Kategorija: Kultura

(RETRO) RECENZIJA: Daredevil (2003)

DAREDEVIL - ČOVJEK BEZ STRAHA
(DAREDEVIL)

uloge: Ben Affleck, Jennifer Garner, Colin Farrell, Michael Clarke Duncan, 
Jon Favreau, Scott Tera, Joe Pantoliano, Ellen Pompeo, Leland Orser, Erick Avari, 
Paul Ben-Victor, Derrick O'Connor, David Keith
glazba: Graeme Revell
scenarij: Mark Steven Johnson
rezija: Mark Steven Johnson
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2003.
distribucija: Continental Film
trajanje: 103 '

U prošlom desetljecu glavni trend u holivudskim filmovima su bili serijske ubojice i virtualna stvarnost. U ovom desetljeću glavni holivudski trend će biti ekranizacije popularnih strip-junaka. Barem se takav dojam moze steći nakon što su veliki holivudski studiji u relativno kratkom vremenu kao svoje glavne komercijalne uzdanice lansirali filmove kao što su X-Men i Spider-Man, temeljene na popularnim stripovima. Ovo ljeto bi se u kinima trebao pojaviti Hulk, a u međuvremenu je tvrtka “20th Century Fox” u zimski termin ugurala ekranizaciju Daredevila, još jednog strip-junaka iz “Marvelovog” univerzuma. Scenarij i režija je povjeren Marku Stevenu Johnsonu, poznatom po komedijama i sentimentalnim dramama (Simon Birch). On je sebe producentima uspio
nametnuti tako što se predstavio kao veliki poklonik originalnog stripa i odličan poznavatelj materije.

Naslovni junak je Matt Murdock (Affleck), Njujorčanin koji je smislio vlastiti način kako da svoj rodni grad ocisti od kriminalaca. Na to ga je nagnalo teško djetinjstvo koje je proveo u opakoj četvrti Hell’s Kitchen, pod budnom paskom svog oca, propalog boksača Jacka
Murdocka (Keith). Stari Murdock je sina nastojao uvjeriti da mu budućnost lezi u knjigama a ne šakama i Matt ga je poslušao, ali tek nakon što je doživio nekoliko tragedija. Prvo je u teškoj nesreći bio izložen radioaktivnom otpadu i izgubio vid, što je poslije kompenzirano ostalim izoštrenim čulima i nekim novim moćima. Oca su mu nakon toga ubili gangsteri zbog čega je mladi Matt (Tera) odlučio da zivot posveti istjerivanju pravde. Nakon što je zavrsio pravni fakultet, to čini na dva načina – danju radi kao odvjetnik, a noću kao maskirani osvetnik proganja najopakije njujorške kriminalce i rješava te slučajeve po kratkom postupku. Njegove aktivnosti su privukle pažnju Kingpina (Duncan), opakog gospodara njujorškog podzemlja, dok je Matt kao odvjetnik privukao pažnju
privlačne Elektre Nachios (Garner), djevojke koju uz dobar izgled krasi i poznavanje borilačkih vjestina. Matt ne zna da je Elektra kći Nikolasa Nachiosa (Avery), grćkog tajkuna koji je povezan s Kingpinom i koji je odnedavno poceo smetati svom poslovnom partneru. Kingpin zato na Nachiosa salje opakog profesionalnog ubojicu Bullseyea (Farrell) što ce imati kobne posljedice.

Slično kao i Tim Burton u slučaju Batmana, Johnson inspiraciju za svoju verziju Daredevila nije našao u originalnom stripu iz 1960- tih nego u kasnijoj, mračnoj revizionističkoj verziji Franka Millera. Zbog toga Daredevil može iznenaditi količinom nasilja, prostačkog rječnika, ali najviše time sto glavni junak cijeli film trpi ne baš bezazlene fizičke i psihološke posljedice svojih noćnih aktivnosti. Iznenađuje i to što Daredevil mnogo eksplicitnije shvaća borbu protiv kriminala te, za razliku od ostalih superjunaka, hladnokrvno likvidira negativce (što ce neki tumaciti kao holivudsko prihvaćanje Bushovih metoda u zavođenju mira i reda u svijetu). No, Johnson u tome nije bio potpuno dosljedan – film je u originalu trebao imati R-rejting, s mnogo više krvoliptanja i golotinjom, ali su studiji, po
običaju, išli linijom manjeg otpora. Zbog toga je Daredevil bezdusno isjeckan i nikakva montaža ne moze sakriti ozbiljnu nedorečenost likova i zapleta. Johnson se baš previše ne snalazi ni u akcijskim scenama koje su prilično konfuzne (jedini izuzetak je scena
zavođenja izmedju Daredevila i Elektre). Ni glumci se nisu baš pretrgli – Ben Affleck je mnogo uvjerljiviji kao slijepi odvjetnik nego kao akcijski turborazbijač, dok je dežurni holivudski dobričina Michael Clarke Duncan (Zelena milja) promašen u ulozi negativca. Jedini koji se čini zanimljivim u filmu jest Jon Favreau kao Murdockov kolega “Foggy” Nelson, dok Colin Farrell malo preglumljuje u ulozi demonskog Bullseyea. Kada se svemu doda anti-katartično finale (s očiglednom namjerom da se ostavi materijal za nastavke), Daredevil ostavlja zalostan dojam filma koji nije iskoristio svoje potencijale.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Into the Badlands (sezona 1, 2015)

Ukoliko ste posljednjih godina i desetljeća prije Trumpove ere imali prilike gledati politički kontekst hollywoodskih filmova ili način na koji su zbivanja komentirali američki mainstream mediji, mogli ste zaključiti kako posjedovanje vatrenog oružja kod običnih građana predstavlja uzrok sveg zla na svijetu, te kako je ukidanje Drugog amandmana američkog Ustava plemeniti cilj za čije ispunjavanje treba koristiti sva moguća sredstva. Cijena koja se za to mora platiti, međutim, možda bude i previsoka, barem ako je vjerovati osnovnoj premisi američke TV-serije Into the Badlands.

