Kategorija: Politika

Njemački izbori – prognoza

Usprkos kampanje koji mnogi nazivaju najbezličnijom u njemačkoj povijesti (i koju je tek pred kraj pokušala malo oživjeti besramna kopija američke “Obama girl”), današnji izbori za njemački Bundestag se u ovom trenutku doimaju prilično neizvjesnima.

Najsvežija anketa agencije Forsa daje demokršćanskom bloku CDU/CSU 33 posto, socijaldemokratima 25 posto, te ih slijede liberalna FDP (14 posto), Ljevica (12 posto) i Zeleni (10 posto).

Ukoliko tome budu odgovarali rezultati na biralištima, zahvaljujući kompliciranom razmjernom sustavu barem nekoliko sati se neće znati da li je Merkel i njen CDU/CSU uspjeli u naumu da zajedno s FDP-om ostvare većinu u Bundestagu, te tako postojeću veliku koaliciju sa SPD-om utrpati u ropotarnicu povijesti.

Naime, ako CDU i FDP ne budu imali većinu, najizglednijom se čini nastavak Velike koalicije. Takav ishod sugeriraju ranija iskustva, kada je SPD na izborima 2002. i 2005. godine prkosio anketama i uspijevao dobiti većinu, odnosno tjerati CDU na veliku koaliciju.

Već su sada krenule špekulacije da će SPD – koji je najavio da mu najviše odgovara nastavak aranžmana s CDU i CSU – na pola mandata jednostavno “otkačiti” Angelu Merkel te napraviti crveno-crveno-zelenu koaliciju s Ljevicom i Zelenima. Druga opcija, koja se također čini vjerojatnijom iako je svi odbacuju, jest tzv. “Jamajka” ili crno-žuto-zelena koalicija CDU, FDP i Zelenih.

Ono što je najzanimljivije jest da prema Forsinoj anketi CDU i SPD – dvije najveće njemačke stranke, koje se zbog svoje masovnosti nazivaju “narodnim strankama” (Volksparteien) – zajedno imaju tek 58 posto, odnosno najniži postotak otkako je u Njemačkoj (odnosno njenom zapadnom dijelu) uvedena demokracija nakon drugog svjetskog rata. Sve veći broj birača je duboko nezadovoljan demokršćansko-socijaldemokratskim “konsenzusom” i traži alternative, bilo u novoljevičarstvu bilo u desnom neoliberalizmu.

Takva situacija bi mogla utješiti i neke naše dušobrižnike koje užasava trijumf Keruma ili najave nekog Trećeg bloka. Hrvatska nije jedina evropska zemlja gdje se biračima zgadilo dvostranačje.

U Brazilu Lula radi nasljednice “krati” predsjednički mandat

Brazilski predsjednik Luis Inacio Lula da Silva će, prema pisanju časopisa Veja, a koje prenosi Bloomberg, na tri mjeseca privremeno napustiti svoj položaj kako bi se posvetio predizbornoj kampanji Dilme Rousseff, svoje predstojnice ureda, koja ga namjerava naslijediti na mjestu predsjednika.

62-godišnja Rousseff, kći bugarskog komunističkog emigranta Petra Ruseva, bivša pripadnica ljevičarske gradske gerile i žrtva mučenja od strane vojne hunte, će ako bude izabrana na izborima 3. listopada 2010. godine, postati prvom ženom na čelu Brazila. Ankete, međutim, sugeriraju kako po popularnosti zaostaje za Joseom Serraom, guvernerom države Sao Paulo. Stoga se Lula, koji još uvijek uživa popularnost i koji bi  da nema ustavnog ograničenja na dva mandata bio relativno lako izabran treći put, mora potruditi želi li predsjedničku palaču ostaviti svojoj nasljednici.

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, koji se po svojoj popularnosti također može mjeriti s Lulom, tako drastične poteze još uvijek nije povukao, iako za to nominalno još uvijek ima vremena.

