Michael Connelly se može smatrati jednim od najuspješnijih autora kriminalističkog žanra u suvremenoj amerićkoj književnosti, barem ako je suditi po spremnosti hollywoodskih studija da ekraniziraju njegove romane. O tome svjedoči i serija romana o “tvrdokuhanom” losanđeleskom policijskom detektivu Hyeronimusu “Harryju” Boschu koja je imala čast da posluži kao predložak za Bosch, prvu dramsku seriju Amazona u samostalnoj produkciji. Romani o Boschu dijele isti fiktivni univerzum sa još jednom Donnelyjevom serijom, a čiji je protagonist odvjetnik i Boschov polubrat Michael “Mickey” Haller. The Lincoln Lawyer, prvi roman iz serije, je godine 2011. bio ekraniziran kao istoimeni igrani film, u Hrvatskoj prikazan pod naslovom Cijena istine.
Naslovni protagonist, kojeg tumači Matthew McConaughey, je nadimak “Odvjetnik u Lincolnu” stekao zato što svoj posao umjesto u uredu više voli obavljati na stražnjem sjedalu automobila kojeg vozi njegov vjerni pomoćnik Earl (Laurence Mason). Većina njegovih klijenata su dileri, bajkeri, ubojice, silovatelji, prostitutke i sličan šljam koje Haller iz zatvora izvlači tako uspješno da je stvorio veliki broj neprijatelja među čuvarima zakona, iako ga bivša supruga Margaret McPherson (Tomei), koja radi na suprotnoj strani kao javna tužiteljica, još uvijek smatra dobrim prijateljem. Hallerova reputacija mu na kraju dovede i za njegovu dotadašnju karijeru atipičnog klijenta – relativno mladog Louisa Rouleta (Philippe) koji se zajedno sa majkom Mary Windsor (Frances Fisher) obogatio trgujući nekretninama. Roulet je optužen za premlaćivanje i pokušaj silovanja Regine “Reggie” Campo (Margarita Levieva), mlade žene koju je jedne noći upoznao u klubu. Roulet odbija svaki pokušaj nagodbe sa tužiteljstvom, inzistirajući da je potpuno nedužan, odnosno da je žrtva namještaljke čija je svrha da mladoj ženi donese milijune u budućem građanskopravnom procesu. Haller se ozbiljno daje na posao te uz pomoć svog iskusnog istražitelja Franka Levina (Macy) počinje razmotavati klupko, ali s vremenom otkrije i neke neugodne istine koje se tiču njegove profesionalne prošlosti.
Scenarij Johna Romana ne donosi ništa naročito novo, pa gledatelji po pitanju zapleta ili relativno predvidljivog raspleta neće vidjeti ništa što već nisu mogli vidjeti u bezbroj drugih pravosudnih drama i trilera. Ono što Cijenu istine izdiže iznad prosjeka jest prije svega specifična atmosfera i stil, kojem je dosta doprinijela režija ne baš naročito razvikanog Brada Furmana. Film je u velikoj mjeri napravljen nalik na mračne i često depresivne krimi-trilere 1970-ih, gdje su na ulicama sunčanog Los Angelesa protagonisti vodili često sizifovsku borbu protiv korumpiranog sustava u kojem zločin ostaje nekažnjen. Tome doprinosi ne samo prilično efektan soundtrack kojim dominira glazba iz posljednjih desetljeća 20. stoljeća, nego i prilično dobra izvedba Matthewa McConaugheya, koji se po n-ti put pokušava i uspijeva dokazati da je ne samo lijepo lice, nego i vrhunski glumac. U ovom slučaju je ostvario prilično dobru transformaciju od moralno problematičnog antiheroja sa stereotipima odvjetničke “ljige” do istinskog borca za pravdu koji iskreno nastoji svijet očistiti od zla. Ryan Philippe, s druge strane, nije baš najbolje prošao u još jednoj ulozi WASP-ovskog negativca koja je od njegove karijere načinila klišej. S druge strane, ostatak glumačke ekipe u malim, ali upečatljivim ulogama, je napravio više nego dobar posao, pa Cijena istine, iako daleko od nečega što bi trebalo biti žanrovski klasik , predstavlja rijedak primjer cjelovečernjeg filma koji je svojom kvalitetom u okvirima na koje nas je u proteklom desetljeću naviklo Zlatno doba televizije.
CIJENA ISTINE
(THE LINCOLN LAWYER)
uloge: Matthew McConaughey, Marisa Tomei, Ryan Philippe, William H. Macy, Josh Lucas
Svijet se toliko promijenio da neke stvari koje su se dogodile prije samo tri godine sada izgledaju kao daleka i sve teže pojmljiva prošlost. Jedan od najboljih primjera daje odluka Daniela Day-Lewisa, engleskog glumca i trostrukog “oskarovskog” pobjednika da jednostavno okonča svoju karijeru. Odluka je koincidirala s premijerom Fantomske niti, filma Paula Thomasa Andersona u kojoj je Day-Lewis tumačio glavnu ulogu. Trogodišnje odsustvo Day-Lewisa s velikih ekrana, zapravo, i nije tako neobjašnjivo s obzirom na običaj engleskog glumca da uzima višegodišnje pauze između uloga. I zbog toga je dio kritičara bio pomalo razočaran pri pomisli da će upravo Fantomska nit, s kojom nisu bili previše oduševljeni, biti posljednji Day-Lewisov film. No, s obzirom na ekonomske i druge parametre koji su se tako dramatično promijenili u posljednje vrijeme, danas izgleda vjerojatno da će Day-Lewisu taj film, čak i ako se kojim slučajem predomisli, Fantomska nit biti posljednji film.
Day-Lewis u filmu tumači lik Reynoldsa Woodcocka, londonskog modnog dizajnera koji 1950-ih izrađuje skupocjene haljine za britansku i susjednu aristokraciju. Posao ide izvrsno, a za što je velikim dijelom zaslužna njegova sestra Cyril (Manville), koja vodi financije i brine o pomoćnom osoblju, uključujući manekenke s kojima Reynolds ima običaj održavati kratotrajne ljubavne veze. Reynolds nakon završetka jedne takve veze, u nastojanju da obnovi kreativne resurse, odlazi u svoje rodno selo gdje u lokalnom restoranu upozna Almu (Krieps), lijepu konobaricu čiji naglasak odaje strano porijeklo. Reynolds se u nju zaljubi do ušiju te odluči od nje načiniti model i novu muzu. Alma je ispočetka oduševljena životom u luksuznoj kući, ali s vremenom do izražaja dolazi Reynoldsov perfekcionizam i tankoćutnost, odnosno Almina nespremnost da se zadovoljava svaki njegov hir. To se počne odražavati i na njihov ljubavni odnos, ali Alma, prije nego što će postati Reynoldsova bivša ljubavnica, odluči to spriječiti na jedan prilično bizaran način koji bi vrlo lako njenoj romantičnoj idili mogao dati tragičan kraj.
Fanovi Day-Lewisa možda imaju razlog biti tužni što mu je Fantomska nit posljednji film, ali isto tako imaju razloga biti zadovoljni jer je veliki glumac pružio još jednu maestralnu izvedbu. Kao i mnogo puta dosad, toliko se temeljito uživio u ulogu da je gledateljima lako zaboraviti da gledaju Daniela Day-Lewisa i umjesto toga uistinu gledaju lik Reynoldsa Woodcocka. Lik je izvrsno odglumljen, pri čemu je pružena vrlo dobra karakterna studija sredovječnog čovjeka koji se još nije uspio izliječiti trauma iz djetinjstva, i koji još ne može pomiriti vlastiti profesionalni i privatni život. Day-Lewisu je više nego dostojna partnerica relativno nepoznata luksemburška glumica Vicky Krieps, koja vrlo dobro nijansira između stereotipa fatalne ljepotice, cinične manipulatorice i žene sklone potencijalno autodestruktivnim ispadima. Vrlo dobar posao je obavila i Lesley Manville čiji je lik na početku prikazan krajnje antipatično da bi tek s vremenom postao nešto nalik na glas razuma u ovoj bizarnoj ljubavnoj priči.
