U ratu i najbolje postavljeni planovi nikad ne prežive sudar sa stvarnošću. Tu lekciju, koju je na tako gorak način naučio njegov prethodnik, sada će iskusiti Barack Obama. Velika ofenziva američkih marinaca na talibansko uporište u afganistanskoj provinciji Helmand – najspektakularniji vojni pothvat otkako je Bijela kuća promijenila stanara – po pitanju publiciteta je zasjenjena incidentom koji se zbio u istočnoj provinciji Paktika gdje je lokalna talibanska mreža Haqqani danas zarobila jednog američkog vojnika.
Ovo je prvo uspješno zarobljavanje američkog vojnika nakon dvije godine ratova u Iraku i Afganistanu, a mreži Haqqani dobro dođe nakon što im je nedavno iz zarobljeništva pobjegao David Rohde, reporter New York Timesa.
Hrvatski mediji, naravno, o zbivanjima u Afganistanu ne govore previše. Jučer i danas za to možda imaju nekog opravdanja zbog daleko važnijih i kući bližih priča. S druge strane, u neka kod nas “mirnija” vremena se ignorirao talibanski rakteni napad na američku zrakoplovnu bazu Bagram gdje je poginulo 6 američkih vojnika; to što se u istoj bazi povremeno znaju pojavljivati pripadnici HV-a domaćim urednicima nije bilo od neke velike važnosti.
Među reakcijama na šokantnu ostavku Ive Sanadera na mjesto premijera i predsjednika HDZ-a, odnosno njegovo povlačenje iz politike se izdvaja ona koju je na Facebooku iznio Krešimir Macan. Prema njemu sve je to najobičniji teatar, odnosno ostavka je donesena “s figom u džepu”.
Plan je omogućiti Sanaderu da najesen – kada bi se vlada Jadranke Kosor zbog ekonomske krize suočila s totalnim raspadom sistema i nemirima, a HDZ-ovi predsjednički kandidati u anketama imali jednoznamenkaste postotke podrške – usliši preklinjanja nacije u opasnosti i “nevoljko” se vrati na mjesto čelnika HDZ-a, odnosno predsjedničkog kandidata kao jedina osoba koja zemlju može izvući iz krize.
Zvuči uvjerljivo, zar ne? Pogotovo kada se zna da je Sanader teatrolog koji je više nego dobro naučio taj zanat.
Moguće je da je istina, ali postoje više nego male mogućnosti da bi se plan, ako uistinu postoji, mogao Sanaderu i HDZ-u višestruko obiti o glavu. Ako je ekonomska situacija u Hrvatskoj uistinu tako grozna kao što izgleda, onda se čak i hinjena ostavka ne može okarkterizirati drukčije kao neodgovorniu čin jednog kukakvice i licemjerje koje je neprobabljivo čak i za najprekaljenije hrvatske želuce.
Ako se Sanader za par mjeseci kandidira za predsjednika, biti će u daleko goroj situaciji nego da je ostao za kormilom vlade. Hrvatski birači na čelu države traže snažnu osobu. Glasove može biti dobiti Sanader Koji Lupa Šakom O Stol ili Sanader Koji Se Jadnoj Oporbi Smije U Lice. Na glasove ne može računati Sanader the Drama Queen.
Ne treba zaboraviti ni na mogućnost da će ova ostavka, bila hinjena ili ne, biti protumačena kao znak slabosti, odnosno da će mnoge morske psine po prvi put namirisati Sanaderovu krv. Ako je u Sanaderova ostavka briljantan predizborni “spin” on takvom izgleda 1. srpnja 2009. godine. Već 1. listopada možda i neće izgledati kao tako dobra ideja.