Brazilski potpredsjednik želi nuklearno oružje

Iako je Vijeće sigurnosti izglasalo rezoluciju kojom se traži potpuna eliminacija nuklearnog oružja, taj plemeniti cilj će teško biti postignut, barem ako je suditi prema izjavi Josea Alencara, brazilskog potpredsjednika. On je za listove O Globo i O Estado de Sao Paulo izjavio kako bi Brazil trebao razviti nuklearno oružje.

Svoj je stav obrazložio time da bi nuklearno oružje “spriječilo napade” na Brazil koji ima dugu kopnenu granicu i značajna pomorska dobra.

Brazilski dužnosnici su, nastojeći spriječiti diplomatsku štetu zbog ovih izjava, požurili izjaviti kako Brazil nuklearnu energiju razvija u samo mirnodopske svrhe. Sam je Alencar rekao kako je u pitanju njegovo osobno mišljenje koje nema veze sa službenim stavom vlade predsjednika Luisa Inacija Lule da Silve.

Hebrangov kolaps se nastavlja

Najnovija anketa vezana uz predsjedničke izbore, koju je napravio PULS, a koja je objavljena u Večernjem listu, potvrđuje trendove koji ukazuju na mogući rezultat koji bi u neka druga vremena SDP-ovcima dao razlog da vrište od sreće. Drugi krug bi, prema onome što ta anketa sugerira, predstavljao okršaj dva njihova člana – Ive Josipovića i Milana Bandića.

Josipović ima itekako razloga biti zadovoljan trendovima koje predstavljaju ova i neke druge ankete. Ne samo da je izbio, nego je i zadržao prvo mjesto, s ne baš bezazlenom razlikom u odnosu na drugoplasiranog, a što sugerira da bi u drugi krug mogao ući s reputacijom pobjednika i da će mu po inerciji pripasti glasovi mnogih oportunističkih birača koji uvijek podržavaju pobjednika.

Na drugom mjestu je Milan Bandić, što će sasvim sigurno dodatno podgrijati sapunski okršaj zagrebačkog gradonačelnika s čelnikom svoje stranke. Silazak na treće mjesto, pak, predstavlja ozbiljan problem za Nadana Vidoševića.

Najzanimljiviji rezultat ankete se, međutim, tiče HDZ-ovog kandidata Andrije Hebranga koji se sunovratio na  peto mjesto, odnosno koga je, usprkos nedostatka bilo kakve službene kampanje uspio “sašiti” bivši ministar Dragan Primorac.

Hebrang se, dakle, pretvara u najvećeg tragičara predsjedničkih izbora. Ozbiljno mu prijeti mogućnost da ne samo da se ne uspije kvalificirati u prvi krug, nego da i ostane bez dvoznamenkastog postotka glasova. Tako bi svojoj stranci mogao prirediti najspektakularniji izborni debakl  na nacionalnoj razini u njenoj povijesti.

Zanimljivo je da je priča o Hebrangovom izbornom kolapsu izazvala vrlo malo pažnje hrvatskih medija. Razlog za to je djelomično u tome što Hebrang od samog početka nije bio shvaćen kao ozbiljan kandidat, odnosno da ga se smatralo tek “grijačem stolice” za veliki Sanaderov povratak (koji se u ovom trenutku čini daleko manje uvjerljivim nego prije dva i pol mjeseca).

Međutim, moglo bi se reći kako je pravi razlog daleko neugodniji te da ga se jednostavno nitko ne usudi reći. Naime, dok je s jedne strane za očekivati da je sveopće nezadovoljstvo HDZ-om Hebrangu ograničilo potencijalni izvor glasova, s druge strane se teško može objasniti da on ne može očekivati ni podršku glasačkog tijela svoje stranke koje se od ostalih razlikuje upravo svojom discipliniranošću i spremnosti da glasa za sve iza čega se nalaze slova “HDZ”.

Uobičajena objašnjenja – medijska neatraktivnost, verbalni gafovi, repovi raznoraznih skandala u koje je bio upetljan – ne drže vodu, s obzirom da kandidati s takvim teretom u prošlosti nisu imali nikakvih problema sa stranačkim pravovjernicima. Još više čudi što Hebrangu iz prstiju klizi podrška hadezeovskog biračkog tijela usprkos toga što se on sam nedvosmisleno proglasio desničarom i čuvarom tvrde tuđmanovske tradicije, koja je “bazi” daleko draža od sanaderovske “europejske” politike.