Radnja se, naime, događa u relativno dalekoj budućnosti gdje se ostvario san svih zagovornika zabrane vatrenog oružja, odnosno gdje ono više jednostavno ne postoji. Okolnosti u kojima je do toga došlo su, međutim, bile apokaliptičke prirode – ratovi koji su iscrpili i potpuno razorili civilizaciju i stoljeća kaosa iza kojih su ostali samo djelići moderne tehnologije. Ostaci preživjelog čovječanstva žive u području zvanom Badlands (doslovno “Loše zemlje”) gdje je kaos zamijenio feudalni poredak u kome nekolicina baruna, pod izgovorom fizičke zaštite, upravlja i eksploatira mase kmetova (doslovno “kotačića”), a u tome im pomažu male vojske tzv. “clippera”, elitnih ratnika vrhunski izvježbanih u borilačkim vještinama i mačevanju. Jedan od tih “clippera” je Sunny (Daniel Wu), glavni zapovjednik u vojsci baruna Quinna (Marton Csokas). Prilikom obračuna sa nomadima Sunny slučajno pronađe i u “clippere” regrutira dječaka po imenu M.K. (Aramis Knight) za koga se ispostavljada posjeduje natprirodne moći. Taj isti dječak zanima i Quinnove suparnicu Udovicu (Emily Beecham) koja ga misli iskoristiti kako bi se obračunala sa drugim barunima, a stvari dodatno komplicira suparništvo dviju Quinnovih supruga – starije Lydije (Orla Brody) i mlađe Jade (Sarah Bolger), od kojih potonja održava tajnu ljubavnu vezu s Quinnovim sinom i nasljednikom Ryderom (Oliver Stark).

Daniel Wu, koji je kao jedan od koproducenata serije, je relativno nepoznat američkoj (a samim time i svjetskoj) publici, ali je zato u Hong Kongu i na azijskom tržištu izgradio reputaciju zvijezde, prije svega nastupajući u kung fu, odnosno wuxia filmovima. Wu je rođen u SAD, te je jedan od motiva za Into the Badlands bilo nastojanje da se taj žanr približi, odnosno prilagoditi gledateljima u njegovoj domovini. Zbog toga je Into the Badlands smješten u postapokaliptičku daleku budućnost u kojoj bi Amerika mogla dovoljno sličiti drevnoj Kini. Ne može se reći da nije uložen nikakav trud da se serija učini različitom od drugih postapokaliptičkih ostvarenja – u smislu ikonografije, dizajna i općeg ugođaja se tu daleko manje oslanja na Pobješnjelog Maxa i Fallout, a mnogo više na Hillove legendarne Ratnike podzemlja (prije svega u uniformama suparničkih vojski), kao što lokacije u Louisiani pružaju osvježenje u odnosu na pustinjske pejzaže, a tamošnja imanja prilično uvjerljivo “glume” sjedišta feudalnih velmoža. Fiktivni univerzum se nastoji učiniti uvjerljivim i kroz korištenje novih riječi.

Taj je trud, međutim, velikim dijelom kompromitiran time što se potencijalno fascinantni svijet Badlandsa prikazuje kroz iritantno predvidljive i klišeizirane zaplete koji bi izgledali otrcani čak i u trećerazrednoj meksičkoj sapunici. Nimalo ne pomaže ni neujednačena gluma, pri čemu se posebno ističe groteskno našminkani Marton Csokas kome nije dosta to što nosi kostim robovlasničkog južnjačkog patrijarha, nego mora pokazivati i kako je savršeno savladao južnjački naglasak. Svi drugi glumci se, međutim, daleko manje trude po tom pitanju, pa se ni on, a samim time i serija, teško može shvatiti ozbiljno. Emily Beecham je jedina glumica koja se ističe u pozitivnom smislu, ali su za to daleko odgovorniji relativno oskudni kostimi i scene u kojima demonstrira borilačke vještine nego ono što su joj postavili scenaristi. Ostatak glumačke ekipe, koji uključuje uobičajeno prekvalificirani kontingent s Britanskog otočja, se trudi, ali ne ostavlja neki naročiti dojam, za razliku od veterana kao što su Stephen Lang i Lance Henriksen u malim, ali dojmljivim epizodama.

Sve te nedostatke u određenoj mjeri nadoknađuje to što su ih, čini se, bili svjesni i tvorci Alfred Gough i Miles Millar, te su prvu sezonu srezali na i za sadašnje standarde prilično kratkih šest epizoda. Tako ima manje prilike da se stvore rupe u zapletu ili gledatelji počnu postavljati neugodna pitanja, dok je, s druge strane, iskorištena svaka moguća prilika za akcijske scene. A one su prilično dojmljive, te uključuju ogromne količine eksplicitnog nasilja i prolijevanja krvi (iako prilično ispod koje je uveo Spartacus), ali i vrhunsku koreografiju za koju je zaslužan hongkonški majstor Ku Huen-Chiu. Iako završava s uobičajeno iritantnim cliffhangerom (čije će rasplitanje gledatelji imati prilike vidjeti na proljeće 2017. godine), Into the Badlands se može preporučiti publici koja nije previše zahtjevna, odnosno kojoj je stil dovoljan razlog da se zanemari ne baš impresivni sadržaj.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Maigret postavlja zamku (Maigret Sets a Trap, 2016)

Iako televizija, kako se danas to voli govoriti, proživljava svoje Zlatno doba, moglo bi se pretpostaviti da neki od njegovih aspekata ne moraju uvijek donijeti smiješak na lice tvorcima popularnih serija. Prije svega zbog toga što su scenaristi i producenti u uvjetima donedavno nezamislive hiperprodukcije i tako stvorene konkurenciji pod strahovitim pritiskom da publici po svaku cijenu serviraju nešto što nisu vidjeli niti imaju priliku vidjeti nigdje drugdje. A to je prilično teško postići, čak i uz dosta uloženog truda, pa se često uz dosta frustracije i stresa ispostavi da je nešto što bi trebalo biti novo u stvari tek varijacija na staru i već viđenu temu. Takav dojam bi mogao stvoriti Maigret postavlja zamku, britanski televizijski film koji predstavlja pilot za TV-seriju u kojoj lik pariškog policijskog komesara Julesa Maigreta tumači Rowan Atkinson.

Film predstavlja adaptaciju istoimenog romana Georgesa Simenona iz 1955. godine. Radnja se događa 1950-ih u Parizu, gdje je živopisna boemska četvrt Montmartre postala lovištem serijskog ubojice koji ubija žene. Nakon serije nerazjašnjenih ubojstava je javnost prestravljena, a Maigret i njegovi ljudi pod sve većim pritiskom pretpostavljenih da hitno riješe slučaj koji će im inače biti oduzet. Maigret zbog svega toga dolazi na neobičnu ideju da na ulice Montmartrea pošalje policajke u civilu koje bi trebale namamiti ubojicu. Marthe Jusserand (Eva-Jane Willis), jedna od njih je napadnuta, ali uspije preživjeti. Iako nije vidjela lice ubojice, forenzički tragovi Maigreta dovedu do mladog dekoratera Marcela Moncina (David Dawson). Iako bi njegovo hapšenje trebalo zaustaviti seriju ubojstava, nedugo potom još jedna žena je ubijena na Montmartreu, te se Maigret prisiljen zapitati nije li pogriješio.