Jednoglasnom odlukom Vrhovnog suda države Minnesota demokratski kandidat Al Franken, široj javnosti poznat kao komičar, sudionik popularne TV-emisije Saturday Night Live te liberalni komentator na radio-mreži Air America, proglašen je pobjednikom izbora za federalni Senat održanih u studenom prošle godine. Norm Coleman, republikanski senator koji se mjesecima borio da dokaže kako je on, a ne Franken, imao nekoliko stotina glasova prednosti, odustao je od dalje sudske borbe i priznao poraz u onome što se pretvorilo u jedne od najdužih izbora u američkoj povijesti. Republikanski guverner Minnesote Tim Pawlenty bi, prema ranijoj najavi, trebao potpisati ukaz kojim se Franken proglašava predstavnikom te države u gornjem domu američkog Kongresa.
Frankenov izbor predstavlja veliku pobjedu za američku Demokratsku stranku, s obzirom da je on sada njen 58. po redu senator, a uz dva nezavisna kandidata – samodeklariranog socijalista Bernieja Sandersa iz Vermonta i bivšeg potpredsjedničkog kandidata Joea Liebermana – ta stranka ima 60 od 100 mjesta u Senatu, odnosno kvalificiranu većinu koja će im omogućiti da svoje odluke donose i provode bez republikanske opstrukcije.
Posljednji put su demokrati kvalificiranu većinu stekli 1979. godine kada je predsjednik bio Jimmy Carter. Za razliku od tadašnjeg doba, međutim, među demokratima je bilo daleko više konzervativnih i umjerenih senatora, dok danas strankom dominira lijeva frakcija koja je, uostalom, omogućila Baracku Obami da na stranačkim izborima nadvlada Hillary Clinton. Stoga je za vjerovati da će Obama imati daleko lakši posao u guranju svog programa koji po mnogim pitanjima, a pogotovo onim ekonomskim, predstavlja najradikalniji zaokret nalijevo u američkoj povijesti.
Dolazak Frankena u Washington bi također trebao bitno olakšati i potvrdu Sonie Sotomayor za novu sutkinju Vrhovnog suda, usprkos niza otkrića koji u pitanje dovode njenu stručnost i objektivnost. Tako je nedavno otkriveno kako je godinama bila članica portorikanske ljevičarske organizacije, a i Vrhovni sud – kojim dominiraju konzervativci – je oborio njenu presudu u procesu Ricci v. De Stefano, gdje je dala za pravo gradu New Haven da odbije promaknuti vatrogasce koji zadovoljavaju stručne kvalifikacije, ali čiji sastav ne odgovara rasnim kvotama.
Franken kao senator predstavlja izuzetno bolni udarac za Republikansku stranku s obzirom na to da je on bio ne samo njen najžešći kritičar, nego su i republikanski kandidati Frankena predstavljali kao klauna koji ne zadovoljava nikakve kriterije da bi bio izabran. To što je izabran – i to za par stotina glasova, nakon višemjesečnog sudskog natezanja – predstavlja poniženje koje više nego jasno pokazuje koliko je potonula stranka za koju se samo prije par godina špekuliralo da će desetljećima dominirati američkom politikom.
Predsjednica Argentine Cristina Fernandez de Kirchner i njen suprug i prethodnik Nestor Kirchner su izgubili jučer održane parlamentarne izbore u Argentini. Fronta za pobjedu (FPV), koalicija pristaša bračnog para Kirchner, okupljena oko lijevog krila nekadašnje peronističke Justicijalističke stranke, izgubila je četiri mjesta, a zajedno s njima i većinu koja je dotle držala u Senatu. Sam Nestor Kirchner se našao među gubitnicima, s obzirom da su ga u njegovoj vlastitoj izbornoj jedinici potukli kandidati opozicije, okupljene oko Fernanda Narvaeza, vođe desnog krila peronista, te Mauricia Macrija, desničarskog guvernera Buenos Airesa. Ljevica je potučena u skoro svim provincijama, uključujući Santa Cruz, koji se smatrao jednim od glavnih uporišta Kirchnerovih.