Međutim, pojedini on-line komentari, koji obično dolazi iz turbodesničarskih krugova, sugeriraju da Hebrang bez obzira na sve svoje desničarenje nema onu najvažniju kvalitetu koju bi – prema svjetonazoru njegove glasačke baze – trebao imati predsjednik Hrvatske. Hebrang naime, navodno nije “čisti” Hrvat i katolik, odnosno među njegovim “krvnim zrncima” se navodno nalaze i ne-hrvatski sastojci. Konkretno, židovski sastojci.

“Pogrešna” krvna zrnca kao razlog propasti predsjedničkog kandidata nije nešto čime bi se Hrvatska ponosila, a još manje predstavlja razlog koji bi hrvatski medijsko-politički establishment, koji toliko inzistira na formalnom iskazivanju “europejskih” vrijednosti, bio spreman priznati. Još je manje poželjno kao politički faktor u Hrvatskoj javno isticati antisemitizam, s obzirom da je riječ o fenomenu koji u vrlom novom euroatlantskom svijetu pripada divljem ahmadinežadovsko-hamasovsko-putinovskom Istoku, a ne prosvijećenom Zapadu kome nastoji pripadati Hrvatska. Razumljivo je, stoga, da će priča o Hebrangu kao HDZ-ovom kandidatu biti među onima koja će se u budućnosti vrlo malo spominjati.

Loš ili dobar tajming za Kerumovu stranku?

Posljednjih godina se dosta govorilo, pogotovo među onima koji pripadaju hrvatskom medijsko-političkom establishmentu, da u Hrvatskoj ima previše stranaka. Željko Kerum se s time očigledno ne slaže, ako je suditi po današnjoj vijesti kako će u petak osnovati novu stranku.

To, s jedne strane, ne bi trebalo previše ikoga iznenaditi, s obzirom da se za Keruma teško može reći da pripada hrvatskom establishmentu, odnosno političkom mainstreamu, pogotovo nakon epizode u nedjelju. Isto tako, vijest o Kerumovoj stranci nije nova, s obzirom da je njeno osnivanje najavljeno još 1. srpnja.

Međutim, s obzirom da je splitski gradonačelnik posljednjih dva i pol mjeseci uglavnom šutio o tim planovima, činilo se kako je nova stranka tek impulzivan potez, izazvan euforijom zbog Sanaderovog odlaska, odnosno događaja koji je Kerum mogao shvatiti kao otvaranje prostora za vlastite političke ambicije.

Osnivanje nove stranke još više iznenađuje s obzirom da koincidira sa situacijom u kojoj je Kerum izložen nemilosrdnom sakaćenju od strane medija te zgražanju većine relevantnih komentatora. Nova Kerumova stranka bi se trebala osnovati u trenutku kada je ime njenog osnivača postalo sinonim za najgori diplomatski skandal u poratnoj povijesti Hrvatske, odnosno skinulo Thompsona s mjesta dežurnog oličenja svega što u Hrvatskoj ne valja.

Osnivanje stranke u situaciji kada je njenom budućem vođi zbog verbalnog “bisera” potreban masivni “spin” se ne doima previše inteligentnim potezom. Prije svega, Kerum je svojom izjavom sebi, makar teoretski, ograničio biračko tijelo. Još važnije je to da je od sebe udaljio potencijalne koalicijske partnere i financijsko-političke saveznike.

Međutim, možda u svem tom ludilu ima i nekakvog sistema. Neki ciničniji promatrači su već sada primijetili kako se izjavama u kojima se ponavljaju ultradesničarske teze o Srbima i Jugoslavenima Kerum dodvorio krajnjoj desnici, odnosno upravo onim strankama pomoću kojih će mu sestra Nevenka Bečić postati predsjednicom Gradskog vijeća te tako omogućiti da Splitom upravlja bez ikakve parlamentarne opstrukcije.

