Kategorija: Kultura

RECENZIJA: Odred otpisanih (Suicide Squad, 2016)

Kvantiteta se s vremenom pretvori u kvalitetu. Ili, slikovito rečeno, kada netko u nekoliko godina naštanca hrpu filmova, veća je vjerojatnost da će neki od njih biti uspješan. Barem se time mogu tješiti DC Comics, koji je sa svojim spektakularnim projektom vezanih ekranizacija stripova o superherojima krenuo s velikim zakašnjenjem u odnosu na Marvel Comics. To znači da DC Comics i Warner Bros. sada imaju samo tri filma u odnosu na Marvelovih 13, te da su opcije da se napravi nešto zbilja posebno ili kvalitetno bile ograničene. Što, naravno, ne spriječava Marvelovce da DC-jevcima nabija komplekse, a posebno fanovima DC-jevih stripova koji u očaju plasiraju kojekakve teorije zavjere o tome da su filmski kritičari potkupljeni kako bi pisali loše o filmskim ukazanjima DC-jevog univerzuma. Posljednja eskalacija tog fenomena se zbila s filmom Odred otpisanih, koji je čak potakao pokretanje peticije za gašenje Rotten Tomatoes, jednog od najpopularnijih agregatora mainstream filmskih kritika, gdje u trenutku pisanja ovog teksta najnoviji DC-jevski film ima porazni rejting od samo 26% pozitivnih recenzija. Cijeli slučaj je još zabavniji ako se u obzir uzme da je Rotten Tomatoes u vlasništvu Warner Bros. a što hipotezu o nekakvom financijskom “podmazivanju” kritičara, najblaže rečeno, stavlja na prilično klimave temelje.

Odred otpisanih, s druge strane, kao i svi DC-jevski i, dakako, Marvelovi filmovi, u onom ključnom, poslovnom smislu, još uvijek može računati na vjernu fanovsku i sličnu publiku koja će svojim odlaskom u kino-dvorane sve ono loše što o njemu kritičari napišu učiniti potpuno nevažnim. S druge strane, film predstavlja svojevrsni otklon od prva dva filma iz serije, i to ne samo zbog toga što je režisera Zacka Snydera zamijenio David Ayer; umjesto pojedinačnih superheroja kao što su Superman (u Čovjeku od čelika) i Batman (koji mu se pridružio u Zori pravednika) pojavljuje se tim likova, i to ne superheroja, nego supernegativaca. Ayer, koji je također napisao scenarij, pronašao je, zahvaljujući bogatstvu zapleta iz originalnih stropova, način da od tih supernegativaca, barem formalno, napravi pozitivce, odnosno protagoniste.

Na samom početku se američka vlada, nakon smrti Supermana u prethodnom nastavku, suočava s mogućnošću da sljedeći superheroj ili, kako se to službeno zove, “metačovjek”, možda i neće biti takva dobričina, te da se moraju pronaći ljudi ili metaljudi sličnih sposobnosti kako bi mu se mogli suprotstaviti. Rješenje za taj problem Amanda Waller (Davis), vladina operativka zadužena za “crne” poslove, pronalazi u supertajnom zatvoru gdje su smješteni neki od najopasnijih kriminalaca u SAD – profesionalni ubojica i nepogrešivi strijelac Deadshot (Smith), vrhunski atentator Slipknot (Beach), mutirani kanibal Killer Croc (Akkinouye-Agbaje), bivši gangster-pirokinetičar El Diablo (Hernandez), australski provalnik Captain Boomerang (Courtenai) i bivša psihijatrica, a sada Jokerova djevojka Harley Quinn (Robbie). Sve njih bi trebala kontrolirati arheologinja dr. June Moon (Delevigne) koju je opsjeo duh drevne Čarobnice/Enchantress, odnosno nadzirati zapovjednik specijalaca, pukovnik Rick Flagg (Kinnaman). Tako stvoreni tim, čijim su članovima u zamjenu za sudjelovanje u samoubilačkoj misiji obećani život i druge sitne povlastice, se okuplja kada Midway City postane metom napada nepoznatog natprirodnog i nezaustavljivog bića.

Kritičari su za Odred otpisanih stvorili konsenzus ne samo o tome da je riječ o lošem filmu, nego i o razlozima zbog kojih je postao loš. Najčešće se spominje hipoteza da je Ayer započeo, a možda čak i napravio nešto što bi moglo biti dobro, ili barem gledljivo, ostvarenje, ali da su ga kalkulantski raspoloženi šefovi Warnera, nastojeći ga učiniti što prihvatljivijim najširoj mogućoj publici, izmijenili ne samo do neraspoznatljivosti nego i do nerazumljivosti. Do javnosti su još i prije same premijere dolazile o vijesti o nadosnimavanju pojedinih scena, kao i nastojanju da se u njega ubaci što više scena koje bi sadržajem ili općim tonom odgovarali traileru koji je nekoliko mjeseci ranije izazvao euforiju među fanovima. Argumenti za frankenštajnsku post-produkciju se u samom filmu mogu pronaći prije svega o kaotičnoj montaži koja, prije svega u prvom dijelu filma, zbivanja čini teško razumljivima. A također se teško oteti dojmu da je Odred otpisanih u svom originalnom obliku trebao biti mrtvački ozbiljan akcijski film o hrpi prilično loših ljudi regrutiranih da svijet spašavaju od nečega još goreg, ali i da je netko sve to odlučio “zasladiti” infantilnim humorom, ukloniti potencijalno uznemiravajuće nasilje i, konačno, loše ljude napravio dobrima kako bi dječici u kino-dvoranama ne bi davao neadekvatne životne uzore. Ono što možda najviše upada u oči je pomalo previše očigledan pokušaj da se u film ubaci nakon Batmana i Supermana najveća od svih ikona DC-jevog univerzuma – supernegativac Joker – i to na način koji, zapravo, i nema nekakve velike veze s radnjom. To što ga Jared Leto tumači na način koji je za nekoliko dimenzija ispod Jacka Nicholsona i Heatha Ledgera nimalo ne pomaže. Jedina stvar vezana uz epizodu s Jokerom je pojava Harley Quinn, možda najpoznatije i najživopisnije DC-jeve supernegativke, a koju s prilično entuzijazma tumači Margot Robbie.

Ona predstavlja glavni adut filma i manje-više jedini razlog zbog koga bi se nekome isplatilo odsjediti dva sata u kino-dvorani. Osim nje se među glumačkom postavom mogu istaći jedino Will Smith kao profesionalni ubojica koji pokušava ostati obiteljski čovjek i Jay Hernandez kao zlikovac traumatiziran osobnom tragedijom. Čak i da je ostatak glumačke ekipe bio na zadatku, teško bi pomogao nedovoljno razrađenim likovima, ali i kaotičnom i neuvjerljivom scenariju koji pliva u klišejima. Tako je pukovnik specijalaca zaljubljen u “metaženu” koju bi trebao čuvati, a na kraju upravo ona izaziva kaos koji će njegov tim morati “počistiti”. Za završni obračun, koji se odigrava noću na ulicama opustošenog grada, se na prvi pogled čini da je zamišljen u nekakvom “noirovskom” stilu, ali je na kraju noć bila samo izgovor za uobičajeno orgijanje majstora za specijalne efekte (kojima je dan-danas lakše raditi noćne scene). A oni su danas tako obični, a završna bitka tako antikatarktička i slična onoj u Zori pravednika (i sijaset drugih superherojskih filmova) da će onima koji to baš žele u sjećanju ostati prije zbog relativno oskudnog kostima koji nosi manekenka Delevigne. Onim najzagriženijim filmovima koji su se na Odred otpisanih “navukli” kao nekakvu superherojsku verziju Dvanaest žigosanih će cijelo iskustvo biti još gore; neumitne usporedbe s nepunih pola stoljeća starim ratnim klasikom koji možda nije imao cool costime, soundtrack i spec-efekte, ali je zato imao Leeja Marvina, Charlesa Bronsona i suvislu priču su po novi DC-jev film katastrofalne. Od DC-ja i Warnera ćemo nešto uistinu dobro u njihovoj filmskoj seriji, po svemu sudeći, morati čekati još par godina.