Jules Maigret je, iza Sherlocka Holmesa, vjerojatno najpoznatiji i najpopularniji lik detektiva na svijetu, te je kroz desetljeća doživio brojne inkarnacije u nizu zemalja – od Francuske, Italije, Japana do Sovjetskog Saveza. Od svih njih je vjerojatno najpoznatija ona legendarnog Jeana Gabina, a što je uključivalo i prvu ekranizaciju Maigret postavlja zamku iz 1958. godine. Rowan Atkinson je, pak, peti glumac koji je utjelovio Maigreta na britanskoj televiziji, nakon Michaela Gambona u TV-seriji emitiranoj 1992. i 1993. godine. Moglo bi se reći da je upravo angažman Atkinsona ono što je trebalo privući pažnju publike, odnosno pokazati da je novi Maigret drugačiji od ostalih. Na prvi pogled se čini tako, ali prije svega zato što je Atkinson karijeru izgradio na komičnim likovima, te je, u najmanju ruku, zanimljivo kako će se nositi s mrtvački ozbiljnom ulogom pariškog policajca. Tu mu je u velikoj mjeri pomoglo to što je u sedmom desetljeću života, ali i bogato iskustvo zbog koga se tumačenje Maigreta čini daleko lakšim. Atkinson, koji je prema vlastitim riječima poklonik Simenonovih romana, ipak nije uspio od novog Maigreta napraviti nešto posebno, iako je za to on sam najmanje kriv.

Razlog za to je prije svega u nespretnom scenariju Stewarta Harcourta koji je Simenonov predložak previše razvukao, a što posebno dolazi do izražaja kada se usporedi s TV-serijom s početka 1990-ih gdje je poslužio za upola kraću epizodu. Sam kriminalistički zaplet, odnosno misterij vezan uz serijskog ubojicu, nije naročito originalan iako, istini za volju, u Simenonovo vrijeme to možda i nije bio slučaj. Maigret postavlja zamku, pak, tek negdje oko polovice pruža publici uvid u Maigretove detektivske vještine. Prije toga je previše naglaska stavljeno na pozadinu likova, uključujući odnos Maigreta sa suprugom (koju tumači Lucy Cohu) ili nastojanje da se Maigret pokaže kao dobričina koja suosjeća sa obitelji žrtava. Ono što je možda najfascinantnije jest veliki trud u rekonstrukciju Pariza 1950-ih godina, koga, isto kao i verziji s početka 1990-ih, prilično uvjerljivo “glumi” Budimpešta. To se odnosi ne samo na kostime, frizure, šminku, rekvizite i društvene norme, nego i mladim generacijama teško zamislive poteškoće s kojima su se suočavali tadašnji policajci lišeni mobitela, računala i sveprisutnih videokamera. Iako će dojam pred kraj prilično pokvariti Fiona Shaw s užasnim preglumljivanjem u ulozi majke osumnjičenika, ti detalji su, barem za sam početak, dovoljni da novi Maigret dobije prolaznu ocjenu.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Mr. Robot (sezona 1, 2015)

Hollywood se nikada, a pogotovo u posljednje vrijeme, nije ustručavao skrivati svoje lijevo ili barem salonski lijevo političko opredjeljenje. Za to postoje možda daleko bolji primjeri od tweetova njihovih najistaknutijih hollywoodskih celebrityja kojima se posljednjih dana i tjedana izražava zgražanje i nevjerica nad onim što su nedavno bili izabrali njihovi sugrađani. Hollywoodsko ljevičarstvo se na daleko zabavniji i kreativniji način može pronaći u sadržaju filmova i TV-serija pri čemu je na početku ovog desetljeća jedan od popularnijih trendova bilo forsiranje socijalne priče, odnosno eksplicitno ili implicitno promoviranje priče o 1% Amerikanaca čije bogatstvo, pohlepa i korumpirano društveno-političko ustrojstvo ostatak Amerike i svijeta drži u bijedi i siromaštvu. Taj se trend, koji je možda najeksplicitniji izražaj dobio u Vitez tame: Povratak, danas manje-više ispuhao što se hollywoodskim filmova tiče, ali i dalje nastavlja inspirirati televizijske autore. Zahvaljujući tome imamo priliku pogledati i jednu od najzanimljivijih TV-serija u posljednje vrijeme, Mr. Robot, čija je prva sezona odnedavno dostupna pretplatnicima Picboxa.

Protagonist, čiji lik tumači Eliot Alderson, mladi njujorški informatičar koji živi dvostrukim životom – preko dana zarađuje redovni kruh u poduzeću za računalnu sigurnost, dok se preko noći bavi hakerajom i povremeno tako dobavljene podatke koristi kako bi ispravio nepravde i svijet oslobodio svakojakog ološa. Eliota upravo zbog toga regrutira Fsociety, mala ali odabrana družina radikalno antikapitalistički orijentiranih hakera čiji je vođa po imenu Mr. Robot (Christian Slater) osmislio plan čija je meta ECorp (kolokvijalno Evil Corp, “Zla korporacija” u prijevodu), svemoćna multinacionalna korporacija koja, između ostalog, čuva najpovjerljivije podatke svjetskih financijskih institucija. Ukoliko se plan ostvari, podaci bi bili uništeni, a dug milijardi ljudi na svijetu jednostavno izbrisan. Dok se Eliot bori s praktičnim i drugim aspektima onoga što bi trebala biti velika antikapitalistička revolucija, istovremeno se mora suočiti s vlastitim unutarnjim demonima koji uključuju razgovore sa zamišljenim prijateljem, odlazak psihoterapeutu i vlastitu ovisnost o morfiju. Situaciju dodatno komplicira to što je u tvrtci zaposlena Angela Moss (Portia Doubleday), njegova najbolja prijateljica iz djetinjstva, dok se u samom ECorpu za direktorsko mjesto bori mladi, računalno nadareni, ali beskrupulozni i bolesno ambiciozni Tyrell Wellick (Martin Wallström).

Mr. Robot bi se najlakše mogao opisati kao autorsko djelo. To ne iznenađuje jer je njegov tvorac Sam Esmail, koji ga je originalno bio zamislio kao cjelovečernji film, velikim dijelom inspiraciju za protagonista i radnju pronašao u detaljima iz vlastitog života. Esmail, koji je, kao i glavni glumac Malek, podrijetlom Egipćanin, a neko vrijeme se bio školovao za informatičara, je za scenarij bio potaknut Arapskim proljećem, odnosno ulogom hakera i društvenih mreža u tim burnim zbivanjima. Njegova se serija također za mnoge motive naslanja na stvarni život – FSociety se velikim dijelom može shvatiti kao fiktivna verzija Anonymousa, a zli ECorp je, pak, svoj logo posudio od Enrona, zloglasne i prije više godina neslavno propale američke energetske tvrtke, gledateljima u Hrvatskoj poznatoj po tome što je za vrijeme Račanove vlade trebala preuzeti HEP-ove elektrane. Ljubiteljima filmova i TV-serija će, pak, daleko više u oči padati brojne reference na prethodna ostvarenja, a zbog čije učestalosti i eksplicitnosti se Mr. Robotu ne može nazvati najoriginalnijim. Vjerojatno najviše upada u oči u to što su glavni lik i njegova naracija “posuđeni” iz Dextera, dok antikapitalistički stav, ali i pojedini detalji zapleta, pa i likovi, jasno ukazuju na Fincherov Klub boraca kao Esmailov uzor.