Vrhunska glumačka ekipa, međutim, nije bila dovoljna Paulu Thomasu Andersonu da ponovi uspjehe s početka karijere. Film pati od ozbiljnog problema s tempom i prevelikom razvučenošću, tako da su pojedine scene uistinu nepotrebne, a neke – poput epizode s bahatom klijenticom s “problematičnim” tajkunskim mužem – ubačene tek kao obavezna referenca na Holokaust bez koje mnogi glasači losanđeleske Akademije nisu mogli zamisliti “Oscare”. Razočaravajući dojam dolazi i od glazbe Jonnyja Greenwooda koja je prilično neujednačene kvalitete, i pojedinim scenama daje nepotreban i iritirajući “art-snobovski” naboj. Međutim, kada se sve zbroj i oduzme, Fantomska nit je svejedno solidan i više nego gledljiv film, pogotovo u ova vremena kada nas muče daleko ozbiljniji problema od toga da umjetnika poput Daniela Day-Lewisa više ne možemo gledati u novim ostvarenjima.
FANTOMSKA NIT
(PHANTOM THREAD)
uloge: Daniel Day-Lewis, Vicky Krieps, Lesley Manville
Izraz
“Bonnie i Clyde”, kojim se širom svijeta opisuju situacije
kada nasilne zločine ili razbojništva čini muško-ženski par,
svoju popularnost najviše duguje istoimenom igranom filmu iz 1967.
godine.
To
ostvarenje Arthura Penna, u kojima su naslovne uloge odigrali Warren
Beatty i Faye Dunaway, se danas smatra pokretačem pokreta koji će
kasnije biti poznat kao Novi Hollywood, te jednim od najvažnijih u
povijesti američke kinematografije. Popularnost među suvremenicima
je, pak, najviše dugovalo tome što su naslovni likovi od strane
mladih “baby boomera” shvaćeni kao svojevrsni buntovnici
protiv ustajale malograđanske žabokrečine, odnosno preteče
antiestablishmentske kontrakulture. Film je, naravno, ikonama učinio
ne samo njegove zvijezde nego i stvarne povijesne ličnosti Bonnie
Parker i Clydea Barrowa, razbojničkog para koji je početkom 1930-ih
dolazio na naslovnice serijom nasilnih pljački i krvavih oružanih
okršaja s policijom. I, naravno, to je učinio na štetu povijesne
autentičnosti. Stvarni Bonnie i Clyde su od strane suvremenika bili
shvaćeni manje kao romantični heroji nego kao opasne psihopatske
ubojice, a čak su i njihovi zločini bili takvi da se za njih nije
čulo dalje od Teksasa i okolnih država, za razliku od Johna
Dillingera i drugih daleko profesionalnijih kriminalaca čiji su
pothvati bili zaokupljali maštu javnosti u SAD i ostatku svijeta.
Jedan od rijetkih filmova koji se pokušava obračunati sa široko
uvriježenim mitom o Bonnie i Clyde je The
Highwaymen,
snimljen u produkciji Netflixa i premijerno prikazan prošle godine.
The
Highwaymen
se temelji na originalnom scenariju Johna Fusca, koji je u njemu
slučaj Bonnie i Clyde nastojao prikazati iz perspektive čuvara
zakona zaduženih da njihovoj zločinačkoj strahovladi stanu na
kraj. Kada radnja započinje 1934. godine, čini se da Teksas i
susjedne države u tome nemaju nikakvih uspjeha pa zločinački par
ne samo što pljačka benzinske postaje i ubija policajce kao zečeve,
nego si priušti čak i spektakularne prepade na zatvorske farme u
svrhu dobavljanja novih kadrova za svoju bandu. Zbog svega toga
guvernerica Teksasa Miriam “Ma” Ferguson (Kathy Bates) je
spremna poslušati sugestiju da se protiv zlikovaca primijeni metoda
“na ljutu ranu ljuta trava”, odnosno angažiraju
specijalisti za lov na najopasnije kriminalce koji su svoja
dragocjena iskustva stekli kao pripadnici Teksaških rendžera.
Guvernerica to čini nerado, s obzirom da je tu organizaciju smatrala
zastarjelom i previše sklonom metodama Divljeg zapada za koje u
civiliziranom 20. stoljeću nema mjesta.
Zadatak da uhvati Bonnie i Clyde je povjeren kapetanu Franku Hameru
(Kevin Costner), bivšem rendžeru koji ni sam, zbog poodmaklih
godina, više nije siguran da će ga poslužiti stare revolveraške
vještine.
Hamer je, pak, još skeptičniji prema svojem bivšem suradniku i
prijatelju Maneyu Gaultu (Harrelson) koji je postao djed i za koga
sumnja da se odao piću. Njih dvojica se na kraju ipak udruže i
započinju dugu i mukotrpnu potragu, gdje trpe nepovjerenje državnih
vlasti, suparništvo s FBI, kao i činjenicu da ne baš malen broj
stanovnika Velikom depresijom opustošene zemlje u razbojnicima vidi
heroje te im nastoji pomoći.
Fuscov
originalni scenarij za
The Highwayman
je toliko star da su glavne uloge bile zamišljene za Paula Newmana i
Roberta Redforda. O tome koliko su Costner i Harrelson dobri kao
zamjena za te dvije ikone se može raspravljati, ali u kontekstu
samog filma funkcioniraju više nego dobro, pa se čak može reći da
su upravo oni najbolje od svega u The
Highwaymen.
Pomalo
zaboravljeni i vidno ostarjeli Costner se sjajno snalazi u ulozi
umornog, ali odlučnog lovca na zlikovce, kao što je Harrelson, koji
je inače bio i jedan od producenata, vrlo dobar kao njegova savjest.
Film se može pohvaliti i više nego dobrim ostatkom glumačke ekipe,
pri čemu valja posebno istaći uvijek pouzdanog karakternog glumca
Williama Sadlera u ulozi Barrowljevog oca. The
Highwaymen,
također, vrlo efikasno nastoji zadržati fokus filma na glavnim
likovima, pa se tako Bonnie i Clyde, zapravo, gotovo ne pojavljuju u
filmu i uglavnom služe kao oličenje zastrađujućeg psihopatskog
Zla. Na žalost, scenarij, a ni režija inače solidnog Johna Leeja
Hancocka, nisu u obzir uzeli ritam, pa je film jednostavno prespor,
odnosno pretrpan nepotrebnim dijalozima i scenama, pogotovo u sredini
filma. The Highwaymen
postaje dobar tek na kraju, kada se vjerno rekonstruira jedna od
najpoznatijih zasjeda u američkoj povijesti i poklonicima filma iz
1967. godine jasno stavlja do znanja koliko se bilo manipuliralo sa
povijesnim činjenicama. The
Highwaymen
se stoga može preporučiti prije svega fanovima Costnera i
Harrelsona, odnosno gledateljima koji sebi mogu priuštiti trošenje
dragocjenog vremena na filmove koji bi trebali biti bitno kraći.
THE
HIGHWAYMEN
uloge:
Kevin
Costner, Woody Harrelson, Kathy Bates, John Carrol Lynch, Kim
Dickens, Thomas Mann, William Sadler
Adam
Sandler se može pohvaliti izuzetno plodnom filmografijom, ali je u
njoj kvantiteta bila daleko izraženija nego kvaliteta.