Kirchnerovi su, inače, datum izbora – koji su se trebali održati u listopadu – namjerno namjestili ranije, odnosno 28. lipnja, tumačeći to nastojanjem da se “političarima omogući da u potpunosti rješavaju probleme ekonomske krize”.
Nestor Kirchner je, inače, stekao ogromnu popularnost zahvaljujući tome što je Argentinu za svog mandata (2003 – 2007) koliko-toliko uspješno izvukao iz najgorih posljedica bankovne krize 2001. godine. Njegova supruga, pak, nije imala toliko sreće s globalnom recesijom, a nastojanje da se budžetske rupe pune preko izvoznih carina na poljoprivredne proizvode su izazvale bijes seljaka.
Ono što je još zanimljivije jest to da je globalna kriza imala daleko manje efekta na druge ljevičarske predsjednike u Latinskoj Americi. Brazilski predsjednik Lula da Silva tako još uvijek uživa ogromnu popularnost i za očekivati je da će njegov nasljednik također pripadati brazilskoj Radničkoj stranci (PT).
Sve je to slaba utjeha Kirchnerovima, čiji je manevar s kandidaturom supruge Cristine trebao biti svojevrsna argentinska verzija velikog povratka Clintonovih u Bijelu kuću. Za razliku od svojih američkih uzora, Kirchnerovi su uspjeli u svojoj namjeri, ali su zato svijetu dali priliku da špekulira o tome da li bi Hillary uistinu bila tako dobar predsjednik kao Bill.
Svjetske agencije upravo javljaju kako je Honduras ušao u povijest kao prva latinoamerička država u kojoj je izvršen vojni puč u 21. stoljeću. Predsjednik Manuel Zelaya je, prema izjavi njegovog tajnika, pritvoren i odveden u vojnu bazu nedaleko od glavnog grada Tegucigalpe. Predsjedničku palaču je, prema svjedočenju reportera Associated Pressa, okružilo na desetine vojnika.
Time se zakomplicirala ustavna i politička kriza koju je izazvao pokušaj Manuela Zelaye da ustavnim referendumom sebi ishodi pravo na drugi mandat. Taj Zelayin potez nije najbolje sjeo političkom establishmentu, te su se protiv njega ispriječila zakoni ekspresno izglasani u honduraškom Kongresu kao i presude Vrhovnog suda. Kriza je dodatno eskalirala kada je Romeo Vasquez, načelnika stožera oružanih snaga, odbio poslati vojsku da provodi referendum, na što je eskpresno smijenjen i još brže vraćen na položaj sudskom presudom. Usprkos toga Zelaya je inzistirao na referendumu te je zajedno sa svojim pristašama marširao na zrakoplovnu bazu gdje su se čuvali glasački listići, koji su poslije toga predani “bez otpora”.
Zelaya je, pak, nedugo prije puča španjolskom El Paisu rekao kako od puča neće biti ništa “jer su se tome usprotivile SAD”. Očigledno je da se honduraški predsjednik u tome malo preračunao, odnosno da Obami ne bi smetalo da se na elegantan način riješi još jednog “problematičnog” ljevičara na čelu latinoameričke države.
Inače, ovo je drugi puč u Latinskoj Americi u 21. stoljeća, ali zato prvi koji se može nazvati uspješnim. Prije sedam godina dijelovi vojske su u Venezueli nakratko svrgnula Huga Chaveza, ali ga je pod pritiskom ulice i svojih drugova morali hitno vratiti na vlast.