ODRED OTPISANIH
(SUICIDE SQUAD)
uloge: Will Smith, Margot Robbie, Joel Kinnaman, Jai Courtenai, Viola Davis, Jared Leto, Cara Delevigne, Adewale Akinnouye-Agbaje, Adam Beach
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Warner Bros./DC Comics, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

OCJENA: 3/10

 

RECENZIJA: Istjerivači duhova (Ghostbusters, 2016)

2016. godinu se na društvenim godinama počelo nazivati svakakvim imenima, i to zbog niza neobičnih i iznenađujućih događaja karakterističnih za vremena koja Kinezi u svojim kletvama znaju nazivati “zanimljivim”. Jedna od zanimljivih detalja je i taj da se prvi put dogodilo da neki veliki hollywoodski studio od publike traži da jedan njihov proizvod voli ukoliko želi ostati “na pravoj strani povijesti”. Ili, da budemo precizniji, svakoga onoga tko o tom proizvodu kaže nešto loše smatra ekvivalentom pedofila, čuvara u logoru smrti i sličnog ološa koji treba odvesti do najbližeg jarka u kome bi se s njime uredovalo po kratkom postupku. Ono što je u svemu tome zanimljivije jest vrsta filma kome se nešto tako dogodilo. Da li je riječ o nečemu nalik na 12 gnjevnih ljudi, Ubiti pticu rugalicu, U vrelini noći, Svim predsjednikovim ljudima ili nekoj sličnoj ozbiljnoj drami koja se bavi aktualnim društvenim problemom i publiku potiče da pomakne svoje lijene guzice kako bi pokušala stvoriti jedan bolji, ljepši, pravedniji svijet? Hollywood, naravno, više ne može, ne zna niti želi praviti takve filmove. Umjesto toga se sveti rat počeo voditi oko remakea tri desetljeća stare komedije o lovcima na duhove.

Riječ je, doduše, bila ne samo o najpoznatijoj komediji o lovcima na duhove, nego i jednom od najuspješnijih filmova 1980-ih, koji je stvorio armiju poklonika usprkos ne baš najuspješnijih pokušaja da se od njega stvori nekakva dugotrajnija franšiza. Istjerivači duhova iz 1984. godine je bio jedan od onih hollywoodskih blockbustera koji je, poput Finske u pjesmi Monty Pithona, “imao sve” – za svoje doba prilično originalni i intrigantni “high concept”, upečatljive likove koje je tumačila mala armija izuzetno nadarenih glumaca i komičara, impozantne specijalne efekte i lako pamtljivu naslovnu pjesmu koja teško izlazi iz uha. Naravno, kao i kod mnogih uspješnih filmova iz tog doba, hollywoodska pohlepa je nekoliko godina kasnije rezultirala nimalo potrebnim nastavkom koji je, usprkos komercijalnog uspjeha, njegove tvorce i ključne glumce potakao da skoro dva desetljeća pronalaze razloge zašto ne bi snimili treći. Smrt Harolda Ramisa, člana originalne postave, je priču o trećem nastavku Istjerivača duhova stavila van dnevnog reda, ali se vodstvo studija Columbia umjesto toga odlučilo za remake ili, kako se to danas voli govoriti “reboot”. I onda u nastojanju da se svemu da nekakva “moderna” i “aktualna” dimenzija došli na jednostavnu, ali s marketinške strane genijalnu ideju da se originalnom timu istjerivača duhova promijeni spol.

Vijest o Istjerivačicama duhovima je među fanovima i geekovima izazvala upravo onakve reakcije kakve je Sony samo mogao sanjati – negativne. Dijelom su one bile motivirane nostalgijom, dijelom sve opravdanijim revoltom protiv hollywoodske prakse besramnog recikliranja vlastite baštine, dijelom zbog još opravdanijih sumnji da će sve rezultirati još jednim upropaštavanjem uspomene na nekoć veliki film. Sonyjevim PR-ovcima je, pak, najviše pažnje izazvalo to što se u drvlju i kamenju koje se bilo survalo na njihov proizvod našla u takvim situacijama neizbježno velika količina komentara koja se ne može drukčije opisati nego kao seksistički troleraj. A što je, dakako, omogućilo da se glavne glumice predstave kao žrtve mizoginije i tako u cijelu dimenziju uvrste kulturni rat nalik na balkanske priče o ustašama, četnicima i partizanima. To je isto tako značilo da će mnogi kritičari, barem oni koji se vole smatrati “cool”, “hip” i “progresivnima”, moraju pronaći načina da o novim Istjerivačima duhovima pišu dobro, inače im prijeti rizik da ih se proglasi zadrtim primitivcima, trogloditima ili, Bože sačuvaj, onima koji misle da bi prst na američkom nuklearnom obaraču trebao držati Donald Trump umjesto Hillary Clinton.

Režija je povjerena Paulu Feigu, koji se posljednjih nekoliko godina specijalizirao za tzv. “ženske” komedije gdje nastupa prilično talentirana komičarka Melissa McCarthy. Scenarij, koji je Feig napisao zajedno s Katie Dippold, ne nastoji otkriti toplu vodu, te osnovni zaplet, ako se zanemari promjena spola među glavnim likovima, gotovo u potpunosti kopira original iz 1984. godine. Troje njujorških znanstvenica (McCarthy, Kristen Wiig i Katie McKinnon) koje se bavi paranormalnim istraživanjima izgubi posao te svoja profesionalna i stručna iskustva umjesto toga odluče komercijalno iskoristiti organizirajući službu za hvatanje i eliminaciju duhova, odnosno drugih onostranih i paranormalnih entiteta. Nedugo nakon što im se priključi afroamerička službenica podzemne željeznice (Leslie Jones), tim otkrije kako New Yorku prijeti opasnost od otvaranja portala u drugu dimenziju koji će na velegrad navući hrpu zlobnih duhova, odnosno kako mu prijeti apokalipsa. Vlasti su prema svemu tome skeptične i kada se zlokobne slutnje ostvare, na kraju ostaje tek usamljenoj četvorki da pokuša sama spasiti svijet od uništenja u spektakularnom uličnom obračunu.

Da počnemo s dobrim vijestima. Relativno nepoznata komičarka Katie McKinnon, kojoj je povjerna uloga najgeekovskije članice tima, je prilično impresivna i doima se kao pravo otkriće. Leslie Jones se, pak, doima daleko impresivnije od Ernieja Hudsona koji je tumačio njen ekvivalent u originalu. U posljednje vrijeme prilično vrijedni australski glumac Chris Hemsworth je također iskoristio rijetku priliku da nastupi u komediji, te se, izgleda prilično zabavljao tumačeći lik praznoglavog ljepotana.

I tu dobre vijesti prestaju. Barem ako ste imali nesreću da prije ovoga pogledate original. Jer, neumitne usporedbe – na koje će dodatno podsjetiti članovi originalne ekipe koji se svako malo pojavljuju u cameo ulogama – će jasno pokazati kako su novi Istjerivači lošiji od starih. I to nema nikakve veze s patrijarhatom ili rodnim stereotipima. McCarthy i Viig su tako vrhunske komičarke, daleko bolje od svojih daleko razvikanijih muških kolega, ali njihove uloge predstavljaju potpuno razočarenje. I to uglavnom zato što je scenaristički dvojac iz nekog neobičnog razloga napustio smisao za humor. A što se, po “dobrom starom” običaju, nastoji nadoknaditi dijaloškim aluzijama na razne banalne biološke procese, kao i orgijama specijalnih efekata koji, bez obzira na tehnološki napredak, danas izgledaju daleko prozaičnije nego što je to bio slučaj prije tridesetak godina. To posebno dolazi do izražaja u sceni završnog obračuna koja će kod gledatelja umjesto smijeha izazvati zijevanje.

O tome da li se Sonyju potpirivanje kulturnog rata u svrhu komercijalne promocije isplatilo se može raspravljati. Sudeći po komercijalnim rezultatima novi Istjerivači, čak i ako u obzir uzmemo neizbježni “spin” i hollywoodsko “kreativno” računovodstvo, možda nisu neki kataklizmički “flop”, ali su daleko od straobalnog hita koji je trebao opravdati kontroverze ili, srećom sada nešto malo manje vjerojatni, nastavak. S druge strane, možemo se tješiti da su se ove godine su se u svijetu dogodile daleko gore stvari od traljavo napravljenog hollywoodskog remakea. Kao što postoji i bojazan da će iz neke dalje perspektive i 2016. godina mnogima izgledati kao “dobra stara vremena”, kada je Hollywood “znao koristiti vlastitu baštinu”.