To ne znači da u Mr. Robota nije uložen veliki trud. To se prije svega odnosi na izbor prilično neobične i raznovrsne glumačke ekipe. Malek, koga publika poznaje prije svega po nezahvalnim ili sporednim ulogama (poput faraona u trilogiji Noći u muzeju), jednostavno briljira u fascinantnoj ulozi protagonista za koga nikada nije posve jasno da li je duševno zdrav, odnosno nije li sve što se događa oko njega proizvod bolesne mašte. Christian Slater je isto tako briljantan kao sredovječna verzija buntovnog adolescenta koga je prije više od četvrt stoljeća glumio u Buntovniku na radio-valovima. Portia Doubleday je, pak, sa svojim disneyevskim velikim očima prilično uvjerljivo oličenje dobre i savršene djevojke za koju bi u konvencionalnom filmu navijali da završi s protagonistom. Čak i likovi koji bi inače bili sporedni su sjajni – Martin Wallström briljira ikao putanja njegovog lika nije baš najsretnije scenaristički isprofilirana, a Carly Chaykin, usprkos toga što je daleko od suvremenih estetskih kriterija ljepote i toga što je njen lik iritantno dosljedan arhetip pankerske hakerice, jednostavno zrači svojevrsnim “uvrnutim” seksepilom. S druge strane, Mr. Robot na trenutke pretjeruje s političkom korektnošću, pa se među živopisnim likovima našlo mjesta za sve moguće rasne, vjerske, etničke, LGBT i druge manjine koje prošle godine nisu uspjele izabrati Hillary Clinton za predsjednicu. No, taj element, koji veliki dio publike i neće smatrati nekim naročitim nedostatkom, će mnogo manje upasti u oči u odnosu na izuzetan trud koji su tvorci serije uložili u specifičan stil, koji uključuje ne samo brigu o scenografiji i izboru glazbe, nego i ugođaj koji od početka do kraja podsjeća na Stanleya Kubricka u najboljim danima. Mr. Robot zbog svega toga, čak i u sve kompetitivnijem svijetu kvalitetnih TV-serija, izgleda kao nešto posebno, a što će na kraju prve sezone potvrditi i specifičnim načinom na koji gledateljima servira svoj cliffhanger – iza odjavne špice, u izuzetno mračnoj i zloslutnoj sceni koja sugerira da revolucije rijetko stvaraju jedan bolji i ljepši svijet, odnosno previše često nisu ono što o njima misle njihovi najvatreniji poklonici. Da su TV-serije kao Mr. Robot jedino mjesto gdje se gledatelji moraju suočiti s tom neugodnom istinom, svijet bi tek tada bio lijepo mjesto.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Ant-Man (2015)

“Manje je više” je izraz koji je prilično teško staviti u istu rečenicu sa suvremenim Hollywoodom, a još teže kada su u pitanju filmovi o superherojima. Takvi su slučajevi, po prirodi stvari prilično rijetki, i mogu se pronaći prije svega kod onih superherojskih sagi koje su toliko monumentalne da njihovi tvorci sebi mogu dozvoliti luksuz u pokojem naslovu naprave nešto nalik na eksperiment ili, češće zbog sebe nego zbog publike, pokušaju na ekranu nešto novo. Takav primjer, između ostalih pruža i jedna od najimpresivnijih hollywoodskih tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Iako u tim filmovima gotovo sve mora biti “veće od života”, u slučaju filma Ant-Man iz 2015. godine se krenulo sasvim drugim putem, te je publika dobila marvelovski film koji bi se, barem u kontekstu cijele sage o superherojima, mogao nazvati minimalističkim.

Protagonist, čiji lik tumači Paul Rudd (također jedan od članova scenarističkog odbora), je Scott Lang, elektroinženjer koji se našao na pogrešnoj strani zakona te zbog toga završio u kaznionici San Quentin. Po izlasku na slobodu se suočava s time da zbog robijaške prošlosti ne može dobiti niti zadržati posao, a dodatno ga muči i to što više ne može viđati dražesnu malenu kći čija je majka (Greer) počela živjeti s policajcem (Canavale). U takvim okolnostima mu nije teško popustiti nagovaranju svog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera” (Peña) da se vrati kriminalu i opljačka jednu vilu. Kao jedini plijen, pak, pronalazi neobično odijelo za koje se ispostavi da onoga tko ga nosi može smanjiti na veličinu mrava. Još veće iznenađenje je i to da je pljačku u stvari bio “namjestio” vlasnik vile, znanstvenik Hank Pym (Douglas) koji je desetljećima ranije izradio i nosio to odijelo. Langu je povjeren zadatak da se, koristeći to isto odijelo, infiltrira u sjedište tvrtke koju vodi Pymov bivši i beskrupulozni štićenik Darren Cross (Stoll), te sabotira tehnologiju smanjivanja za koju Pym sumnja da bi se mogla zloupotrijebiti s tragičnim posljedicama.

Ant-Man, vjerojatno najmanji od svih superheroja u Marvelovom stripovskom (a samim time i filmskom) univerzumu, se po prirodi stvari nije mogao natjecati sa svojim daleko većim i impozantnijim kolegama. Zbog toga je i prvi film iz njegove mini-franšize jednostavno malen. Zbivanja su gotovo u potpunosti ograničena na jedan grad (San Francisco), umjesto spašavanja svijeta se zaplet svodi na jednu jedinu, iako spektakularnu pljačku, a umjesto orgije destrukcije na ulicama gledatelje fascinira inače banalan svijet koga minijaturizirani protagonist mora promatrati iz drukčije i zastrašujuće perspektive, odnosno u situaciji gdje mu od kapi vode i kućnih ljubimaca prijeti opasnost. U filmu nema čak ni prilike za uobičajeno inzistiranje na CGI-efektima, te je najviše truda uloženo u rekreiranje mrava koje zahvaljujući Pymovim neuro-manipulacijama služe kao Ant-Manova pomoćna vojska. Sve je to, s druge strane, dalo priliku da se film malo više posveti likovima. Tu se Ant-Man ističe time da je njegov protagonist, ne samo u doslovnom smislu, “mali čovjek”, odnosno za razliku od većine drugih marvelovskih superheroja, priča o njegovom nastanku ima socijalnu komponentu. Neki drugi dijelovi scenarija, prije svega ljubavni podzaplet s Pymovom kćeri i suradnicom Hope Van Dyne (koju glumi Evangeline Lilly), nisu najbolje napravljeni. Usprkos toga što ne krije svoj konfekcijski karakter i neiskorištenih scenarističkih prilika, režija Peytona Reeda je sasvim solidna te popravlja opći dojam. Zbog svega toga se Ant-Man može preporučiti kao osvježenje svima onima koji su osjećaj zamor od Marvelove serije.