Tim izjavama bi Kerum također sebi trajno mogao privezati desničarske birače koje je bio HDZ-u ukrao na lokalnim izborima, odnosno svoju vlast nad Splitom zacementirati na barem nekoliko mandata, odnosno nakon sljeećeg izbornog ciklusa proširiti na Splitsko-dalmatinsku županiju.

Krajnjim skretanjem udesno Kerum je tako sebi ispunio neposredne interese, ali je isto tako stvorio nepremostive prepreke za dugoročnu političku karijeru. Ono što prolazi u Zagori i sumornim splitskim predgrađima ne prolazi u drugim krajevima Hrvatske, čak i kada se iz jednadžbe izbace intelektualci i snobovi na čije simpatije Kerum ionako nije mogao računati.

Prevelikom broju ljudi na hrvatskom sjeveru i zapadu Kerum već sada služi kao izgovor da sami sebe ne smatraju bigotnim i primitivnim. Splitski gradonačelnik je već stvorio presnažnu reputaciju “tovara” i “kamenjarca” te – što je s obzirom na važnost zagrebačkog izbornog bojišta vrlo bitno – hajdukovca. U ovom trenutku se čini da će Kerumova stranka biti ništa drugo do pitoreskni lokalni, odnosno u najboljem slučaju regionalni, fenomen bez ikakve naročite relevantnosti za nacionalnu politiku.

S druge strane, Kerum je već pokazao kako zna prkositi ne samo establishmentu nego i zdravorazumskim očekivanjima.

Kako je Kerum upropastio hrvatski Dan ponosa

20. rujan 2009. godine je bio dan predodređen da ostane zabilježen zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti, jedan od onih svijetlih trenutaka kada se Hrvati trebaju ponositi svojom državom. Da razlog za trijumfalno raspoloženje bude što veći, sama Hrvatska i Hrvati nisu za takvo dostignuće trebali učiniti ama baš ništa.

Naime, vlasti našeg istočnog susjeda su, usprkos višemjesečnih priprema za Belgrade Pride, odnosno najava da će se sudionicima te manifestacije iskazivanja alternativnih oblika seksualnosti jamčiti sigurnost, nakon vrlo dobro organiziranog napada na francuske navijače u posljednji trenutak zaključile da je rizik prevelik, odnosno da simboličko prihvaćanje nekakvih evropskih vrijednosti ipak nije vrijedno masovnog krvoprolića na beogradskim ulicama.

Srbija je tako više nego jasno stavila do znanja nije u stanju ono što već nekoliko godina može Hrvatska – organizirati i koliko-toliko normalnom održati gay paradu na ulicama svog glavnog grada. Nakon toga su slijedili izrazi žaljenja i šoka među predstavnicima zapadnih ambasada u Beogradu, odnosno bijesa i nevjerice među predstavnicima liberalnog dijela srpske javnosti, uvjerene da su zbog tog fijaska Srbiji za dugo vremena, a možda i zauvijek, zatvorena vrata spasonosnih evropskih integracija.

U Hrvatskoj taj događaj nije mogao ne izazvati sasvim razumljivi Schadenfreude, čak i među onima koji nemaju baš previše razumijevanja za javno izražavanje homoseksualnosti. Njime je potvrđeno široko uvriježeno mišljenje da Srbija godinama, a možda i desetljećima zaostaje za Hrvatskom u svom civilizacijskom razvoju, odnosno da noćna mora svakog evropskog nacionalista – brisanje granica između između u EU ravnopravnih Hrvatske i Srbije – predstavlja nešto što će, u najgorem slučaju, morati brinuti tek našu djecu. Srbija je neodržavanjem Belgrade Pridea dala za pravo svima onima koji uporno tvrde da Hrvatska pripada prosvijećenom, civiliziranom, katoličkom, kapitalističkom, liberalnom, demokratskom i evropskom Zapadu nasuprot Srbije koja je osuđena da zauvijek tavori na primitivnom, barbarskom, pravoslavnom, komunističkom, autoritarnom i azijatskom Istoku.