Iako
su pojedine od Sandlerovih komedija odavale nesumnjivi autorski
pečat, a neke od njih čak bile smiješne, daleko je češći slučaj
bio taj da Sandlerov opus izaziva hvatanje za glavu čak i od onih
kritičara koji su komercijalnom Hollywoodu spremni gledati kroz
prste. Utoliko je neobičnije da se Sandler krajem prošle godine
nametnuo kao prilično ozbiljan kandidat u utrci za “Oscare”
i druge prestižne nagrade. Naravno, to je bilo teško očekivati da
je ostao u vodama komedije, te je Sandler za takvo postignuće morao
napraviti nešto bitno drukčije. Na primjer, biti glumiti
protagonista mrtvački ozbiljne drame koju režiraju nezavisni,
“artsy” orijentirani autori koje kritičari vole. A upravo
takav je film Uncut
Gems,
koji su prošle godine režirali braća Josh i Benny Safdie.
Sandler u filmu tumači lik Howarda Ratnera, srodvječnog židovskog draguljara koji je vlasnik trgovine u njujorškoj četvrti Diamond District. Na samom početku ga vidimo kako prolazi kroz kolonoskopiju, ali ta situacija, koliko god neugodna i zastrašujuća bila, uopće nije problematična u usporedbi s onime što ga čeka kroz nekoliko sljedećih dana. Howard je, naime, ovisnik o kocki i njegova sklonost da troši bjesomučno visoke svote kladeći se na košarku je imala predvidljive posljedice na njegove financije, posao, obiteljski život, a na kraju prijeti i najdramatičnijim posljedicama po njegovo zdravlje. Glavni je razlog taj što je, nastojeći se izvući iz rupe, posudio novac od svog šurjaka Arnoa koji za život zarađuje zelenašenjem. S obzirom da je dug narastao na preko 100.000 US$, Arno postaje sve bezobzirniji u nastojanju da ga naplati, a što uključuje ne samo zastrašivanje, nego i premlaćivanja. Howard se iz te situacije nastoji izvući posuđivanjem od drugih ljudi i isto tako sizifovskim okladama koje bi trebale konačno pokriti dug, ali stvari, kao i obično, krenu nizvodno. Howardu posljednju nadu predstavlja opal kojeg je prije dvije godine uspio naručiti iz Etiopije, a za koga vjeruje da je dovoljno vrijedan da bi mogao riješiti sve njegove probleme. Kao potencijalni kupac se pojavljuje slavni NBA košarkaš Kevin Garnett (koji tumači samog sebe), koji pokazuje izuzetan interes za dragulj koji bi mu mogao donijeti sreću u ključnim utakmicama.
Sandleru
ovo nije prvi put da tumači gubitnika, ali je rijetko kada glumio
lik čije je gubitništvo bilo posljedica ne samo
autodestruktivnosti, nego i sposobnosti da se destrukcija usmjeri i
na ljude oko sebe. Howard Ratner je lik koji bi po svim objektivnim
kriterijima, odnosno zbog načina koji se ponaša prema svojim
poslovnim partnerima, uposlenicima, članovima obitelji, pa i
ljubavnici Juliji (Julia Fox u svojoj debitantskoj,
ali prilično dojmljivoj ulozi) trebao biti shvaćen kao odvratno
đubre. Sandler briljantno tumači taj lik, često koristeći tamne
elemente koji su se mogle pronaći u llikovima koje je bio tumačio u
komedijama, ali koje nikada nisu tako isplivale na površinu kao što
je slučaj u Uncut Gems.
Sandler, međutim, usprkos svega uspijeva na kraju balade izazvati
sažaljenje, pa čak i simpatije za svoj lik, pa naoko nagli obrat
koji se odvija pred završnicu filma izgleda prilično prirodno i
uvjerljivo.
Isto kao što je Sandleru neobičan izbor uloge, tako je neobičan i stil koji su koristili braća Safdie. Film je, usprkos povremenog koketiranja sa crnim humorom ili formalnim ostajanjem u žanru trilera zapravo prilično mračna i depresivna drama. A taj se mrak može itekako vidjeti kroz fotografiju Dariusa Khondjija kojom dominiraju tamni tonovi, a koja se stilski oslanja na hollywoodske krimiće i urbane drame 1970-ih, kada su na velikom ekranu dominirali cinizam, pesimizam a glavni likovi na kraju balade ostajali kratkih rukava. Spasonosni otklon od neo-noirovskog mraka pruža neobični soundtrack Daniela Lopatina, skladatelja čija je specijalnost elektronska glazba i koji gledateljima omogućava da mračna zbivanja promatraju sa svojevrsne ironične distance. Braća Safdie, međutim, ponekad ne mogu odoljeti da sebi dozvole skretanje u art-snobovske vode, a što se najbolje vidi na početku, gdje se prikaz unutarnje strukture dragocjenih minerala stapa u kadar kolonoskopije. Završnica, koja je u neku ruku predvidljiva u svojoj brutalnosti, s druge strane nije najbolje scenaristički razrađena. Autorima se može zamjeriti i nedostatak osjećaja za ritam, a zbog koga Uncut Gems traju barem dvadesetak minuta duže nego što bi trebalo. Usprkos toga, riječ je o filmu koji se može preporučiti kako i Sandlerovim fanovima, tako i gledateljima koji, izmoreni hollywoodskom žaborkečinom, žele na ekranu vidjeti nešto malo drukčije.
UNCUT
GEMS
uloge:
Adam
Sandler, Lakeith Stanfield, Julia Fox, Kevin Garnett, Idina Menzel,
Eric Bogosian, Judd Hirsch
scenarij:
Ronald
Bronstein, Josh Safdie & Benny Safdie
U neka sada već daleka vremena, kada je jedan drugi stanar Bijele kuće bio najomraženija ličnost i izvor svega zla u svijetu, na ovim prostorima se Europska unija gotovo jednoglasno dizala u nebesa kao rješenje svih problema. I pri tome se kao glavni argument spominjalo ne samo očigledno blagostanje uz “opušteniji” način života i izdašnu državu blagostanja, nego i to da su zemlje-članice bile gotovo u potpunosti lišene negativnih efekata koje religijske, etničke, rasne i slične razlike izazivaju na manje sretnim paralelama i meridijanima. Danas, nakon još uvijek nepravladane ekonomske krize, Brexita, secesionističkih referenduma i porasta nacionalizma, znamo da nije bilo tako, a isto tako se mora priznati da je bilo i onih koji su upozoravali da se ispod utopijske glazure nalazi daleko mračnija i prozaičnija stvarnost. To se prije svega odnosi na Francusku, gdje je prije četvrt stoljeća Mathieu Kassovitz sa svojim nekad razvikanim, a danas pomalo zaboravljenim, filmom Mržnja proročanski ukazao na nerede i nasilje u banlieuma koje će eksplodirati točno deset godina kasnije. Na iste se teme nadovezuju i Jadnici, debitantski film Ladja Lyja, filmaša malijskog porijekla koji je prošle godine osvojio nagradu žirija na festivalu u Cannesu.
Iako
naslov sugerira da je riječ o adaptaciji istoimenog romana Victora
Hugoa, jedina poveznica je to da zaplet smješten u Montfermeil,
istočno pariško predgrađe gdje se odigravao dio radnje romana.