Ako je vjerovati članku objavljenom u Večernjem listu, prvi krug predsjedničkih izbora će se održati 6. ili 13. prosinca, jer postojeći ustavni poredak ostavlja vremenski okvir od samo pet nedjelja za održavanje dva kruga izbora prije isteka mandata Stjepana Mesića. Razlog zbog čega će se izbori održati upravo tih datuma je taj što jedna od nedjelja pada na 3. siječanj 2010. godine, odnosno upravo na desetogodišnjicu izbora kojim je prvi i – kako stvari trenutno izgledaju – posljednji put HDZ izgubio vlast u Hrvatskoj. Večernjakov članak špekulira kako se HDZ nastoji spasiti od “trećesiječanjskog prokletstva”, odnosno da će učiniti sve da prvi i eventuačni drugi krug ne padnu na 3. siječanj. To znači da se prvi krug može održati samo 6. ili 13. prosinca, odnosno 27. prosinca. U potonjem slučaju bi, pak, drugi krug pao na 10. siječanj, ali tada, po autorici teksta Mladenki Šarić, “započinje seoba Hrvata na skijališta”.
Sve to na prvi pogled ima smisla, ali HDZ-ovo bježanje od 3. siječnja se ne bi moglo opravdati nikakvim racionalnim razlozima. Zašto netko ne bi održavao izbore samo zbog povijesne slučajnosti i tako riskirao da ga se proglasi sujevernim? Sanader bi u tom slučaju dao ne samo poruku da je “prolupao” i da više ne donosi racionalne odluke, nego i – što je daleko važnije – da se boji. Takav Sanader kao predsjednički kandidat bi se vrlo lako mogao opisati kako luđak i kukakvica od strane bilo kakvog protukandidata s kralježnicom.
Naprotiv, Sanaderu bi održavanje izbora 3. siječnja najbolje odgovaralo jer bi time pokazao ne samo da se ne boji, nego da će i “trećesiječansku” vlast prikazati tek kao prolaznu i nevažnu epizodu hrvatske povijesti koja je srećom kratko trajala. Održavanje izbora na taj datum bi HDZ-u omogućilo i prilično efektan “spin” u obliku plakata “Jednog 3. siječnja ste im povjerovali, danas ste ipak pametniji”, odnosno podsjećanje na sve ono što se pred 3. siječanj 2000. godine obećavalo, a sada se nije ostvarilo. Time bi se HDZ i njegovo biračko tijelo riješilo svih kompleksa, odnosno u utrku ušlo s pozicija snage i ostvarilo još veću psihološku nadmoć nad kilavom, nesposobnom i ionako demoraliziranom opozicijom.
U sjeni vijesti o smrti Farah Fawcett i Michaela Jacksona se odvijala još jedna drama, a Google bilježio milijune klikova korisnika nestrpljivih da dobiju odgovor na jedno pitanje – tko je fatalna Argentinka koja će, po svemu sudeći, guvernera Južne Karoline koštati političke karijere, odnosno, što je daleko važnije, kako izgleda?
Odgovor na prvo pitanje je bilo relativno lako pronaći, ali je on samo postavio niz novih pitanja vezanih uz Marka Sanforda i njegovo bizarno ponašanje. Žena radi koje je napustio svoje radno mjesto da bi krišom odletio u Buenos Aires je Maria Belen Chapur (prema nekim izvorima Maria Belen Shapur), 43-godišnja brokerica zaposlena u argentinskoj poljoprivrednoj korporaciji Bunge y Born. Izvori su otkrili kako ima dva sina (jednog odraslog), te da osim španjolskog, tečno govori engleski, portugalski i kineski. Opisivana je kao “strastvena i lijepa crnka”.
Nakon toga se postavilo pitanje da li izgled gospođe Chapur uistinu sugerira fatalnu ljepoticu radi koje bi netko ostavio suprugu-milijunašicu i na spektakularan način razbio svaki komadić svoje političke karijere? Odgovor je stigao u obliku ovih slika. Moram priznati da mi je prva asocijacija bila da me dotična dama podsjeća na Anu Karić.
Ono što cijeli slučaj čini tragičnim jest to što u pitanju nije tipično “šaranje” nalik na ono koje je prakticirao Kennedy nego je siroti Sanford – barem ako je suditi po inkriminirajućim E-mailovima – u fatalnu Mariju bio zaljubljen do ušiju, i to godinama. Da stvar bude tragičnija, nazvavši je “dobrom prijateljicom” na pres-konferenciji, Sanford je dao naslutiti da je još ludo voli i da je se ne želi odreći čak i kada bi njenim opisom kao “kobne zavodnice” dobio nekakvu šansu da spasi svoju karijeru i brak.