Osmjeh koji je ta spoznaja izazvala kod mnogih Hrvata je, međutim, već istog dana ostao zaleđen kada je mnoge iluzije u paramparčad razbilo gostovanje splitskog gradonačelnika Željka Keruma u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2”.

Kerum, koji je i prije pustolovine u HRT-ovom studiju bio u ne baš zavidnoj situaciji što se tiče odnosa medija prema njemu – opisivan je kao najgoreg zlo koje je zadesilo Split ili u, najboljem slučaju, bezazleni redikul – riskirao je mnogo svojim dolaskom kod Aleksandra Stankovića. Javnost je mogao pridobiti, ili barem ograničiti dalju štetu, da je uspio iole kompetentno odgovoriti na pitanja vezana uz njegovo gradonačelnikovanje i poslovanje. U tome je, barem u nekom pogledu, uspio, ali je onda sebi dozvolio fatalnu grešku.

U jednom jedinom trenutku Kerum je pokazao kako, bez obzira na prirodni politički talent zahvaljujući kojem danas sjedi u splitskoj Banovini, ipak postoji duboki jaz između njega i profesionalnih političara. Na naizgled bezazlenom i rutinskom pitanju Aleksandra Stankovića se poskliznuo kao na kori od banane te dozvolio da mu izjave o Srbima i Jugoslavenima uz ranije probleme njegovoj reputaciji nabiju dodatnu stigmu rasista, ksenofoba i šovinista. Time je Kerum u jednom jedinom trenutku potvrdio sve najgore stereotipove i objede koje su mjesecima prije i poslije izbora prišivali izborni protivnici. Nakon gostovanja kod Stankovića će biti prilično teško tvrditi da je u pitanju uobičajeno izborno pretjerivanje , odnosno folklorna sotonizacija političkih protivnika.

Kerum se u takvu situaciju uvalio najviše zahvaljujući svom neiskustvu. Teško je pronaći hrvatskog političara, barem ne tako medijski eksponiranog kao što je splitski gradonačelnik, koji bi sebi dozvolio takav gaf s potencijalno katastrofalnim posljedicama. Gotovo svatko drugi na njegovom mjestu bi pronašao elegantan način da na Stankovićeva pitanja odgovori drukčije, odnosno da izbjegne jednostavnu, ali u slučaju Keruma fatalnu klopku.

Kerum, koji je u samoj emisiji najavljivao da će svoju sestru Nevenku Bačić uspjeti instalirati za novog predsjednika Gradskog vijeća, odnosno da će “sa svojih 300.000 glasova odlučiti predsjedničke izbore” sada se odjednom mora suočiti s time da je postao politički ekvivalent radioaktivnog otpada umjesto poželjne udavače. Politički establishment, koji Keruma nikada nije previše volio, odnosno smatrao ga tek prolaznim fenomenom za jednokratnu upotrebu, neće oklijevati da ovu pogrešku iskoristi kako bi to “nestašno dijete” stavio na njegovo “pravo mjesto”.

Stoga će biti zanimljivo vidjeti kako su svi oni političari i opcije koje je Kerum vidio kao svoje potencijalne saveznike i partnere sada od njega bježati kao vrag od tamjana. Gotovo je sigurno da će, na primjer, Kerumov kolega i sugrađanin Nadan Vidošević na predsjedničkim izborima sebe nastojati kao prikazati kao “umjerenog, civiliziranog i uglađenog”, odnosno kao “anti-Keruma”. Milan Bandić će, pak, naglašavati kako je za razliku od Kerum istinski socijaldemokrat, odnosno kako njegova darežljivost, makar iz ciničnih dnevnopolitičkih razloga, “nije pitala za nacionalnost”. U samom Splitu se, pak, prema prvim reakcijama već sada može vidjeti kako je gostovanje kod Stankovića stvorilo savršen izgovor za donedavno nezamislivu koaliciju između “uglađenog urbanog” HDZ-a i “dosljedno antikerumovskog” SDP-a.