Montfermeil, u kojem danas uglavnom žive afrički i arapski
imigranti, odnosno njihovi potomci, je također rodno mjesto autora,
kao i poprište incidenta koji se zbio 2008. godine i poslužio kao
inspiracija za scenarij. Sam film započinje 15. srpnja 2018. godine,
na dan završnice Svjetskog prvenstva u nogometu, te prikazuje kako
grupa tamnoputih dječaka iz Montfermeila u središte Pariza odlazi
navijati za “Les Bleus” te se priključuje sveopćem
slavlju nakon njihove pobjede nad Hrvatskom, a što su brojni
francuski, ali i europski komentatori protumačili kao događaj kojim
je Francuska uspjela, barem simbolički prebroditi rasne, etničke i
kulturne razlike među svojim građanima. Dan nakon slavlja se,
međutim, dječaci iz Montfermeila vraćaju u surovu stvarnost
bezličnog i depresivnog betonskog naselja u kojemu caruju
siromaštvo, endemsko nasilje, kriminal, ulične bande i nedostatak
perspektive. Sizifovski pokušaj da se na ulicama očuva kakav-takav
red i mir je povjeren specijalnim policijskim jedinicama poput tima
koji čine bijelac
Chris (Manenti) i crnac Gwada (Zonga), a kojima se upravo priključio
relativno neiskusni
Ruiz
(Bonnard). Dan je izuzetno topao, strasti su uzavrele i kada dječak
po imenu Issa (Perica) ukrade mladunče lava iz romskog cirkusa,
policijski trojac ga nastoji pronaći kako bi spriječio međurasni
sukob. Pri tome, međutim, i sami eskaliraju nasilje u incidentu koji
je dron-kamerom zabilježio dječak po imenu Buzz (Ly). Nakon toga ga
pokušaju zataškati, uz sve veće negodovanje Ruiza koji je, s druge
strane, manje zabrinut zbog istrage policijske unutarnje kontrole
koliko zbog toga što bi objavljivanje snimke moglo izazvati
apokaliptičke nerede.
Neumitne
usporedbe Jadnika i
Mržnje pokazuju
poprilične sličnosti, prije svega u scenariju koji koristi etnički
raznoliki trojac protagonista, kao i relativno čvrsti vremenski
okvir i uznemirujuće nasilnu završnicu sa svojevrsnim
“cliffhangerom”. No, isto tako se mogu vidjeti i razlike,
odnosno doći do prilično depresivnog zaključka da se četvrt
stoljeća od vremena Mržnje
u
francuskim banlieuma
malo
toga
promijenilo, osim,
dakako, nagore.
Tako
njihovim stanovnicima danas na raspolaganju stoje tehnološka čudesa
poput društvenih mreža i dronova, ali ona umjesto da im poboljšaju
život, samo služe kao alati za potpaljivanje vatre; francuska je
država manje-više digla ruke od svojih sugrađana, i u banlieuma
vakuum moći ispunjavaju ne samo dileri i s njima povezani lokalni
mini-Bandići nego i islamski fundamentalisti, a rat protiv
terorizma služi kao dodatno sredstvo policijskog zastrašivanja.
Jadnici
su, s druge strane, režirani izuzetno dobro, uz vješto kombiniranje
autentičnih lokacija, dinamičnu montažu i mladih glumaca za koje
se može pretpostaviti da su nadareni naturščici. Profesionalna
glumačka ekipa prilično dobro obavlja posao, prije svega Damien
Bonnard kao policajac sa savješću i jedini koliko-toliko “normalni”
lik s kojim bi se redovna publika mogla identificirati. S druge
strane, iako su relativno kratki, Jadnici
na
samom početku imaju problema s tempom te imaju nekoliko suvošnih
scena, a i uznemirujuća završnica je mogla biti malo tehnički
“ispeglanija”. No, usprkos svega, riječ je o izuzetno
dojmljivom ostvarenju čiji je možda najveći nedostatak u dojmu da
prikazuje depresivnu stvarnost koja će biti ista ili još gora i za
sljedećih četvrt stoljeća.
JADNICI
(LES
MISÉRABLES)
uloge:
Damien
Bonnard, Alexis Manenti, Djibril Zonga, Issa Perica, Al Hassan Ly
Ako je suditi po sadržaju filmova koje hollywoodski studiji lansiraju krajme svake godine u nastojanju da pohvataju što više prestižnih nagrada, britanska povijest se čini prilično popularnom temom. A to, dakako, uključuje i britansku vojnu povijest. Lovcima na “Oscare” bi nadahnuće u tom smislu trebala pružiti karijera Davida Leana, čija su dva filma koja se bave tim temama – Most na rijeci Kwai i Lawrence od Arabije – postali ne samo veliki hitovi i trijumfalno osvajali zlatne kipiće, nego su čak stekli status neupitnih klasika Sedme umjetnosti. Stoga je razumljivo što Leanovi današnji kolege pokušavaju ponoviti pothvat velikog majstora koji se na ovaj ili onaj način nastoje baviti najkrvavijim oružanim sukobima 20. stoljeća iz perspektive onih koji su na njima sudjelovali na britanskoj strani. Prije dvije godine je nešto tako, s ne baš sjajnim rezultatima, pokušao Christopher Nolan s Dunkirkom. Ove godine je to, pak, sličan pothvat nastoji ostvariti Sam Mendes sa svojim ratnim spektaklom 1917. I u tome bi, barem ako je suditi prema kritičarskim panegiricima i prognozerima glasačkog raspoloženja losanđelske Akademije, mogao imati daleko više uspjeha.
Naslov se odnosi na 1917. godinu, istu onu koja se ne tako davno na polovici zemaljske kugle slavila kao početak stvaranja jednog ljepšeg, boljeg, pravednijeg svijeta za kojim u ovo doba neoliberalnog kapitalizma sve više čeznu mlade generacije. U Britaniji, se međutim, ta ista godina vezuje za jedno od najmračnijih i najtragičnijih razodblja britanske povijesti, kada su skoro čitave generacije najnadarenijih i najodličnijih Britanaca pokošene u cvijetu mladosti. Razlog za to je Prvi svjetski rat, koji je započeo još 1914. godine, a što je za one koji su u njemu sudjelovali od početka izgledalo kao vječnost. I nastavak rata je izgledao kao vječnost, prije svega onima koji su se borili na Zapadnoj fronti, gdje ni zapadni saveznici, uključuijući Britanski Imperij, a ni Centralne sile na čelu sa carskom Njemačkom, nisu bile u stanju postići odlučujuću pobjedu. Umjesto toga se vodio pozicijsko ratovanje gdje se linija fronte nije bitno mijenjala godinama, čak ni nakon bitaka u kojima bi na obje strane izginule stotine tisuća ljudi.
6.
travnja 1917. godine, kada se odvija radnja filma, je jedna od takvih
bitaka dovela do nečeg nalik na njemačko povlačenje. Sve to
previše ne brine dvojicu protagonista, kaplare
i Toma Blakea (Chapman) i Willa Schofielda (Mackay), ali se sve
promijeni kada im general Erinmore (Firth) povjeri delikatan zadatak.
Izviđanjem je otkriveno da je njemačko povlačenje ništa drugo do
vješto postavljena klopka; Nijemci su namjerno napustili svoje
obrambene linije kako bi Britance potakli da napadnu njihovu drugu,
daleko bolje utvrđenu i branjenu liniju i britanski napad će se
pretvoriti u masakr. Zapovijed za taj napad, koji se treba obaviti
sljedeće jutro, je dobila Devonska pukovnija, a s njome su prekinute
telefonske veze. Blake i Schofield joj umjesto toga moraju osobno
dostaviti zapovijed o obustavljanju napada i tako zaustaviti
besmisleno krvoproliće. Da bi to mogli učiniti, prisiljeni su
napustiti relativnu sigurnost svojih rovova i prijeći preko ničije
zemlje gdje ih čekaju brojne opasnosti, od mina iznenađenja preko
zaostalih njemačkih vojnika. Blake
je za izuzetno opasnu i tešku misiju osobno motiviran, s obzirom da
mu Devonskoj pukovniji služi rat, za razliku od Schofielda koji bi
više volio da se preko ničije zemlje krene tek nakon što padne
mrak.