 

ISTJERIVAČI DUHOVA
(GHOSTBUSTERS)
uloge: Kristen Wiig, Melissa McCarthy, Katie McKinnon, Leslie Jones, Chris Hemsworth
scenarij: Katie Dippold & Paul Feig
režija: Paul Feig
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 116 min.

OCJENA: 4/10

 

RECENZIJA: Čudo s Hudsona (Sully, 2016)

Malo koje je mjesto toliko opsjednuto mladošću kao Hollywood, pa ne čudi što tamo i sredovječni muškarci znaju ulagati ogromne napore ne bi li izgledali poput tinejdžera (a o ženama da i ne govorimo). Stoga je prilična rijetkost u Hollywoodu vidjeti nekoga tko svoje više nego poodmakle godine nosi sa dostojanstvom, te među svojim kolegama usprkos toga uživa ugled. Jedna takva osoba je Clint Eastwood, nekoć velika glumačka zvijezda koji se možda povukao iza kamere, ali i u devetom desetljeću života nastavlja izuzetno uspješnu karijeru kao režiser. Jedan takav uspjeh predstavlja i Čudo s Hudsona, biografski film koji je usprkos naizgled neatraktivne teme i publici unaprijed poznate priče uspio izbiti na prvo mjesto gledanosti u sjevernoameričkim kino-dvoranama – dostignuće koje je izmicalo Eastwoodovim mnogo mlađim i trenutno razvikanijim kolegama.

Temeljni razlog uspjeh filma (koji se u originalu prema glavnom protagonistu zvao Sully) jest u tome što je riječ o priči nakon koje se gotovo sva publika može osjećati dobro – dramatičnoj, naizgled nevjerojatnoj, ali temeljenoj na stvarnim činjenicama. 15. siječnja 2009. godine je putnički zrakoplov Airbus A-320 u vlasništvu tvrtke US Airways poletio s njujorškog aerodroma La Guardia prema gradu Charlotte u sklopu rutinskog leta čije je krajnje odredište bilo Seattle na drugom kraju Amerike. Let br. 1549, međutim, nije okončan ni na jednom od ta dva odredišta. Samo dva minuta nakon uzlijetanja je zrakoplov pogodio jato kanadskih gusaka što je prouzročilo prestanak rada oba motora. Ostavši bez pogona, pilot Chesley “Sully” Sullenberger (Hanks) ga je pokušao vratiti na La Guardiu, ali je, shvativši da za to neće imati dovoljno vremena niti visine, umjesto toga odlučio sletjeti na površinu rijeke Hudson. Ta se odluka pokazala ispravnom – ne samo što je izbjegao udariti u zgrade usred sličnim događajima još uvijek traumatiziranog megalopolisa, nego je slijetanje izvedeno besprijekorno, a nakon čega je posada isto tako besprijekorno uspjela evakuirati sve putnike, a lokalne vlasti izvele isto tako besprijekornu akciju spašavanja, pa je tako incident završio sa svih 150 putnika i 5 članova posade na životu.

Letovi putničkih zrakoplova u pravilu pažnju medija mogu privući jedino, u srećom sve rjeđim, situacijama kada nešto na njima krene katastrofalno krivo. Tako loše priče koje na kraju imaju dobru završnicu su još rjeđe, pa ni ne iznenađuje što je Sullenberger u hipu postao nacionalni heroj i medijska zvijezda. Scenarij Todda Komarnickog, temeljenog na njegovoj vlastitoj knjizi, sve te događaje prikazuje na nelinearan način – prvo kao noćnu moru samog Sullenbergera u kojoj su stvari ne samo krenule nego i završile krivo, a potom kroz flashbackove neposredno pred javno saslušanje pred saveznim vlastima koje nastoje utvrditi da li je slijetanje na ledenu rijeku bilo ispravan potez i da li je “Sully” svojim postupkom zapravo nepotrebno ugrozio živote putnika. Eastwood pri svemu tome ne otkriva toplu vodu i, zapravo, na prilično konvencionalan način prikazuje same događaje, a Hanks lik herojskog pilota tumači na ne baš previše impresivan, ali na kraju ipak adekvatan način. Problem za film je prije svega u tome što se svih tih nekoliko dramatičnih minuta nekako mora rastegnuti na cjelovečerno trajanje; zato su u film ubačene i inače nepotrebne scene koje prikazuju Sullenbergerovu mladost i karijeru u ratnom zrakoplovstvu. Najviše izvještačenim se, međutim, prikazuju scene saslušanja gdje se na prilično “umjetan” način pumpa napetost, odnosno pokušava prikazati kako je Sullenbergerova sudbina i nastavak profesionalne karijere ovisila o zrakoplovnim simulacijama. Krajnji ishod, međutim, nikada nije bio u pitanju, ali to teško da je bilo toliko bitno scenaristima, Eastwoodu, a na kraju i samoj publici. Čudo s Hudsona, iako se čini primjerenijim materijalom za dokumentarni (ili u neka druga vremena niskobudžetni televizijski film), ipak je na kraju ostvario svoju svrhu – publici je prikazao da se ponekad neke priče dostojne zapleta hollywoodskih filmova znaju zbiti u stvarnosti, i imati ishod koji će svima moći donijeti ponekad tako teško ostvariv smiješak na lice.

ČUDO S HUDSONA
(SULLY)
uloge: Tom Hanks, Aaron Eckhart, Laura Linney
scenarij: Todd Komarnicki
režija: Clint Eastwood
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 96 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Psi rata (War Dogs, 2016)

Događaji od prije četvrt stoljeća u ovom dijelu svijeta izazivaju i još dugo će izazvati rasprave o njihovim uzrocima i posljedicama, ali je zato nimalo sporan fenomen koji opisuje izreka da je “netko u ratu dobio metak, a netko dobio imetak”. Zapravo, svijest o tome da je netko debelo omastio brk na nečijoj krvi i stradanjima je u Hrvatskoj toliko rasprostranjena da je prilikom posljednje promjene Ustava našla izraz kroz odredbe o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva – gesta čija je spektakularnost onima ciničnijima bila dobar indikator koliko će ta slova biti živahna na papiru. Hrvatski i drugi ratni stradalnici se mogu tješiti da nisu jedini u današnjem svijetu koji su poslužili svakojakom šljamu da se obogati na njihovoj nesreći, te da se, doduše u bijelom svijetu, zna ponekad dogoditi da ratni profiteri ipak dobiju djelić onoga što su zaslužili. S druge strane, prilična rijetkost je i da će pri tome postati protagonisti visokobudžetnog hollywoodskog filma, kao što je slučaj s Psima rata Todda Phillipsa.

Radnja filma se temelji na istinitoj priči, odnosno članku časopisa Rolling Stone o dvojcu trgovaca oružjem iz Miamija. Protagonist i narator je David Pakouz (Teller), mladi maser koji je 2005. godine svu ušteđevinu uložio u propali posao opskrbe staračkih domova, te je više nego voljan okušati se u nekim drugim oblicima poslovne djelatnosti. Prilika za to se pruži kada na pogrebu slučajno sretne Efraima Diverolija (Hill), najboljeg prijatelja iz gimnazijskih dana koji je u međuvremenu započeo s poslom prodaje vatrenog oružja. Pakouz počne raditi za Diverolija i njegovu kompaniju AEY, a čija se poslovna strategija temelji na korištenju raznoraznih zakonskih i drugih rupa koje malim “igračima” omogućavaju da se ravnopravno natječu za opskrbu američkih oružanih snaga kojima su zbog ratova u Afganistanu i Iraku naglo narasle potrebe za novim oružjem, streljivom i opremom. Iako se Pakouz intimno protivio, pa čak i prosvjedovao protiv rata, zajedno sa svojim partnerom u njega postaje uključen, pa čak i mora osobno sudjelovati u po život opasnom prijevozu talijanskih “beretta” za proameričku policiju u okupiranom Iraku. Posao predstavlja trijumf, AEY raste i dobiva nove zaposlenike, a Pakouz sa svojom mladom suprugom Iz (de Armas) stječe bogatstvo i luksuz o kome je samo mogao sanjati. No, to predstavlja samo prvi korak prema još unosnijem i spektakularnijem poslu vezanom uz opskrbu afganistanske vojske streljivom za “kalašnjikove”, a kome bi kao izvor trebalo poslužiti bogate zalihe skladištima postkomunističke Albanije.