Sanford, koji je u svoje vrijeme razapinjao Clintona zbog afere Lewinsky, će teško preživjeti cijeli slučaj, iako je njegova iskrenost – tako iznenađujuća za američke političare – čak izazvala sažaljenje kod dugogodišnjih suparnika. Problem nije u preljubu nego u tome što je zbog njega dozvolio da pet dana jednostavno “nestane” s radnog mjesta, ostavivši praznu guvernersku stolicu i ne rekavši nikome gdje se nalazi. Ankete tako govore kako čak 50 posto građana Južne Karoline traži njegovu ostavku.
Clintona, pak, cijela ova priča najvjerojatnije zabavlja. Da ironija bude veća, samo nekoliko dana prije izbijanja afere, bivši predsjednik je došao u Argentinu promovirati svoju zakladu te je, nakon protokolarnih susreta zajedno sa svojom pratnjom uživao u noćnom životu Buenos Airesa koji uključuje i umjetnički nastup bivše natjecateljice argentinskog Big Brothera po imenu Andrea Rincon. Za umjetničku točku je bivši predsjednik navodno iskesao nekih 1000 dolara, a sve to u trenutku kada mu je supruga u Washingtonu ležala sa slomljenim laktom.
Iranski demokratski pokret nije, po svemu sudeći, jedini kome je dragocjeni medijski publicitet danas oduzet zahvaljujući pomoru američkih celebrityja. Još jedna priča koja bi u nekim normalnim okolnostima došla na naslovnice svjetskih medija je skroz ignorirana. Riječ je o Hondurasu, srednjoameričkoj državi koja je svojevremeno poslužila kao inspiracija tvorcu izraza banana republika, a 1980-ih Đorđu Balaševiću kao eufemizam za mjesto prema kome putuje tadašnja Jugoslavija.
Honduras je, kao i ostatak regije, već desetljećima pogođen teškom ekonomskom krizom, siromaštvom, eksplozijom narkomanije, korupcijom i krvoprolićem koje izazivaju maloljetničke i druge bande poput zloglasne Male Salvatruche. Sveopće nezadovoljstvo takvom situacijom je dovelo da 2006. godine za predsjednika bude izabran Manuel Zelaya. Iako kandidat nominalno centrističke Liberalne stranke Hondurasa (LPH), Zelaya je u nastojanju da što brže sprovede niz socijalnih reformi počeo oponašati politiku ljevičarskih latinoameričkih vođa, uključujući i venezuelanskog Chaveza, a od prošle godine je Honduras postao član ALBA-e, “bolivarističke” regionalne organizacije država koju je Chavez stvorio zajedno s komunističkom Kubom.
Zelayino skretanje ulijevo se, po svemu sudeći, dogodilo malo prebrzo za ukus honduraškog političkog, poslovnog i svakog drugog establishmenta. Predsjednikov pokušaj da na brzinu promijeni ustav i sebi osigura drugi mandat je tako poslužio kao povod da mu se pokaže tko je pravi gazda, odnosno da Honduras neće postati nova Venezuela ili Bolivija. Zelaya je ustav pokušao raspisavši referendum, ali je honduraški Kongres donio zakon kojim se zabranjuje održavanje referenduma prije održavanja sljedećih predsjedničkih izbora. Zelaya je na to svejedno gurao “neobvezujući” referendum, a njegovo održavanje je trebala osigurati vojska.