Sam Mendes je ideju za film dobio od priča svoga djeda Alfreda H. Mendesa, koji je u Prvom svjetskom ratu bio služio kao kurir i u svojim memoarima opisao doživljaje nalik na one koje proživljavaju protagonisti 1917. Mendesu je, međutim, za film daleko bila ključnija odluka da cijeli film napravi u jednom jedinom kadru. Iako je riječ o tehnici koja i nije toliko neuobičajena, pa se tako i prije pet godina “oskarovski” Birdmanmogao pohvaliti da je sve napravio u jednom kadru, zadatak za Mendesa je ovdje bio daleko zahtjevniji. U dva sata koliko traje film, bilo je nužno rekonstruirati bitku, odnosno protagoniste pratiti kroz različite lokacije pri čemu im se događaju razne, uglavnom neugodne, ali vrlo često spektakularne stvari. Iako se film sastoji od jednog kadra, u njemu se mogu vidjeti nekoliko različitih ali i dojmljivih scena, uključujući neke sa stotinama statista. U film je nesumnjivo uložen ogroman trud, a to se prije svega odnosi na izuzetnu brigu o detaljima, kao što su uniforme, oružje, oprema, ali i veliku vještinu kojom je niz prekinutih kadrova vještom montažom, CGI i drugim trikovima neprimjetno uklopljen u jedan jedini. 1917 funkcionira i kao “klasični” ratni film, koji gledateljima donosi prilično uvjerljivu mješavinu akcije i drame. Mendes svoju osnovnu zamisao o jednom kadru nastoji što dosljednije sprovesti, tako da se radnja prikazuje isključivo iz perspektive glavnih likova, a i kamera je stalno pokretna, i to uvijek naprijed. Iako su neki od kritičara film zbog toga posprdno uspoređivali s video-igrom u kojoj se napreduje iz razine u razinu, u 1917 takav postupak ima itekakvog smisla, te je posve razumljivo zašto će ovaj film duboko impresionirati sve gledatelje koji se imalo razumiju u Sedmu umjetnost i znaju cijeniti vještinu i trud nužnu za ovakav projekt.
Iako
je vjerojatno jedan od najimpresivnijih filmova godine i
najozbiljnjiji kandidat za “Oscara”, 1917
ipak nije savršen. Tehnička ispeglanost i savršenost forme nije
pratio neki naročiti trud oko scenarija. Likovi nisu dobro napisani
i pokušaji da ih se učini zanimljivima previše često skreće u
vode melodrame, a što se možda najbolje vidi u sceni gdje jedan od
protagonista sreće mladu Francuskinju s malim djetetom. S druge
strane, glumačka ekipa čini ono što najbolje može s tako
nezahavlnim materijalom, te se posebno ističe mladi Mackay u ulozi
vojnika koji je u dva sata prisiljen iskusiti ono što mnogi neće u
nekoliko života. Pojava nekoliko velikih zvijezda kao što je
popularni Cumberbatch u cameo ulogama, s druge strane, gledatelje
previše često podsjeća da ipak gledaju hollywoodski film umjesto
pažljivog rekonstruiranog djelića svjetske povijesti. No, usprkos
tih nedostataka, 1917
ipak zaslužuje preporuke i, čak i ako je daleko od standarda koje
je postavio jedan Lean, zlatni kipić neće biti nezaslužen.
1917
uloge:
George
Mackay, Dean-Charles Chapman, Mark Strong, Andrew Scott, Richard
Madden, Claire Duburq, Colin Firth, Benedict Cumberbatch
La commedia è finita. Game over. To je sve što se može reći o budućnosti Ratova zvijezda, jedne od najpopularnijih i najlukrativnijih medijskih franšiza u povijesti koja je, što zasluženo, što nezasluženo, opčinjavala generacije u nepuna pola stoljeća. Iako je bilo teško očekivati da će ijedan od nastavaka i raznoraznih spin offova ikada imati onu snagu i učinak koji je daleke 1977. imala danas retroaktivno prozvana Nova nada, ili da će ijedan nastavak biti tako iznenađujuće dobar kao Imperij uzvraća udarac, ipak se teško pomiriti da će sunovrat u hollywoodski mediokritet kakav predstavlja posljednja trilogija biti tako nagao i potpuno uništavajući. Možda o tome najbolje svjedoči da je ijedna velika hollywodska blockbusterska uzdanica u posljednjih nekoliko godina dočekivana s tako malo entuzijazma i toliko prijezira kao što je riječ o Usponu Skywalkera. Razlog je, naravno, u Posljednjem Jediju koji je kod fanova franšize izazvao toliko razočarenje, bijes i prosuo toliko vitriola na društvenim mrežama da su hollywoodski PR-ovci u očaju bili prisiljeni posegnuti za trolovskom kampanjom iz Kremlja kao jedinom prihvatljivom objašnjenju. Posljednji je film tako imao zadatak još teži od onoga koji je imao Posljednji Jedi pri pokušaju da nadmaši Imperij – trebao je biti toliko iznenađujuće dobar da ispere gorak okus iz ustiju i fanove nekako uspije uvjeriti da Posljednji Jedi ili nije postojao ili da razočarenje koje su fanovi prije dvije godine iskusili ipak na kraju ima nekog smisla. Naravno, letvica je u tom slučaju bila postavljena tako da visoko da je bilo teško očekivati da će je čak i inače uspješni režiser i ko-scenarist J. J. Abrams uspjeti doseći.
Radnja
prikazuje kako Kylo Renn (Driver), vođa Prvog reda, organizacije
koja je uništila Galaktičku Republiku i nastojala obnoviti
Galaktički Imperij pronalazi nikoga drugog do Palpatinea
(McDiarmid), nekadašnjeg Imperatora i vođu zlih Sithova koji se
nalazi na udaljenom planetu Exegol. Ispostavlja se da je on ne samo
preživio uništenje nekadašnje Zvijezde smrti na Endoru i slom
Imperija, nego je i posljednjih nekoliko desetljeća iz sjene
manipulirao događajima pripremajući da na posljednje ostatke Otpora
udari s velikom flotom zvjezdanih razarača od kojih je svaki
opremljen uništavačima planeta kakve su nekada imale samo Zvijezde
smrti. Jedina
smetnja Palpatineovim planovima je Rey (Ridley) koja se pod vodstvom
Leie Organe (Fisher) obučava za Jedija, te Palpatine navodi Kyloa da
je pronađe i pokuša likvidirati. U međuvremenu Rey i njeni
prijatelji iz Otpora od tajanstvene “krtice” iz samih
redova Prvog reda doznaju za postojanje tajne flote na Exegolu te
smišljaju plan kako da je unište. Problem je u tome da je planet
tako udaljen da ga se može pronaći samo pomoću posebnih uređaja
koji su skriveni širom galaksije, te to pokreće spektakularnu utrku
s vremenom.
Da počnemo s dobrim vijestima. Uspon Skywalkera je bolji film od Posljednjeg Jedija. Loša vijest je da to i nije neko veliko postignuće. No, da ipak nastavimo s dobrim vijestima. Najvažnija je ta da je Abrams u ovaj projekt ušao više nego svjestan da je prethodni film temeljito zabrazdio te da su potrebne drastične mjere da se franšiza vrati na pravi put ili koliko-toliko sanira šteta. To se najviše vidjelo kroz scenarij koji se pokušava vratiti korijenima i ponuditi jednostavnu priču o borbi Dobra i Zla bez ikakve “subverzije” i “dekonstrukcije”, odnosno likova za koje nije jasno kojem od ta dva bloka pripadaju. Scenarij je tako, nakon što je ono što je trebalo biti glavni negativac u prethodnom filmu likvidiran, odlučio uskrsnuti glavnog negativca iz glavne trilogije, pri čemu problem izazvan njegovom smrću u Povratku Jedija “elegantno” riješen uvođenjem novih elemenata jedijske mitologije. Abrams je također odlučio da se “otkači” od političke angažiranosti te u filmu uglavnom nema novih “intersekcionalnih” likova i drugih detalja (s izuzetkom jedva primjetne scene lezbijskog poljupca na kraju koja je izbačena iz verzija za neka azijska tržišta) koji bi i najmanje upućenom gledatelju trebali sugerirati da su hollywoodski producenti “na pravoj strani povijesti”. Abrams je umjesto toga sav svoj talent uložio da stvori što je moguće veći broj spektakularnih scena koje se gledateljima serviraju rafalnom paljbom.
