamdinedžad.

Postojale su špekulacije da bi Hamnei, suočen za po iransku vlast neugodnim slikama masovnih protesta na teheranskim ulicama, mogao izaći Musaviju u susret. Naznanke za to su bile u slanju pisma kojim od Vijeća čuvara traži da se preispitaju tvrdnje opozicijskih kandidata o izbornim nepravilnostima, ali i poziv svoj četvorici kandidata – koje je prije toga nazvao patriotima i dobrim vjernicima – na zajedničku molitvu.

Međutim, Hamnei je iskoristio priliku da u svom nestrpljivo iščekivanom govoru jasno stane iza Ahmadinedžada. Tako je rekao da su Ahmadinedžadovi politički stavovi najbliži njegovima, kao i da je – s obzirom na većinu od čak 11 milijuna glasova – Ahmadinedžadovu pobjedu jednostavno bilo nemoguće krivotvoriti. Također je pozvao na prekid demonstracija, rekavši da se sve izborne eventualne nepravilnosti moraju riješiti pravnim putem, a ne na ulici.

Time su zatvorena vrata za bilo kakav kompromis, odnosno Musavi više nema opcije da svoju pobjedu ishodi institucionalnim sredstvima. Preostaje jedino ulica – na što se možda “pale” mladi radikali, iranska dijaspora i Obamini “neokoni” – ali za što Musavi, s obzirom na iskustva iz svoje mladosti i mogućnost da stvari krenu izuzetno nasilnim, neugodnim i nepredviđenim tokom, možda i neće pokazivati takav entuzijazam.

Hillary Clinton slomila lakat

Hillary Clinton, američka ministrica vanjskih poslova i bivša Prva dama SAD, pala je i slomila lakat, javlja BBC pozivajući se na njenu glasnogovornicu Cheryl Mills. Supruga bivšeg predsjednika je nakon nesreće odvezena u bolnicu Sveučilišta George Washington gdje je nakon tretmana puštena na kućnu njegu, iako je zakazana još jedna operacija.

Zbog te nezgode je danas otkazan susret s Angelinom Jolie povodom Svjetskog dana izbjeglica.

Ova vijest izgleda još nesretnija kada se u stavi kontekst nedavno objavljene AP-ove fotografije na kojoj Hillary Clinton ispred Bijele kuće, sama i zaboravljena, promatra Baracka Obamu kako vodi zajedničku pres-konferenciju s južnokorejskim predsjednikom Lee Myung-bakom.

Twitter & State Department: Javno-privatno partnerstvo

SAD se službeno ne upliću u iranske izbore, odnosno post-izborna “događanja naroda”, iako je – sudeći po entuzijazmu pro-Obaminih medija u SAD za “novu iransku revoluciju” – više nego jasno da bi trenutni stanar Washingtona bio sretan da je na izborima pobijedio Musavi.

Međutim, da sve ne ostane na iskazima neutralnosti, “zabrinutosti” i implicitnom navijanju za “mladodemokratske” snage u Iranu, pobrinula se Hillary Clinton i njen State Department uz pomoć ultra-popularnog web-servisa Twitter. Dotični je servis – s obzirom na tvrdu, a nakon najnovijih događaja, još tvrđu cenzuru tradicionalnih medija u Iranu, glavni izvor vijesti i sredstvo za koordinaciju aktivnosti pro-Musavijeve i anti-Ahmadinedžadove opozicije. Twitter je, pak, nedavno objavio kako će privremeno prekinuti rad kako bi instalirao novi softver. Međutim, kako javlja Reuters, “twitterovcima” je iz State Departmenta “sugerirano” da prekid rada odgode kako bi mladim Irancima omogućili da prakticiraju demokraciju, odnosno možda i sruše Ahmadinedžada. Sugestija je prihvaćena, te je Twitter prestao s radom večeras po hrvatskom, odnosno usred mrkle noći po teheranskom vremenu, kada je malo vjerojatno da će biti nekakvih velikih akcija.

Zanimljiv je komentar Seattle Post Intelligencera, koji je cijeli slučaj prilično nespretno nazvao “početkom ere Internet-diplomacije”. Riječ “diplomacija” je prilično zanimljivo koristiti za opis aktivnosti čiji je cilj pokušaj zamjene jedne vladajuće garniture s drugom, i to u zemlji koja je, s obzirom na iskustva sa CIA-om i Mosadekom 1950-ih, na takve “igrice” i manipulacije prilično osjetljiva.