Todd Phillips je najpoznatiji po Mamurluku, pa će neki biti skloni pronalaziti sličnosti između te trilogije i Pasa rata. Žanrovsko određenje crne komedije, odnosno muški protagonisti skloni ekscesnom i destruktivnom ponašanju su, međutim, jedine čvrste poveznice. A i “zločestoća” protagonista se manje vidi kroz pijančevanje, drogiranje i slično (koje je tu tek ilustracija svega onoga što “krvavi novac” može donijeti) koliko kroz mnogo ozbiljnije posljedice njihove djelatnosti po širu okolinu, bilo da je riječ o obitelji, zlosretnim poslovnim partnerima, poreznim obveznicima ili cijelom svijetu. Phillips se stilski daleko više oslanja na Scorsesejeve Dobre momke, koristeći Pakouza kao poluciničnog naratora, te bacajući filmofilima brojne eksplicitne reference na de Palmino Lice s ožiljkom. Scenarij koji je Phillips napisao zajedno sa Stephenom Chinom i Jasonom Smilovicem, pak, prečesto pleše na granici crne komedije i “ozbljne”, odnosno politički angažirane drame, a završnica, koja se događa u sumornoj Albaniji, u velikoj mjeri predstavlja otklon od “šarene” prve dvije trećine filma. Teller se, pak, za razliku od uvijek raspoloženog Hilla, čini pogrešnim izborom za glavnu ulogu, odnosno jednostavno izgleda predobar za lik koji bi teško itko mogao nazvati “klasičnim” pozitivcem. Kada se svemu tome doda bivša kubanska manekenka de Armas u glavnoj ženskoj ulozi, Psi rata počinju previše sličiti na hollywoodski film u onom lošem smislu riječi, odnosno udaljavaju se od nekakvog ozbiljnog pokušaja da se govori o problemima stvarnog svijeta. U tome izgleda još gore kada se usporedi sa tematski srodnim ostvarenjima kao što su Vuk s Wall Streeta i Gospodar rata, a od kojih je ovaj potonji gotovo identičnu temu prikazao na mnogo efektniji i energičniji način. Netko bi mogao reći da ratni profiteri uistinu dobar film možda i nisu zaslužili.

PSI RATA
(WAR DOGS)
uloge: Jonah Hill, Miles Teller, Ana de Armas, Bradley Cooper
scenarij: Stephen Chin, Todd Phillips & Jason Smilovic
režija: Todd Phillips
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 86 min.
OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Opasnost iz dubine (The Shallows, 2016)

Velike i korisne stvari mogu nastati iz pobuda koje bi mnogi, proglasili najblaže rečeno, trivijalnima. Tako se priča da je Internet Movie Database, danas vjerojatno najvažniji i najpouzdaniji izvor podataka o filmskoj djelatnosti na svijetu, prije četvrt stoljeća nastao tako da su geekovi na tadašnjem primitivnom Internetu (koji su u 99,99 % slučajeva bili mladi i napaljeni muškarci) počeli raspravljati koja je od popularnih filmskih glumica ljepša te počeli organizirati podatke radi referenci i boljih argumenata za raspravu. Slične stvari se događaju i ova, navodno prosvjećenija i politički korektnija vremena. Argument za to bi mogao predstavljati The Shallows (doslovno “Plićak”), hollywoodski film čiji su naslov naši distributeri s uobičajenom dozom “produhovljenosti” i preciznosti preveli kao Opasnost iz dubine. Iako je nezahvalno špekulirati o tome kako je taj film nastao, postoji velika vjerojatnost da je njegov začetak bilo ideja o cjelovečernjem filmu čiji je protagonist mlada i privlačna žena koja se skoro sve vrijeme na ekranu nalazi odjevena u bikini.

Heroina filma, koju tumači Blake Lively, je Nancy Adams, američka turistica koja je došla u Meksiko, prije svega zato da pronađe usamljenu skrivenu plažu o kojoj je pričala nedavno preminula majka, a na kojoj je bila doznala da je trudna. Nancy je također strastvena surferica te je oduševljena s plažom gdje joj valovi omogućavaju da uživa u svojoj omiljenoj aktivnosti. No, dojam kvari dolazak lešine uginulog kita koja kod sebe privlači galebove, ali, na kraju, i neke mnogo veće i opasnije primjerke oceanske faune. Nancy to shvati tek kada je napadne i ugrize velika bijela psina, od koje će tek zahvaljujući sretnom spletu okolnosti uspjeti pobjeći te pronaći utočište na jednoj hridi. To je, međutim, tek početak problema, s obzirom da do kopna odakle bi trebala potražiti pomoć treba doplivati, a što morska neman strpljivo čeka kako bi dovršila svoj posao. Nancy je prisiljena koristiti svu svoju domišljatost i snagu volje kako bi pokušala preživjeti, a osim morskog psa se mora suočiti sa žeđi, dehidracijom i iscrpljenošću.

Scenaristu Alexanderu Jaswinskom se mora odati priznanje zbog toga što je ideju, koja na prvi pogled izgleda tek kao izgovor za cjelovečernji modni foto session Sport Illustrateda, uspio pretvoriti u punokrvni i, može se komotno reći, efektni triler o preživljavanju. Misao vodilja pri svemu tome je trebala biti jednostavnost, a tome se priklonio i španjolski režiser Jaume Collet-Serra, specijalist za žanrovska ostvarenja. Nancy je jedini lik u filmu, i gotovo sve vrijeme se zbivanja i radnja prate iz njene perspektive. Izuzetak je sam početak, odnosno scena u kojoj se pronađe GoPro kamera sa snimkama čiji sadržaj, u najboljoj tradiciji found footagea, sugerira završnicu daleko od konvencionalnog hepi enda. Collet-Serra odmah nakon toga potpuno mijenja ton, odnosno Nancyn dolazak i boravak na plaži prikazuje kao idiličan izlet, bez ikakvih lažnih najava opasnosti i užasa; umjesto toga vrlo inteligentno koristi priliku da gledatelje upozna za geografskim okolnostima koje će igrati izuzetnu ulogu u završnici, isto kao i time da je Nancy atletski sposobna, ali i kao bivša studentica medicine opskrbljena određenim znanjem i vještinama koje će joj omogućiti preživljavanje. Filmofilima će posebno u oči upasti posvete Spielbergovim Raljama; to uključuje i znamenitu početnu scenu pa se tako Opasnost iz dubine može shvatiti i kao pokušaj odgovora na pitanje što bi bilo da je završila drukčije, odnosno da je zlosretna kupačica uspjela pronaći privremeno utočište na plutači. Kao zanimljivo rješenje se javljaju i Nancyini monolozi, koji na prilično efektan i uvjerljiv način publici pokazuju njeno razmišljanje, odnosno pomažu da shvate kako pokušava riješiti svoj problem jednom kada se nađe sama samcata na hridi.

Problemi za film, međutim, nastaju u drugom dijelu filma, kada se Nancy suoči s nemani, čiji se postupci – nastojanje da se vreba i pojede relativno sitan živi plijen kada u blizini pluta hrpa kitovog mesa – ne čine previše uvjerljivima. Horor i drugi klišeji se javljaju i u likovima nekolicine zlosretnih Meksikanaca koji će se, poput junakinje, naći na istom mjestu, ali će doživjeti bitno različitu sudbinu, odnosno kao scenarističko topovsko meso demonstrirati što čeka Nancy ako počini kobnu pogrešku. Pomalo nepotrebnim se čini i podzaplet koji Nancy opisuje kao traumatiziranu preranom smrću majke, odnosno cijelu pustolovinu svodi na njeno nastojanje da metaforički pobijedi svoje demone, ponovno pronađe sebe i nastavi prekinuti studij medicine. Najgora od svega je, pak, završnica koja se pretvara u orgiju specijalnih efekata i koja svojom neuvjerljivošću kvari dojam. Srećom, ne toliko bitno da potpuno pokvari druge kvalitete, pa se zbog svoje kratkoće, jednostavnosti i neotkrivanja tople vode Opasnost iz dubine može preporučiti čak i onim gledateljima koji previše ne mare za prizor Blake Lively u kupaćem kostimu.