Zbog svega toga se čini da bi za Keruma, odnosno nastavak njegove političke karijere, jučerašnje gostovanje u HRT-ov studiju predstavljalo isto ono što je, svojevremeno Trpinjska cesta predstavljala za Prvu gardijsku oklopnu brigadu JNA.

Međutim, kerumofobi ili barem svi oni koji kerumofobiju temelje na borbi za nekakvu evropsku, civiliziranu i “normalnu” Hrvatsku, u tome ne bi trebali tražiti nekakvu veliku utjehu. Splitski gradonačelnik je jučerašnjim gostovanjem, slično kao i samim svojim izborom, otkrio neke predugo skrivene i ignorirane istine o Hrvatskoj.

U te istine spada činjenica da gradonačelnik drugog po veličini grada u Hrvatskoj, dva desetljeća nakon uspostave demokracije i desetljeće i pol nakon rata, sebi može priuštiti takve šovinističke stavove. Ako se, pak, neke od nedosljednosti u Kerumovim jučerašnjim izjavama na tu temu pokušaju “spinom” protumačiti u njegovu korist, odnosno tvrdi da on zapravo nije mislio što je rekao, ostaje možda još neugodnija spoznaja da se samo nastojao dodvoriti bigotnim, šovinističkim shvaćanjima koja vladaju njegovim, nimalo malenim, a možda i većinskim, biračkim tijelom. A još je depresivnije ako se uzme u obzir da su – u ne baš tako dalekoj prošlosti – slične “bisere” izvaljivali i političari koji se danas smatraju predstavnici lijevih, liberalnih i “evropskih” opcija, uključujući i neke nesuđene premijere.

Kerum je, dakle, samo slika i prilika Hrvatske kakva jest, odnosno surove istine prema kojoj se ona po pitanju nekakve “civilizacijske razine” ipak toliko ne razlikuje od svog istočnog susjeda. Svi oni koji još uvijek nastoje održati iluziju o Hrvatskoj koja pripada prosvijećenom Zapadu, a ne divljem Istoku dobit će novi poticaj da granicu između ta dva nespojiva svijeta pomjere zapadnije. Možda na liniju za koju u posljednje vrijeme ima sve manje razloga zvati Šešeljevom, a sve više razloga zvati Kuljiševom.

Hoće li Hebrang sa sobom u ponor povući Josipovića?

Rezultati najnovije ankete o potencijalnim predsjedničkim glasačima koju je objavio Jutarnji list predstavljao predstavljaju i dobru i lošu vijest za Ivu Josipovića.

Dobra je vijest u tome što je Josipović s oko 22 posto još uvijek na prvom mjestu, odnosno što ima najstabilniju podršku te se od svih predsjedničkih kandidata doima jedinim koji već sada može razmišljati o kampanji za drugi krug izbora.

Loša vijest za Josipovića je, pak, Hebrangov pad na 8,3 posto, odnosno na peto mjesto, čak iza Vesne Pusić. To znači da je kandidat koji je sebe proglasio vođom “nereformirane” HDZ-ove desnice doživio spektakularni kolaps javne podrške, odnosno da je posve izvjesno da se neće uspjeti izboriti za drugi krug. To znači da se Josipović u drugom krugu neće natjecati s kandidatom HDZ-a, a što bi mu ozbiljno umanjilo šanse za konačnu pobjedu.

Čak ni najvatreniji pristaše Josipovića, koji je javnosti prilično nepoznat u usporedbi s drugim kandidatima, će se morati složiti da podrška koju uživa u anketama ima daleko manje veze s njegovim osobnim kvalitetama nego s banalnom činjenicom stranačke pripadnosti. Josipović podršku uživa kao kandidat SDP-a, ali i kao kandidat koji se nastoji predstaviti kao “najprirodnija” alternativa sve omraženijem HDZ-u koga nikakav “spin”, pogotovo nakon dramatičnog Sanaderovog odlaska, ne može spasiti od toga da na izborima snosi posljedice ekonomske krize.