No, u samom komentaru je daleko zanimljiva teza kako se s motivima vladine intervencije u Twitter teško može sporiti, ali da se otvara novo pitanje – treba li američka (a s njom i svjetska javnost) uistinu biti sretna zbog toga što se američka vlada tako nonšalantno petlja u naizgled slobodne medije? S obzirom na iskustva s HRT-om i sličnim “ministarstvima istine” takva se pitanja, ma koliko bila neugodna, moraju postavljati.

Hamnei ipak prihvatio Musavijevu žalbu na rezultat izbora

Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Islamske Republike Iran, ipak je odlučio prihvatiti zahtjev bivšeg premijera i poraženog reformističkog kandidata Mir Hoseina Musavija, te naložiti Vijeću čuvara islamske revolucije da preispita izborni proces tokom koga je, prema službenim rezultatima, Mahmud Ahmadinedžad pobijedio s 62 posto glasova. Takva odluka, koju prenosi iranska državna televizija Press TV, dolazi nakon tri dana uličnih nemira koje su u Sjevernom Teheranu razočarani Musavijevi pristaše, uvjereni kako je zbog rekordnog odaziva upravo njihov kandidat, a ne Ahmadinedžad morao pobijediti. Neredi – najveći nakon studentske pobune prije deset godina, a po mnogima i najveći nakon islamske revolucije kojom je uspostavljen postojeći teokratski poredak – su ozbiljno shvaćeni od iranskih vlasti koje ništa ne prepuštaju slučaju.

S jedne strane se na studente ide uobičajenim batinaškim tehnikama – pri čemu ni sami studenti i Musavijevi pristaše ne prezaju od nasilja, paleći kante za smeće i policijska vozila – dok se istovremeno vrši i brutalna cenzura na Internetu, kao i kod stranih dopisnika i medija. S druge strane je jasno da bi preveliko nasilje moglo dovesti da situacija izmakne svakoj kontroli, odnosno da Iran ponovno padne u kaos nalik na doba revolucije, odnosno da padne islamski poredak. Tome se mnogi na Zapadu nadaju, a pogotovo SAD gdje bi nova iranska revolucija, usprkos neizbježnog krvoprolića, bila pozdravljena kao još jedna manifestacija Obaminih mesijanskih sposobnosti (a što najbolje pokazuje kako se o iranskoj “revoluciji” s najviše entuzijazma izvještava na pro-Obaminim ljevičarskim blogovima kao što su Daily Kos i Huffington Post).

Ahmadinedžad & Co. dobro znaju da si sada ne smiju dozvoliti preveliku bahatost – a za svaki slučaj je Ahmadinedžad i otkazao najavljeni posjet ruskom gradu Jekaterinburgu i susret s ruskim kolegom Medvjedevom – isto kao što Hamnei zna da uz batinu treba ići i malo mrkve. Istraga regularnosti izbora bi trebala, makar privremeno, smiriti bijesne demonstrante. A navodno je i sam Musavi – čiji “reformizam” valja staviti u kontekst premijerskog mandata u homeinijevskim 1980-im – odustao od javnih protesta. Da li će to od ostrašćenih demonstranata biti shvaćeno kao prvi i kobni znak slabosti režima, tek se treba vidjeti.

Željezo se kuje dok je vruće

Na svom engleskom blogu sam komentirao špekulacije Vesne Škare Ožbolt o tome da Ivo Sanader uz sada poprilično izvjestan pohod na Pantovčak priprema i izvanredne parlamentarne izbore. Kao povod bi moglo poslužiti provociranje, odnosno ponižavanje HSS-a u svrhu ispadanja Friščićeve stranke iz vladajuće koalicije i raspisivanja novih izbora. Razlog je, dakako, jednostavna dnevnopolitička računica prema kojoj se HDZ-u daleko više isplati ići na izbore na jesen ili usporedo s predsjedničkim izborima početkom sljedeće godine nego u redovnom terminu 2011. godine, kada se negativni efekti globalne recesije (i Sanaderovog ignoriranja iste) ne bi mogli skrivati od bijesnih građana.