OPASNOST IZ DUBINE
(THE SHALLOWS)
uloge: Blake Lively
scenarij: Anthony Jaswinsky
režija: Jaume Collet-Serra
proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
trajanje: 86 min.
OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Labirint: Kroz spaljenu zemlju (Maze Runner: The Scorch Trials, 2015)

Ekranizacije danas u Hollywoodu izuzetno popularnih omladinskih distopijskih SF-romana u pravilu dolaze u obliku ciklusa od najmanje tri naslova (koji se temelje na pravilu i takvi romani dolaze u obliku ciklusa od najmanje tri knjige). Još jedno pravilo kaže da drugi film iz tog ciklusa, temeljen na drugoj knjizi iz trilogiji, mora biti lošiji od prvog. Ali, netko će uvijek reći da pravila postoje da se krše. Da li je to bila iskrena namjera autora ciklusa temeljenog na romanu Maze Runner Jamesa Dashnera nije poznato. U svakom slučaju, oni su prošle godine prikazanim filmom Labirint: Kroz spaljenu zemlju to pravilo prekršili.

To, zapravo i nije bilo tako teško, s obzirom da prethodni film, Labirint: Nemogući bijeg, i nije bio posebno dobar. A što se pogotovo odnosi na zbrzanu i konfuznu završnicu u kojoj se protagonistu Thomasu (O’Brien) i njegovim drugovima koje je uspio izvući iz podzemnog labirinta nastoji objasniti zašto je tamo bio završio i što ga čeka na površini. Organizacija WCKD (ili, u hrvatskom prijevodu, ZLOPAK) je Thomasa i društvo koristila kao pokusne kuniće kako bi pronašla lijek za neizlječivi virus zvan Baklja koji je opustošio solarnom erupcijom ionako opustošenu Zemlju. Novi film počinje u trenutku kada je završio stari – kada grupa naoružanih ljudi protagoniste vodi na sigurno od ZLOPAK-a. No, Thomas postane sumnjičav prema svojim dobročiniteljima na čelu sa Jansonom (Gillen), a te se sumnje opravdaju kada se ispostavi da njegove drugove otimaju i podvrgavaju nekakvom neobičnom postupku, odnosno da je Janson u stvari ZLOPAK-ov čovjek. Thomas ponovno organizira bijeg, ali se ispostavi da ga osim progonitelja u uništenom svijetu čekaju ne samo glad, žeđ, oskudica, loše vrijeme, nego i žrtve Baklje koje je bolest pretvorila u krvoločne i opasne zombije. Thomasu jedinu nadu vidi o pričama o pokretu otpora zvanom Desna ruka koji se krije negdje u planinama. Na dugom i opasnom putovanju će im pomoć pružiti grupa preživjelih na čelu sa Jorgeom (Esposito).

Wes Ball, koji je režirao prethodni nastavak, je u novom imao bitno lakši zadatak, a isto se može reći za scenariste. Nakon što je pitanje o čemu je, zapravo, u filmu riječ i kakav je svijet gdje se odvija radnja odgovoreno, Kroz spaljenu zemlju se može gotovo u potpunosti posvetiti praktičkim pitanjima. To znači da, nakon što se za nekih 15-20 minuta odigra “iznenadni” obrat koji su i oni manje iskusni gledatelji mogli naslutiti, ostaje manje-više rutinski posao u prikazu kako se Thomas i društvo trebaju izvući iz nevolje u kojoj su se našli. Ballu je posao lakši utoliko što mjesto radnje više nije ograničeno, odnosno što ima malo više slobode da stvori budući distopijski svijet. Ni tu, međutim, nema nekog velikog otkrivanja tople vode – uglavnom se sve svodi na uobičajene vizualne klišeje vezane uz pustinju, gomile pijeska i ruševine nekadašnjih megalopolisa. Ipak, tu i tamo se može pronaći poneki svijetli trenutak. Prije svega se to odnosi na to da su protagonisti prisiljeni kretati se unutar ruševina, te ih upravo tamo vrebaju najveće opasnosti u liku mutanata. Poznavatelji video-igara će, pak, u vizualnim i drugim rješenjima Spaljene zemlje pronaći prilično snažan utjecaj hvaljene post-apokaliptičke igre The Last of Us. Stoga se ovaj film, dijelom isto i zbog određenih scenarističkih rješenja, može shvatiti i kao njen svojevrsni remake ili barem homage, te kao takav funkcionira čak i ako se u obzir uzmu daleko manje prostačkog rječnika ili eksplicitnog nasilja uzrokovanog neumitnim cenzorskim obzirima filma namijenjenog tinejdžerskoj publici.

Završnica filma, pak, donosi veliki oružani obračun koji, pak, neće riješiti ništa, nego će tek dodatno zakomplicirati stvari i umjesto raspleta stvoriti novi cliffhanger koji se, očekivano, mora razriješiti u trećem nastavku. No, cijela je stvar ovdje daleko manje konfuzna i isforsirana nego na kraju Nemogućeg bijega, te će gledateljima manje ići na živce. Kada se još tome doda da mladoj i često bezličnoj, i ne previše talentiranoj glumačkoj ekipi društvo prave njihovi stariji, iskusniji i mnogo efektniji kolege. To se, prije svega kada je u pitanju Esposito, odražava kroz daleko višu kvalitetu glume, Kroz spaljenu zemlju bi se u kontekstu današnjih hollywoodskih distopijskih franšiza mogla shvatiti i kao jedno od rijetkih ugodnih iznenađenja.

LABIRINT: KROZ SPALJENU ZEMLJU
(MAZE RUNNER: THE SCORCH TRIALS)
uloge: Dyan O'Brien, Kaya Scodelario, Thomas Brodie-Sangster, Giancarlo Esposito, Aidan Gillen, Ki Hong Lee, Patricia Clarkson
scenarij: T. S. Nowlin
režija: Wes Ball
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.
trajanje: 131 min.
OCJENA: 5/10

 

RECENZIJA: Milijarde (Billions, sezona 1, 2016)

Oni koji u posljednje vrijeme pokušavaju pratiti političke rasprave na online forumima i društvenim mrežama, barem one ozbiljnije koje se bave nešto univerzalnijim temama od pretpolitičkih prepucavanja na etničkim, plemenskim, vjerskim, sportsko-navijačkim ili sličnim osnovama, vjerojatno će zaključiti da bi većini njih nekakav zajednički nazivnik trebala predstavljati sukob između kapitalizma i socijalizma. Riječ je o debati koja traje posljednjih par stoljeća, a koja se može, na ovaj ili onaj način nadovezivati na razne druge sporove. To je pogotovo došlo do izražaja od 2008. godine kada je veliki krah na njujorškoj burzi i globalna recesija pokazao da je mnogo toga trulog u suvremenom kapitalizmu, a mnoge potakao da ponovno počnu promišljati o socijalizmu kao njegovoj alternativi. Antikapitalističku raspoloženje je na određeni način nastojao iskoristiti i Hollywood, pa se svako malo pojavi film u kome je neki od likova pozitivac ili se takvim nastoji predstaviti tako što riječima i dijelom udara na “1%”. Nešto ozbiljniji odrazi takve debate na ekranima, odnosno oni koji bi kroz nešto uravnoteženiji pristup izbjegli crnobijeli tretman takve teme, su relativno rijetki. Jedan od njih predstavlja dramska TV-serija Milijarde čija se prva sezona početkom 2016. godine prikazivala na programu kanala Showtime.