ANT-MAN
uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Corey Stoll, Bobby Canavale, Michael Peña, Michael Douglas, Judy Greer
scenarij: Edgar Wright, Joe Cornish, Adam McKay, Paul Rudd
režija: Peyton Reed
proizvodnja: Marvel Films/Walt Disney Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (Olsen) i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 1, 2014)

Ostale sezone: 2, 3, 4

Ako je nekome u modernom svijetu teško, onda su to konzervativci koji žele promovirati tradicionalne obiteljske vrijednosti u popularnoj kulturi. Jedan od primjera koji pokazuje koliko je njihov zadatak težak bi mogao pružiti Otok s blagom, pustolovni roman škotskog književnika Roberta Louisa Stevensona koji uživa status jednog od najpoznatijih djela književnosti za djecu i omladinu. Njegova najnovija – i, s obzirom na raspon pažnje kod najmlađih generacija vjerojatno i najpoznatija – inkarnacija, međutim, dolazi u obliku TV-serije Crna jedra, koja, samim time što ju je producirala TV-mreža Starz, sugerira da je Stevensonov predložak dobio tretman koji bi se, najblaže rečeno, mogao nazvati “serijom za odrasle”.

Njeni tvorci, Jonathan E. Steinberg i Robert Levine, doduše, Stevensonov roman nisu ekranizirali neposredno, nego serija služi kao njegov svojevrsni prednastavak, smješten okvirno nekoliko desetljeća prije njegove radnje. U pitanju je “zanimljivo” i kao izvor drame prilično zahvalno razdoblje, barem kad je riječ o Karibima. 1715. godine je uzgoj šećerne trske i drugih u Europi nepoznatih poljoprivrednih kultura svakoga s nešto zemlje, robova i poduzetničkog duha mogao učiniti tajkunom, ali su također vječno gladne riznice europskih vladara tjerale velesile da ratuju oko kontrole nad tamošnjim otocima i kolonijama. Tako stvoreni kaos su iskoristili još poduzetniji pojedinci u obliku pirata, koji će upravo tada doživjeti svoje zlatno doba. Jedan od njih je kapetan Flint (Stephens), iskusni pomorac koji se čini dalekovidnijim od svojih kolega i zna da se vremena mijenjaju te da će Engleska, nedavno sa Škotskom povezana u Ujedinjeno Kraljevstvo, početi stvarati Britanski Imperij i pri tome zavoditi red i mir na svjetskim morima. Flint, kao i mnogi drugi kriminalci, sanja o tome da svoju karijeru okonča jednim velikim poslom koji će ne samo njega nego i posadu učiniti dovoljno bogatim da ostatak života provedu kao mirni i ugledni građani. Priliku za to pruža “Urca de Lima”, španjolski galijun koji u maticu zemlju iz Novog svijeta prevozi basnoslovno bogatstvo. Njegovo uspješno presretanje, međutim, ovisi o informacijama koje je ukrao poduzetni mornar John Silver (Luke Arnold). U međuvremenu se Flint mora pozabaviti i s logističkim pripremama za svoj pothvat, pri čemu ključnu ulogu igra bahamski otok New Providence, koga su pirati prije nekoliko godina zauzeli i u njemu stvorili nešto nalik na nezavisnu državu. Tamo je glavni autoritet Eleanor Guthrie (Hannah New), vlasnica lokalne trgovine koja zahvaljujući ocu i drugim obiteljskim vezama piratima služi kao glavna posrednica pri preprodaji opljačkane robe.

Piratski žanr bi, s obzirom da sadrži akciju, pustolovinu, egzotične kostime i lokacije, na prvi pogled trebao biti prilično atraktivan filmskim i televizijskim producentima. S druge strane, troškovi rekonstrukcije drevnih jedrenjaka, a i logističke i tehničke poteškoće koje donosi snimanje na moru, odnosno komercijalni rizici poput onih koji su u slučaju Otoka boje krvi uništili hollywodski studio Carolco, su razlogom zašto je piratskih priča danas relativno malo na velikim i malim ekranima. Tim se žanrom mogu zabavljati jedino megastudiji poput Disneya koji u slučaju Pirata s Kariba ima novaca za bacanje, odnosno Starz kojemu je piraterija na početku 18. stoljeću služi tek kao vremensko-prostorni okvir za mnogo jednostavniju formulu kojom konzumentima kablovske televizije nudi eksplicitni seks i nasilje. Iako se ne može reći da Crna jedra, snimana na lokacijama u Južnoj Africi, loše izgledaju, prva sezona jasno sugerira da će pomorske bitke biti sporedan dio sadržaja. Gotovo sva radnja se događa ne na moru, nego na New Providenceu, gdje je stvoren fiktivni mikrozmos živopisnih likova i podzapleta koje su mnogi kritičari uspoređivali s Milchovim Deadwoodom. Usporedbama će pomoći i to što Crna jedra, kao i ta serija, uz fiktivne likove – kako one iz Stevensonovog originala i one koje su stvorili sami autori – sadrži i stvarne povijesne ličnosti, među kojima se ističu impozantni piratski kapetan Charles Vane (Zach McGowan), njegov slatkorječivi pomoćnik Jack Rackham (koga tumači prilično raspoloženi Toby Schmitz) te Anne Bonney (Clara Paget), jedna od rijetkih žena-pirata koja je ušla u povijesne knjige.

S obzirom da je riječ o Starzovoj seriji, prikaz života u New Providenceu ne može proći bez sadržaja koji su se ne tako davno zvali “slobodniji”, pa je jedan od najupečatljivijih likova prostitutka Max (Jessica Parker Kennedy) koju s vremena na vrijeme imamo priliku vidjeti u “rođendanskom kostimu”, relativno veliki dio radnje se odvija u bordelu, a tu je, dakako, i standardna eksplicitna lezbijska scena među glavnim likovima. Slično kao i Starzov Spartacus, i Crna jedra eventualne feminističke napade zbog seksističke eksploatacije nastoji spriječiti tako što muški glumci također izvjesne dijelove svoje anatomije stavljaju na uvid publici koje to zanima.