Da rani izbori imaju smisla, pokazuje i ova analiza, odnosno pokušaj prognoze njihovog ishoda na osnovu rezultata stranaka na lokalnim i regionalnim izborima. HDZ bi sa svojim saveznicima dobio više, a SDP sa svojim (potencijalnim) saveznicima manje nego u jesen 2007. godine. Takvu bi računicu, s druge strane, mogli pokvariti HDSSB i raznorazni slobodni strijelci poput Keruma, koji bi daleko bolje iskoristili sveopće nezadovoljstvo od etabliranih, ali luzerskom reputacijom kompromitiranih stranaka kao što je SDP.

Dodatni razlog za Sanaderovu žurbu bi mogao biti i u trendu koji pokazuju drugi krug, odnosno ponovljeni izbori za načelnike. Tako je nakon simboličnog poraza u Vukovaru i Dubrovnik HDZ od jučer ostao i bez svog stalnog uporišta Šibenika.

Sanader bi trebao imati u vidu tragičnu sudbinu britanskog laburističkog premijera Jamesa Callaghana čija je stranka u jesen 1978. godine vodila u svim anketama i od koga se očekivalo da će tada – s obzirom da je vodio manjinsku vladu – raspisati prijevremene izbore. Callaghan je to propustio učiniti, pa je nakon jeseni došla znamenita “Zima nezadovoljstva”, odnosno serija paralizirajućih štrajkova nakon kojih je slijedio pad vlade i proljetni izbori koji su na vlast doveli Margaret Thatcher, a Callaghana jednim od najvećih gubitnika u britanskoj političkoj povijesti.

Sanaderu, s druge strane, ne prijeti takva reputacija ako prethodno bude osigurao Pantovčak pred izbore 2011. godine. Odnosno, ukoliko opozicija na parlamentarnim izborima ne bude dobila dvotrećinsku većinu nužnu za mijenjanje ustava i predsjedniku Sanaderu ne priredi još veću ustavnu kastraciju od one koju je pretrpio Mesić. To se čini malo vjerojatnim, ali praviti dugoročne političke prognoze je uvijek nezahvalno. Uvijek je bolje ići na sigurno nego se prepustiti događajima koji mogu krenuti katastrofalno neželjenim tokom.

“Oni” (ni)su kao “mi”

Bandic_i_AhmadinejadRezultat izbora u Iranu možda izgleda šokantan, ali ne toliko jednom kada se prospava noć, dobro razmisli, a još manje iz perspektive utemeljene na nedavnim hrvatskim iskustvima. Među zapadnim medijima, koji su posljednjih dana toliko “pumpali” priču o velikom povijesnom prevratu, možda nijedan komentar nije tako jasno ukazao kako je car gol kao ovaj članak iz Newsweeka.

Što se to dogodilo svim tim šarmantnim, rječitim mladim muškarcima i ženama u Sjevernom Teheranu, stalno intervjuiranim na zapadnim televizijama? Oni su pokazali toliki entuzijazam prema Ahmadinedžadovom glavnom suparniku, bivšem premijeru Mir Hosein Musaviju. Bili su tako uzbuđeni zbog izgleda za više slobode. Mislili su da je Ahmadinedžad promašaj i sramota, i stvarno izgleda da su voljeli nas Amerikance. Zapravo, oni su skoro izgledali kao i mi Amerikanci. Da li su oni bili glas stvarnog Irana?

Zapravo, ne. Izgleda da su radnička klasa i seoska sirotinja — ljudi koji previše ne izgledaju i govore kao mi — listom glasali za zapuštenog, smutljivog predsjednika koji izgleda i ponaša se manje-više kao i oni.

Promijenite riječ “Iran” sa “Zagreb” ili “Split”, riječ “Musavi” s riječima “Kregar” ili “Ostojić”, riječ “Ahmadinedžad” s riječima “Bandić” ili “Kerum” te riječ “Amerikanci” s “Evropa”  pa se u gore navedenim riječima krije objašnjenje za rezultat nedavnih lokalnih (a i mnogih drugih) izbora u Hrvatskoj. Cinici bi mogli reći da teorije o iranskom porijeklu Hrvata i nisu baš potpuno bez osnove.