Osnovni zaplet serije je vrlo jednostavan, te se svodi na sukob dvojice muškaraca opskrbljenih velikim talentom i još većim egom. Bobby “Axe” Axelrod (Damian Lewis) je burzovni mešetar koji je u nepuno desetljeće i pol od svog investicijskog fonda učinio jednu od najvećih institucija Wall Streeta i pri tome stekao status celebrityja i popularnost čak i među burzovnim mešetarima nesklonim masama Njujorčana. Charles “Chuck” Roades Jr. (Paul Giamatti) je federalni tužitelj za Južni distrikt New Yorka koji u svojoj karijeri nikada nije izgubio u sudnici, te stekao veliki ugled globeći i trpajući u zatvor poslovne ljude i mešetare koje se bogate insajderskim trgovanjem i sličnim ilegalnim burzovnim manipulacijama. Čak i jedan tako veliki grad kao New York je premalen za takva dva čovjeka, te ne treba dugo čekati povod za izbijanje otvorenog sukoba. Kada Axelrod, suprotno savjetima, za besramno visoku svotu kupi vilu u bogataškom odmaralištu Hamptons, Roades to shvaća kao izazov te započinje istragu koja ima za cilj raskrinkati financijske i druge malverzacije u Axelrodovom poslovnom imperiju te tako na kraju sebi pribaviti najveći “skalp” u karijeri. Taj zadatak neće biti lagan, jer se i Axelrod za njega pripremio, shvativši istragu kao još jedan izazov u svojoj karijeri, a osim ogromne količine novca kojima se kupuju informacije, iza sebe ima i malu armiju suradnika i uposlenika koji ga štuju kao božanstvo. Roades se, pak, tome suprotstavlja svojim malim, ali izuzetno talentiranim timom mladih tužiteljia motiviranih političkim ambicijama. I jednom i drugom, međutim, poteškoće čini to su međusobno povezani kroz Wendy Roades (Maggie Siff), Roadesovu suprugu koja je također ima impresivnu psihologa, ali u Axelrodovoj tvrtki čije tajne svom mužu ne smije odati iz profesionalnih razloga.

Od tri pisca koji predstavljaju službene tvorce serije, dvojica – David Levien i Brian Koppelman – su široj publici poznati kao tvorci nekoliko filmskih scenarija posvećenih profesionalnim kockarima, kao što je Rounders sa Mattom Damonom. Treći član tima, Andrew Ross Sorkin (inače u nikakvom srodstvu sa svojim daleko poznatijim prezimenjakom Aaronom), je poznat kao novinar specijaliziran za poslovne teme, a čije je najpoznatije djelo bila knjiga Too Big to Fail posvećena velikom burzovnom kraju 2008. godine (i kasnije adaptirana u HBO-v kablovski film). Sve je to trebalo jamčiti da bi gledateljima svijet financijskog kapitala i aktivnosti na Wall Streetu, često teško razumljive čak i onima koji imaju diplomu ekonomskog fakulteta, običnoj publici trebalo dočarati na koliko-toliko pristupačan način. U seriji, međutim, nekog naročitog kopanja po naličju američkog poslovnog establishmenta baš i nema, te se sve svodi na relativno jednostavne populističke slogane o insajderskom trgovanju kao “namještanju igre” i “prijevare” u kojoj se “veliki igrači” iz “1%” besramno bogate na račun “malog čovjeka”, ali isto tako i njihovu antitezu koja daje suprotan stav o kapitalizmu kao najčišćem oličenju američkog sna i jedinoj mogućnosti da se netko marljivim, upornim (iako ponekad ne i sasvim legalnim) radom sa dna popne na vrh.

Najveća je vrijednost Milijardi u tome što se sukob između kapitalizma i socijalizma odražava kroz dva lika, i to na način da nitko od njih nije prikazan kao apsolutni junak ili zlikovac. Za Axelroda je jasno da svoje bogatstvo nije u potpunosti stekao niti ga čuva na potpuno legalan način, te da je osim podmićivanja spreman i za neke moralno dvojbenije radnje; s druge strane serija ističe kako je bio skromnog podrijetla, te da se nakon stjecanja bogatstva njime nije bahato razmetao, te kako je u privatnom životu besprijekoran roditelj i vjeran suprug. U Milijardama se tako prikazuje kako kapitalizam, koga Axelrod oličava može biti dobar. Suprotne vrijednosti, odnosno ono što bi u kontekstu serije trebalo biti “socijalizam” – nastojanje države i drugih javnih institucija da se ekonomija stavi pod čvršći nadzor – simbolizira Roades kao talentirani, uporni, uspješni državni činovnik koji svoj, relativno slabo plaćeni posao zbog koga ga većina poznanika mrzi, radi usprkos toga što je ima bogatog i utjecajnog oca koji mu je mogao urediti daleko unosniju i manje stresnu karijeru. Za one koji vjeruju da svi problemi današnjeg svijeta potječu od zlih “1%” s Wall Streeta, Roades je pozitivac. U seriji on, međutim, nije nimalo savršen – prema svojim kolegama i prijateljima je izuzetno neugodan i nimalo ne krije svoje frustracije, a na kraju uvjerenje da se protiv Axelroda i njemu sličnima ne smiju birati sredstva, izgubivši tako svoju moralnu prednost.

Koncept Milijardi je sjajno postavljen, a Lewis i Giamatti se čine savršenim izborom za tako snažne, upečatljive i izvrsno napisane likove. Scenaristički trojac, međutim, nije znao taj koncept i likove pretočiti u nekakav čvrst i koherentan zaplet, barem ne onaj koji bi opravdao jednu ili dvije sezone (čak i one skraćene od 12 epizoda). Zato je od samog početka scenarij inficiran melodramom i brojnim detaljima koji se čine primjerenijim “trash” sapunicama nego ozbiljnoj seriji na aktualnu temu. To se može vidjeti na samom početku kroz lik Wendy, koji na prilično neuvjerljivi način povezuje dvojicu glavnih likova , dodavši svemu tome i motiv seksualne napetosti između psihologinje i njenog karizmatskog pacijenta, kao i patološke ljubomore fizički neuglednog muža. Milijarde, međutim, idu još dalje u nastojanju da za ekrane prikuju “trashu” sklonu publiku, pa je tako odnos između Wendy i njenog muža dodatno zakompliciran time da njih dvoje prakticiraju BDSM. Iko je u seriji bilo prilično dobro napisanih i ocrtanih likova, kao i vrlo dobrih epizoda (poput “Quality of Life” u kojoj se kroz flashbackove vješto koristi podzaplet vezan uz jednog od Axelrodovih zaposlenika), nju je od samog početka bilo teško shvatiti potpuno ozbiljno. I na kraju, kada prva sezona završi obveznim i predvidljivim cliffhangerom, gledatelj će, opterećen svim tim “trash” sadržajima, postaviti prilično neugodno pitanje što ga čeka u drugoj.

OCJENA: 6/10

Senzacionalna vijest stara 2000 godina

Afera “Štracagate” posljednjih par dana zabavlja hrvatsku javnost, i to prije svega na razne manje ili više duhovite načine na koje se riječ “straca” pokušava uvaliti u meme ili tvitove. I to dakako, od one  liberalne, lijeve, bienpensantske urbane strane koja nastoji biti “hip” i “cool”, odnosno svojom modernom prosvijećenošću se izdići iznad nazadnjačke seljačke mase.

Problem je, dakako, u tome što se u svom tom “štraciranju” progresivni hrvatski borci za ženska prava i moderna shvaćanja odaju dojam da ih netko poput ovaca vodi na pašu, odnosno da je eksplozija bijesa prema kardinalu Puljiću na malo neobičan način koincidirala s aferom Karamol – mnogo aktualnijim i po budućnost države događaje važnijim događajem. Netko bi na takvu koincidenciju reagirao s uobičajenim teorijama zavjere ili ciničnim hvaljenjem Karamarkovih ili nekih drugih “spinmajstora” koji psima sa suprotne strane bacaju štap kulturnih ratova za kojim će refleksno potrčati. Occamova oštrica, pak, sugerira mnogo jednostavnije objašnjenje, odnosno specifičan splet okolnosti koji je hrvatskoj verziji SJW-ova donio domaću verziju tragične priče o lavu Cecilu ili #hasjustinelandedyet.