Iako
mnoge od tih scena izgledaju doista dojmljivo, iskusniji gledatelj će
zapaziti da je furiozni tempo namjerno ubačen kako bi se što je
više moguće sakrile rupe u zapletu, kao i proizvoljno, nelogično i
nekonzistentno baratanje s mitologijom franšize, isto kao i
neisprofiliranost likova koje od odlaska u zaborav ne mogu spasiti
čak ni iskusni karakterni glumci kao Richard E. Grant. U
nekim slučajevima je takav pristup bio motiviran dodatnim razlozima,
kao što je omraženost lika Rose
Tico koja
je, za razliku od Posljednjeg
Jedija
gdje je bila jedan od protagonista, ovdje degradirana na cameo
pojavljivanje. Neki od glumaca, pak, i u takvim uvjetima dobro rade
posao, pri čemu se posebno može pohvaliti Adam Driver koji je uspio
čak proizvesti nekakvu “kemiju” s Daisy Ridley te s njom u
završnici filma stvoriti emocionalno najsnažniji trenutak u cijeloj
trilogiji. To se odražava i na samu Ridley, koja je uz dobru glumu
pokazala i određenu atletsku sposobnost i za vjerovati je da će joj
lik Rey, barem na duže vrijeme, biti najjača uloga u karijeri. Na
žalost, najvjerojatnije i najbolja, jer je lik i dalje opterećen
scenarističkim ograničenjima, kao i nastojanjem Abramsa i njegovog
scenarista Teria da isprave krive Drine Posljednjeg
Jedija na
način da Rey dobije nadljudske sposobnosti zbog kojih gotovo sve
muke kroz koje su prolazili protagonisti prethodnih osam filmova
izgledaju potpuno besmisleni.
O
tome
koliko su Ratovi
zvijezda
daleko od nekadašnje slave možda najbolje svjedoči epilog filma u
kojem se Rey bez ikakvog objašnjenja pojavljuje na Tatooineu i
posjećuje nekadašnju farmu Lukea Skywalkera. Time se gledatelje
samo podsjeća koliko su usporedbe originalne trilogije porazne i
koliko je malo vjerojatno da će Rey, Kylo Renn, Finn
i Poe postati dio globalne popularne kulture i reference za buduće
generacije kao što su to bili i još jesu Luke Skywalker, Han Solo,
Leia Organa i Darth Vader.
RATOVI
ZVIJEZDA: USPON SKYWALKERA
(STAR
WARS: THE RISE OF SKYWALKER)
uloge:
Adam
Driver, Daisy Ridley, Adam Boyega, Oscar Isaac, Ian McDarmid, Anthony
Daniels, Naomi Acklie, Domhnal Gleeson, Richard E. Grant, Lupita
N’yongo, Carrie Fisher, Mark Hamill, Billy Dee Williams, Kelly Marie
Tran
scenarij:
J.
J. Abrams & Chris Terio
režija:
J.
J. Abrams
proizvodnja:
Walt
Disney Studios/Lucasfilm,
SAD,
2019.
2011. godine, za vrijeme popisa stanovništva, mnogi su hrvatski domovi strepili od dolaska službenika koji će od ukućana pod prijetnjom teških novčanih kazni iznuđivati odgovore na pitanja najintimnije prirode te ih tjerati da pri tome dobro razmisle, ne bi li “pogrešnim” riječima kod budala – kojih u ovim nesretnim krajevima nikada nije nedostajalo – na sebe navukli stigmu neprijatelja Boga, naroda i države. Dilema o tome reći ono što je “pristojno” ili ono što se stvarno osjeća se, pak, doima ništavnom u usporedbi s dilemom s kojom su se suočili protagonisti filma O ljudima i bogovima, francuskog igranog filma ovjenčanog kanskim i drugim nagradama.
Radnja
filma, između ostalog, pokazuje posljedice prvog pokušaja da se
krhka biljka demokracije usadi na tlo Sjeverne Afrike, odnosno
višestranačkih izbora u Alžiru čije je poništenje početkom
1990-ih izazvalo dugi i krvavi građanski rat između sekularne vlade
i radikalnih islamista. Svi ti burni događaji se, međutim, previše
ne tiču šačice francuskih redovnika koji u trapističkom samostanu
Tibhirine, smještenom u planinama Atlasa, žive jednostavnim životom
i u harmoniji s lokalnim muslimanskim stanovništvom kome brat Luc
(Lonsdale) pruža besplatne medicinske usluge. Jedan od znakova da će
toj harmoniji doći kraj jest i napad islamističkih gerilaca na
obližnje gradilište gdje su hrvatski radnici brutalno zaklani.
Svima je jasno da će samostan i redovnici postati sljedeća meta, pa
se kao logična opcija postavlja evakuacija na sigurnije mjesto, što
im prijateljski sugeriraju i same vlasti. Dilema da li otići ili
ostati postaje još aktualnija nakon što u samostan upadnu gerilci u
potrazi za liječničkom pomoći, a nakon čijeg pružanja redovnici
stanu na zub i vojsci koja bi ih trebala zaštititi. Vođa redovnika,
otac Christian (Wilson) je, poput svoje braće, rastrgnut između
ispunjavanja redovničke misije i nastojanja da se izbjegne sve
izglednije mučeništvo.
Temeljen
na stvarnim događajima (uključujući i klanje Hrvata) koji nikada
nisu bili u potpunosti razjašnjeni, O
ljudima i bogovima se može
pohvaliti ne samo sjajnim kritikama, nego i iznenađujuće dobroj
gledanosti u svojoj domovini. Dio kritičara je to nastojao
protumačiti time da se francuskoj publici svidio film u kome su
njeni sunarodnjaci, za promjenu, prikazani kao mučenici čija žrtva
predstavlja svojevrsno iskupljenje za kolonijalnu prošlost. Ostatak
svijeta će, međutim, biti mnogo rezerviraniji prema ovom filmu,
iako je njegov scenarist Etienne Comar, dijelom nadahnut i svojom
katoličkom vjerom, nastojao dati univerzalni karakter, prikazujući
atlaške mučenike kao oličenje ne samo kršćanskih, nego i
ekumenskih ideala. Režiser Beauvois to nadopunjuje prikazujući
redovnike kao bezazlene i simpatične starce koje nitko osim
najzadrtijih umova ne bi mogao shvatiti kao opasnost po nečiju vjeru
ili način života. U tome je imao dosta pomoći od strane vrlo dobre
glumačke ekipe na čelu s gotovo neprepoznatljivim Lambertom
Wilsonom i uvijek pouzdanim i opuštenim Lonsdaleom. Priča se
nastojala upotpuniti detaljnom rekonstrukcijom života u samostanu,
kao i redovničkih rituala.
O
ljudima i bogovima je zbog
toga vrlo dobar i upečatljiv, ali ne i savršen film. Za razliku od
francuske publike, koja zbog velike alžirske dijaspore, ima daleko
bolju predodžbu o tome što se to događalo u Alžiru, drugi
gledatelji će morati hvatati konce zbog nedostatka povijesnog i
političkog konteksta. Ritam filma je također prilično usporen i
scene rituala bi mnogima mogle biti ponavljajuće i nepotrebne, a i
scena pred kraj, u kojoj redovnici uživaju u Čajkovskom i bocama
vina, se doima umjetnom i previše “filmskom” za ostvarenje
koje stilom više pripada dokumentarnoj drami. Usprkos tog
razočaranja pred kraj, O
ljudima i bogovima se može
itekako preporučiti, pogotovo onoj zahtjevnijoj publici koja voli
ostvarenja koja tjeraju na razmišljanje, čak i o nekim neugodnim
temama.
OCJENA:
7/10
O LJUDIMA I BOGOVIMA
(DES HOMMES ET DES DIEUX)
uloge: Lambert Wilson, Michael
Lonsdale
scenarij: Etienne Comar & Xavier
Beauvois
režija: Xavier Beauvois
proizvodnja: Why Not Productions/Armada Films/FR3, Francuska, 2010.