Mnogo vrjednija stvar kod Crnih jedara, barem onom dijelu publike koja voli malo “dublje” sadržaje, jest prilično uspješan odgovor scenarista na pitanje kako ispuniti osam epizoda piratske serije u kojoj, zapravo, ima malo piratskih bitaka. On je pronađen u izuzetnoj brizi za povijesne i druge detalje vezane uz neke praktične probleme koje donosi piratska djelatnost i način života. To se odnosi na to da pirati mogu očekivati relativno brzu i laku zaradu, ali samo ako pristanu na izuzetno velike rizike od pogubljenja ili sakaćenja, uz istovremeno kušanje pomorskog “kruha sa sedam kora” gdje kapetan nad njima ima gotovo apsolutnu vlast. S druge strane, Crna jedra pružaju i zanimljiv uvid u to kako su pirati stvorili vlastiti društveno-politički sustav koji bi neki suvremeni promatrači mogli nazvati socijalizmom i demokracijom, ali i kako ekonomski aspekt njihove djelatnosti, odnosno potreba za samoorganizacijom može biti zanimljiv libertarijancima.

Sve to, međutim, ne bi funkcioniralo da producenti Crnih jedara nisu okupili prilično raznoliku, ali talentiranu i prilično raspoloženu glumačku ekipu. Toby Stephens, jedan od prinčeva britanskog glumišta, je impozantan u ulozi nominalnog protagonista rastrzanog između plemenitih ideala i moralno dvojbenih postupaka. Luke Arnold je prilično zanimljiv u ulozi slatkorječivog antiheroja, dok impozantni Zachary MacGowan uspijeva zasjeniti čak i nominalne protagoniste. Jessica Parker Kennedy je, pak, u prilično nezahvalnoj poziciji da je publika više pamti po “egzotičnom” izgledu i golotinji, dok Toby Schmitz (koji se također u jednoj sceni pojavljuje gol) od scenarista opskrbljen daleko živopisnijim replikama. Najveće otkriće serije predstavlja Hannah New, koju bi se moglo smatrati svojevrsnom nasljednicom Keire Knightley, a stariji ljubitelji žanra proglasiti najljepšom i najkarizmatičnijom piratskom princezom od vremena kada je Carol Andre tumačila lik Lady Marianne u Sandokanu. Najimpresivniji nastup pruža karakterni glumac Mark Ryan u ulozi Flintovog pomoćnika Gatesa, vjerojatno jedinog lika u cijeloj seriji za koga se može reći da posjeduje nešto nalik na savjest.

Prva sezona, koja je prilično ekonomično bila svedena na osam epizoda, završava na današnjim ljubiteljima TV-serija prilično iritantan način, odnosno sa svojevrsnim deus ex machina cliffhangerom koji, zapravo, i neće predstavljati neko posebno iznenađenje publici upoznatoj sa Stevensonovim predloškom. Podzaplet vezan uz puritansku Flintovu ljubavnicu (čiji lik tumači južnoafrička glumica Louise Barnes) se također prije čini “sapunskim” uloškom u žanrovski čistu priču. Usprkos svim tim nedostacima, Crna jedra zaslužuje zadržati pažnju gledatelja barem za još jednu sezonu.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Noćne životinje (Nocturnal Animals, 2016)

“Ozbiljnim” umjetničkim filmovima se danas često zamjera da su se žanrovski ograničili na oblast “čiste” drame. Razlog za to se može pronaći u tome da se u pohodima na prestižne festivalske i druge nagrade prečesto igra na “sigurno”, odnosno da se svode na glumačka “dajte mi Oscar” prenemaganja ili nekakav politički angažman u skladu sa svjetonazorskim parametra hollywoodske salonske ljevice. Stoga ne iznenađuje da će svaki film koji se od tog recepta odmakne s malo više naglaska na estetiku ili skretanjem u druge žanrovske vode privući pažnju, a nekad čak i iznenaditi s nagradama. Jedan takav primjer pružaju Noćne životinje, drugi naslov u filmografiji američkog modnog dizajnera Toma Forda, koji je prošle godine osvojio Veliku nagradu žirija na venecijanskoj Mostri.

Film se temelji na Tony and Susan, romanu Austina Wrighta iz 1993. godine. Radnja započinje u Los Angelesu gdje Susan (Adams), vlasnica prestižne umjetničke galerije od svog bivšeg muža Edwarda (Gyllenhaal) primi rukopis njegovog najnovijeg romana. Film potom radnju Edwardovog romana, čiji je protagonist Tony (koga također tumači Gyllenhaal), mirni i skromni čovjek koji jedne noći ima nesreću da se zajedno s obitelji vozi cestom u zabiti zapadnog Teksasa upravo u trenutku kada se na njoj nađe grupa lokalnih nasilnika. Ono što počinje kao naizgled sitni incident pretvara se u verbalno zlostavljanje, prijetnje, a na kraju i otmicu. Tony se stjecajem okolnosti oslobodi da bi nedugo potom doznao da su mu supruga (Fisher) i kći (Bamber) bile zvjerski mučene, silovane i ubijene. Mučen grižnjom savjesti, Tony se nakon godinu dana vraća na mjesto zločina kako bi policijskom detektivu Andesu (Shannon) pomogao da uhvati počinitelje. Radnja paralelno prikazuje kako čitanje romana izaziva sve veću neugodu kod Susan, koja se sjeća kako je prije dvadeset i više godina započela strastvenu vezu s mladim, idealističkim, ali siromašnim Edwardom suprotno željama svojih bogatih roditelja.

Noćne životinje svoj “art” status potvrđuju složenom narativnom strukturom, odnosno korištenjem tehnike “priče u priči”, dodatno usložnjenje kroz Susanine flashbackove. S druge strane, od “art” svijeta odmak predstavlja to što se Edwardov roman u žanrovskom smislu smješta u “komercijalni” svijet “krimića”, i to onih koji svojom prilično jednostavnom podjelom na dobre i loše momke, odnosno isto tako “jednostavnim” metodama istjerivanja pravde izgleda kao da pripada eksploatacijskim B-ostvarenjima 1970-ih i 1980-ih. Ford je, pak, uložio izuzetan trud da cijeli film izgleda upečatljivo, iako u uvijek pitanju nisu prizori koji će gledateljima biti privlačni. To uključuje kako uvodnu špicu sa prizorom gotovo čudovišno gojaznih golih plesačica (za koji se kasnije ispostavi da predstavlja umjetnički performans u Susanioj galeriji), tako i scenu u kojoj jedan od likova gol golcat na otvorenom obavlja veliku nuždu. Upravo to, gotovo larpurlarističko inzistiranje na “cool” vizualnoj estetici, predstavlja glavni nedostatak filma, jer često nepotrebno skreće pažnju s prilično intrigantnih likova i dva zapleta koji se međusobno prožimaju.