Međutim, general Romeo Vasquez, načelnik Združenog štaba honduraških oružanih snaga, je to odbio učiniti s obrazloženjem da bi time sudjelovao u “protuzakonitom činu”. Na to ga je Zelaya ekspresno smijenio. Vasquez je odmah požurio objasniti da nikakvog puča neće biti, odnosno da će kao “profesionalni vojnik” priznati pravo predsjedniku da smjenjuje koga želi. Usprkos toga je ostao na svom mjestu, i to zahvaljujući ekspresnoj intervenciji Vrhovnog suda, koji je smjenjivanje proglasio nezakonitim i naložio predsjedniku da Vasqueza zadrži na svom položaju.
Zelaya, pak, ne odustaje od održavanja referenduma te je najavio kako će cijeli slučaj dobiti međunarodnu dimenziju, odnosno da će se zbog “suspendiranja demokracije” žaliti Organizaciji američkih država.
Nije isključeno da bi ustavni spor mogao dobiti i oružanu komponentu, odnosno da ga pristaše i protivnici Zelaye pokušaju riješiti ne-političkim sredstvima. Takav razvoj događaja bi mogao dati perverznu zadovoljštinu Danielu Ortegi, sandinističkom predsjedniku Nikaragve koji je 1980-ih morao gledati kako Reagan i CIA upravo Honduras koriste kao glavnu bazu podrške “kontrašima” koji su pokušavali srušiti njegov tadašnji režim.
Američkoj Republikanskoj stranci u posljednje vrijeme zbilja ne cvjetaju ruže. Nakon dva uzastopna poraza na biralištima, njeni čelnici i političari – bilo bivši, bilo sadašnji – se od strane pro-Obaminih medija nemilosrdno kritiziraju za sva zla koja su snašla Ameriku i svijet. U ovom trenutku se, usprkos padajućeg trenda podrške Obami u anketama, čini izvjesnim da će sadašnji stanar Bijele kuće to ostati i nakon izbora 2012. godine. A to je još vjerojatnije nakon današnje dramatične pres-konferencije koju je sazvao Mark Sanford, republikanski guverner Južne Karoline koji se smatrao jednim od najperspektivnijih predsjedničkih kandidata.
Sanford, jedan od vodećih članova konzervativnog krila stranke, je na svojoj “presici” sa suzama u očima priznao ne samo da je prevario ženu, nego da je upravo preljub bio razlogom bizarne afere koja je američke medije digla na noge i privremeno skinula iranske događaje s prvog mjesta na medijskim naslovnicama. Sanford je, naime, već nekoliko dana bio ne samo nedostupan javnosti, nego se proširila vijest da i njegovi najbliži suradnici nemaju pojma gdje se nalazi.
O Sanfordovom nestanku se počelo naširoko špekulirati kada je Jake Knotts, republikanski državni senator i jedan od njegovih najljućih stranačkih suparnika, optužio guvernerove suradnike da obmanjuju javnost. Oni su prvo javili kako je Sanford otišao na izlet po gorju Appalachian “kako bi se odmorio” te da su u “s njim u stalnom kontaktu”. Međutim, Associated Press je otkrio kako se guverner najvjerojatnije nalazi negdje drugdje.
Prvo se danas proširila vijest kako je Sanford u Argentini, odnosno guverner je preko svojih ljudi tvrdio da se otišao voziti oko Buenos Airesa kako bi odmor proveo na “egzotičnom mjestu”. Nakon što su sportski entuzijasti upućeni u stanje prometne infrastrukture oko argentinskog glavnog grada američkim medijima sugerirali kako okolica Buenos Airesa možda i nije najegzotičnije mjesto, guverner se vratio te na nakon nekoliko sati iznio šokantno priznanje.
Sanford je rekao kako je u Argentinu otišao kako bi se sastao sa “vrlo dobrom prijateljicom” s kojom neko vrijeme održava ljubavnu vezu. Također je rekao kako je supruga svjesna njegove vanbračne veze te da su se dva tjedna “probno rastavili”. Guverner Južne Karoline je u suzama rekao kako je sa svojim postupkom obmanuo i razočarao svoju obitelj, birače i državu. Također je najavio ostavku na mjesto predsjednika Udruženja republikanskih guvernera.