Prije
četvrt stoljeća, kada je filmski svijet slavio prvo stoljeće Sedme
umjetnosti, brojni ugledni filmaši iz različitih zemalja svijeta su
to obilježili snimajući dokumentarce u
produkciji Britanskog filmskog instituta posvećene
svojim nacionalnim
kinematografijama.
Čast
da predstavlja američku kinematografiju je pripala Martinu
Scorseseju, koji je režirao Osobno
putovanje kroz američke filmove,
epski trodijelni dokumentarac
koji je prikazivao povijest Hollywooda. Taj se izbor iz današnje
perspektive doima uistinu opravdanim, jer se za Scorsesea može reći
kako je danas najugledniji i za ocjenjivanje rada svojih kolega jedan
od najmeritornijih hollywoodskih filmaša. Svoj
je ugled uspio zadržati čak i u posljednjih par desetljeća, kada
je kvalitet njegovih ostvarenja bio znatno inferiorniji u odnosu na
klasike koje je bio radio od 1970-ih do 1990-ih. To
se prije svega može protumačiti time da je Scorsese ulagao značajan
trud da svaki od njegovih filmova bude što različitiji od
prethodnih. Usprkos
toga mnogi od njegovih najboljih, najpopularnijih ili najrazvikanijih
filmova se oslanjaju na njegov raniji opus. To bi se moglo reći i za
njegovo posljednje ostvarenje, epski biografski film The
Irishman,
koji tematski i stilski predstavlja svojevrsnu varijaciju na temu
Dobrih momaka,
i to na sličan način na koji su to činili Kazino
i Vuk s Wall Streeta.
Radnja
filma se temelji na knjizi Charlesa Brandta, koja se temeljila na
kazivanjima Franka Sheerana, sindikalnog aktivista koji je pred smrt
tvrdio da je bio
služio kao mafijaški
egzekutor
i da je jedna od njegovih žrtava bio nestali sindikalni vođa Jimmy
Hoffa. Film
okvirno započinje u staračkom domu gdje Sheeran (de Niro) počinje
pričati o svojoj dugoj i živopisnoj karijeri kriminalca koja je
svoje korijene imala u Drugom svjetskom ratu kada je kao mladi vojnik
bespogovorno slušao zapovijedi pretpostavljenih o pogubljenju
njemačkih zarobljenika. Tada
je shvatio kako može ubijati ljude bez ikakvih moralnih dvojbi, ali
prilika da tu sposobnost se počela ukazivati tek desetljeće
kasnije, kada je kao vozač kamiona slučajno upoznao Russella
Buffalina (Pesci), mafijaškog vođu u usponu. Buffalino će, pak,
prije iskoristiti Sheeranovo članstvo u Sindikatu vozača kamiona,
koja u SAD 1950-ih predstavlja jednu od politički
najmoćnijih
organizacija, i
koja
je uz
to,
kao i njen karizmatski vođa Jimmy Hoffa (Pacino), simbiotski
povezana s mafijom. Sheeran se s njim upozna i postane njegov blizak
prijatelj i tjelohranitelj, istovremeno obavljajući likvidacije,
sabotaže i druge “mokre poslove” za Buffalina.
Prijateljstvo trojice muškaraca će, međutim, 1960-ih na kušnju
staviti nastojanja Kennedyjeve administracije da se “problematični”
i
prema klanu Kennedyjevih neprijateljski nastrojeni Hoffa
strpa u zatvor, a što na kraju neće zaustaviti čak ni atentat na
presjednika. Hoffa početkom 1970-ih uspije isposlovati pomilovanje
od predsjednika Nixona, ali po dolasku na slobodu nastoji ponovno
preuzeti kontrolu nad sindikatom, iako
se njegovi mafijaški saveznici i pokrovitelji tome izričito
protive. Kada jednog dana Sheeran zajedno s Buffalinom ode na
naizgled rutinsko putovanje u Detroit, nije svjestan da će od svoga
prijatelja dobiti najneugodniji zadatak u životu.
The
Irishman
će
mnoge kritičare potaknuti da Scorsesea optuže da podgrijava sarmu,
odnosno da gledateljima po pitanju sadržaja i stila ne nudi ništa
što, na ovaj ili onaj način, nisu mogli vidjeti u njegovim starijim
i mnogo boljim filmovima. Argumenti za tako nešto se mogu pronaći u
tome što se film kao svojom temom bavi organiziranim kriminalom u
Americi, ili točnije, njegovom isprepletenošću
s političkim i ekonomskim establishmentom, te u tome da se epska
priča događa nekoliko desetljeća i da je praćena ironičnom
naracijom moralno dvojbenog glavnog lika. Scorsese svemu tome dodaje
svojevrsnu stilsku varijaciju time što koristi tehniku “flashbacka
u flashbacku”, odnosno što se ostarjeli Sheeran iz invalidskih
kolica u staračkom domu sjeća svojih zlatnih dana 1970-ih, a onda
iz te perspektive prikazuje kako je postao to što je postao 1940-ih
i 1950-ih. “Deja
vu” efekt, međutim, možda najviše izaziva pojavljivanje De
Nira i Pescija koji predstavljaju svojevrsne varijacije likova koji
su bili tumačili u Dobrim
momcima
i Kazinu.
Taj dvojac, kojem se, pak, pridružio Al Pacino, u ovom filmu obavlja
impresivan posao, a pri čemu posebno valja pohvaliti Pescija, koji
se za potrebe ovog filma nakratko vratio iz više nego zaslužene
mirovine, a čiji je lik mirnog, staloženog i šutljivog mafijaškog
bosa toliko različit od nasilnih psihopata koji su mu bili donijeli
slavu. Zahvaljujući
tom liku i sjajnom Pescijevom nastupu Scorsese je ponovno pokazao
svoju vrhunsku vještinu režije, stvarajući dramsku napetost u
scenama u kojima se ništa ne govori, odnosno ono što je neizrečeno
predstavlja daleko veću i zlokobniju prijetnju od bilo kakvih
povišenih tonova.
Gledateljima
će, međutim, od Scorsejevog poslovičnog majstorstva daleko više u
oči upasti njegovo korištenje modernih čuda filmske tehnologije,
prije svega CGI-ja koji je, barem djelomično, riješio problem koje
je postavila odluka da se za glavne uloge u filmu čija radnja
opisuje više od pola stoljeća angažiraju glumci koji se, kao i sam
Scorsese, nalaze u osmom desetljeću života. Nastojanje
da se Pesci i De Niro digitalno pomlade je uglavnom uspjelo, i
gledateljima taj sitan detalj neće uopće upadati u oči, barem sve
dok ne se ne pojave u scenama u kojima se od njih zahtijeva fizička
akcija koja zahtijeva mlade ljude i ne izgleda toliko uvjerljiva kada
je obavljaju starci.
Scorsese
je, s druge strane, daleko veće kontroverze izazvao odlukom da svoj
film napravi u produkciji Netflixa, a što je izazvalo lavine bijesa
kod svih art-snobovskih puritanaca koji smatraju da je film samo ono
u čemu se može uživati u svetosti
kino-dvorane. Za The
Irishman
je jasno da će ga većina gledatelja vidjeti samo preko streaminga,
odnosno mnogo prozaičnijoj atmosferi vlastitog doma, a što u ovom
konkretnom slučaju možda i nije tako loše. The
Irishman
je, naime, sa svojih nepunih tri i pol sata primjer filma zbog kojih
su nekada na kino-projekcijama pravili pauze za gledatelje, te od
svojih gledatelja zahtijeva prilično strpljenja i izdržljivosti.