Ford je daleko uspješniji kao filmski pripovjedač, odnosno uspijeva gledatelje pričvrstiti uz ekrane zahvaljujući likovima koji su impresivni, čak i kada na prvi pogled izgledaju poput klišeja. To uključuje i Tonyja kao hitchcockovski arhetip “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, Edwarda kao mladog i naivnog idealista, Andesa kao “tvrdog” policajca sklonog starozavjetnoj školi kaznenog prava. I, dakako, svemu tome pomaže prilično raspoložena glumačka ekipa, među kojom se možda najviše ističe Aaron Taylor-Young, relativno mladi glumac specijaliziran za uloge ljepotana, a koji ovdje tumači jedan od najogavnijih primjeraka ljudskog roda koji se u posljednje vrijeme moglo vidjeti na ekranima (i koji je za taj nastup, na iznenađenje mnogih, nagrađen Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu). Ford je također dobar kada iz nekih, naizgled sitnih i nepotrebnih detalja – Susanine neispavanosti, uznemirenosti i gubitka dodira sa stvarnošću – vješto vuče veze između događaja u njenom (“stvarnom”) svijetu i onih u Edwardovom romanu. Iako njegov sadržaj gledateljima ne pruža ugodno iskustvo, Noćne životinje predstavljaju jedan od rijetkih primjera vrhunske filmske vještine te će gledateljima, čak i onima koji nisu filmofilski “nabrijani”, ostati u sjećanju davno nakon što se zaborave mnogi drugi razvikani osvajači prestižnih nagrada.

NOĆNE ŽIVOTINJE
(NOCTURNAL ANIMALS)
uloge: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Aaron Taylor-Young, Isla Fisher, Armie Hammer, Laura Linney, Andrea Riseborough, Michael Sheen, Ellie Bamber
scenarij: Tom Ford
režija: Tom Ford
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Bosch (sezona 1, 2015)

Ostale sezone: 2, 3

Opći porast kvalitete današnjih TV-serija se prije može objasniti jednostavnom kvantitetom nego nekim posebno nadahnutim pokretom da se publici servira nešto bolje od onoga što su imali prilike vidjeti dosad. Ta ista hiperprodukcija je također zaslužna što će mnoge od serija, često usprkos trudu njihovih tvoraca, početi sličiti jedna na drugu, a čak i neke koje bi trebale predstavljati veliki novitet ili neki poseban događaj, jednostavno kod gledatelja izazivaju “deja vu” efekt. To se, između ostalog, dogodilo i Amazonu nakon što je lansirao Bosch, prvu dramsku seriju u vlastitoj publici.

Serija se temelji na seriji popularnih romana Michaela Connellyja, američkog književnika koji već više od dva desetljeća uživa reputaciju jednog od najuspješnijih autora kriminalističkog žanra, ali čiji su opus hollywoodski producenti ignorirali kao mogući materijal za ekranizaciju (s izuzetkom Eastwoodove Krvne slike i Cijene istine s Matthewom McConaugheyem u glavnoj ulozi). Naslovni protagonist je Hyeronimus “Harry” Bosch, policijski detektiv koji se u dva desetljeća službe nagledao svega na ulicama Los Angelesa, a još prije toga kao stekao brojne emocionalne ožiljke zbog smrti majke-prostitutke i odrastanja po domovima. Na samom početku prilikom pokušaja hapšenja ubije osumnjičenika za serijska ubojstva, a incident dvije godine kasnije postaje predmetom građanske parnice koja će Boschu baciti u nemilost pretpostavljenih te donijeti neželjenu pažnju medija i općenito mu otežati obavljanje posla. Bosch će se s time suočiti već prilikom prve nove istrage, nakon što pronalazak jedne kosti ukaže na moguće ubojstvo dječaka koje se zbilo prije dvadeset godina. U istragu se upetlja Raynard Waits (Jason Gedrick), uhvaćeni serijski ubojica koji iz zatvorske ćelije počne tvrditi da je upravo on počinitelj, a u što Bosch počne sumnjati.

Iza serije je stajao Eric Overmyer, jedan od najiskusnijih televizijskih scenarista i producenata, poznat, između ostalog, po bliskoj suradnji sa Davidom Simonom na Žici. U Boschu se utjecaj toga može prepoznati ne samo po korištenju glumaca koji su se tamo istaknuli (Jamie Hector i Lance Reddick tumače likove Boschovog partnera i politički “podmazanog” zapovjednika), nego i po strukturi. Prva sezona od deset epizoda se ne bavi pojedinačnim slučajevima po epizodama, nego scenarij kombinira radnju nekoliko Connellyjevih romana u međusobno povezanu cjelinu, pa se tako nekoliko slučajeva međusobno isprepliće. Overmyer je takvu strukturu nastojao iskoristiti kako bi što detaljnije oslikao Boschov karakter, kao i kroz druge likove opisao milje u kojem živi, odnosno gdje je svakodnevna borba protiv uličnih baraba samo dio borbe, te kako se mora nositi s predatorskim medijima, korupcijom, birokracijom i političkim intrigama.

Neumitne usporedbe sa Žicom će, međutim, biti izrazito na štetu Boscha. Dok Simonova serija dan-danas izgleda kao nešto posebno, Overmyerova se jednostavno guši u klišejima, uključujući neke za koje se vjerovalo da su ostali zakopani u 20. stoljeću. To uključuje kako samog protagonista kao okorjelog, “tvrdog” policajca čije nasilne ali zato efikasne metode borbe protiv kriminala izazivaju jaz s birokratiziranim pretpostavljenima; Bosch, nadalje, u najboljoj tradiciji Miami Vicea, sebi može priušiti luksuz izvan domašaja običnih smrtnika u obliku vile sa spektakularnim pogledom na Los Angeles (iako su se, doduše, scenaristi pobrinuli da se za to gledateljima pruži koliko-toliko uvjerljivo objašnjenje). Svemu tome na kraju treba dodati iritantni motiv serijskog ubojice koji s policijskim detektivom ulazi u sukob osobne prirode. Neugodni “deja vu” dojam dodatno naglašava angažman mnogih inače dobrih glumaca koje publika iz ovih ili onih razloga nije bila vidjela desetljećima i čija se poznata lica doimaju da su, poput mnogih detalja scenarija, u novu Amazonovu seriju zalutala iz davno prošlih vremena.