Ahmadinedžad pobijedio na izborima u Iranu

Obojica glavnih kandidata za mjesto iranskog predsjednika – trenutni predsjednik i tvrdolinijaški kandidat Mahmud Ahmadinedžad te bivši premijer i reformistički kandidat Mir Hosein Musavi – tvrde da su pobijedili na jučer održanim izborima koje je obilježio nezapamćeni odaziv zbog koga se čak dva puta produžavao rok za zatvaranje birališta.

Državni mediji, pak, tvrde da je dosada pobrojano 68 posto glasova, te da oni ukazuju kako je Ahmadinedžad osvojio oko dvije trećine glasova. IRNA, službena novinska agencija, čak se požurila Ahmadinedžada proglasiti pobjednikom.

Pitanje je hoće li to priznati mase Musavijevih pristaša, među kojima je najviše mladih te među kojima postoji potencijal za reprizu postizbornih revolucija u Srbiji i Ukrajini.

S druge strane, izbori u Iranu bi se vrlo lako mogli usporediti s američkim izborima 2004. godine. I tada su zapadni mediji entuzijazam urbane omladine za opoziciju, kao i neuobičajeno veliki odaziv, pogrešno protumačeni kao znak da će George W. Bush biti sklonjen iz Bijele kuće. Slična razmišljanja su se argumentirala ekonomskom krizom koju je izazvala Ahmadinedžadova politika, kao i efektima za Iran nekarakterističnih televizijskih debata među kandidatima.

Međutim, Ahmadinedžad se, poput Sanadera, dobro osigurao populističkim potezima među svojom ruralnom bazom, a i sama kriza ne mora uvijek značiti da će se birači automatski okrenuti opoziciji. Naprotiv, kao u slučaju izbora za Evropski parlament, zabrinuti birači se ponekad okrenu vlasti i odbacuju bilo kakve eksperimente.

Ipak, rekao bih da je cijela medijska histerija vezana uz iranske izbore prije svega posljedica wishful thinkinga među vodećim zapadnim novinarima, odnosno nastojanja da se tzv. Obama efekt, kojim se tumačio uspjeh prozapadne koalicije u Libanonu, proširi i na “problematični” Iran. Da je pobijedio Musavi, novom američkom predsjedniku bi se pripisao još jedan veliki uspjeh koji potvrđuje njegovu mesijansku reputaciju.

Naravno, ne treba zaboraviti ni to koliko su izrazi “tvrdolinijaš” i “reformist” relativni kada je u pitanju Islamska Republika Iran. Musavi, koga se nazivalo velikom liberalnom i prozapadnom nadom, bio je premijer u doba iračko-iranskog rata, a iza njega stoji bivši predsjednik Hašemi Rafsandžani, koji je prije dolaska Ahmadinedžada na vlast uživao reputaciju konzervativca.

Gordon Brown promjenom izbornog sistema nastoji očuvati vlast

Reći da je prošli tjedan bio loš za britansku Laburističku stranku i premijera Gordona Browna je eufemizam stoljeća. Međutim, iako su se ostavke ministara redale kao na tekućoj vrpci, iako je Laburistička stranka doživjela masakr na lokalnim izborima u Engleskoj, odnosno završila na ponižavajućem trećem mjestu na izborima za Evropski parlament, Brown je još uvijek premijer. “Blairitski” ministri i laburistički bosovi koji su mu snovali o glavi su sada opet na partijskoj liniji. Brown nema ni najmanju namjeru podnijeti ostavku, a izazivača u samoj stranci nema, s obzirom da bi njegovo rušenje dovelo do ekspresnih parlamentarnih izbora koji laburistima prijete još jednom katastrofom.

Brown će, dakle, ostati na vlasti do svibnja 2010. godine kada istječe posljednji rok za održavanje novih izbora. Laburistički premijer će godinu dana – za kojih mnogi sumnjaju da će bitno popraviti njegove izglede – učiniti sve da ostane na vlasti. I pri tome će kao glavno oruđe koristiti istu onu stvar koja je dovela do prošlotjedne izborne kataklizme, odnosno birače okrenula od laburista – skandal vezan uz zloupotrebe parlamentarnih troškova.