Također se može sa sigurnošću pretpostaviti da je The
Irishman
Scorsejev prvi film koji većina
gledatelja
nije
uspjela odgledati
“u komadu”, a zbog velike količine sadržaja, likova i
podzapleta mnogi kritičari su ga proglasili primjerenijim mediju
mini-serije. Mnogo
ozbiljnija zamjerka Scorseju bi bila ta da je u svoj film utrpao
previše sadržaja, od kojih su mnogi nerazumljivi gledateljima koji
nisu dobro upoznati s američkom poviješću 20. stoljeća, a neki od
detalja, uključujući Sheeranove tvrdnje da je bio posredno povezan
s mafijaškim atentatom na Kennedyja, pa i ključna tvrdnja da je
ubio Hoffu, izazivaju ozbiljne zamjerke od strane ozbiljnih
povjesničara.
Ipak,
najveći problem kod The
Irishmana
je ipak njegova prevelika dužina, a što bi se moglo protumačiti za
Scorsesea neuobičajenim konceptualnim nedoumicama. Naime, nije riječ
o Scorsesejevom nego o dva filma ponekad nasilno ubačenih u jedan –
jedan je uistinu Scorsejev, odnosno predstavlja klasičnu priču o
usponu i padu gangstera, a drugi je de Nirov koji zapravo predstavlja
mnogo intimniju, prizemniju, ali i daleko depresivniju dramu o
starosti, odlasku prijatelja i suočavanju sa smrtnosti. Scenarij
Stevena Zailliana nije uspio čvrsto spojiti to dvoje, pa je rezultat
oko četrdestak minuta mračne, depresivne i prilično predvidljive
završnice iza koje gledateljima ne dolazi nikakva katarza. Možda su
tim završetkom i Scorsese i De Niro namjerno gledateljima htjeli
poručiti da su svjesni da su njihovi najbolji dani iza njih, odnosno
The Irishman
shvatili kao priliku za svojevrsni simbolički testament. U tome nisu
najbolje uspjeli, ali majstor poput Scorseseja, čak i kada promaši,
gledateljima dostavlja kvalitet desetinama kategorijama viši od
svega što njegovi kolege dostavljaju u kino-dvorane.
Svatko
onaj tko propovijedi Grete Thunberg shvaća iole ozbiljno bi se morao
složiti s idejom da se sva vozila koja koriste fosilna goriva moraju
uništiti, ili barem obustaviti njihovu proizvodnju te strogim
zabranama posjedovanja ograničiti njihovo korištenje.
I
dok se još kako-tako mogu shvatiti protuargumenti koji bi takve
zabrane smatrali nepraktičnim u kontekstu suvremenog života i
očuvanja nekih osnovnih mehanizama suvremene civilizacije,
sljedbenici švedske tinejdžerke bi daleko uvjerljivije napali
korištenje privatnih automobila u svrhu sporta, odnosno automobilske
utrke koje ne služe ni čemu drugome osim bahatosti i sebičnom
užitku vozača, odnosno izopačenim strastima gledatelja. Zbog svega
toga bi sve pristaše Grete Thunberg koji se smatraju iskrenima
sadržaj filma Ford v
Ferrari,
kod nas prevedenog kao Izazivač:
Le Mans ’66,
trebali
dočekati s krajnjim gnušanjem.
Radnja filma, temeljenog na istinitim događajima od prije više od pola stoljeća, je smještena u svijet bitno drukčiji od današnjeg. Dva desetljeća nakon kraja Drugog svjetskog traje kontuirani ekonomski rast zajedno s nikad prije i nikad poslije zabilježnim tehnološkim napretkom i spektakularnim skokom životnih standarda. Taj fenomen se mogao bilježiti skoro svuda u svijetu, ali nigdje tako očito u Americi, gdje je automobil – ono nekada bio luksuz za elitu – postao dostupan svakoj “šuši”. Ford, detroitska tvrtka koja je u prethodnih pola stoljeća novoj postavila temelje automobilskoj paradigmi se, međutim, u novim okolnostima nešto teže prilagođava tržištu, i toga je njen direktor Henry Ford II (Letts), unuk i imenjak njenog legendarnog osnivača, svjestan. Lee Iacocca (Bernthal), jedan od njegovih podčinjenih, rješenje problema vidi u tome da se tvrtka orijentira na “Boomere”, generaciju koja se rodila iza rata i koja jedva čeka da postane punoljetna i blagostanje svojih roditelja počne trošiti na “bijesne” i “seksi” automobile. A najbolju reklamu za novi, “hip” i “cool” Ford bi mogle pružiti spektakularne automobilske utrke u kojima bi se natjecali Fordovi modeli. Detroitska tvrtka, međutim, nema iskustva u proizvodnji takvih vozila te se ispočetka za pomoć obraća legendarnom Enzu Ferrariju i nudi im preuzimanje njegove tvrtke. Kada ga Ferrari odbije, Ford to shvaća osobno i odluči izazvati Talijana na njegovom terenu. Zadatak preuzima Carroll Shelby (Damon), dizajner trkaćih automobila koji kao svog pomoćnika, glavnog mehaničara i vozača bira Kena Milesa (Bale) čiji talent ide zajedno s burnim temperamentom koji mu ponekad donosi pobjede na trkalištu, ali i probleme s autoritetom. Oni zajedno stvaraju i testiraju Ford GT 40, automobil s kojim će se u lipnju 1966. godine suočiti s Ferrarijevim modelima i vozačima na 24 sata Le Mansa, tehnički, fizički i psihološki najzahtjevnijoj od svih automobilskih utrka.
Izazivač:
Le Mans ’66
je nakon premijere imao neočekivano dobar uspjeh na kino-blagajnama,
a što se često tumači trailerom koji je sugerirao spektakularnu
adrenalinsku akcijadu. Ono što će gledatelji umjesto toga vidjeti
je, međutim, daleko bliže drami, iako prilično uspješno upakirano
u celofan povijesnog epa stare hollywoodske škole. Režiser Mangold,
koji je kroz svoj opus pokazivao daleko sklonost ozbiljnoj, često
baš ne i najvedrijoj, drami, čak i kada su u pitanju bili filmovi o
superherojima, se čini solidnim izborom. Iako film traje dva i pol
sata i iako scenarij prečesto skreće u vode klišeja, ponekad i na
račun povijesne utemeljenosti, spašava ga izuzetno raspoložena
glumačka ekipa. Tu se prije svega moraju istaknuti karakterni
glumci, uključujući Traceya Lettsa u ulozi industrijskog patrijarha
koji duboko u sebi krije nedostatak samopouzdanja, kao i sveprisutnog
Bernthala koji odrađuje još jednu impresivnu ulogu kao Lee Iacocca.
Vrlo dobar posao je napravio i Matt Damon koji je lik nadarenog ali
nimalo umišljenog dizajnera odglumio bez nekakvog prenemaganja. To
se, međutim, ne bi moglo reći za njegovog kolegu Balea koji lik
Milesa glumi kao da po svaku cijenu želi osvojiti “Oscara”,
a i lik Lea Beebeja, jednog od Fordovih direktora koji je skeptičan
prema projektu, je na previše umjetan način pretvoren u negativca,
pa bi ga i daleko raspoloženiji glumac od Josha Lucasa pretvorio u
karikaturu. Još
je žalosnija stvar s Caitrionom Balfe, zvijezdom Outlandera,
koja je dobila nezahvalnu ulogu Milesove surpruge, odnosno lika
ubačenog samo zato što je trebalo ispuniti minimalnu kvotu likova
koji nisu cisheteroseksualni bijeli muškarci. Usprkos toga, kao i
povremenog skretanja u sentimentalnu “ljigu”, Izazivač
ipak služi svojoj svrsi te će na kraju priče ipak zabaviti
gledatelje. Barem one koji ne brinu to da će vozeći se do
kino-dvorane zagaditi ovaj planet.
IZAZIVAČ:
LE MANS ’66
(FORD
V FERRARI)
uloge:
Matt
Damon, Christian Bale, Jon Bernthal, Caitriona Baife, Tracy Letts,
Josh Lucas, Noah Juppe
scenarij:
Juzz
Butterworth, John Henry Butterworth & Jason Keller