A ono što posebno upada u oči jest i to da se novorođeni “štracoborci” pri tome nisu trebali naročito truditi da otkriju uzrok svog gnušanja, niti je on nešto naročito nov. Kardinal Puljić, naime, u spornom govoru nije izrekao ništa što već nije kanonizirano kao službeni stav Katoličke crkve. Može se raspravljati je li riječ koju je primijenio uvredljiva, ali je njome samo na nedvosmislen način iskazano neprijateljstvo Crkve prema bilo kakvoj seksualnoj aktivnosti koja prije toga nije bila sankcionirana od strane te same Crkve kroz instituciju braka. I to neprijateljstvo, dakako, nije od jučer. Inzistiranje na monogamnom heteroseksualnom braku kao jedinom prihvatljivom obliku zadovoljavanja spolnog nagona predstavlja konstantu kršćanskog morala, odnosno nauk Katoličke crkve o ljudskoj seksualnosti je samo izvedenica shvaćanja koja se, s manjim ili većim modifikacijama, mogu pronaći gotovo u svim monoteističkim ili abrahamskim religijama u prethodnih par tisuća godina.

O tome je li taj stav moguće pomiriti s modernim svijetom i njegovim konceptom slobodne ljubavi se može raspravljati, a to znaju činiti i sami katolici koji pokušavaju svoja katolička vjerovanja uskladiti s ne-katoličkim životnim stilovima. No, sve dok takvih promjena ne dođe, riječi kardinala Puljića o “štracama” ne predstavljaju nikakav eksces niti nekakav poseban skandal. Promiskuitetni katolici se možda mogu osjećati uvrijeđenima, ali teško iznenađenima; barem oni koji su mogli malo proučiti nauk vlastite Crkve kojom, bez obzira na PR priče o “cool” i “hip” papi Franji, dominiraju konzervativizam i tradicija, a pogotovo na ovim prostorima. U ovakvim slučajevima im bi najbolji put bio da se ili prilagode “novoj” realnosti, odnosno postanu skrušeni pokajnici koji će svoj život pomiriti sa shvaćanjima Svetog Tome Akvinskog ili da budu dosljedni i napuste Crkvu, odnosno pokušaju pronaći novu religijsku zajednicu koja će biti daleko bolje usklađena s vlastitim životnim stavovima.

“Štracagate”, čije se izbijanje prije svega može objasniti time da su mnogi poput nojeva držali glave u pijesku i ignorirali neke “uncool” činjenice o Crkvi, pak, sugerira da će se opet ići linijom manjeg otpora, odnosno da će se umjesto ispisivanja djece sa školskog vjeronauka, odbijanja crkvenih vjenčanja ili neizjašnjavanja rimokatolikom u službenim dokumentima sve svesti na uobičajeno šeranje mema na Facebooku i Twitteru.

RECENZIJA: Preljub (The Affair, sezona 2, 2015)

Ostale sezone: 1, 3

Čak i u našem Zlatnom dobu televizije važi pravilo da se i najbolje serije s vremenom pretvaraju u sapun. Talent i kreativnost mogu pomoći jedino u tome da se taj proces što duže odgodi, odnosno serijama omogući da prestanu na dostojanstven način. Pri tome je najkritičniji trenutak prijelaz iz prve u drugu sezonu, kada su autori pod strahovitim pritiskom da iskušaju nešto novo. Jedan od primjera bi mogao biti Preljub, hvaljena serija u produkciji kablovske kuće Showtime. Da je pritiska bilo, možda najbolje svjedoči to što je Hagai Levi, jedan od njenih tvoraca, otišao iz scenarističkog tima, prepustivši kormilo u potpunosti svojoj štićenici Sarah Treem.

Kompleksna narativna struktura iz prve sezone je, pak, ostala zadržana. Okvirni zaplet se događa u sadašnjosti i prikazuje kako se njujorškom književniku Noahu Sollowayu (Dominic West) sudi za nehotično ubojstvo motornim vozilom, dok sadržaj svake epizode prikazuje događaje iz prošlosti koji su doveli do tog incidenta. To se u drugoj sezoni odnosi na posljednice preljubničke veze sa Alison Bailey-Lockhart (Ruth Wilson), konobaricom iz Montauka, turističkog gradića na Long Islandu gdje je Solloway bio došao provesti praznike zajedno s obitelji. Kao rezultat su se raspala dva braka – Noah je napustio svoju suprugu Helen (Maura Tierney), a Alison svog supruga Colea (Joshua Jackson). Kao i u prvoj sezoni, i u drugoj je gotovo svaka epizoda podijeljena u dva dijela, od kojih svaki prikazuje događaje iz perspektive različitog lika; u prvoj sezoni su to bili Noah i Alison, dok su im se u drugoj sezoni pridružili Helen i Cole.

Ako je Sarah Treem htjela da druga sezona pruži nešto novo, može se reći da je u tome uspjela. Dijelom zbog banalne činjenice da je preljubnička afera završena, a Montauk previše malen da bi se u njemu mogla odigravati glavna radnja bez sapunskih intervencija, serija se zajedno sa dvoje glavnih likova uglavnom preselila u New York. To sa sobom donosi nešto veći raspon likova i mogućih novih podzapleta, a što se najbolje vidi u scenama koje se tiču Colea i koje se uglavnom odvijaju u Montauku, te koje predstavljaju gore dijelove sezone. Najveći problem je u Coleu, liku koga je prethodna sezona najmanje mazila, te koji je, ostavši bez supruge, imanja, a na kraju i obitelji, velikim dijelom zaslužio simpatije publike. Scenaristi, međutim, to prilično otežavaju time što najveći dio sezone prikazuju njegovo autodestruktivno tavorenje u alkoholu, drogi i samosažaljenju, prije nego što će mu u jednom prilično “nadahnutom” trenutku prvo namjestiti utjehu u obliku napaljene buržujke s kojom dijeli scenu kao da je ispala iz porno-filma, a na kraju i “redovnu”, odnosno pristojnu djevojku iz radničke klase. Nju, pak, tumači kolumbijska glumica Catalina Sandino Moreno, čiji angažman rješava problem nedostatka “političke korektnosti” bilo kroz razbijanje WASP-ovske uniformnosti u castingu, bilo kroz toga da njen lik ekvadorske ilegalne imigrantice američku publiku u predizbornoj godini podsjeća na gorući politički problem. Jedina stvar koja Colea drži iznad vode, odnosno njegov lik čini podnošljivim za gledatelje, jest glumački talent Joshue Jacksona, koji će mu omogućiti da zadrži određenu dozu humanosti i u najmračnijim trenucima.

A čak i da nije tako, ono što je druga sezona Preljuba uprskala sa Coleom je više nego nadoknađeno s Helen. Promovirana iz druge violine u prvoligašku članicu glumačke postave, Maura Tierney jednostavno briljira u prilično kompleksnom liku žene koja odavno nije u najboljim godinama, ali je prisiljena u potpunosti promijeniti život. Ona uspijeva sačuvati simpatije gledatelja čak i nakon scena u kojima se ponaša jednako autodestruktivno, a u nekim slučajevima po druge likove opasnije od samog Colea. Može se komotno reći da upravo Helen, stalno rastrgana između želje da prigrli prednosti novog života (uključujući seksualne veze kojih je bila lišena u braku) i želje da se na kraju priče ipak vrati svom mužu, ne samo najbolje napisani i odglumljeni, nego i najsimpatičniji od svih likova.

To se sada teško može reći i za Alison i za Noah, velikim dijelom zato što su egzistencijalne dileme to dvoje likova manje-više riješene; za bivšu konobaricu iz provincijskog gradića teško naći valjani razlog da napusti uspješnog književnika s kojim živi u luksuznom njujorškom stanu; tako je i za njega, koji je, prema vlastitim riječima, prvi put sretan u životu, teško zamisliti da će to ugroziti, čak i kada ga počnu proganjati napaljene novostečene obožavateljice ili mu se kao na pladnju nudi njegova atraktivna agentica (koju tumači Brooke Lyons). Da bi se taj, po prirodi stvari stabilan i gotovo simbiotski odnos između Alison i Noah učinio zanimljivim, nužno ga je ugroziti podzapletima i scenarističkim intervencijama koje možda ne izgledaju kao preskakanje morskog psa, ali se u tom smislu mogu shvatiti i kao uzimanje zaleta. A također se, s druge strane, nekako mora opravdati to da je druga sezona dvije epizode duža od prve. Tako se za Solloweyevog adolescentskog sina Martina (koga glumi Jack Sicilliano) ispostavi da je boluje od jedne prilično rijetke bolesti čiji su simptomi dovoljni za zaplet desetaka rutinerskih TV-filmova. Najgori primjer za “sapunjanje” Preljuba pruža deveta epizoda, jedina gdje nema podjele perspektiva, odnosno gdje se sva zbivanja prikazuju na konvencionalan način; u njoj jedna olujna noć, poput one u petparačkim gotskim romanima, pokreće cijeli niz melodramatskih slučajnosti.