Prema tvorcima Boscha bi, s druge strane, bilo nepošteno reći da nisu uložili nikakav trud, isto kao i da je casting potpuno promašen. To se prije svega odnosi na Titusa Wellivera, jednog od najupečatljivijih karakternih glumaca u Hollywoodu, koji je sjajno iskoristio priliku da tumači glavni lik. Svojevrsno otkriće predstavlja Annie Wersching kao prilično atipična policajka koja s protagonistom stupa u ljubavnu vezu koja će biti završena na za hollywoodske filmove i serije atipičan način. Isto se može reći i za odnos protagonista s adolescentskom kćeri koju tumači prilično darovita Madison Lintz. Možda najprijatnije iznenađenje dolazi pred sam kraj serije, kada se ispostavi da su njeni tvorci konvencionalni obračun predvidjeli za pretposljednju epizodu, a nakon čega se radnja u posljednjoj epizodi raspliće na nešto manje spektakularan, ali daleko realističniji način. Time je stvoreno dovoljno manevarskog prostora za poboljšanja u drugoj sezoni. Amazon je svoj veliki ulazak u produkciju dramskih serija mogao učiniti dalekom gorim.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: The 100 (sezona 1, 2014)

Ostale sezone: 2, 3

U vrijeme kada je za izraz “zlatno doba televizije” zaslužna donedavno nepojmljiva količina od 500 originalnih igranih TV-serija godišnje na američkim TV-kanalima ne iznenađuje da neke od njih izgledaju ili pokušavaju izgledati kao kopije hollywoodskih blockbustera, odnosno eksploatirati iste one trendove koji su donosili profit na kino-blagajnama. To se, između ostalih, može reći i za prilično iritantni trend distopijsko-postapokaliptičkog SF-a namijenjenoga omladini, u kojima, iz ovih ili onih razloga, upravo tinejdžeri dobivaju zadatak spašavati svijet. Taj se trend na male ekrane prelio u obliku The 100, TV-serije temeljene na seriji romana Kass Morgan. To je štivo, po svemu sudeći, ostavilo vrlo dobar dojam na vodstvo mreže CW, s obzirom da je serija lansirana samo nekoliko mjeseci nakon što se originalni roman bio našao u knjižarama. Dosad su snimljene tri sezone, a gledateljima sa ovih prostora je dostupna preko servisa Netflix.

Radnja započinje u relativno neodređenoj budućnosti, nepuno stoljeće nakon termonuklearnog rata koji je opustošio Zemlju i uništio civilizaciju. Njen jedini ostatak predstavljaju potomci ljudi koji su se u tom trenutku bili zatekli u orbitalnim postajama te od njih napravili golemu “Arku”. Čovječanstvo je tako preživjelo, no, zbog ograničenog prostora i resursa su uvedeni drakonski zakoni gdje se za svaki prekršaj izriče smrtna kazna. Jedini izuzeti od nje su maloljetnici, a što kancelar Jaha (Isaiah Washington) koristi kako bi grupu od 100 njih poslao u samoubilačku istraživačku misiju na površini Zemlje, za koju se ne zna da li je na njoj uopće moguć život. Kada se grupa prisilnih kolonista uspije spustiti na Zemlju, ispostavi da je na to odgovor na to pitanje pozitivan, ali ih svejedno čeka neravnopravna borba za preživljavanje. Osim što se moraju suočiti s donedavno nezamislivim problemima kao što su glad, žeđ, hladnoća, u novom i nepoznatom svijetu na njih vrebaju smrtonosna mutirana stvorenja, ali i potomci preživjelih ljudi koji na neobične došljake gledaju kao neprijatelje. Clarke Griffin (Eliza Taylor) i Bellamy Blake (Bob Morley), koji su se stjecajem okolnosti nametnuli kao vođe, se također moraju nositi i s unutarnjim sukobima unutar družine, dok se istovremeno na “Arci” ispostavlja da je pohod stotine adolescenata bio očajnički potez.

The 100 bi se mogla najkraće opisati kao svojevrsna “dizel” serija, s obzirom da joj treba dosta vremena da počne “raditi” te što će, prije svega u prvih nekoliko epizoda, od gledatelja, pogotovo onih zahtjevnijih, tražiti dosta strpljenja. Tada je prilično teško izbjeći dojam kako je riječ o prilično jeftinoj i nimalo produhovljenoj kombinaciji Izgubljenih i Battlestar Galactice, a kao stalni podsjetnik na te – od The 100 definitivno bolje – serije će poslužiti neka poznata lica iz glumačke ekipe poput Kate Vernon i Alessandra Julianija (koji su u Galactici tumačili Elen Tigh i poručnika Gaetu) te Henryja Iana Cusicka (koji je u Izgubljenima tumačio Desmonda Humea). Iritantni osjećaj deja vua će biti pojačan i korištenjem time što se kao lokacija koriste atraktivne, ali i ljubiteljima kultnih SF-serija možda i predobro poznate šume u okolici Vancouvera. Stvar u kojoj se The 100 razlikuje od njih je, pak, u korištenju mlađarije za protagoniste, ali, pogotovo na početku, su ti likovi prikazani kao ne samo nezreli, nego i neinteligentni i kriminalno neodgovorni, te gledatelj s vremenom zaželi da ih dočeka ista sudbina kao i slične likove u Petku 13. i sličnim ostvarenjima “slasher” žanra.

The 100 počne sličiti na ozbiljnu seriju tek kada se gledateljima ta želja počne ispunjavati, i to na način koji se donedavno teško mogao zamisliti na televiziji, a pogotovo serijama koje su, makar nominalno, namijenjene mlađoj publici. Nakon nekoliko epizoda se naslovna stotina počne rapidno smanjivati, i to u pravilu metodama koje uključuju primjenu hladnog oružja i prilično eksplicitno prolijevanje krvi; oni koji prežive su, često izloženi teškim ozljedama, pa i mučenjima. Do kraja sezone su likovi prisiljeni donositi neke teške i prilično neugodne odluke vezane uz preživljavanje, te da nema par obaveznih i ultraklišejiziranih ljubavnih podzapleta The 100 bi prije sličio na klasične SF-akcijade poput Mad Maxa, Aliensa i Predatora umjesto nekakve tinejdžerske melodrame.

Oni gledatelji koji budu strpljivi će, između ostalog, biti nagrađeni prilično dobrom glumom. Iako se na prvi pogled čini da postavom dominiraju kadrovi odabrani zbog lijepog izgleda (što se, dijelom i zbog “plus size” parametara, ne može reći za australsku glumicu Elizu Taylor), kod njih se može zapaziti talent ili barem priličan trud da svojim nastupom pokušaju kompenzirati nedostatke u scenariju. A i sami scenaristi su obavili herojski pothvat, barem ako je vjerovati književnim recenzijama koje tvrde da je predložak bio neopisivo gori. Iako prva sezona završava ne baš najuvjerljivijim cliffhangerom, gledatelji koji su The 100 dotle ukazali povjerenje imaju razloga vjerovati da bi u sljedećim sezonama serija mogla biti bitno bolja.

OCJENA: 5/10