Brown je odmah nakon izbora izjavio da je skandal pokazao kako su nužne reforme, te natuknuo kako bi to uključivalo promjenu izbornog zakonodavstva, odnosno napuštanje dosadašnjeg većinskog sistema u kojima se zastupnici biraju relativnom većinom u pojedinačnim izbornim jedinicama. Iako Brown tvrdi da do izmjena neće doći bez prethodne “sveobuhvatne debate” i referenduma, britanski mediji su već počeli špekulirati o tome da bi Brown mogao uvesti proporcionalni izborni sistem, nalik na onaj koji dominira u evropskim državama, uključujući Hrvatsku.

Malo tko, dakako, vjeruje kako bi proporcionalni sistem suzbio parlamentarnu korupciju, s obzirom da iskustva evropskih zemalja (i, na žalost, Hrvatske) pokazuju kako tako izabrani zastupnici ne zastupaju nikoga osim interesa stranačkih bosova koji su ih metnuli na “sigurna” mjesta na kandidatskim listama, odnosno da im je, ako su dovoljno visoko na tim listama, potpuno svejedno hoće li im stranka dobiti 5 ili 50 posto glasova.

Brown, zapravo, pokušava iskoristiti krizu i ogorčenje javnosti kako bi promjenom izbornog sistema spasio stranku od poraza i sebi očuvao vlast. Proporcionalni sistem u Britaniji se koristi jedino na lokalnim, regionalnim i evropskim izborima, ali je na njegovom uvođenju na nacionalnu razinu dosada inzistirala jedino centristička stranka Liberalnih demokrata, i to iz razumljivog interesa – većinski sistem je plodno tlo za dvostranačje, te je zastupljenost te stranke daleko ispod postotka glasova. Laburistima pod Blairom, usprkos svih govorancija o reformi, nije padalo na pamet da mijenjaju većinski sistem, s obzirom da su kao najveća stranka imali daleko veću zastupljenost od postotka glasova.

Izborna kataklizma koja se čini izvjesnom je, pak, Blairovog nasljednika natjerala da počne razmišljati o ostanku na vlasti koji se temelji na jednostavnoj računici. Ako bi se sljedeći izbori održali po proporcionalnom sistemu, opozicijska Konzervativna stranka bi dobila najviše glasova, ali ne bi mogla sastaviti većinu. To bi, međutim, uspjelo oslabljenim laburistima u koaliciji s Liberalnim demokratima.

U pitanju je, dakako, vrhunski cinizam, ali i vrhunski politički potez – naravno, pod pretpostavkom da prođe. Iz hrvatske perspektive je takav potez sasvim razumljiv i u skladu s ovdašnjom praksom. Sve vladajuće stranke “štelaju”, s manje ili više uspjeha, izborno zakonodavstvo sebi u prilog. U Hrvatskoj se to od uvođenja demokracije dogodilo 11 puta – isprobano je pet modela za parlamentarne izbore , jedan za Županijski dom Sabora te pet modela za lokalne izbore. Na početku se koristio dvokružni većinski sistem (kakav koristi Francuska), da bi se danas ustalio “čisti” proporcionalni.

Brown bi, međutim, i na temelju hrvatskih iskustava trebao biti oprezan, s obzirom da takve  “štele”  ponekad mogu imati nepredviđene rezultate. Prva takva se zbila pred izbore 1990. godine, kada je Smiljko Sokol, kao vodeći ustavni stručnjak angažiran od tadašnje Račanove komunističke vlasti kako bi napravio izborni zakon s ciljem da se isprofiliraju dvije jake stranke. Rezultat  je uistinu bila takva profilacija i nešto nalik na dvostranačje, ali pobjednik nije bio SKH-SDP nego HDZ.

U britanskom slučaju bi, pak, inzistiranje na proporcionalnom sistemu moglo imati neželjene posljedice u obliku ulaska rasističke stranke BNP u britanski parlament, a čiji bi glasovi po nekim predviđanjima mogli doći upravo od laburističkih birača.

Brown bi, doduše, tome mogao doskočiti – a o tome se dosta špekulira u britanskim medijima – uvođenjem tek jedne sitnije izmjene postojećeg većinskog sistema. Britanski birači bi tako, kao i oni u Australiji, i dalje zastupnike birali u pojedinačnim jedinicama, ali bi umjesto jednog nedjeljivog glasa imali i pravo na rezervne glasove – drugi, treći, četvrti itd. koji bi se udjeljivali za kandidate koji predstavljaju drugi izbor. Ti rezervni glasovi bi se pribrajali prvim glasovima sve dok jedan od kandidata ne bi prešao 50 posto glasova.