Međutim, kulminaciju svega predstavlja završna epizoda, u kojoj konačno doznajemo kako je i zašto je skončao zlosretni Scott Lockhart (koga tumači Colin Donnell), koji predstavlja vjerojatno najiritantniji lik serije i nešto najbliže negativcu u pravom smislu riječi. Odgovor na to pitanje je, međutim, dan u obliku spletu melodramatskih slučajnosti koja na kraju sirotog Noaha stavlja pred još jednu tešku dilemu koju će riješiti na najgori mogući način, stvorivši cliffhanger još iritantniji od onog kojim je završila prva sezona. Poslovično dobra gluma i poneki lucidni scenaristički trenutak (poput Noahove seanse sa terapeuticom koju tumači Cynthia Nixon) znatno popravlja dojam, ali se teško oteti dojmu da je Sarah Treem na kraju druge sezone sebi dala zadatak za koga nije izvjesno da će ga uspjeti izvršiti u trećoj.

OCJENA: 6/10

Quod non licet Dan Rather…

Najnoviji skandal, vezan uz navodne suvremene krivotvorine koje se u ionako kontroverznom dokumentarnom filmu Jasenovac – istina publici serviraju kao autentični povijesni izvor, će one s malo dužim pamćenjem podsjetiti na sličan skandal koji je 2004. godine koštao karijere Dana Rathera, jednog od najuglednijih američkih novinara, TV-voditelja i opinion makera. Nisam baš siguran da će o svemu tome, kao u slučaju Rathergatea, Hollywood snimiti film gdje, s malo duže povijesne distance, Jakov Sedlar prikazuje kao heroj i mučenik borbe za istinu kome su “namjestili” i gdje ga tumači ljepotan nalik na Roberta Redforda, ali određene sličnosti sa tim skandalom su frapantne. Dolje je tekst koji sam u vrijeme izbijanja skandala originalno napisao na svom, sada hiberniranom, blogu Draxblog 2, koja o svemu daje povijesni i politički kontekst:

Predsjednička kampanja u SAD se zahuktava. Iako treba proći još nekoliko tjedana prije nego što će se znati da li će slijedeće četiri godine u ijeloj kući sjediti Bush ili Kerry, rezultat danas izgleda malo izvjesnije nego prije nekoliko tjedana, kada su oba kandidata bila manje-više izjednačena. Kerry očigledno nije uspio iskoristiti konvenciju svoje stranke kako bi povećao popularnost, dok Bush jest. I dok su mnogi ispočetka držali kako je riječ o prolaznom fenomenu i da će Kerry u slijedećim danima i tjednima ipak nekako uspjeti uhvatiti “priključak”, najnovije ankete pokazuju kako Bush ne samo što još uvijek drži prednost koju je stekao nakon konvencije nego ju je još i neznatno povećao. 

I dok mnogi drže kako se taj fenomen može objasniti očiglednom slabošću Kerryjeve kampanje, najnoviji razvoj događaja se pripisuje skandalu koji je po uvriježenom običaju već dobio specifično ime – “Rathergate”.

Cijela je priča nastala zahvaljujući tome što su demokrati za svog predsjedničkog kandidata izabrala Johna Kerryja, čija je prošlost odlikovanog vijetnamskog veterana potpuna suprotnost Bushu koji je ratne godine proveo na sigurnom, kao pilot teksaške Nacionalne garde. Problem za Kerryja je u tome što se nedugo po povratku iz Vijetnama izjasnio kao žestok protivnik rata i to tako što je pobacao sva odlikovanja i svoje suborce javno proglasio silovateljima i ubojicama. Mnogi mu to nisu nikada oprostili i izborna kampanja 2004. godine je poslužila kao izvrsna prilika za odmazdu. Opskurna, ali prilično dobro organizirana i financijski potkožena skupina Swift Boat Veterans For Truth je lansirala seriju TV-oglasa u kojima dovodi u pitanje Kerryjevu reputaciju ratnog junaka i njegovo domoljublje. Kerry je ispočetka taj napad ignorirao, ali su ankete pokazale da ga dio neodlučnih glasača shvaća ozbiljno.

Demokrati su, s druge strane, imali daleko više prilike u napadima na Bushovu vijetnamsku prošlost. Javna je tajna da je mladi Bush mjesto u Nacionalnoj gardi dobio na isti način kao i stotine drugih tatinih sinova u to vrijeme – zahvaljujući vezama i vezicama svog oca, tadašnjeg kongresmena i budućeg predsjednika Georgea H.W. Busha. Svemu tome treba dodati da Bush u Gardi nije ostavio bog-zna-kakav dojam i već mjesecima prije službenog početka kampanje su se pojavile optužbe da je bio nediscipliniran, da je svako malo napuštao bazu bez dozvole i da su se tatica i njegovi moćni teksaški prijatelji brinuli da za to ne bude odgovarao.

Takve optužbe su bile u kategoriji “rekla kazala” sve do trenutka kada se nije pojavio službeni memorandum pukovnika Killiana, Bushovog pretpostavljenog koji se žali na Bushevu nedisciplinu i pritiske od strane političara. Memorandum je postao glavnom atrakcijom CBS-jevoj emisije 60 Minutes koju vodi legendarni voditelj Dan Rather. Memorandum je bio krunski dokaz da je trenutni američki predsjednik prevario američku javnost po pitanju svoje ratne prošlosti.

Stvari nisu izgledale previše dobro po Busha, ali samo nekoliko sati. Na nekolicini desničarskih blogova su se pojavile skromne, ali s vremenom sve glasnije špekulacije o autentičnosti memoranduma. Previše blogera je primijetilo kako je famozni memorandum napisanim proporcionalnim fontom, odnosno da je kopiju memoranduma u stanju napraviti svatko tko raspolaže s MS Wordom i printerom.

Problem je, dakako, u tome što je memorandum napisan 1972. godine, u doba kada jednostavno nije bilo ni word processora. Za memorandume i sličnu dokumentaciju su se koristili mehanički pisaći strojevi, a IBM-ovi električni pisaći strojevi su koristili sasvim drukčije fontove.

Nekoliko sati kasnije špekulacija se iz blogosfere preselila u službene medije. ABC, NBC i mnogi američki dnevni listovi su gotovo odmah pozvali stručnjake da se izjasne o autentičnosti memoranduma i zaključak je gotovo jednoglasan – riječ je o prilično sirovoj i krajnje neuvjerljivoj krivotvorini. CBS i Dan Rather su, pak, nekoliko dana uporno tvrdili kako su dokumenti autentični da bi nakon nekoliko dana, suočena s drastičnim padom rejtinga, CBS-ova uprava kapitulirala i najavila internu istragu. Mnogi drže da je ova afera prilično žalostan kraj karijere 72-godišnjeg Dana Rathera, jednog od legendi američkog novinarstva.

S druge strane, mnogi blogeri, čak i oni koji nemaju baš previše simpatije za Busha, se osjećaju ponosnim što pripadaju zajednici koja je, barem na trenutak, pokazala svoju superiornost prema službenim medijima.

Kerryjeva kampanja, iz sasvim razumljivih razloga, nije previše sretna zbog cijelog slučaja. Neki vodeći članovi Demokratske stranke su već izjavili kako je sve to maslo republikanaca koji su Ratheru i CBS-u namjerno podmetnuli lažni dokument kako bi izazvali skandal i tako automatski diskreditirali svaki dokaz o Bushovim prljavštinama koji bi se eventualno mogao pojaviti tokom kampanje, bez obzira imao on veze s istinom ili ne.