Gotovo da nema komentatora koji najnovije vijesti nije stavio u kontekst predsjedničkih izbora, odnosno ustvrdio da je nakon ovog skandala – u kome je preljub konzervativnog političara samo najmanji dio – Sanfordovu kandidaturu stavio van dnevnog reda.
Ovo je, inače, drugi seks-skandal u koji je u posljednje upetljan konzervativni republikanski političar s predsjedničkim ambicijama. John Ensign, republikanski senator iz Nevade, bio je prisiljen javno priznati vezu s članicom vlastitog izbornog stožera nakon što gaje počeo ucjenjivati njen suprug. Ensign je također to platio ostavkom na mjesto predsjednika Nacionalnog republikanskog senatskog odbora.
UPDATE: Kao što se i moglo očekivati, “procurili” su prvi detalji o vanbračnoj vezi. Ono što se nije moglo očekivati jest količina detalja, kao i da će oni uključivati intimnu prepisku preljubnika preko E-maila koja je trajala godinama, a koja je novinarima bila na raspolaganju još od kraja prošle godine. Iz onoga što je objavljeno se vidi kako je Sanford, zapravo, tragičan lik. U pitanju nije bio “izlet” nego se siroti Mark zaljubio do ušiju.
U posljednje vrijeme, pogotovo nakon što je odlazak Busha iz Bijele kuće ponovno antiamerikanizam učinio demodiranim, sve je više hrvatskih žaba koje dižu nogu gledajući potkivanje američkih konja. Malo tko je tako temeljit u tome kao Zoran Milanović, SDP-ov vođa koji obožava da ga naziva hrvatskim Obamom, a još više kada stranku koju vodi uspoređuje s Demokratskom strankom. Priči o SDP-u kao najboljem mogućem ekvivalentu Obamine stranke trebali bi pripomoći i stranački predizbori za predsjedničkog kandidata, a za koju se Milanović i njegovi navijači nadaju da će biti isto tako uzbudljiva i propagandno efikasna za SDP kao što je za američke demokrate bila utrka Obame i Hillary Clinton.
Jedini je problem u tome što ono što će stajati na raspolaganju članovima SDP-a baš i nije neki izbor. S jedne strane se nalazi kompromitirani politički diletant Ljubo Jurčić, a s druge strane Ivo Josipović, koji nema ni “k” od karizme, a o populističkim instinktima nužnim za uspjeh na izborima da i ne govorimo. I što je još važnije – a što su spomenuli i predstavnici hrvatskih medija – nijedan od njih nikada nije od strane građana izabran na neku javnu funkciju.
Milanović je na to spremno odgovorio pozvavši u pomoć svoju ikonu i uzor. Podsjetio je sve da je Barack Obama postao najmoćniji čovjek svijeta, a da prije toga nije dobio nikakve izbore osim za Senat.
Milanović je, naravno, izvalio “biser”. Biti izabran za američki Senat, pogotovo kada je u pitanju jedna tako mnogoljudna država kao Illinois je sve nego jednostavna stvar. A i prije toga je tri puta izabran za senatora države Illinois, a 2000. godine je izgubio predizbore pri pokušaju da uđe u Predstavnički dom američkog Kongresa.
Ne treba uopće sporiti da je Obami osvajanje i čuvanje tih pozicija nije bilo nimalo lako ni jednostavno, pogotovo uzimajući u obzir da je to radio u gradu poznatom po Alu Caponeu i likovima poput Milorada “Roda” Blagojevića. Obamina postignuća se nikako ne mogu uspoređivati s onime što su Milanovićev mentor Josipović i Račanov medijski projekt Jurčić dobili na srebrnom tanjuru.
A priča o SDP-ovim izborima će izgledati još tužnije kada za samo nekoliko mjeseci postane jasno da je Ivo Sanader daleko opakiji, efikasniji i spretniji “igrač” nego što je to bio John McCain.
Draxblog VI 