Taj model, koji se inače koristi i za izbor londonskog gradonačelnika, bi, međutim sa sobom povlačio rizike, s obzirom da nije rijetkost da glasači Liberalnih demokrata imaju daleko više razumijevanja za konzervativne kandidate od vodstva svoje stranke.

Inače, priča o promjeni izbornog sistema u Britaniji koincidira i sa zahtjevima da se, nakon skandala s Dusinom 0 i sličnih svinjarija, promijeni i izborni sistem u Hrvatskoj. Najkonkretniji (i nekako najsuvisliji) na tom polju je Ivo Škrabalo, ali teško da će postojeći partitokratski establishment, uključujući i zlosretni SDP sa svojim šefom, za njegove ideje imati razumijevanja.

Republikanci “pučem” preuzeli njujorški državni senat

Američkim republikancima posljednjih godina, a pogotovo posljednjih mjeseci, najblaže rečeno, ne cvjetaju ruže. Jedna od rijetkih vijesti koja bi ih obradovala došla je iz posve neočekivanog mjesta – Albanyja, sjedišta države New York, jednog od liberalnijih dijelova SAD.

Republikanci su prošle jeseni u državi New York, kao i u ostatku SAD, poraženi na izborima. Demokrati su to iskoristili kako bi sa 29 mjesta skočili na 31, te tako preuzeli većinu u 62-članom Senatu. Međutim, to nije potrajalo, a jedan od razloga su bili istospolni brakovi, odnosno sve žešći pritisak gay aktivista da država New York slijedi primjer Massachusettsa, Vermontza i drugih liberalnih država, odnosno da ih legalizira.

Demokratski guverner New Yorka John Paterson se donedavno, isto kao i predsjednik Barack Obama, nominalno protivio istospolnim brakovima kako bi pred izbore 2010. godine osigurao umjerene i nezavisne birače. Međutim, kada je Paterson zaključio da bi ga mogli čekati neizvjesni stranački predizbori, odnosno borba s debelo  “potkoženim” Andrewom Cuomom, odlučio je stati na stranu utjecajne gay-zajednice i tako pokušati osigurati njenu potporu kako bi postao kandidat.

Četiri demokratska senatora – Ruben Diaz, Carl Kruger, Pedro Espada i Hiram Monserrate – su međutim konzervativci i žestoki protivnici istospolnih brakova, pa je trebalo dosta vremena da se na čelo Senata postavi senator Malcolm Smith, pobornik istospolnih brakova. Jučer su, pak, Espada i Monserrate, uz posredovanje milijardera Toma Golisana, odlučili prijeći na stranu republikanaca te im tako omogućiti većinu.

Preuzimanje vlasti, koje demokrati nazivaju “pučem” i neligitimnim, se održalo u mraku, jer su demokratski senatori – nastojeći ga spriječiti – prvo napustili zgradu Senata, potom isključili struju, TV-monitore i računala. Republikanci, pak, preuzimanje smatraju legitimnim, a Deana Skelosa novim predsjednikom Senata. Guverner Paterson je bijesan, a najavljeno je kako će demokratski senatori “puč” pokušati osporiti na sudu.

Svake sličnosti s hrvatskim općinskim, gradskim i županijskim skupštinama, uključujući Grad Zagreb 1997. godine i legendarni dvojac Buković-Šporer su sasvim slučajne.

Inače, cijela će priča dobiti novu sapunsku dimenziju, s obzirom da se protiv Espade vodi postupak zbog toga što je u studenom fizički napao i bocom razrezao svoju djevojku Carlu Girardo. Ako bude osuđen, mjesto u Senatu bi izgubio po sili zakona, pa bi pitanje njegove eventualne zamjene moglo dovesti do pat-pozicije u njujorškom Senatu.

Država New York je, inače, već imala “sapunske” obrate u politici od kojih je najlegendarniji slučaj Eliota Spitzera, demokratskog guvernera i borca protiv korumpiranih korporacija čija je blistava karijera kada ga je FBI uhvatio kao “klijenta br. 9” elitne eskort-službe. Paterson, koji je naslijedio Spitzera, prvi je crnac, ali i slijepac na čelu države, a javnost je zabavio “preventivnim” priznanjem da je imao običaj konzumirati kokain i varati suprugu.