Ako se HDZ izbaci iz jednadžbe, onda Josipović gubi veliki, možda i ključni dio svoje privlačnosti kod birača, koji sebi sada mogu priuštiti “brak iz ljubavi” umjesto “braka iz interesa”. Uostalom, za tako nešto postoji presedan na izborima 2000. godine, kada je upravo kolaps Mate Granića označio početak kraja predsjedničkih ambicija Dražena Budiše. Nešto svježiji primjer istog fenomena daju SAD gdje je katastrofalan poraz Republikanske stranke na kongresnim izborima u jesen 2006. godine, kada je svima postalo jasno da republikanac neće ostati u Bijeloj kući, pa su birači Demokratske stranke sebi mogli priuštiti “luksuz” da umjesto pouzdanog establishmentskog kandidata kao Hillary Clinton ekspreimentiraju s nepoznatim, ali karizmatskim Barackom Obamom.

Nešto slično bi se moglo dogoditi i Josipoviću, kome će birači okrenuti leđa čim budu sigurni da više nema šanse da na Pantovčak dođe hadezeovac. Zato su rezultati današnje ankete loša vijest za SDP-ovog predsjedničkog kandidata.

Hebrangov kolaps u anketama je, s druge strane, loša vijest ne samo za Josipovića, nego i za Hrvatsku o cjelini, ali zbog razloga čije bi elaboriranje zaslužilo poseban članak.

Skandal – novo poglavlje: ACORN ostao bez federalne pomoći

Predstavnički dom američkog Kongresa je upravo s 375 glasa “za” i 75 “protiv” odlučio da ACORN, ljevičarska nevladina udruga specijalizirana za pomoć siromašnima u rješavanju stambenog pitanja, ali i registracije glasača, prestane primati financijsku pomoć federalne vlade. Ta odluka slijedi nakon što je Senat s 83 glasa “za” i 7 glasova “protiv” donio istu odluku, odnosno nakon što se nekoliko dana “kuhao” skandal izazvan emitiranjem video-snimaka koje su skrivenom kamerom u uredima te organizacije napravili aktivisti/novinari James O’Keefe i Hannah Giles, glumeći svodnika i prostitutku zainteresirane za primanje federalne pomoći kako bi otvorili bordel s maloljetnim prostitutkama iz Salvadora.

U međuvremenu je objavljena još jedna snimka, napravljena prije mjesec dana u San Diegu, u kojoj “dinamični dvojac” posjećuje ured ACORN-a te upoznaje djelatnika spremnog da “preko svojih veza u tužilaštvu” pomogne prijevozu cura iz Tijuane preko granice, a usput se zanima i za cjenik usluga mlade dame.

(drugi dio)

Ovakav je, rezultat, inače, bio za očekivati s obzirom da je Demokratska stranka ozbiljno zabrinuta zbog kolapsa podrške Obami u anketi, kao i očiglednog nezadovoljstva prijedlogom zdravstvene reforme, zbog čega su mnogi kongresnici i senatori koji sljedeće godine idu na izbore prisiljeni maksimalno se distancirati od svega što smrdi na ekstremnu ljevicu i korupcijski skandal.

Ispočetka je izgledalo malo nategnuto, ali mislim da smo dobili aferu Watergate, odnosno Boba Woodwarda i Carla Bernsteina našeg doba.

Tajni izvještaj IAEA: Iran može napraviti bombu

AtomskaBomba_CastleRomeo_WP_01Associated Press je prije sat vremena lansirala prijelomnu vijest o tajnom izvještaju koji je procurio iz sjedišta Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Prema njemu, Iran je ovladao tehnologijom proizvodnje nuklearnog oružja, odnosno posjeduje dovoljno sirovina da u svakom trenutku proizvede nuklearnu bombu.

Isti izvještaj također tvrdi da će Iran “najvjerojatnije” prevladati sve poteškoće vezane uz razvoj sustava koji nuklearne bojeve glave mogu dopremiti do udaljenih ciljeva.

To da je izvještaj “procurio” na isti dan kada je Obama odustao od proturaketnog štita, a nedugo nakon Sarkozyjeve izjave o tome da Iran razvija nuklearno oružje. će mnogim teoretičarima zavjere poslužiti kao prilično jasan indikator da se sprema, najvjerojatnije, izraelski zračni udar na Iran.

Daje li Obama zeleno svjetlo Izraelu za napad na Iran?

Odluka Baracka Obame da se odustane od projekta gradnje proturaketnog štita u Poljskoj i Češkoj predstavlja jedan od vidljivijih znakova diskontinuiteta s vanjskom politikom njegovog prethodnika. Taj će potez izazvati simpatije u najvećem dijelu svjetske javnosti, s obzirom da se sve što je Bush radio smatra lošim, pa, dakle, sve što radi Obama mora biti dobro.

Takav stav, najvjerojatnije neće dijeliti mnogi koji trenutno sjede u foteljama u Varšavi, Pragu i drugim prijestolnicama Istočne, odnosno po Rumsfeldove “Nove Evrope”. Države i vlade koje su se nastojale, bježeći od svog istočnog ruskog susjeda, što čvršće vezati uz Washington, čak i po cijenu krvi svojih vojnika prolivene po azijskim pustarama, sada vide kako su poslužile kao “moneta za potkusurivanje”, odnosno da ih, usprkos svih priča o savezništvu, Obama radi dnevne politike odbacuje poput stare krpe.

Odluka će, s druge strane, izazvati oduševljenje u Moskvi, gdje će biti protumačena kao – uz prošlogodišnji “sjajni mali rat” s Gruzijom – dosad najspektakularniji plod nove, agresivnije politike s ciljem da se postsovjetska Rusija konačno vrati na pozornicu kao velika svjetska sila. Odustajanje od štita će ukloniti ne samo još jedno postsovjetsko poniženje, nego i dosad najozbiljniju prijetnju po ruske nuklearne projektile – koji su dugo vremena Rusiji služili kao posljednji as u rukavu.

S druge strane, ako bi netko zbog nje uistinu trebao biti ljut i zabrinut, to su vlastodršci u Teheranu. Naime, “priča” kojom je Bush američkoj, ali i svjetskoj javnosti prodao proturaketni štit je bila sve ozbiljnija mogućnost da države “Osovine zla” ili drugi “problematični” režimi dođu u posjed nuklearnog oružja, kao i projektila s kojim bi mogli ucjenjivati svijet. Nakon što je eliminiran Sadamov Irak, kao jedina ozbiljna prijetnja je preostao Iran, čiji bi nuklearni program trebao u vrlo bliskoj budućnosti dovesti do stvaranja nuklearnog oružja.

Takav scenario je, pak, posve neprihtvatljiv Izraelu koji posljednjih mjeseci sve više zvecka oružjem, odnosno sugerira kako će iransku prijetnju riješiti na isti onaj način na koji je zaustavio Sadamov nuklearni program 1981. godine – udarom ratnog zrakoplovstva. Još prije nego što je Bush otišao iz Bijele kuće, izraelski vojni udar se, zbog američke zauzetosti u Iraku i Afganistanu, pretvorio u najizgledniju vojnu opciju za rješenje krize. Ona bi trebala biti po američke interese najjeftinija i najjednostavnija – Izrael bi obavio “prljavi posao”, a Obama bi zadržao svoju reputaciju velikog humanističkog mirotvorca koji neće ponavljati Bushove “kaubojske pogreške”.

Odustajanje od štita se tako može protumačiti kao Obamin potez kojim se priprema teren za izraelski napad. Prije svega, njime se sugerira da Iran i njegovi nuklearni projektili – povod za izgradnju štita – neće postojati u bliskoj budućnosti. A još je važnije to da će se uklanjanjem štita i ostavljanjem svojih istočnoevropskih saveznika nastojati kupiti dobra volja Moskve odnosno njeno okretanje leđa Teheranu po kojem bi, bez komplikacija koje mogu učiniti S-300 ili slični ruski protuzračni projektili, sada mogle komotno padati izraelske bombe.